(sve pravopisne greske nisu ispravljene radi izrazavanja odredenog stava autora)
Ovaj divan dan kojeg krasi tmurno, kisovito nebo, kamene face u ducanu i bolovi u mojoj kicmi, e upravo ovaj dan sam počeo iskorištavati produktivno, što bi se ono reklo. Poslao sam dva poslovna mejla (svaki sam sastavljao koliko jednom brucošu treba da napravi osrijedni doručak), editirao trekove koje mislim poslat jednom labelu i razmijenio par poruka na faceu s nekom tamo koja bi da se nađemo, ili što već… Ne znam sto tocno hoce, jer mislim da ni ona ne zna. Anyway, još k tome sam našao bočicu pelina od neki dan. Taman za poslije kave u šalici veličine kante. Divan dan, ako mene pitate.
Sad, vjerujem da se sa ovom mojom posljednjom izjavom mnogi neće složiti, jer je kišovito, tmurno, sve je nekak teško i uglavnom, baš je dan sjeban. Također, isto tako neki se neće složiti da je određeno ponašanje u skladu s tvojim godinama. Neki dan, kad sam bio kod jedne baš ok frendice koja uz to i baš ok izgleda, ono, fakat ok, ispred mene se u jednom trenutku našao cijeli repertoar za konzumiranje. Kava, voda, nešto sa jajima i mlijekom, bambus, možda još nešto tamo (fakat nemam više pojma). Ja sam naravno od svega pomalo uzimo, onako, zavaljen u trosjedu u novom stanu moje frendice. Njena je cimerica, slatka, mlada i inače simpa curka isto bila komad veceri s nama, curka koja je ono kao bas cool, ali koja međutim ima neku neodoljivu želju za glumljenjem odrasle cure – i to po scenariju kojeg su pisale ove društvene norme, ove iste koje kažu da nije bed istući klinca na murji ako je imao za pljugu, da nije bed još više para davati za vojsku a manje za socijalu i da nije bed ignorirati svaku curu koja nije za naslovnicu. Zašto mislim da je ta cura popušila te norme „odraslog“ ponašanja? U jednom trenu, nakon što se vratila od nekud gdje je bila par minuta, ja sam joj rekao da sam popio malo bambusa. Iz njene case. Pitala me zašto i ja sam rekao nešto tipa – pa zato jer je sve bilo ispred mene, i baš mi je ok bilo sve to pomalo stavljati u sebe. Ona se na to nasmijala (na simpa način, molim lijepo), i pitala me da koliko imam godinama. I sad da ne duljim kako sam joj odgovorio zašto i bla bla, sve je bilo ok. i dalje zajebancija. Ja sam se kasnije pitao koliko ona ima godina kada je u jednom trenu razgovora pitala što to znači scary, no ok, nisam htio izaći s tim. Na neku drugu njenu provalu slicnoj ovoj scary one, pitao sam koliko ona ima godina i svo troje smo se baš slatko nasmijali. U ugodnoj atmosferi ispunjenom dimnom zavjesom.
Kažete da se opravdavam? Možda, ali ne vjerujem, i ako da, onda samo djelomično i to na nekoj polusvjesnoj razini u kojoj se nataložila hrpa pravila ponašanja u skladu s godinama koje imaš. S druge strane, poznajem mnoge, ustvari neke, koji baš ne jebu ta sva pravila ponašanja, i ti isti zrače nečim skroz drugim nego ona sva druga masa. Nečim neopterečenim, opuštenim, pozitivnim… To su ljudi koji se u zivotu bave onim sto vole, i koji su stoga u miru sa sobom i sa svijetom. Popovi opcih normi, onih konvencionalnih, ovako opisan lifestyle trpaju u kos na kojem je naljepnica “propalica”. kao da je zlocin, ili u najmanju ruku bezobrazno-nepristojno baviti se onim sto si po svojoj prirodi. kuzite, kao da… Ok, you got the point.
Opterećenost lažno predstavljenih zakona koji su kao prirodni može dovoditi do sličnog psihičkog stanja kao da ste kriminalac. Ne sad diler žutim na veliko sa uvijek prisutnim gunom, ali ono, nešto tipa švercate cigare, odjeću i muljate na porezima kako god stignete i u konstantnom ste strahu da ne zajebete i padnete. Mislite da nije tako? Please, give me a break – svi znamo kako stvari stoje. Mnogi odrasli zrace a i izgledaju tako potisteno, tako ukoceno i uopce, posve neprirodno, da me to jos od kad sam bio klinac odbijalo kao sad transvestit koji je uz to jos i bilder.
Meni je npr uvijek vrlo teško, ali i zanimljivo kada me netko od starcinih frendova, rodbine ili netko sa nekog bivseg posla kojeg znam pita: – a čime se ti ovako baviš? Gdje radiš? Uvijek si mislim – fuck. Kako sad to reći ukratko. Svašta, odgovaram, radim svašta, honorarne sheme, tu i tam koja svirka, nešto nekad napišem, malo nešto na crno, bla… I uvjek one meni već toliko poznate i izvještaćene reakcije: faca se jedva primjetno namršti dok ton ostaje i dalje ljubazan, štoviše, još ljubazniji, a to odaje instiktivno nerazumijevanje, a ponekad i veoma oštro ali prikriveno neodobravanje takvom stilu života. Neki, oni iskreniji, bi rekli – u redu. Ali moras malo misliti i na buducnost. Znas, radni staz, sigurni prihodi, bla bla… obicno bih onda izvalio nesto tipa – a gle. Ako u starosti budem fakat toliko nesposoban da svojim iskustvom i znanjem ne mogu sebe odrzavati na zivotu, odmah cu dati sve svoje preostale organe koji jos nesto vrijede na trziste. I imat cu para par mjeseci dok me ne zakopaju. Ili bih rekao: – pa to nije uopce bed. Kad cu ja biti tako star, drustvo ce biti tako napredno da cu imati sobu na vrhu nebodera sa svim tehnickim igrackama. Plus onim zivim, zenskim, s kojima cu obogatiti svoju trecu zivotnu dob.
A o onome „kad se bus zenil“ necu ni poceti. Samo cu reci: svaki odgovor na takvo pitanje cesto puta izazove opci smijeh na racun onoga koji me to pitao.
Na sve te provale su reakcije od dobrocudnog smijeha preko cudnog pogleda pa skroz do onih faca na kojima pise – ti fakat nisi normalan. Na sve to kazem samo fuck it, to sam sto jesam, ko voli nek izvoli, ko ne, nek odjebe. Grubo receno? Mozda, ali bar sam iskren kako prema sebi, tako i prema vama. Koliko odraslih to moze reci?
robert olujic
Robert Radamant's Co 