Neprofitni mediji pokraj masmedija

Pregled medijske kulture kakva dominira uz razmatranje drugačijih medijskih oblika

Aktualnost problematike neprofitnih medija

Problematika medija, njihov pluralizam i nezavisnost neke su od tema koje su koliko stare, toliko i aktualne. Neprestana poplava senzacionalističkih sadržaja pored nedostatka raznolikosti onih informativnih, neke su od karakteristika koje obilježavaju medijsku scenu općenito, ali posebno u našoj lijepoj Hrvatskoj. To je scena u kojoj čini se vlada velik nedostatak balansa između pojedinih sektora, a iz toga pak proizlazi sveprisutna hegemonija prevladavajućih medijskih sadržaja. Dok su prva dva sektora, onaj državno-javni i onaj komercijalni nabildani koliko već ide, gotovo do točke overloada, onaj treći, neprofitni sektor marginaliziran je te sa strane institucionalno-državnih organizacija gotovo u potpunosti zapostavljen. A to unatoč brojnim inicijativama pokretanja neprofitnih medija i Nacionalne strategije za stvaranje poticajnog okruženja civilnog društva usvojene 12. srpnja 2006. godine (u što spada i zakonska obaveza jačanja neprofitnog medijskog sektora). Stanje se već godinama nije gotovo uopće promijenilo. U posljednje vrijeme ove su se teme pokretale i pokušale aktualizirati sa strane Multimedijalnog instituta i udruge Nemeziz kroz inicijative kao što su organiziranje festivala «Sloboda stvaralaštvu» i tribine «Trebaju li nam neprofitni elektronski mediji». Iako su se na toj tribini svi još na samom početku složili da neprofitni elektronski mediji jesu potrebni, osim relativno novih projekata kao što su radio stanica «Drugi radio» ili «Slobodni radio Fazan», činjenica je da o postojanju takve vrste medija u Hrvatskoj ne možemo tako reći niti govoriti. Doduše, postoje još i neke emisije na nekim lokalnim radiostanicama, ali one se mogu prebrojati na prstima jedne ruke… Dakle, neprofitni mediji jesu potrebni npr. već iz formalnog razloga što je uspostavljanje jedne takve javne i heterogene platforme izuzetno važno za aktualnu izradu Zakona i izmjene Zakona o elektronskim medijima u RH. Ovome još možemo pribrojiti da bi po zakonu trebalo na svaka tri profitna elektronska medija jednu koncesiju dodijeliti jednom neprofitnomu. Ali nisu samo zakoni razlozi za; prije svega su tu potrebe za pluralizmom i nezavisnošću medija kako bi se zapostavljene i marginalizirane teme obrađivale, tako se poboljšali sustavi vrijednosti koji su pak nužni za stvaranje pozitivnih društvenih promjena. A ove potonje potrebe su ustvari mnogo važnije od onih u vezi zakona… Pogledajmo malo zašto je tome tako.

Stanje medija u Hrvatskoj općenito

Kad se piše o europskim integracijama, najčešće se o tome piše samo sa one političko-pravne strane, ali se nedovoljno tematizira u kontekstu većih društveno-kulturoloških promjena koje su stanovništvu na kraju najbitnije. Kad se piše o kriminalu, piše se uglavnom samo o sitnom, nasilnom i onom «bizarnom», ali ne i o onom korporacijsko-institucionalnomu. Kad se piše o zagađenju okoliša, piše se tek kad netko padne u komu, ali se inače marginalizira ili pak skroz prešućuje ono permanentno. I upravo je marginalizacija ono što ide rukom pod ruku sa senzacionalizmom. Pogledajmo glavne razloge…Kod nas su različiti segmenti često puta izmiješani. Pri tome mislim na tzv. javni medijski sektor i na onaj komercijalni. Plasiranje vijesti se određuje prema zahtjevima tržišta, a te se vijesti uglavnom prenose sa novinskih agencija. Često se puta recimo nailazi na podatak da je i više od pedeset posto vijesti preuzeto sa novinskih agencija, a agencijsko novinarstvo u Hrvatskoj odlikuje izraziti monopol javnog medijskog sektora podržan državnim financiranjem. Takva situacija određuje medijsku ponudu najviše usmjerenu na državne interese dok specifične društvene teme i javne potrebe pri tome ostaju zapostavljene. Na mediasearchu ravnatelj STINA-e Stojan Obradović u vezi toga kaže: «Ono što trenutačno karakterizira agencijsko novinarstvo u Hrvatskoj jest, prema mojem mišljenju, izrazita dominacija državno-javne agencije Hine, monopolska pozicija i nedostatak iole većega agencijskog pluralizma koje je na ovaj ili onaj način, manje ili više kvalitetno, ipak prisutno u ostalom medijskom prostoru.» Dakle, ako svi veliki mediji osnovne političko-dnevne vijesti preuzimaju uglavnom sa jedne HINE, i ako se ti isti mediji još k tome moraju prilagođavati istim tržišnim zahtjevima kako bi zbog svojeg velikog broja mogli jedni kraj drugih opstati, dobivate slijedeću specifičnu situaciju: sadržaj je svugdje tako reći isti, iste dnevne novosti i ista vrsta komercijalnih sadržaja a sve to uz velik broj reklama. Sav se taj, za veličinu jedne Hrvatske i broj njenih stanovnika, ogroman broj medija otima zbog relativno siromašnog tržišta za relativno istu publiku. Pored senzacionalizma i banaliziranja informativnog programa kao rezultata upravo navedene situacije, imamo još k tome i kršenje zakona. Na stranici Stanice MIR u vezi toga stoji: «…primjerice, mnoge postaje emitiraju program koji ne slijedi programsku shemu na temelju koje su zapravo koncesiju za emitiranje dobile te se vrlo često ne pridržavaju zakonskih okvira koji propisuju dozvoljenu minutažu propagandnog programa. To pak dovodi do situacije u kojoj “velike” postaje mogu nuditi reklamu po neusporedivo povoljnijim cijenama po slušaocu, nego što to mogu «male» postaje.» Urednici se dakle prilagođavaju tržišnim zakonitostima štedeći na informativnom programu, dok je i onaj koji prikazuju preuzet uglavnom sa jedne te iste novinske agencije, HINE. I ako tu izuzmemo one čisto komercijalne medije koji uopće ne objavljuju dnevno-političke novosti, u smislu prilagodbe tržištu kraj ovako velikog broja medija ne postoji više baš neka jasna odijeljenost javnog medijskog sektora i onog komercijalnog. A što onda reći za odnos neprofitnih medija i novinskih agencija, prije svih HINE? Pitali smo urednicu našeg dragog zamirzine-a Sonju Ludvig kakvu ima suradnju sa novinskim agencijama: “Ja se u kreiranju zamirzine-a rijetko koristim agencijama. Eto, prije neki tjedan sam prenijela hinin izvještaj o sukobima anarhista i policije u danskoj, i odmah se pojavio jedan kritički komentar da kud baš prenosimo hinu, to je tako mainstream, neka radije uzmemo nešto sa one worlda ili indy medije ili drugog indy sajtaTo inače radim… Zamirzine se uglavnom kreira od vijesti koje udruge i pojedinci šalju ili direktno u uredništvo ili na mailing liste – što je neka varijanta informiranja neovisna od agencijskog filtera i svakako neposrednija.” Pored toga se javlja i jedna druga stvar, veoma važna u kontekstu nezavisnosti, ili točnije, nepristranosti medija. Radi se o vlasnicima pojedinih medija. O tome je 9.3.07′ izašao članak u Jutarnjem listu naslova «Gradovi i županije ne smiju biti vlasnici medija». Prenijet ću sada ukratko što je pisalo u tom tekstu. Glasnogovornica OESS-a (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) Antonella Cerasino kazala je: «Jasno je da će lokalna vlast, ako imaju neki medij u vlasništvu, htjeti nad njima imati neku vrstu kontrole. Smatramo da taj problem Hrvatska treba zakonski regulirati, jer je politički utjecaj nad medijima nedopustiva praksa». Eto nekih podataka iznijetih u tome članku: «Radio Karlovac»: 25 posto Grad, 25 posto Županija; «Glas Slavonije»: 25 posto Županija; «Radio Baranja»: 25 posto Grad Beli Manastir; «Hrvatski radio Valpovština»: 25 posto Valpovo, 25 Belišće, 12,5 posto općine i poduzeća. Također u tom članku stoji da je u Hrvatkoj više od stotinu radijskih postaja i listova u vlasništvu općina, gradova i županija, što nije praksa u EU (barem tako tvrde…). Dakle, da rezimiramo: Hrvatsku odlikuje hegemonija agencijskog novinarstva, manipulacija tržišnih mehanizama i politička pristranost velikog broja medija. I pored toga, izrazito velika ignorancija naspram neprofitne medijske kulture koje stoga ima u tako malom broju. I radi svega toga je prisutna velika velika upravo ogromna do sada neviđena i historijska:

Potreba za neprofitnim medijima

Dopustit ću si sada malo više slobode zbog čega ću ovaj podnaslov započeti jednim malim i ne pretjerano razuzdanim brainstormingom: potreba za pluralizmom, edukativni pristup, ljudska prava, urbana kultura, održivi razvoj, diskriminacija, ekologija, permakultura, vegetarijanstvo, lokalna samouprava, korupcija, neinstitucionalna duhovnost, nacionalne manjine, skupine s posebnim potrebama, scena civilnog društva, nevladine udruge i njihove aktivnosti… Ukratko, radi ovako planetarno širokog spektra područja koja se niti približno dovoljno i objektivno ne tematiziraju u masmedijima posljednju sam rečenicu prethodnog podnaslova napisao onako kako sam ju napisao: humoristično-megalomanski i (barem meni) upravo stoga i simpatično. A još mnogo više su simpatične, ali i ozbiljnije inicijative koje su se pokrenule kako bi se pokrenula priča oko neprofitnih medija. Kao što smo već spomenuli na početku, kroz fest «Sloboda stvaralaštvu» i tribine «Trebaju li nam neprofitni elektronski mediji» pokušalo se pokrenuti konkretno uspostavljanje jedne platforme za nezavisne, slobodne, ali prije svega neprofitne medije. Koliki je napredak postignut za sada u tom smislu? Ili točnije: kakvi su se rezultati postigli organiziranjem spomenutih festivala i tribina? Da bismo odgovorili na ta pitanja, potrebno se je prije toga osvrnuti na postojanje neprofitnih medija, njihovo stanje i njihov položaj u Hrvatskoj nad kojom (kao i svuda) dominira potrošačko-kapitalistički sistem. Neprofitnih medija u Hrvatskoj ima veoma malo. Nabrojimo one najpoznatije: www.zamirzine.net; www.h-alter.org; www.kulturpunkt.hr i www.stanicamir.org. Ovo su internet portali/sajtovi, koji funkcioniraju veoma dobro te se može govoriti o visokoj kvaliteti svakog od tih medija. Također, tu je i pluralizam, jer kulturpunkt je npr. usmjeren ponajviše na urbanu kulturu, h-alter više na civilno društvo i političku scenu, dok je zamirzine nekako sva ta područja pomalo uspio uklopiti u profil svojeg sajta. Ali bez obzira na razlike, ovdje su bitnije sličnosti, jer u kontekstu važnosti agencijskog novinarstva kojim smo se u ovom tekstu već bavili, urednik Toni Gabrić iz H-altera kaže: «…skoro svaki naš autorski tekst (a u 2006. g. smo ih objavili oko 200) prenese ili prepriča neki od komercijalnih medija, a ponajviše ih prenosi Monitor, pa Net. Kako praktički sve humanistički orijentirane udruge koje uopće komuniciraju sa javnošću šalju svoje izjave za javnost i H-alteru, a mi ih obljavjujemo u pravilu bez kraćenja, H-alter u biti funkcionira i kao svojervrsna informativna agencija za civilno društvo. Naši kolege koji rade u drugim medijima često nam kažu da im postajanje takve “agencije” dosta pomaže u radu, u aspektu praćenja civilnog drustva.» Slična stvar je i sa ostalim portalima, tako da ove spomenute internetske medije možemo uvjetno nazvati kao neku vrstu kombinacije neprofitnih online novina/časopisa i novinskih agencija za civilno društvo. Ti su portali prepoznati kako sa strane one «obične» publike, tako i sa one «intelektualne», akademske, te stoga uživaju određenu reputaciju u vijednosnom sustavu medijske kulture oćenito. I to sve zvuči vrlo lijepo. Samo, ima jedna stvar. Svi ovi maloprije navedeni mediji su isključivo online portali; znači, iako i takva vrsta medija iziskuje mnogo resursa i zahtjeva općenito, njima je ipak mnogo lakše djelovati nego drugim elektronskim medijima kao što su radio i TV; čisto radi financijskih potreba. I tu dolazimo do središnje problematike za neprofitne medije u Hrvatskoj. Nema dovoljno elektronskih medija, točnije, radio i televizijskih stanica. Iz tog razloga se održala tribina na koju smo se već toliko puta ovdje osvrnuli. Sad ćemo ju malo bolje pogledati.

Pokretanje neprofitnih elektronskih medija u Hrvatskoj

Tu je tribinu organizirala udruga Nemezis – udruga za razvoj neprofitnih medija u suradnji sa Multimedijalnim institutom 1.02 u HDN-u – Hrvatskom društvu novinara, dakle samo nekoliko dana po završetku festivala Slobode stvaralaštvu čiji su organizatori Tomislav Medak i Marcell Mars također sudjelovali u toj raspravi. Na toj tribini su bili prisutni i predsjednik Vijeća za elektroničke medije Denis Peričić, predsjednik Agencije za telekomunikacije Željko Tabaković te mnogi drugi medijski važni djelatnici. Na tom događaju se između ostalog iznio podatak da se na svake tri frekvencije koje su dodijeljene profitnom sektoru jedna treba prepustiti neprofitnom. A to se u praksi ne događa. Nadalje, tokom rasprave Davor Glavaš je iznio podatak da postoji velik broj frekvencija na koje sve koncesije ima Hrvatska radiotelevizija a od kojih većinu uopće ne koristi, jer su te sve neiskorištene koncesije namijenjene kriznim situacijama kao npr. u elementranim nepogodama. Također je iznio podatak da za svim tim neiskorištenim frekvencijama ne postoji nikakva realna potreba te da bi se dio toga komotno mogao prepustiti neprofitnim medijima. I kao što možete pretpostaviti, predstavnici najvažnijih organizacija za ovo područje su fino opušteno igrali ping-pong. Konkretno, kad se postavilo konkretno pitanje «što je s tim neiskorištenim frekvencijama i tko dodjeljuje koncesije», gospodin Željko Tabaković je nešto nejasno promrljao i prebacio loptu na Denisa Peričića. I kao što čitaocu sigurno nije teško za zamisliti, ta dva gospodina su se tako eto fino loptala u maglovitoj slici o pitanju koncesija, koju je dotična gospoda tako opušteno i elegantno rasprostrla oko sebe. Jedan je od zaključaka te tribine bio da će Hrvatska agencija za telekomunikacije spisak slobodnih i neiskorištenih frekvencija dostaviti sudionicima tribine. Još jedan od zaključaka, ili bolje rečeno prijedloga je bio da se neki sadržaji kreirani sa strane civilnih inicijativa umeću u programe koncesionara, ali to je samo zaobilaženje riješenja, tj. njegovo odlaganje. Nekoliko mjeseci kasnije smo pitali Agatu iz udruge Nemeziz kakvo je stanje trenutno sa zaključcima tribine i sa medijima općenito: «Stvar sa frekvencijama koje su dodijeljene HRT-u (znači, to se odnosi i na radijske i na TV frekvencije) je zapravo jedna velika siva zona. Radi se naime o tome da HRT kao državna televizija, koja je direktno pod ingerencijom Sabora, nije koncesionar, a Vijeće za elektroničke medije odlučuje samo o koncesionarima. Već na onoj tribini Vijeće se ogradilo od pitanja tih frenkvencija, vjerojatno s pravom, i uputilo nas na Agenciju za telekomunikacije. Čovjek iz Agencije je, ako se sjećaš, bio dosta zbunjen i opet “vratio lopticu” Vijeću, ali mislim da to zbilja nema veze s njima. Ingerencije za HRT su negdje na višoj razini – negdje u bespucima između Vlade, Sabora i Agencije…Naša neformalna “nezavisna inicijativa” Nemeza, festival Sloboda stvaralaštvu, Monteparadiso i Udruga UKE – tražila je preko odvjetnika Havkića popis tih frekvencija od Agencije i dobila ga. Time se bavio Glavaš, pa ja baš nisam s tim u toku, ali u svakom slučaju, sigurno nije Agencija koja moze odlučiti o oduzimanju frekvencija HRT.u.» Dakle, situacija je itekako maglovita, takoreći skroz na skroz nejasna, i izgleda da će se u neko dogledno vrijeme pitanje koncesija riješiti, pa makar i dijelomično, baš i nema. Završit ću ovaj tekst pitanjima koja sam postavio Agati i njenim odgovorima koji veoma iscrpno oslikavaju stanje neprofitnih elektronskih medija, ali i svih ostalih kod nas pa čak i u svijetu:

Ja: Po mojem mišljenju, mi u Hrvatskoj baš i ne možemo govoriti o neprofitnim elektronskim, ali i tiskanim medijima. Razlozi mogu biti različiti. Npr. Stojan Obradović, ravnatelj STINA-e, smatra da je jedan od glavnih razloga zanemarenost agencijskog novinarstva naspram drugih medija te nedostatak pluralizma istoga. To stvara hegemoniju javnih medija pa stoga i određenu sliku o određenim potrebama. Tako javnost nije upoznata sa potrebom za neprofitnim, slobodnim medijskim prostorom. Sto misliš, zašto je stanje tako loše sa neprofitnim medijima u nas naspram drugih zemalja gdje je stanje ipak poprilično drugačije? Uzmimo npr. community radio, kojih u Europi ima više od 2000 a u Hrvatskoj nijedan? Inicijative kao pokretanje časopisa za civilno društvo 04 se gase, jer ne mogu konkurirati komercijalnim i drugim medijima. Što misliš, zašto je tome tako? Da li je moguće da je u pitanju nedovoljna ozbiljnost pojedinih inicijativa? Ili je moguće da postoje namjerna gušenja takvih i sličnih incijativa sa strane snažnih medija i/ili državnih institucija? Što bi mogao biti primaran problem kod pokretanja i održavanja neprofitnih medija?

Agata: Za početak, treba reći da situacija s neprofitnim medijima (a naročito elektroničkim) nije nimalo sjajna u Evropi, o SAD-u da se i ne govori. Zakonska regulativa mnogih evropskih zemalja – što s obzirom na neoliberalnu ekonomiju nije ništa čudno – mnogo je manje naklonjena neprofitnom medijskom sektoru nego što je to deklarativno RH. Ono što stvara privid “blagostanja” za neprofitne medije u evropskim zemljama jest njihov relativno veliki broj. No, tu se za početak radi čisto o redu veličine: riječ je o zemljama s 10 do 120 milijuna ljudi, Hrvatska ih ima 4. A ono što jest bitno – a to je zakonska regulativa koja bi eventualno određenim mjerama favorizirala, poticala, “pozitivno diskriminirala” – to uglavnom nigdje u Evropi nije bajno. Bez obzira je li riječ o zemljama s backgroundom liberalne demokracije poput Vel Brit (gdje se “kultura” i “neprofitne inicijative” smatraju maltene osobnim hobijima za koje si moraš naći privatnog financijera, ili, naprotiv, visoko komercijalnom robom) ili jer riječ o zemljama republikankog prosedea poput Francuske (gdje se kultura i edukacija još uvijek smatraju “javnom, državnom stvari”) vaninstitucionalne inicijative bez jakih financijera ostaju na marginama, bez izuzetka. Nešto je malo drugačije u Njemačkoj i zemljama jake socijaldemokracije, ali tu se radi samo o tome da se ponegdje (u njemačkoj federaciji je, naime, to stvar zakonske regulative svake pojedine zemlje) malo više favorizira neprofitnu produkciju nego negdje drugdje. No, u svim tim slučajevima, trebaš imati na umu dvije stvari: neprofitni mediji koji su relativno jeftini – npr tiskani mediji – su gotovo neograniceni u proizvodnji i distribuciji (jer, naravno, financiraju se privatnim novcima pokretača, fandera ili koga li već, ili na volonterskoj bazi), ali s elektroničkima je uvijek problem. I na tom polju se svugdje teško izboriti za frekvenciju, uglavnom je riječ o kvartovskim inicijativama, ili recimo neka udruga dobije nekoliko sati emitiranja na nekom državnom mediju, ili dijeli frekvenciju s nekoliko drugih sličnih… samo rijetki se uspiju održati, steći “ugled” i dobiti svoju samostalnu frekvenciju… a i to, prije svega, zahvaljujući mnogo većoj “kulturi volontiranja” nego sto je to kod nas… Njemačka je tako poznata po brojnim “slobodnim radijima” (danas više ne toliko, ali od 60ih do 80ih je to bio čitav jedan val), ali to se svodilo, osim u rijetkim iznimkama, naprosto na otvaranje etera svima, gdje svak laprda što hoće, više kao neki opći razglas… No, sad oduljih, sve da bih rekla kako nije vani tako sjajno. Elem, zakonska regulativa RH je po tom pitanju izvrsna: Zakon o medijima i Zakon o elektroničkim medijima jasno predviđaju stimuliranje i iniciranje neprofitnih (elektroničkih i neelektroničkih) medija, Vlada RH je usvojila je 12. srpnja 2006. godine Nacionalnu strategiju stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva kojom se, između ostalog, obvezala unaprijediti zakonski i institucionalni okvir za djelovanje neprofitnih medija u cilju jačanja demokratizacije i razvoja civilnoga društva… Osnovana je i Zaklada za razvoj civilnog drustva, koja se u jednom velikom segmentu bavi i razvojem neprofitnog medijskog sektora. E sad, zašto ih nema? Evo me konačno i do tvojih predloženih odgovora: čuj, sve od toga što si naveo, pomalo je uzrok… Pri čemu mislim da je glavni uzrok u neapliciranju zakona u praksi ipak sprega države i privatnog sektora (dakle, korporacija i korporativnih medija), u korist partikularnih (financijskih ili strateških)interesa, a na uštrb javnog interesa, odnosno interesa javnog sektora. Mislim da se tu o pritisku “državnih medija” više i ne može govoriti. Za početak, jedini “drzavni medij” je HRT, njih neprofitni elektronički mediji ne mogu ugroziti ni na kojoj razini. Njima su jedina realna opasnost korporativni mediji koji im eventualno uzimaju gledatelje i oglašivače. Nema tu niti kakve ozbiljne ideologije (u užem političkom smislu) koja bi bila predmetom zaštite “državnog medija”. Uostalom, HRT je danas, u usporedbi s ostalim elektroničkim medijskim pejzažem, prava oaza profesionalnosti, pristojnosti i pluralizma. Naravno, neprofitni elektronički mediji nisu nikakva ozbiljna (financijska) konkurencija ni korporativnim medijima, ali su im oni, čini mi se, potencijalno opasni jer bi po defaultu trebali zagovarati javni interes, prokazivati malverzacije i subverzije korporacijskog sustava i njihovih mehanizama zavođenja i kontrole itd. Državne institucije se pak vjerojatno boje neprofitnih elektroničkih medija iz sličnih razloga, mada je to paradoksalno, jer bi državi upravo javni interes trebao biti primaran. Ponavljam, ne mislim da se tu radi o nekoj ozbiljnoj ideologiji koju bi država branila (za razliku od korporacija koje itekako moraju crpiti snagu na obranu ideologije tržišta), riječ je naprosto o prost(ačk)im trgovačkim poslovima koje je sklopila s lokalnim ili regionalnim kapitalistickim močnicima, ne ostavivši si gotovo nikakav prostor za obranu svog državnog autoriteta i novca svojih građana. Logičan je stoga zazor od neprofitnih elektroničkih medija koji bi u svojim najsvjetlijim primjerima trebali biti neovisni, i imuni na ucjenu ili korupciju, i na svako trgovanje kvazi-informacijama i kvazi-skandalima (koji korporativnim medijima daju privid “objektivnosti”, “angažmana” i “provokativnosti”, a zapravo su uvijek samo trodnevni paravan za skretanje pažnje javnosti od pravih političkih i socijalnih debakala). A uz sve to – kada je u pitanju odnos državnih tijela spram neprofitnih elektroničkih inicijativa – čini mi se da je djelomice riječ i o naprosto nekom nikad ne prevaziđenom atavizmu, refleksu straha od svega što je “neovisno”, što teži javnom interesu, što misli i govori o drugim, ili drugačijim, ljudima, idejama itd., naprosto straha od nečega što se ne moze lako definirati, uokviriti, imenovati, strpati u neku ladicu. Kao što možeš, primjerice, katoličku crkvu ili inicijative proizašle ispod njezinih skuta. Pa im daš županijskih ili nacionalnih frekvencija, koliko god im treba.» Zaključit ćemo ovaj tekst Agatinim mišljenjem da se «”preusmjeravanje” frekvencija, ako ikad, sigurno neće dogoditi “sutra” i to je proces na čijem započinjanju tek treba započeti raditi. U tom smislu, bar koliko ja znam, ne razmišlja se o tome tko bi aplicirao… Tih frekvencija je puno i vjerojatno bi u tom slučaju trebao biti raspisan javni natječaj za sve.»

Dakle, da li ćemo čekati bolja vremena, da li dizati revolucije, raditi piratske radije, ili pak sve zajedno a ništa kako spada? Ili…?

tekst 2:

EgoBooTekst

autor Marcel Mars

da li znas ikoga tko zna nekoga, a da je taj procitao ijedan softverski disklejmer? – karo, 1998.

prije par godina to mi se cinilo kao super duhovito nasladjivanje samozadovoljnih insajdera softverske piraterije. tada smo instaliravali tone piratskog softvera i zabavljali se klikajuci na ‘accept terms’, znajuci kako je samo lako kliknuti i imati. vjerojatno bi u nekom trenutku, oslobodjeni od cinizma, pomislili da na taj nacin radimo nesto subverzivno, da se borimo protiv korporativnog imperijalizma. da provociramo. bas je malo potrebno za osjetiti se ‘iznad/izvan svega’. kao kad petar ostavi mcdonalds ambalazu i praznu flashu coca-cole nasred mame. on provocira. provociranje je cool, provokacija prodaje.

The CYBERNAUT generation is intrinsically anarchistic, endlessly antiauthorian and hates corporate America. Threfore, this is not an ad for Coke. We repeat, this is not an ad for Coke. – Coca-Cola, 1996.

u predugackom nizu posredovanja, igri cinicne macke i cinicnog misa, sa distanciranjem od bilo cega uhvatljivog, sto god radili, jedino u sto smo sigurno ulovljeni su citati najboljih reklama. a ako i otvorimo nesto pokraj, vrlo brzo u to podrucje uselit ce se BBDO, Saatchi&Saatchi ili Grey. kapitalizam asimilira bolje od borga. jezikom buntovnika, jezikom novog, vec sutra ce progovoriti prodaja.

da li znas ikoga tko zna nekoga, a da taj ne zna da je jedno sa “kupi me/prodaj me”? – v. balog, 2002.

druzeci se sa pretencioznim intelektualcima, znalcima politicke teorije, novih medija i hipertekstualnosti, nema brzeg puta, nego napisati ovakih par poglavlja, za osjecati se uzaludno.

ipak, postoji podrucje gdje i takvi umovi popustaju pred “uzvisenim”, onom necemu sto je onkraj prodaje. muzici. po mogucnosti pop. jazz. glitch. minimal. moze.

dominantni ukus danasnjice je onaj koji iskljucuje sve ostale? – tomi medak, 2001.

gotovo svaki zagovornik singla, albuma, banda ili zanra postavit ce na pijedestal jednu od “uzvisenih” vrijednosti i nju ce potvrdjivati zagovarano. ponekad je to sloboda, ponekad “cisti uzitak”, izvedbena i ina izvrsnost, autenticnost, novina ili, danas vrlo rijetko, tekstovi “koji nesto govore”. “uzvisenu” vrijednost osim singla, albuma, banda ili zanra subjekt mora potvrditi i lifestyleom. lifestyle cini jedno sa muzikom.

ono sto svaki od lifestylova podrazumijeva je vlastita jedinstvenost, samodovoljnost i distanca od puke potrosnje. sto je rodjenje lifestylea blize sadasnjem trenutku, to je njegov odnos sa potrosnjom koketniji. asimiliran od strane potrosnje lifestyle pokusava asimilirati samu potrosnju. taj je odnos mozda najeroticniji dio njegovog odnosa sa okolinom, kroz njega svaki lifestyle zrcali sve manjkavosti ostalih lifestylova, zanrova, bandova, albuma i singlova. trositi znaci “uzivati”, trenutak apsolutnog jedinstva. puka potrosnja kada je cilj, prestaje biti puka.

pridjev “komercijalan” kao kritiku danas moze uputiti samo zenesenjak iz provincije. potrosnja je odnijela apsolutnu pobjedu. prostor koji je ostavljen, tu je samo da bi dozvolio kompeticiju, neophodnu za dinamiku potrosnje. ipak, diskusija kvalitetno vs. komercijalno jos dugo vremena prodavat ce provinciji, cistu, autenticnu, eksperimentalnu, inovativnu, kvalitetnu laz.

da li znas ikoga tko zna nekoga, a da je taj prestao pusiti jer je ozbiljno shvatio informaciju da pusenje ubija? – p. lazna, 2001.

skinhead danas zna da je homofobija posljedica latentne homoseksualnosti. da je korijen njihovog nasilnistva u obitelji. informacija svakom svojom slijedecom manifestacijom sve vise gubi moc mijenjanja. informacija svakom svojom slijedecom manifestacijom sve vise gubi moc mijenjanja. pusenje ubija. hahahaha. pusenje ubija.

koliko godina su stihovi u sezdesetima pokretali ljude, prije nego sto su dobili svoju policu u lokalnoj prodavaonici ploca. koliko je mjeseci trebalo da buka dobije svoju. da li su glitch klikovi dobili svoje, ili su samo postavljeni u police, koje su cekale na njih. jer na globalnom trzistu i neslusljivih 1% je relevantno trziste.

kompeticija medju policama odrzat ce na zivotu cijelu prodavaonicu.

da li bi nasa kultura ista izgubila da je vlasnik vinograda zabranio van goghu da slika njegovo privatno vlasnistvo. da je danas ziv, disneyland sigurno ne bi smio naslikati. disney corp. ima ekskluzivni copyright na svaku manifestaciju disneylanda. ova je recenica vjerojatno prekrsila taj copyright. – milivolt dizni, 2001.

profitom ultimativno trazena samodovoljnost i jedinstvenost, pretvara danasnje muzicare u narcisoidne karikature, koji traze svoj spas u misticnoj, samozaljubljenoj iluziji posebnosti. biti pekar danas, znaci biti spreman ne biti pekar sutra. biti tajnica danas znaci biti spremna ici ponovno u skolu sutra, ali biti muzicar danas, za muzicare, znaci biti muzicar zauvijek, jer muzika omogucava dosezanje krajnje samorealizacije. ona omogucava bogatstvo do kraja zivota. muzicari imaju pravo na to, oni su “izabrani”.

ispunjenje tog prorocanstva je mjesto na polici u prodavaonici ploca / cd-a. oni kojih na polici nema, nisu to ni zasluzili, oni su losiji. oni ne smiju koristiti rifove, melodije, tekstove, nijedan dovoljno veliki digitalni zapis “izabranih”. copyright i advokati diskografske kuce pobrinuti ce se za to.

no nije sebicna podjela digitalnih zapisa kao privatnog vlasnistva medju muzicarima to sto bi zabrinjavalo radoznalog i zaigranog istrazivaca zvukovnog prostora. prihvacanje tog modela od vecine muzicara, medij muzike pretvara u trzisno istrazivanje sa tisuce carina i pay toll mjesta, a istrazivanje i putovanje u tom mediju postaje zamornije od fotografiranja disneylanda. to je ono sto ce svakog istrazivaca umoriti i udaljiti iz price.

copyright ubija vrijednost utjecaja kao reference, prepoznavanja, time i pokretaca inovacije i razvoja, a kao kljucnu vrijednosnu referencu postavlja broj prodanih proizvoda. tako da ne bude razlike izmedju parfema, cipela, torbica i novog albuma.

prostor vrednovanja, na taj nacin, ostavljen je iskljucivo glazbenim kriticarima kao nadnaravnim sucima, koji svojim izborom odredjuju trendove, razvoj i biraju tko ostaje, a tko nestaje. diskografske kuce ionako gledaju samo brojeve.

u dovoljno vremena i glazbeni kriticari, razveseljeni poklonom, upadaju u isti zacarani krug narcisoidnih karikatura. krecu u potragu za vrhuncem samoralizacije u svijetu potrosnje – statusom pop zvijezde. u trenutku uspjeha, oni postaju roba za prodaju, a prostor vrednovanja prepustaju hordi novih opinion makera, koji ce vrednujuci ovaj put i glazbene kriticare – pop zvijezde, pokusati pronaci nacin: kako prodati jos jednom, jednu te istu verziju dominantnog lifestyla – cinicnog potrosaca.

Why do this kind of advertising if not to incite people to riot? – Nike copywriter, 1996.

jedno je podrucje pokazalo da oni koji stvaraju, mogu biti i oni koji kontroliraju prostor refleksije, prepoznavanja i vrednovanja. to je podrucje GNU GPL softverske produkcije.

u svojih prvih nekoliko desetljeca razvoja podrucje kompjuterskih znanosti bilo je neoptereceno pritiskom za profitom. troseci novac poreznih obveznika u akademskim i vojnim istrazivackim krugovima, status u zajednici dobivao se prepoznavanjem, citiranjem od strane strukovnih kolega, a do toga se moglo doci samo nesebicnim djeljenjem svojih ideja, radova i istrazivanja.

za sve one zaigrane, radoznale istrazivace bio je to svijet iz bajke. osigurana egzistencija i uz to slobodan pristup gotovo svim postojecim resursima. pocetak 80-ih donio je prekretnicu. u racunalnoj industriji naslucivao se ogromni komercijalni potencijal. veliki igraci sa sobom su donijeli i copyright. sav slobodni protok informacija i ideja, zatvarao se u novcem omedjene module, koji su u medjusobnoj kompeticiji trebali odraditi sve sto je muzika odavno vec odradila.

no, richard stallman nije zelio napustiti svoj svijet slobode. jedan od najboljih programera ikad, odlucio je, boriti se. na copyright je odgovorio copyleftom, upravo u duhu programerskg pristupa problemima i njihovog iscasenog smisla za humor.

copyleft je copyright, taman toliko da zastiti kod programa, na nacin da ga svatko moze koristiti za bilo koje svrhu, da ga moze kopirati, modificirati i slobodno distribuirati sve dok taj isti (kopirani, modificirani, distribuirani) kod takodjer dozvoljava svim njegovim buducim korisnicima, sve slobode pod kojima je softver originalno ponudjen. komplicirano? mozda, ali samo na prvu. samo zamislite da koncept copyrighta nije izmisljen, copyleft nas vraca na tu tocku.

za ideje vazne za drustvo u cjelini nije dobro da su u privatnim rukama. ne bi bilo dobro da je elvis presley vlasnik e-dura.

free software pokret pokazao je da sloboda protoka ideja, pokrece kooperativnost, ali i koopetitivnost, da ukljucuje, a ne iskljucuje i da kod ljudi pobudjuje velikodusnost, a ne pohlepu. da je u stanju izgraditi najkompleksnije sustave i na trzistu ne izgubiti. a da je usprkos svemu tome na ljestvici cinizma i posredovanja daleko zajebaniji od: trositi znaci “uzivati”.

asimiliranje GNU GPL-a od strane industrije moglo bi imati nesagledive posljedice po isti taj sistem. no, GNU virus nije u potpunosti nepoznat marketinskoj industriji. 1969. 7-up je ponudio svoj billboard “neogranicenoj kreativnoj slobodi” koristenja. 1998. u borbi s microsoftovim monopolom, netscape je izabrao otvoriti kod svog pretrazivaca. od 2000. ibm sve vise bira GNU GPL. mnogi veliki igraci koketiraju sa GNU trendom.

muzicka industrija zatresla se u jednom trenutku vise nego ikad, a to nije bio GNU GPL, to je bi samo Napster, mali softver koji je u jednom trenutku pokusao uraditi isto sto i muzicka industrija oduvijek radi: okrenuti sto vise novaca. i izgubio je. igra se nastavlja.

no, i dalje se sve stvari desavaju mimo muzicara. oni su “izabrani”. pitam se sto bi se moglo desiti, ako jednom izaberu?

da li znas ikoga tko zna nekoga, a da je taj procitao ijedan softverski disklejmer? – karo, 1998.

Tekst 3:

Papa Benedict 16-i – Groteska treceg milenija

Iako je o tome već ispisano i izlizano toliko verzija i priča, moram priznati da već duže vrijeme nije na listi javnih osoba bila ovakva nakarada kakva je Papa Benedict 16-ti. Naime, ne samo da je njegova pojava odbojna, već su njegovi dijalozi i govori kojima savjetuje opijumsko-vjerski napucanu masu, toliko banalni i nenormalni, da mi je čudno da ga još nitko nije skinuo s trona. Ah da… Zaboravih. Nepogrešivost pape datira od 1870. god., te shodno tome ne bi smjela postajati sumnja u njegove, uvjetno rečeno, „teorije“, uzme li se u obzir da je dragi naš „Hitler jungen“ NEPOGREŠIV…
Papa Ivan Pavao II je imao određenog šarma i stila za razliku od ove spodobe. Bio je i on šnita svoje vrste koja je znala izvaliti interplanetarne idiotarije; da se razumijemo. Međutim, u usporedbi s ovim danas, bio je jaganjce, koje je, eto, silom prilike „utihnulo“…

Od kad je ovaj manijak na „vladavini“, izašlo je toliko sranja iz njegovih usta, da se pitam: „koja je zapravo njegova funkcija?“. I uistinu, koja je zapravo funkcija pape? Imati nekoga na vrhu hijerarhijske ljestvice tko uživa sva prava i privilegije? Da bude maskota kršćanstva kao što je to bio njegov prijašnji kolega zadnjih 10 godina svojeg života? Jer je to i bio. Vozali su ga amo tamo, u onom jebenom papamobilu, kao cirkuskog medvjeda na predstave, ne bi li ulio malo nade u već i ovako napaćen narod, glupostima kao što su „Molitva je oružje protiv svih nedaća“, „Ne dajte se zavesti Luciferovim trikovima“ i tako dalje, nabijajući pritom, tim siromašnim državama račune od 5 milijuna eura ne bi li imao udobne papuče i svilenu stolicu. Znalo se je za „gažu“ potrošiti znatno više. Ovisilo je naravno o show-u koji će prirediti… Čast onima koji u to vjeruju (op. a.- budite realni), i onima koji stvarno nalaze utjehu u tome. Međutim, ja nikako da to uspijem. Iskreno, nije da se baš i trudim. Nakon današnje mogućnosti dolaska do podataka od kojih vam se krv ledi u žilama, nije mi jasno kako netko to može „gutati“. Nije da vjera i religije općenito, nemaju svoju određenu svrhu, u ovom konkretnom slučaju vrlo šabloniziranu i pomno formiranu namjenu. Samo što smo je mi kao smrtnici (koji su ju, kad smo već kod toga, i stvorili) malo previše uzeli u korist toga da s njom materijalno profitiramo, a ne da se duhovno uzdižemo… Što god to značilo..

Ono što je mi je fascinantno, su takozvane „masovne molitve“. Za mir u svijetu, za gladne, za spas duše svih onih koji su na zemlji i ostale pjesmice koje zdušno pjevaju u tim tako akustičnim crkvama i katedralama. U tome mi nešto nije jasno… Naime, ako oni uistinu vjeruju u tu masovnu molitvu, kao nešto što će utjecati na sav narod na ovom planetu, a vjeruju, znači da oni, svjesno, izravno utječu na moju dušu i sudbinu. Tko im daje pravo na to? Je su li me pitali da li želim da me fanatični vjernici duhovno „vode na pravi put“?. Tko im daje pravo na to da mi se dira u ono što ja želim od svog života i kakvu budućnost želim za svoju dušu!? …. Da imam dovoljno novaca, i da postoje presedani kao što postoje u onom zoološkom vrtu od Amerike, tužio bih sve te licemjere i pedofile, prikrivene homoseksualce koji iz sveg glasa viču kako je grijeh biti peder… Ma…. No, udaljavam se od teme. Dakle, Benedikt 16-ti..

Naš dragi Benedict je naime, izrekao takvu gomilu govana, koja su sama po sebi toliko kontradiktorna samom kršćanskom nauku, da to jednostavno nije normalno. Uzmimo primjer od prošle godine:
Benedict 16-ti ukinuo je čistilište, i od sada postoji samo raj i pakao (?!). Hm.. Znači kod stvaranja svijeta od strane Boga, Bog je „stvorio“ pakao, čistilište i raj. Za potonule duše, one malo manje potonule, i one koje imaju ekspres kartu koja otvaraju vrata raja. Iskreno me zanima tko to ima pravo na tu kartu, i tko odlučuje o kriterijima po kojima se ona dodjeljuje. Uglavnom, neki kreten sa bijelom kapicom na glavi, koju špangicama pričvršćuje ne bi li mu slučajno pala, odlučio je to promijeniti (?!). Mene zanima kako. Naime, to je kreacija Boga samoga!! Odakle pravo i u opće obraz izreći takvu budalaštinu svojim vjernicima? Pa zar je njegova riječ čak iznad one božje? Svašta… I dalje ne kužim kako poklonici te vjere ne vide da tu nešto ne štima…

Ono što me je ponukalo da napišem ovaj tekst je zapravo teza koju je ovaj poremećeni freak izvalio u siječnju. A to je da su SVI ateisti, iliti, oni koji ne vjeruju u postojanje boga i ne prakticiraju niti jednu od religija – Luciferovi podanici (?!)
To što moja percepcija neke više sile i nečega što zadovoljava moj intelekt, nije po kršćanskom nauku, čini me slugom samom vragu ?!.. Interesantno. Ako ništa drugo inovativno. Tko zna možda se na to i fura, ne bi li pokušao, u nekakvom bolesnom natjecateljskom duhu, nadmašiti svoje prijašnje kolege. A bogami bilo je onih koji su stvarno bili šlag na samom vrhu bečke svadbene torte.

Tako da iskreno ne znam kuda vodi ovaj pastir svoje ovce. Kakva li će im samo sranja još nadrobiti tokom svoje vladavine. A ono najinteresantnije, koliko će ta sranja njegove ovce i dalje gutati.
Nije samo da je već demonizirano korištenje prezervativa i abortus, pa tako i drugačiji životni stilovi, već se sada mijenjaju kreacije Boga samoga, i proglašava se nevjernike vražjim podanicima i slugama… Jebeno nevjerojatno..

Eto…. Pisao bi vam dalje, no moram izvršiti zapovijed koju mi je Lucifer zadao. Jer ipak, sluga mora slušati svoga gospodara (?!)…

Autor: Turkish aka politester

Tekst 4:

Simulakrumi i Simulacija

Jean Baudrillard, sociolog i posmodernistički filozof, bez sumnje je jedan od najkontroverznijih mislioca današnjice, pogotovo od pojave njegovog najznačajnijeg djela «Simulakrumi i simulacije». Čitajući tu zbirku eseja koji zajedno čine jednu teoriju, činilo mi se gotovo nevjerojatno da je taj isti autor nekada bio marksistički nastrojen. Rečenice poput: «Zbilja se više nikada neće imati prilike dogoditi – takva je životna funkcija modela u sustavima smrti ili, točnije, anticipiranog uskrsnuća što više ne ostavlja nikakve prilike ni samom događaju smrti.», ili: «Nesreća daje oblik životu, bezuman, ona je seks života.». Takve izjave stvaraju osjećaje nihilizma, jednog krajnjeg i neopozivog, one vas ošamućuju poput loše cuge, kao kakav manijački izljev riječi jednog puknutog vizionara. Ili religioznog fanatika. A tu su i rečenice toliko ničeanske: «Stvarnije od stvarnog, tako se ukida stvarno.» No, o čemu se tu ustvari radi? Po njemu je sav današnji svijet (satkan od bezbrojnih proizvoda) nalik na videoigru, na jednu golemu svjetsku mega-simulaciju u kojoj se stvarnost i imaginarno skrivaju iza nečeg trećeg, možda iza našeg oponašanja i stvarnog i imaginarnog. Ali, to oponašanje nije ni jedno niti drugo, već upravo neko treće, po njemu: hiperstvarnost. Masovna i globalna poplava raznih pojava suvremenosti potvrđuju ove teze. Katastrofe prošlog stoljeća, što su prodrle u to idealističko, u ovom slučaju ideološko tkivo, bile su rezultat prosvjetiteljskog klicanja preobilju, ogromnim mogućnostima koje su, potencirajući sami sebe, stvorile tlo za ukinuće vlastite potencije, što će reći: potencije slika, objekata, i signala koje oni emitiraju u novonastalu atmosferu. Kibernetika i robotika, masmediji i egzaktna terminologija na svim područjima, obrazovanje i njen skolastičan dogmatizam, sve su to obilježja današnje zbilje, koja više kao da ne dopušta bilo kakve prodore duhova prošlosti. Uzvik postmodernizma: povijest je mrtva! Baudrillard to opisuje na način, koji rastvara svijet današnjice u njegove sastavne dijelove. Tu se otvara pogled u utrobu velike megamašine, tu naziremo skupove tehničkih funkcija, gomilu produkata blještavog marketinga, tekuće vrpce, njihov neprekinuti kontinuitet, brzinsko djelovanje aparature, milijune minijaturnih poruka, svaka svojevrsna ideologija… U opisu takve realnosti upravo je Jean Baudrillard sa svojom knjigom «Simulakrumi i simulacija» vjerojatno jedan od najradikalnijih mislioca današnjice. Stvarnost koja je iščeznula u hiperstvarnosti, središnja je tema tog kontroverznog teoretičara. Na početku knjige spominje Borgesovu priču o kartografima Carstva, koji u opsesivnoj želji da izrade savršenstvo karte, izrađuju takvu kartu koja naposljetku prekriva sam teritorij koji prikazuje. Zamjena stvarnog teritorija njenom savršenom simulacijom! Tu on kaže: «Danas apstrakcija nije više apstrakcija karte, dvojnika, zrcala ili pojma. Simulacija nije više simulacija nekog teritorija, nekog referencijalnog bića, neke suštine. Ona je stvaranje zbilje po modelima bez porijekla i bez stvarnosti: hiperzbilje.» Dakle, simulacija kod njega prethodi onome što simulira, zauzima njegovo mjesto i nameće se kao entitet prvog reda, gotovo kao «stvar po sebi», ili (još gore) kao bitak. Milijuni znakova i poruka, stvari poput bjesomučnog isijavanja natpisa na Internetu, reklamni panoi raznih marki koji pokrivaju cijele komplekse jednog velegrada, članci u novinama u što manjem formatu, brzinsko hvatanje svega toga i istovremeno odašiljanje, u njegovoj teoriji se naziva implozija stvarnosti. Tolik broj informacija i znakova poništavaju sami sebe, i ono što je na početku tehnološkog buma bila eksplozija smisla (nagla dostupnost informacija svima, pravo na sudjelovanje u odlukama vlade, masovna primjena novo izniklih tehnologija, moda i zabavna industrija, uvećani standard…), sad je implozija onog što je nekada bio smisao, negacija esencije koja je pokretala tada novu eru svijeta. Nevjerojatan broj trendova npr. po tome se više ne mogu niti nazivati trendovima, jer upravo zbog postojanja tolikog broja njih, sam termin «trend» više ništa ne određuje. Svaka pojava više ništa konkretno ne govori, poništava se u stalnim sudarima sa drugim pojavama, također šupljim i bez ikakvog «stvarnog» sadržaja. Kao što mainstream usisava radove undergrounda pa ih potom pljuje na tržište (culture jammeri i njihove antireklame. Nije mnogo prošlo da je marketinška mašinerija počela sama izrađivati reklame koje se baziraju upravo na njihovoj negaciji – na antireklamama. Sistem tu sam od sebe prerađuje sve što mi stvaramo za sebe, dok to ustvari prerađujemo za sam sistem. Ono što je nekad Marx zvao otuđenim radom, sad bi se moglo proširiti i reći «otuđenim svijetom») Naši produkti kao da prekrivaju samu stvarnost; ili još «bolje»: usisavaju ju. Ta postavka vrijedi na svim poljima života: u umjetnosti, u povijesti, tehnologiji, sociologiji, i naravno, samoj filozofiji. Iz Baudrillardovih izjava kao da zrači vrlo određena eksplikacija koja govori: sve je otišlo u nepovrat, i nema više smisla zanositi se romantičnim tlapnjama o ponovnom idealiziranju čovječanstva i njegovom humaniziranju.

Eto jednog odlomka koji će to ilustrirati: «Odlazi cijela metafizika. Nema više zrcala bića i privida, zbilje i njezinog koncepta. Nema više imaginarne podudarnosti: dimenzija simulacije je genetička minijaturizacija. Zbilja je proizvod nastao od minijaturnih stanica, matrica i memorija, upravljačkih modela – i iz toga je se može umnožiti beskonačno mnogo puta. Ona više ne treba biti racionalna, jer se više ne mjeri prema nekoj instanciji, idealnoj ili negativnoj. Tek je operativna. Zapravo, više nije zbiljska, budući da je više ne obavija nikakvo imaginarno. To je hiperziblja, sintetički proizvod što isijava kombinatorne modele u hiperprostoru bez atmosfere… Radi se o zamjeni zbilje znakovima zbilje, to jest o operaciji odvraćanja od svakog zbiljskog procesa putem operativnog dvojnika, metastalnog signaletičkog, programskog, nepogrešivog stroja, koji nudi sve znakove zbilje i izmiče svim njezinim okolnostima.»

Kao primjer Baudrillard uzima Disneyland, koji je za njega igra opsjena i privida. To je savršen skup simulakruma, u koji Amerikanac bježi od «stvarnog» svijeta, svijeta koji je opet – skup simulakruma! Druga vrsta Disneylanda, druga kategorija, drugi model, ali sa istom suštinom. Operacija odvraćanja, kao što je gore već citirano. Taj aspekt odvraćanja u ovoj priči igra veliku ulogu. TV, masmediji, plakati, Internet, bjesomučan protok informacija, i to kroz nebrojene kanale, i gomilanje istih što ima jednu monstruoznu funkciju, i to – funkciju kontraefekta! U vezi s tim on kaže: «Holokaust: zaborav uništenja dio je uništenja, jer je on uništenje pamćenja, povijesti, društvenog itd. Televizija. Istinsko konačno rješenje historiciteta svakog događaja. Židove se ne odvodi više u kremacijsku peć ili u plinsku komoru, već prevodi u zvučni i slikovni zapis, na katodički ekran i u mikroprocesor.» Dakle, upravo neprestanim ponavljanjem tih holokausta na medijima (filmovi, dokumentarci itd.), stvara se zaborav, tj. uništenje pamćenja, a ne ono što se nama čini da bi prikazivanje takvih razornih događaja trebalo značiti. To je obrtanje i smisla i pojma, i uopće, cjelokupne slike same stvari, koja iščezava u scenarijima uništenja. Kao jednu od temeljnih postavki njegove teorije mogli bi navesti upravo tu funkciju odvraćanja, na što on kaže: «Gospodari simulacija i mi više nemamo pravo na retro, na fantomatsku i parodijsku rehabilitaciju svih referenata. Sve se još odvija oko nas u hladnom svjetlu odvraćanja…» Gospodari simulacija u ovom kontekstu nisu određeni ljudi ili kakve tajnovite grupe kao u teoriji zavjere, a nije to niti sam sistem. Mogli bi reći da smo mi (svijet, a ne «samo» ljudi) zaglibili u nekakvoj vrsti filma, ili bolje, u nekom holodeku, s «malom» razlikom da scenarij tog holodeka nismo napisali mi, ljudi, nego nešto treće, po svemu sudeći – sam holodek. (Iako je sam holodek djelo naših vlastitih ruku.) To neodoljivo podsjeća na Matrix, u kojem je na početku filma i bila prikazana knjiga «Simulakrumi i simualcija» (Keanu ju je otvorio kad mu je ekipa pokucala na vrata)I već spomenuta implozija smisla, jedna druga i možda najvažnija postavka njegove teorije, osim, dakako, same simulacije. Obadvije postavke se možda mogu sažeti u jednom citatu: «Masa je sve gušći djelokrug u kojem implodira sve društveno i ono tu sebe proždire u procesu neprekinute simulacije.» U vezi s tim on između ostalog uzima (kao što smo gore već vidjeli) primjer televizije: «Film je slika: ne samo ekran i vizualna forma, već mit, ono što sadrži nešto od dvojnika, fantazije, zrcala, sna itd. Ništa od toga nema u «televizijskoj slici», koja ne sugerira ništa, koja magnetizira, tek je ekran, pa čak ni to: minijaturni terminal koji se, doista, nalazi neposredno u vašoj glavi – vi ste ekran i televizija gleda vas – tranzistorizira sve neurone i prolazi kao magnetna traka – traka, a ne slika… Tv je također nuklearni proces lančane reakcije, ali implozivne: ona rashlađuje i neutralizira smisao i energiju događaja. (Sve je sustav odvraćanja!)». (Poprilično urnebesne izjave, zar ne?) Kad govori o kulturi, on govori o kulturi koja to više nije, koja se pretvorila u neku vrstu predstave same sebe. A ono društveno on naziva scenarijem čija smo mi samo publika. (A ne i njegovi dijelovi?) Kad govori o terorizmu, on govori o terorizmu zbilje, kao što uostalom sam kaže: «Terorizam je uvijek terorizam zbilje.» (Inače njegova vjerojatno najpoznatija i najcitiranija izreka) S tim misli kako je rušenje Twinsa nastavak već insceniranih događaja u simulacijama zbilje, u američkim filmovima disaster tematike. U esejima o holokaustima, apokalipsi, efektu muzeja Beabourg u Parizu, romanu Sudar… on konstatira – na krajnje eksplicitan način – da naše (ljudsko) ophođenje sa simulacijama i simulakrumima ne može više imati nikakvu ulogu manipulacije sa zbiljom, sa svijetom u kojem živimo. To je ukinuće subjekta kao nosioca, a afirmacija modela, kibernetike i informacijske igre. Mi, ljudi, «subjekti», postajemo objekti, oruđa nečeg izvan nas, ali zato veoma ozbiljno (i roijeteće) prisutno oko nas. To je orbitalno kruženje svih produkata i ljudi, pri čemu jedno kruži oko drugog u nekakvom divovskom modelu svijeta kakav se može vidjeti jedino u apstraktnom slikarstvu nabijenom elementima senzualnosti i spektakularnosti. Koristeći terminologiju jednog fizičara, on svojim hladnim pogledom nalik na skalpel secira stvarnost, kao što je njegov način izvođenja svojih teza jednom opisao jedan moj prijatelj. Slika svijeta koju nam Baudrillard prikazuje nema više ništa blisko s ičim humanim, to je čista sintetika umnožena do beskonačnosti, i upravo njena ravnopravnost sa čovjekom negira samog čovjeka. Baudrillardov svijet je utopija nihilističkog spektakla, modelirani skup modela čija je potpuno nesvrsishodna funkcija nemetafizička metafizika. To je pustoš gomile, i prihvaćanjem takve slike stvarnosti dolazi se u opasnost afirmiranja uznemirujućeg kraja same stvarnosti. A ipak, možemo li reći da nema istine u tome kad kaže: «Imaginarno je bilo alibi stvarnog u svijetu kojim je vladao princip realnosti. Danas je stvarno postalo alibi modela u svijetu kojim upravlja princip simulacije.»? Iskreno, moja malenkost se ne usuđuje odgovoriti na ovo pitanje: to prepuštam smjelijim ličnostima..

Autor: Radamant