da, opet taj VA, njihove kompilacije ciji se broj vjerojatno proteze u beskonacnost. medutim, ova ovdje, VA crazy compilation2 je pravo osvjezenje: electronica, glitch, electro, idm, atmosphere itd su samo neki od zanrova koji su setu nasli.  ovu zanimljivu kompilaciju je izdao Crazy Language records na archive.org-u na, pa razumije se, free download, i vec je danima na mojoj tracklisti. ima nekih trackova koji su skroz spaljeni, neki pak skroz emocionalni, neki snoviti, neki ovo neki ono. meni se npr posebno svida  migloJE – Dew-m.Baritas, ili npr. Spenza – Gob (koju sam znao i prije cesto zavrtjeti u glitch hop setovima), pa je tu Nikka – Electric Force, stvar u dobroj staroj maniri atmospheric-trip hop-electronice. ukratko, eto sto kaze sam izdavac: Crazy Language releases this inspiring compilation of IDM Electronica. Producers from unexpected corners of the earth surprise with a remarkable range of sounds.  It’s a sonic excursion that moves from ambient  film-soundscapes to abstract glitch, all accompanied  by more than a few quality beats. Check it!

pa da ne duljimo, eto VA crazy compilation2

14.11. ove godine ce se odrzati jedan od najzanimljivih glazbenih evenata na ovom podrucju europe. ok, ne bas cijele europe, ali hrvatske ziher. na spomenuti datum ce se u klubu Monte Serpente koji je u Puli odrzati  party naziva glow tonight, i tamo ce se moci cuti zanrovi tipa glitch hop, dubstep, crunk, breaks, fidget, garage, trance i naravno drum’n'bass. da, fakat ce se svi ti pravci suvremene elektronike moci cuti na jednom mjestu, stovise, na jednom flooru. bit ce to svedski stol elektronske mjuze. ok, kazete, a ko ce sve svirati? mozemo redom: marijas & matej, filip motovunski, robert radamant, mic hell i rio. uglavnom, sve ekipa koja je proharala po hrpi festivala tipa playground, sloboda stvaralastvu, life celebration, future nature i bla bla. ok, a sad ajmo biti malo autoironici i reci da ovo nije nikome tek treca svirka. ili drugim rijecima, svim izvodacima je svirka hrana a mix pult pribor za jelo, tocnije: za kuhanje. ok, skuzili ste point…

ali tu prica ne staje, jer se iza partyja ustvari krije odreden sociolosko-aktivisticki koncept, no njega najbolje da sami organizatori objasne. dakle:

Glow Tonight party 14.11 @ Monte Serpente, Pula

Glow Tonight je projekt zamišljen kao niz događanja koji se temelje na glazbenom programu, likovnim instalacijama, scenskim nastupima, predavanjima, a sami organizatori reći će da je temeljna ideja projekta da kreativnošću i promišljanjem smislene zabave potaknu mlade da se izraze u neposrednom kontaktu i kroz neposrednu likovnu/glazbenu/plesnu/akrobatsku i inu drugu akciju. Organizatori su Matijas Kozić i Matej Šimunić iz Pule, te Helena Ferenčević iz Rijeke

Do sada smo, u 2009. godini, organizirali dvije manifestacije Glow Tonight projekta: prvi se održao u Monte Paradiso klubu u Rojcu, a drugi na tvrđavi Punta Christo u Štinjanu.

REDOM KONTROLE PREUZIMAJU:

FADE IN: MATIJAS & MATEJ-breaks, fidget, garage, drum and bass, organizatori glow partya.

FILIP MOTOVUNSKI-drum and bass , organizator drum and bass partya Drama u Pazinu
http://www.myspace.com/filipmotovunski

ROBERT RADAMANT:
drum and bass, glitch hop, dubstep, idm, minimal
http://robertradamantco.wordpress.com/
http://www.myspace.com/robertradamantsco

MIC HELL-progressive and psy trance, nastupao na Life Celebration festivalu, Future nature.

FAD OUT: RIO-psy, goa, progressive trance, organizator Life Celebreton festivala.
http://www.myspace.com/rioirad

Party se organizira u klubu Monte Serpente, Pula, 14.11.2009. Upad 20 kn.

naslov otprilike opisuje o cemu se radi. ok, ne sasvim, tako da cu malo poblize objasniti stvar. rijec je o tracku koji je isprve trebao biti remix jednog noisebenda, tj neka vrsta klupskog megamixa svih njihovih stvari. na kraju je to ispala sasvim  drugacija prica te je sad stvar za sebe. no ipak dominiraju noiserski loopovi pa sam ju stoga nazvao hexen hop kako bi asocijacija na bend cije sam semplove koristio bila sto jasnija.

da se razumijemo, stvar nije neko remek djelo, ali je meni osobno bas fora. ima groove, snagu, beat, ma: spaljena je. anyway, ako volite underground hip hop, glitch hop i opcenito glitchersku elektroniku, ovo ce vam ziher sjesti. i eto, doslo je vrijeme da sjedne i link na stvar Hexeb Brutal

ovaj post cu posvetiti jednom mladom geniju cija je osobnost koketirala sa ludoscu. mladi, avanturisticki, buntovni i sokantni arthur rimbaud.  u filmu je verlaine rekao: – he’s the voice of the future. – da, za jedne 1870-te to je bila istina. no s druge strane, ko zna koliko ih je bilo da su isto tako dobro pisali, samo sto ih niko nije otkrio? jebga, onda nismo imali net, blog i ostalo da se sami promoviramo.

whatever, eto par njih:

Zlo

Dok crvene hrakotine iz mitraljeza

zvižde po plavog neba beskraju;

Skerletne ili zelene, dok kralj se zeza,

Bataljuni se brojni u vatru stropoštavaju;
Dok strašno ludilo drobi i u

gomilu dimnu stotine ljudi pretvara,

- Siroti mrtvaci! u ljeto, u travu, u radost tvoju,

Prirodo! ti koja te ljude u svetosti stvara.
- On je Bog! koji se smije prostirkama damastnima

na oltarima, tamjanu, velikim zlatnim kaležima

koji se u ljuljuškanju uspavljuje radosnim klicanjima.

On se budi, kad majke u gomilama

pune zebnje, i plaćući pod svojim crnim kapama,

njemu daju veliki talir u svojim rubcima.

San za zimu

Njoj

U roza vagonu, veseleć se, zimi

Kad pođemo na put,

Na jastuk će plavi poljupce da primi

Svaki dremljivi kut.

I sklopit ćeš oči, da ne vidiš, snena,

Čangrizav onaj puk,

U kome se ceri sred večernjih sjena

Crn demon, crni vuk.

Zatim po obrazu pecnut će te nešto

Poljubac po vratu kliznut će ti vješto

K’o neki pauk lud.

Reći ćeš mi: “Traži” i prignut se k meni,

Pa ćemo tražit poljubac izgubljeni

Što luta, luta svud…

Malo smo brbljali, štipali se, zezali, no kako se glazba počela umirivati, tako su nam se ruke počele sve više približavati, polako kao što se i umirivala Sandersova dionica. Isprve su nam ruke samo kružile oko bokova, onda se njena približila mojoj na što se moja odmah našla među njenim nogama. Dok se ona otkopčavala, ja sam ju lagano draškao, vlažnu kao spužvu, i ona je isto tako počela dirati mene. Uskoro smo se počeli skidati, malo svaki sebe, malo jedan drugog, malo smo se dirali po tijelu, malo među nogama, sve polako, fino u ritmu muzike: bila je kao naručena! (Mislim, muzika…) Kako smo se već bili posve priljubili jedno uz drugo, ona je uhvatila moj kurac i stavila si ga u picu, ja sam ju polegnuo na leđa i konkretan akt je počeo. Malo smo bili u tom položaju, pa onda ona na meni. Kad sam joj počeo oblizivati bradavice koje su bile krute kao bodež na puški, ona se sva tresla kao pneumatska bušilica od krvi i mesa. Mijenjali smo tako te položaje i brzine sve u ritmu muzike, baš kao da izvodimo kakvu predstavu za nekog bolesnog bogataša koji se valja u vlastitoj dekadenciji kao u mulju. Kako je ona počela svršavati tako sam ga ja izvadio, još ga malo natezao i stao svršavati po njoj: među njene noge, po bokovima, pupku, sisama…

To je bilo jedno od onih jutra koja su naelektrizirana kao da će svaki čas udarit grom, samo što puca sunce poput kilometra dugačkog reda petardi. Pravo prolječe na vrhuncu. Oko deset i nešto sam izletio iz stana kao raketa i jurio ulicama još uvijek omamljen od sinoćnjeg mozganja da što je sa Anyrjom. Morao sam ju vidjeti, pod hitno, pošto-poto, što prije i što brže. I zaista, ima nešto u tome kad vam ne vraćaju poruke i pozive iako dobro znate da je ta slatka ali bombastična kemija među vama: tada vas takve situacije još više izluđuju! Maurice me cijelu noć radi te moje grozničavosti podbadao, podsmijehivao mi se i uopće, pilio mi živce do ruba. I sad su me živci pilali, jer em me pralo to naelektrizirano sunce, em ta cijelonoćna grozničavost, em činjenica da opet nemam za poruku, a kamoli za poziv. Ništa, rekoh, pitat ću bilo koga, jebe mi se! Zaustavio sam nekog lika čija je pojava savršen primjerak skejterskog đira, gotovo mu naredio da skine slušalice sa ušiju i nažicao ga mobitel. I zamisli čuda: Anyrja se javila! Isprve nisam znao što reći, nešto sam počeo nevezano brbljati, više za sebe, no onda sam se pod oštrim pogledom skejtera pribrao i započeo neki smislen razgovor. Pa zašto se nije javljala? Gdje je bila cijelo vrijeme? Ma! Neka ne pitam, kaže mi tonom hvatanja za glavu, uletjela je na turneju sa nekim bendom (muzika: kombinacija jazza i makedonskog ethna sa dosta elektronike), sve to naravno posve slučajno, onako, dok je izašla na kavu, kava se pretvorila u nekoliko piva, skompala se sa bendom i to je to. Bili su u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Subotici, Beogradu… Ma neka ne pitam. – Fakat ti nije dosadno a? – rekoh – A gdje si sad? – U „Krivom putu“ je i upravo se dogovara za neki stan s nekim likovima; bili bi kao cimeri. – Eto me, dolazim odmah! – brzo sam odgovorio, vratio mobitel i prije nego što sam se uopće uspio snaći našao sam se pred onim golemim ulazom u „Krivi put“. Odmah sam uočio njenu bujnu, kao ugljen crnu grivu između koje se razvlačio osmijeh kao suncem opaljen žal. Čim me je vidjela, odmah je prekinula sav razgovor, brzo doletjela do mene i – zagrlila me. Samo tako… A upravo taj ustvari posve prirodan čin me je tako emocionalno pogodio da sam se iznutra sav nekako blesavo rastopio; baš kao kakvo dijete. Dakako, te sam emocije ipak sakrio, bar do određene mjere, no ne zadugo, jer pred Anyrjom ne da niste mogli sakrivati osjećaje, nego je to pokraj nje tako glupo, to se čini tako besmisleno, da to jednostavno ne možete učiniti. Ona ima tu čudesnu sposobnost od vas učiniti upravo ono što jeste, a to je po meni jedna od najvećih sposobnosti uopće. Morati se pred ženom pretvarati zna biti zanimljivo, igrati sve one igrice, ona sva zavođenja ispod površine, no još više me fascinira – ustvari to me upravo istinski fascinira – kada pred ženom ne morate ama baš ništa glumiti. Kao da ste pred svecem ili kurvom, jer u oba slučaja nema nikakvog smisla pretvarati se. Otišla se samo pozdraviti sa onim svojima, odmah se vrativši sa dvije pive i dvije rakijice. – Ovo moraš probati – kaže podizući svoju čašu rakije – Ovo sam dobila u Sarajevu. Nevjerojatna cuga, prefina a odlično puca. Uopće ne kužim kako mi je uopće nešto ostalo. Ustvari – i tu prasne u onaj svoj tihi ali ipak eksplozivan smijeh – donijela sam doma čak pola litre. Ha! Ko je rekao da nema čuda a? Ajde, da se kucnemo!

- Za turneju, Sarajevo, i – i tu značajno zastanem – za povratak! – Ona se samo slatko nasmiješila, tiho rekla „da da“, pa smo se kucnuli i ispili taj uistinu odličan primjerak rakije. – I – rekoh – kako je bilo na turneji? Iako mogu misliti…

- Ah… – umornom sanjvišću me je prekinula – Bolje ne pitaj. Svašta, stvarno svašta. U Beogradu smo završili na murji, neka glupost radi paradiranja po centru, i već kad sam se ali fakat usrala, počela je fešta. Nevjerojatno! Murjaci probali moju rakiju, poludjeli i odmah izvadili nešto svoje. Nešto… ma nemam pojma što je to. Fakat nemam pojma niti je iko od nas imo’, ali kad je to počelo pucati… A joj. Ostali smo tamo na murji do jutra i poslije toga tako pijani krenuli dalje, skoro se razbili radi neke isto pijane babe i… Ma. Pustimo to. Ima vremena za te priče. – I tada me pogledala na takav način, da sam u jednom trenu vidio gotovo sve što će se između nas dogoditi: upravo mističan osjećaj! Rijetko kad sam tako nešto doživio. Vidio sam kako ćemo se sastajati, malo kod mene, malo kod nje, tj. kod njenih frendova, sve to potajno, u skrovitosti od drugih očiju koje uvijek tako halapljivo žele svu vašu intimu posisati i kasnije ju upravo onima pokazati, tko za to najmanje smije znati. Gotovo da sam čuo Sandersa kako svira u polutami moje sitne sobe (nakon što sam Mauricea otjerao k Heleni ili šta-ja-znam-gdje), vidio sam jasno kao dan kako smo izbjegavali njenog…

I opet! Opet trčim pred rudo; i stoga, malo ćemo usporiti i reći ću lijepo polako kako sam u jednom trenutku šutnje rekao: – Znači tražiš cimere?

- Ah… Da. Ne da mi se više biti s onim freakovima, izluđuju me. Čak ni danas tamo najradije ne bih otišla… – To je rekla polako i smireno pri tome me krajičkom oka znatiželjno promatrajući, i iako sam često puta u takvim situacijama upravo mutav, ovog puta sam samo istim tonom rekao: – Pa, i to se može riješiti. Znam ja nekoga tko danas treba cimericu. – I uskoro, nekih sat vremena kasnije, završili smo u mom stanu odakle sam Mauricea (koji je opet buljio u monitor u onom svom transu sav okružen dimom hrpom popušenih pljuga) doslovno otjerao van. Onako brutalno, agresivno, gotovo fizički agresivno. Tu uistinu nije bilo šale, i to je čak i Maurice uočio što mu se i veoma očito vidjelo na faci, pa je bez riječi samo pokupio jaknu, nešto CD-ova, sendvič i otišao. Samo je još tik pred zatvaranjem vrata tiho promrljao „mislim, koji lik…“. Na to smo ja i Anyrja, koja se za cijelo to vrijeme jedva suzdržavala od smijeha kao da je na sprovodu, na tu smiješnu Mauriceovu pojavu smo prasnuli u tako histeričan smijeh kao da smo vidjeli kako su princu Charlesu za vrijeme govora skliznule hlače pred cijelim narodom. A i sa nas je počela odjeća klizati, ne odmah, ali nakon što smo se zavalili u fotelju, natočili si crnjaka i pustili Pharoaha Sandersa, Boilerse, Modern Jazz Quartet i sl., vibracije su počele raditi svoje. Dakako, prvo smo smotali pljugu koju je Anyrja donijela iz Bosne – za posebne prigode, kako je rekla. Malo smo brbljali, štipali se, zezali, no kako se glazba počela umirivati, tako su nam se ruke počele sve više približavati, polako kao što se i umirivala Sandersova dionica. Isprve su nam ruke samo kružile oko bokova, onda se njena približila mojoj na što se moja odmah našla među njenim nogama. Dok se ona otkopčavala, ja sam ju lagano draškao, vlažnu kao spužvu, i ona je isto tako počela dirati mene. Uskoro smo se počeli skidati, malo svaki sebe, malo jedan drugog, malo smo se dirali po tijelu, malo među nogama, sve polako, fino u ritmu muzike: bila je kao naručena! (Mislim, muzika…) Kako smo se već bili posve priljubili jedno uz drugo, ona je uhvatila moj kurac i stavila si ga u picu, ja sam ju polegnuo na leđa i konkretan akt je počeo. Malo smo bili u tom položaju, pa onda ona na meni. Kad sam joj počeo oblizivati bradavice koje su bile krute kao bodež na puški, ona se sva tresla kao pneumatska bušilica od krvi i mesa. Mijenjali smo tako te položaje i brzine sve u ritmu muzike, baš kao da izvodimo kakvu predstavu za nekog bolesnog bogataša koji se valja u vlastitoj dekadenciji kao u mulju. Kako je ona počela svršavati tako sam ga ja izvadio, još ga malo natezao i stao svršavati po njoj: među njene noge, po bokovima, pupku, sisama… Jedino sam lice izbjegao na što je ona morala baciti za nju tipično polusarkastičan komentar: – A što? Sad smo kao fini a? – Na to sam se zdušno nasmijao, otišao do stola i natočio nam svakom po čašu rekavši: – Zaslužili smo zar ne?

- O da… Nakon fizičkog rada mora ići neka cuga. I pljuga. – Ja sam odteturao do WC-a obaviti svakakve stvari. Bio sam tamo nekih pet-šest, možda i deset minuta, i za to vrijeme su mi se takve stvari odigravale u glavi da to sad uopće ne mogu niti približno ponoviti. Samo znam da sam se u jednom trenutku prenuo kao iz transa, sjetivši se da je ona tamo u sobi, ja ovdje već ni ja ne znam koliko dugo, okenuo se, otvorio vrata i krenuo k njoj s čašom govoreći: – A onaj Maurice. Jel si ti to vidjela? Otjerali smo ga kao pseto hehe…

- Ne, ti si ga otjerao kao pseto molim lijepo – svečano odvrati rukom me pozivajući k sebi, kad se odjednom otvore vrata stana i upada – moj bratić Janko! Oči mu izbuljene, vilica obješena a tijelo svo ukočeno. A ja i Anyrja, malo gledamo njega, malo jedno drugo, ja stojim sa časom, ona sa polusmotanom pljugom: goli kao od majke rođeni. I nakon nekoliko mikrostoljeća nas dvoje smo prasnuli u tako urnebesan, tako histeričan i lud smijeh da se meni gotovo sva čaša prolila, njoj sve iz rizle, a Janko je svejednako onako stajao, buljio u nas i odjednom, kao grom iz vedra neba, i on prasnuo u isto tako ludi smijeh. Nas troje se tako smijalo nekih tri, četiri, možda i sedam minuta – tko bi ga znao – i tek smo se onda počeli polako umirivati. – Mislim Robi, – reče Janko iskreno veselo – ovo još nisam vidio. Ma, nitko koga poznajem ovo još nije vidio. Zar niste znali da se vrata mogu i zaključati? Hehehe… – Nakon što smo se nas dvoje golih zagrnuli plahtama, sjeli smo se za stol i natočili svakome po čašu. – Čuj Robi, znaš zašto sam došao. Jel’ da da znaš? – Ja nisam imao ni najmanjeg pojma zašto je došao. – A jebote – reče on – Eto! – i baci na stol pedeset eura! Nisam ni stigao ništa reći već je Janko nastavio: – Gle, ovako stvari stoje. Tvoji starci su stvarno zabrinuti za tebe, a i ja sam. Gdje si cijelo vrijeme? Stvaraš velika djela? Mislim, kužim ja to, ali mora se i od nečega živjeti. Gledaj, ja ti sad neću tu solit pamet ili šta ja znam šta srat. Samo sam ti došao pomoći, kužiš? Znam da krpaš kraj s krajem, i Ok, ja ću ti uvijek pomoći: kad ću moći. Ali znaš, jednom moraš i ti nešto učiniti. Eto, kad si zadnji put bio kod starca? Oprosti curo – reče okrenuvši se Anyrji koja je samo ležerno mahnula rukom, izustila jedno tiho ništa i dalje se samo smijuljila. – Samo, Robi.. – nastavi on – Ma! Neću vas smetati. Ajde se vi samo zabavljajte. Ali Robi, ajde me jedan dan nazovi, može? Trebali bi se naći, ne sad radi ozbiljnih razgovora, ti sve to ionako znaš, nego ono, ipak smo familija, zar ne? Ok, idem ja. Ajde pozdrav. – I jedva da smo ga stigli odzraviti, on se na vratima okrene, pogleda nas, nasmije se, kimne glavom lijevo-desno i tiho kaže: – Dobri ste, dobri ste… – i tada je nestao: naglo i tiho kao što je i došao.

Taj događaj je još dugo bio tema zajedničkog cereka i zajebancije između mene i Anyrje, još smo se valjda stotinu puta na to veoma slatko nasmijali. Obrati kao recimo ovaj podsjete vas da stvari nisu ravno nacrtane; nijedan trenutak nije bez svojeg specifičnog iznenađenja. Eto, još to isto jutro sam bio gotovo očajan u svom stanu, ovom istom gdje su se kasnije odigrali neki od najboljih trenutaka mojeg malog života. To isto jutro sam čamio na ovom istom divanu i razmišljao kako je sve zamršeno, gdje je Anyrja, kad ću ju opet vidjeti – čak i da li ću ju uopće opet vidjeti – i inače, sve mi je to jutro bilo kao bez boja, neki otrcani i depresivni crno-bijeli film. A onda! Kako se sve brzo okrenulo na bolje! Ne samo da sam konačno našao Anyrju, nego smo odmah i završili kod mene, što će reći da su se doslovno ostvarila sva moja sanjarenja – i onda još Janko i onih pedeset eura!

- E ako ovo nije jackpot od dana, onda ne znam što je. – rekoh Anyrji mašući sa novčanicom entuzijastičan kao dobitnik na lutriji – Robi – reče ona na to veoma smireno i još više sigurno – Bez obzira što radio, koliko god ti vodio kaotičan život, tebi će se sreća uvijek osmijehnuti. Jednostavno ne može biti drugačije. – Upitah ju uistinu znatiželjan zašto bi to bilo baš tako, i ona odgovori: – Gle. Tebi stvari kao što su novac ili reputacija ništa ne znače, i zbog toga ćeš uvijek dati i zadnju kunu – ako baš treba. Nećeš ju tražiti natrag, jednostavno ćeš ju dati. To je sve. Ti imaš mentalitet sveca, samo što si poročan do bola hehe… Ali šta god da jesi, ti to pred nikim ne skrivaš, ti nisi fejker, a to ljudi jako cijene, i više nego što ti misliš. I zbog toga, uvijek će se naći neki lik kao eto sad tvoj bratić koji će imati tu neodoljivu potrebu pomoći ti. To je taj tvoj šarm… – Na to nisam ništa odgovorio, samo sam joj se polako približio i ponovno se priljubio uz nju: uslijedila je repriza maloprije ispričane scene.

Njeno tijelo što se savija poput tankih grana, njene usne sočne poput jagoda, i taj um, to ludo čudo što vas u jednom jedinom trenu može izbaciti iz takta – samo tako, kao dok pucnete prstima – to je ta magija! Nije Anyrja samo začarala svoje roditelje; ona je začarala mnogo više njih, a trenutno sam ja vjerojatno na prvom mjestu njenih magičnih djelatnosti. Ušla mi je pod kožu. Skroz na skroz. Ali i ja sam njoj ušao pod kožu, ušao sam takoreći na stražnja vrata, tiho joj se prišuljao i polako, veoma polako i vrlo senzitivno ju počeo masirati. To je masaža što je obilježena višeznačnim simbolizmima. To je ono što nas pali kad već gorimo, onaj ludi osjećaj čiji sadržaj nas ispunjava poput rođenja djeteta: u jednom trenu konačno shvatite što znači kopernikantski obrat. Da, tada to shvaćamo: ako možemo, ako možemo…

budenje uz kombinacije glavobolje i rastimanih zivaca. pri izlazenju iz kreveta osjecaj rane na desnom uhu.  kroz prozore mojeg potkrovlja siri se sivilo godinsjeg doba. ja, teturajuci prema kupatilu osjecajuci hitnu potrebu za tusem, nemam ni jedne jedine konkretne misli u glavi. too much partijanja, premalo chilanja, i tiha glad pokraj nedostatka apetita. eto, to su u tom trenu bile jedine konkretne misli. uf! sta je ovaj vikend bio: rat pomocu neobuzdanih instinkta protiv zdravog razuma.  opet je bilo hektolitara cuge,  za pljugat, zderat… gdje mi je ruksak?  pitanje kojeg bi danas trebalo rijesiti, a jos da je to i jedino pitanje bilo bi dobro. ima tih pitanja, nakupi se toga, kao sto se i u meni nakupilo toliko toga da je misao o jednom konkretnom, ozbiljnom ciscenju organizma, ali i uma bila jednostavno neizbjezna. cak sam pomislio da bih trebao poceti raditi sklekove. ili barem hodati po sumi po sat-dva na dan, ali fuck it, i tam mogu nabasat na neke gljive.

gledajuci biografije raznih licnosti za koje bi se moglo reci da su svasta, samo ne prosjecne, shvacam da pretjerani hedonizam koji je ustvari blize autodestruciji proizlazi iz straha. straha da se primimo posla, da bacimo staru torbu i da samo krenemo, da se tako reci otisnemo u nepoznato. da krenemo zivotu u susret, pa makar to bilo kockanje sa samim tim zivotom. jer: nema vece droge od one kada osjecas da si zaista ziv – tu, sada, u ovom trenutku. to su znali svi likovi poput rimbauda, morrisona, millera, whitmana, cobaina, kerouaca… da spomenem samo neke od njih. jer, iako su se i oni natrpavali sa svim zivim, od apsinta i opijuma preko tripova, meskalina ili pak zutog, oni se nisu bojali istraziti ono nepoznato – krenuti bez prtljage, ma sto god ispalo. bili su spremni primiti svako iskustvo, i makar ih je to stajalo zivota, znali su da barem disu punim plucima, da nije bitno da li ce te u slijedecem gradu docekati hotel, sobica ili klupa u parku. eto, dok su likovi kao jack kerouac ili jedan arthur rimbaud krenuli put ceste, nisu imali nikakvog pojma sto ce ih docekati na slijedecem uglu. nisu imali bas para, ali su imali muda. svatko od tih likova je zivio u najmanje 5-6 gradova po par godina, i svatko je proputovao pola kugle zemaljske. koliko puta jedan henry miller nije znao gdje ce prenociti dok je lutao francuskom, grckom ili svojom rodnom amerikom. i jim morrison je zivio u nekoliko gradova prije slave, i da nije postao slavan, siguran sam da bi opet prosao sva ona luda mjesta. dakako, s “malo” manje para. kada su oni varali svoje zene, oni to ustvari  nisu cinili, jer, na kraju, i njihove su zene znale s kim se upustaju u vezu i kamo to moze otici. oni se nisu  samo zalili, svaki u svom malom gnijezdu, kako je sve sjebano, nego su se maknuli iz tog gnijezda, pa makar to znacilo izgubiti toplinu i sigurnost, ne samo doma nego i obitelji, frendova, cura, poznaninka, uglavnom, svega onoga sto vas uvijek tako fino ljulja na osjecaju pripadnosti. no pripadnost je cesto puta lazna, ona je  nekada cak i camotinja i stoga, bjezanje od pravog, golog zivota. prema takvom zivotu krenuti je za sam covjekov zivot bitno, pa makar to znacilo odreci se svega i krenuti bez plana i para.

ali sta ces, svi rade pljujemo po monotoniji i camotinji za sankom ili na jednim te istim tulumima, uvijek sa istom vrstom ljudi, nego da se jednostavno maknemo. na kraju, ako nista drugo, kada napustis sigurnost gnijezda, barem nemas para za te prozvakane tulume pa se neces buditi kao ja danas. a s druge strane, ko zna, moze uletjeti jackpot pa da zavrsis nakon par godina bauljanja po svijetu u nekoj finoj, velikoj kuci sa dobrom seksi zenicom. i bit ces spokojan. da, dok opet ne zasvrbi pod petama…

napomena prije pocetka: ovo sto slijedi je text koji sam citao na knjizevnoj veceri.  to nije nikakvo remek djelo, to nije cak niti nesto bolje sto sam inace napisao, ali je iskreno,  i reflektira odredena stanja u kojima sam – ili da bolje kazem svi mi? – znao nalaziti. bar sam se tada u tome nalazio…  whatever, neki ljudi su mi govorili da sam bas bio zabavan, neki kao “super, bravo…”, neki samo mahnuli rukom i bla bla bla… ustvari  je samo jedna osoba istinski taj moj text kritizirala. cura koja me pravo i ne poznaje, koja je inace ono sto bi se reklo obrazovana i koja je procitala ozbiljan i kvalitetan text. stovise, iskren i iz osobnog iskustva. kak god, rekla mi je: – znas, ocekivala sam vise. cula sam toliko pohvalne rijeci o tebi. – na to sam samo rekao: – a sta ces. takav je dan. – na to se ona znalacki nasmijesila zenskom intuicijom sto me ponukalo da budem skroz iskren.  rekoh: – to sam inace danas ujutro nadrljao, onako, uz casu vina i malo pellina. – ona rece samo da zna, da se to vidi iz mog teksta i… i nista, zakljucili smo da je sve ok. i jest. sve j ok.  i iako mi je stavila bubu u uho – jer su tamo svi dolazili sa ful pripremljenim tekstovima na kojima su radili zadnjih mikrostoljeca – i dalje smatram da sam ok ucinio sto sam procitao taj tekst. ovaj. tu. ok, skuzili ste: ide kopi-pejstanje.

Good morning captain: i’m sick and i’m not sorry – the extended dance mix

Ovo sto cete sada cuti nije ono sto se inace cita na pjesnickim ili inim vecerima. Ovo nije poezija, ovo nije proza, ovo nije  kolumna, esej, ovo nije niti fucking brainstorming. Mozda bi se ovo moglo nablize povezati sa blooogom, tim danasnjim izricajem koji ljuti novinare, lingviste, koji nekad i ljuti mene. I naravno, kao sto me i nasmijava. Pogledajte samo face, ili ono sto bi se reklo rijecnikom geeka: mikroblogovi. Sama rijec svoje govori: mikro. Mikro recenice, mikro izrazavanje, mikro mozak… i tak. Anaway, necu ovdje previse o tome jer sam se u toj temi ispucao u clanku za kojeg cekam novce ne bas dugo: samo nekih pola godine. Ali kaj sad, to je samo opca slika ove lijepe nase, zar ne? Pa ok, onda necu ni o tome. Nego, htio sam reci da:

whatever you do, dont be just another brick in the wall. moj moto, u zadnje vrijeme… i mislim da je ok moto, jer: daj mi dramu, daj mi veselje, daj mi sranje, daj bilo sto osim – osrednjosti! samo da nije osrjedno  zar ne? eto, npr jucer, jucer je bilo.. pa ok, nista special, ali je bilo ok. mala pijanka, male pice, malo zezanja: malo svega. ali – nista ludo. osim mozda… ok, pustimo mozda… to je sjebana tema pa cu to ostaviti za drugi put. umjesto toga, vracam se na naslov: i’m sick and i’m not sorry. captain (skoro zaboravih…)

rape me. my friend. again. and ever and never. ok, sad sam zaglibio – u – citiram: neko retro grunge peglam karirane kosulje sranje. ovo je reko jedan bas ok frend, i moram reci da je bas pogodio. ono, kratko ali jasno… he got the fuckin point. iako… ok, vremena za diskusije o post retro high emocional music shitu uvijek ima, tako da… a tako da cemo i to ostavit za kasnije. mnogo toga se inace ostavlja za kasnije: trazenje posla, dopa, zene, para, cuge, jastuka, pljuga, kljuka, muka… to je ono: sto mozes danas, ostavi za sutra… i stoga, zaposljavam se u tvornici snova, radim na preparatima za stimuliranje genitalija, za nabrijavanje gableca i uzdizanje sado-mazohistickih intencija monaha. Ali, tu je i lijep izlazak sunca, razlijevanje fluidnih boja po landscapeu iluzornih fenomena, onaj zalazak vidnog polja, to neprestano ubijanje muha, sprovodi frendova, pusenje karme, jebanje jezeva, odcerupanih, oguljenih… krumpira… hostesa, neceg… da, znam, ovo je skroz uvrnuto, bas zajebano, ali sta ces, nemam nikakvu poeziju u rukavu, nisam bas pripremljen, sto bi se ono reklo, i tako, sto sam mogao sad tu pruziti? Ok, mogao sam izabrati dio iz knjige koju pisem „samo“ nekih 4-5 godina, ali tamo ima previse prasine i za moje oci, a i bilo bi predugacko. Onda, pitate me, zasto ne neka pjesma? Bar neka stara? Ok, mozemo i to, ali ne staru nego iz te moje famozne knjige:

Definicija?

Definicija u svijetu koji ne poznaje taj pojam,

No pojam koji taj isti svijet reže,

I na lude i na odijela ostavlja isti dojam,

I sve nas na isti stup srama veže.

Ah šta obožavam ovaj svijet! Tvornica snova, Damire, tvornica snova.

(Pitanje: što bi se dogodilo da tu tvornicu preuzme drugi vlasnik? Netko manje moralan? Kakvi bi nam onda bili snovi…)

Da, sitan odbljesak  iz te knjige koja se izgleda pise sama a ne mojim mozgom. No anyway, ono sto je bitno je slijedece pitanje:

zar je tako bitno da li ces spasit dan ili sjebat svoj san? au! kako nihilisticki… da, fakat je nihilisticki, ali – i po svim mjerilima filozofske ambivalentnosti – isto tako afirmacijski. Na kraju, i’m not the only one, zar ne?

Ali pravo pitanje je: zasto ovaj grad tako uporno usporava svoje gradane? ili je ovo samo subjektivisticko videnje?… hmmm….

Whatever, bitno je samo: whatever you do, dont be just another brick in the wall!

eto, kao sto obecah. ok, ipak je malo ranije izasao, dakle ne tamo slijedece godine u ovo doba. morao sam se pozuriti jer je sad dan opet kraci, a po mraku ne vidim sta radim. a i da i ja jednom prekrsim ono svoje “sto mozes danas, ostavi za sutra”. ok, to je sto se tice baljezganja. idemo sad o mjuzi, tocnije, o albumu.

sacred times part II je, kao sto kaze i samo ime, drugi dio nedavno objavljenog prvog dijela na jamendu , jednim od najvecih i najrazvijenijih netlabelova na ovom divnom novom svijetu. sam album je nastao kao i prvi: brizljivo birani trackovi od hrpe njih koje su nastale iz moje kucne radionice, i mislim da sam uspio u svojoj namjeri prezentiranja onog  najzanimljivijeg od mojih starijih radova. tu ima laganih easy-listening trackova, tipicne elektronike i idm-a u maniri warp recordsa, pa do nekih amontobinovskih tipa stvar “house light for mystery man” ili “story without conclusion”. cijela pak prica albuma kao da  krece od laganih prema sve brzim, zescim stvarima da bi se pred kraj opet polako usporila i zavrsila sa ambient trackom “sound fluctuations”. no ipak, tocka na i je “plug ins megaparty”, razuzdana idm stvar koju bismo mogli nazvat i nekom vrstom bonus tracka.

whatever, mislim da sam kroz prvi i sada ovaj drugi dio uspio prezentirati kakvu sam mjuzu prije radio, u kojem smjeru je to sve islo, ali i u kojem smjeru to sve i dalje ide. ustvari, ovo zadnje zna samo dragi bog, pa o tome necu previse naklapati. umjesto toga, prestajem ovdje sa tekstom, zavrsavam sa zahvalom antoniju hadrovicu, brzom i neumornom dizajneru i naravno, sa linkom na Sacred Times part II

sto je to sveto…gdje??? pa sad, nije bas da je uistinu sveto, bolje reci emocionalno vrijedno, a rijec je o zadnjem albumu roberta radamanta, tj moje malenkosti, uratku koji sam kao brizljivo kompilirao posljednjih mjeseci. ok, serem, godinama, samo sto sam to zadnjih par mjeseci radio onako, zaozbiljno (sto bi se ono reklo).  rekao sam da mi je to zadnji album, a ustvari mi je prvi. prvi album u smislu u kojem to jedan album vec jest. do sada sam samo pojedine stvari objavljivao po netlabelovima,  onda jedan EP nazvan oximoron (takoder na netlabelu Jamendo), i sada eto i taj album nazvan sacred times. i cak postoji odreden razlog zasto je tako nazvan, ali vam to necu reci. necu. fakat necu i da mi ne znam sto date, nema sanse da… ok, sad je bilo dosta, brijem gluposti. eto razlog u narednim recima.

na albumu sacred times su samo stvari starije od dvije godine, a neke su cak i medu mojim prvim, nesto normalnije produciranim radovima. a upravo prvi radovi su oni koji su me tada totalno zanosili, bacali me ispred kompa, lupali mi u glavi dok bih hodao po ulicama, dok bih pio pivu i pravio se da slusam sto se prica; te stvari su me furale kao neki neizmislivi dop, dok sam sam bio budan kao i dok sam spavao. ono, fakat me to bacalo u neku ludu euforiju. stvaralacku euforiju. i prirodno, tada se nisam mogao zaustaviti: po cijele dane sam samo radio mjuzu, slazuci zvuk na zvuk, ulazio u njega, najdublje sto se moze uci u zvuk, prckao tamo po njemu i konacno ga onda izmjenio da zvuci kako sad vec zvuci. to su bili noci i dani slaganja ritmova i melodija; sati i sati biranja zvukova koji bi sad bas najbolje sjeli na ovom dijelu stvari na kojoj sam vec radio. i koliko god energije ulagao u to, sve sam je vise dobivao natrag od samog tog rada. iako bi naravno i koja para dobro sjela, sada, kada se vratim u te dane, ne znam da li bih uopce znao koliko i kako naplatiti te ludacke osjecaje. tu su onda naravno i suradnje sa drugim producentima i dj-ima, pa nastupi koji su uslijedili i radi kojih sam hrpu toga proputovao, dozivio, i radi kojih sam, na kraju to sto danas vec jesam. u tom smislu, ti stari radovi ponekada sumnjive produkcije su sveti – za mene – a mozda ce i u nekom drugom nesto pokrenuti. ako je to  samo jedno dizanje obrva uz fini glasan  “heh” i gutljaj rakije da se zaboravi sto je maloprije uslo u uho, ok, barem sam pridonio zdravom zivotu te osobe, a ako ce netko nakon sto preslusa taj album puknuti, napraviti si krila i skakati sa zgrade, moj duh ce uistinu biti svoj na svome. anyway, rekoh sam sebi: – let it be! i ne samo to, nego i: for free. (let it bee for free. hm… dobro ime za stvar…)

sad, iako ovo jest album za sebe, on to opet i nije, jer je ovo prvi dio albuma sacred days. drugi ce uslijediti uskoro. treba jos malo proprckati po produkciji, po masteringu i tako to, ali uglavnom, ne bi trebalo proci mnogo vremena do objave drugog dijela. (znaci, tamo slijedece godine u ovo doba…) do onda, see ya, bee nice one to each other kids, stay well & for the end: whatever you do, don’t be just another brick in the wall.

link na SACRED TIMES

ps. e da, skoro zaboravih.  mnogo fala antoniu hadrovicu iliti elfu iliti 2.0 toniju na dizajnu. i ne samo ovome…

Tooked from MusicThinkTank

This post by Nina Paley originally appeared on QuestionCopyright.org under the title “Artists should be compensated for their art.“  With Nina’s permission, I am publishing this post under her name as a Music Think Tank author.  Nina may not be able to respond to comments.

Before you post a serious comment, consider watching this video on Derek Sivers last MTT post.  Both Nina and Elizabeth Gilbert raise interesting points about where art comes from.  For me, the question of where art comes from (and who in fact owns it) is one of the most interesting perspectives in which to frame the copyright debate.

-Bruce

“Artists should be compensated for their art.” is a phrase that often comes up in discussions on copyright.  It is assumed that a) Artists are inherently entitled to monetary compensation for their Art, and b) copyright is a mechanism for this compensation.

I challenge both assumptions.

Of course, what people actually say is usually “Artists should be compensated for their work”. Below I’m going to distinguish between Art and Work, because confusing the two is exactly the problem.

a) Artists are inherently entitled to monetary compensation for their work.

I agree that artists are entitled to payment FOR THEIR WORK.

WORK is labor exchanged for money. Employer and worker negotiate a fee, the labor is performed, and the worker is paid. Many artists are workers: they are waiters, baristas, truck drivers. They should be compensated for their work, and they are, which is why they work.

Some artists perform a kind of skilled labor for money. This type of pre-negotiated labor is called a commission. Commissioned work is work, and artists are compensated for it, which is why artists take commissions.

But artists are not inherently entitled to monetary compensation FOR THEIR ART.

Art is a gift. An artist creates Art (not to be confused with skilled labor) on their own initiative. An artist “labors” in service of their vision, their Muse, the Art itself. The Muse alone is the Artist’s employer. It’s debatable whether the Artist can negotiate with their Muse before performing the labor — I certainly try to — but like most labor, terms are dictated by necessity. Just as economic necessity forces many workers into hard labor for low wages on their employer’s terms, so does suffering force many Artists into labor on the Muse’s terms. But unlike corporations and human employers, the Muse turns out to always have the artist’s best interests at heart. I’d much rather serve the Muse than an employer; but the Muse doesn’t negotiate a moneyed wage. Monetary compensation is not part of the deal.

The Muse “pays” me in Life. “Do this,” she says, “and you will Live. Turn away, and at best you will only survive.” I do have a choice: I can make the Art, or not. I accept the Muse’s terms. I perform the labor, and receive my “payment”: Life.

ART is negotiated with the MUSE. The “payment” is LIFE.
WORK is negotiated with an EMPLOYER. The payment is MONEY.

If artists want to be paid in MONEY, they should negotiate a fee before performing their work. That is the proper condition for payment. Or they can create work with no pre-negotiated payment, without demanding payment after the fact. That’s fine too. But to then demand payment after voluntarily working on your own terms — that is extortion.

Consider the Squeegee Man. He wipes windshields unbidden, then demands payment. He did the work; does he “deserve to be compensated”? Most would say no; if we wanted our windshields cleaned, we would negotiate this service in advance.

If I decide to sit behind a desk, take calls, devise flawed business plans, and lie, do I DESERVE to be compensated like a bank CEO? No. The bank CEO’s work was pre-negotiated. He gets $25 million in salary and bonuses because that was the deal BEFORE he sat down at his desk and did the work.

Does the bank CEO deserve his compensation? Well, most people are questioning that right now. I’m surprised it’s taken a massive financial crisis for that to happen, but at least folks are asking.

Since we’ve been in a massive artistic crisis for decades, maybe people have given up on asking whether the top .5% of artists deserve their monetary compensation. If I sing and prance around on stage, am I entitled to $110 million a year? It’s the same work Madonna does, and that’s what she makes. But Madonna arranged to be paid in advance of the singing and prancing, and performed it as work.

And if artists deserve to be compensated, then how much do they deserve? Isn’t art priceless? How do you determine how much it’s worth?

We could let the market decide. That could work… IF WE GET RID OF MONOPOLIES. The Free Market only works without monopolies. Information monopolies like copyright destroy that system. I’m all for allowing the Free Market to function, but it can only function without copyright.

Indeed, Madonna is not compensated as an artist; she is reaping profits from her information monopoly — that is, the copyright that restricts her Art. So if Madonna is your model, you aren’t rooting for artists; you are rooting for monopolists. If your mechanism for “compensating” artists requires them to become monopolists and to grow and position their monopolies as monopolists do, then you are championing monopolies, not Art.

Art is not a commodity, it is a gift. If you want to produce a commodity, negotiate its worth in advance. Art is made on the initiative of the artist. Otherwise, it’s commissioned work, which obviously compensates the worker. But the the commissioner is often a corporation or investment group, who will expect a monopolist’s return on their investment. So the pro-copyright argument is simply in favor of maintaining the oligarchy whose elites happen to be the main patrons of art in our age. It’s like supporting monarchies because kings and queens patronize artists.

This may be hard to hear, but: many artists who claim they just want to eat and pay rent are lying (perhaps to themselves). Most artists don’t want a living wage — they want to win the lottery. Suggest to most filmmakers and musicians that “success” is about $75,000 a year, and they’ll turn up their noses. You call that a jackpot? They’re only in it for the millions, baby. If that means working a day job and remaining obscure, so be it. Millions need to be poor so that one can be rich; they’re willing to do their time being poor, so that one day they can be rich at the expense of others. Their turn will come, they think.

I suggest playing a different game entirely, because the lottery is a tax on people who are bad at math. But those kinds of artists want to play the lottery more than they want their art to reach people.

I do not mean to suggest that all artists have this attitude. There are also those who would be quite happy with a living wage; this is good, because that’s a much more realistic expectation for even a very talented artist. The problem is that our copyright discourse is dominated by the lottery attitude, such that when people say “Artists should be paid for the work” what they really mean is “All Art should be monopolized, so that some Artists can have a tiny chance of maybe getting rich one day.”

The best way for art to “compete” in a “free market” is to flow freely. The Internet makes it easy for an artist to give their work to an audience. It also makes it easy for audiences to return the gift. Giving is quite different from paying or being extorted. Money given is different from money coerced. It is a free transaction.

Not everyone will like a particular work of art. I don’t think people who dislike a work should be obligated to pay for it. Certainly works that offend, nauseate, or bore me, don’t inspire me to support their creators. But works that move and inspire me also move me to support their creators. I am touched by the Artist’s love, and want to offer something in return. Money is an obvious choice: the Artist can almost certainly use it. But it’s not always the right choice. I’m moved by many Beatles tunes, but I’m not inspired to send a check to Paul McCartney. He doesn’t need the money (not to mention he’s a big time monopolist). However, money is almost always an appropriate gift for a non-rich (read: typical) artist. It will be appreciated, and it’s not so personal as to be disturbing or threatening.

The Internet makes it very easy for fans to voluntarily send money to artists.

It’s really simple. Art competes with other art on the basis of quality. The Internet allows it to spread, to reach as many people as possible. Those who enjoy it have an easy mechanism to give back to the Artist if they are so moved. Not everyone will be so moved, nor should they be. Not everyone has to like everything. Not everything can touch us.

In conclusion:

Artists are NOT inherently entitled to monetary compensation for their Art. However we as a society can decide to support the Arts. The problem with this is that 95% of the Arts sucks. Most of us don’t want to be supporting artists that suck, nor allowing government committees to determine what is and is not worthy of support. My NYSCA grant rejection and its attendant comments have taught me never to trust government arts agencies. I’ll gladly accept funds from them, but I’m acutely aware that they aren’t reliably competent to separate the wheat from the chaff.

The best way society can support the Arts is to allow Art to spread, and to continue to encourage giving money to artists. That seems pretty natural to most people anyway, and it doesn’t infringe on anyone’s freedom.