da, bas tako. i ne, ultimativan nije pre-pretenciozna rijec. ok, mozda je, jer bas magazin i sl necemo vrtiti. ali ono sto budemo vrtili je npr pendelum, prodigy, ajs nigrutin, black sun empire, dub pistols, bassnectar ili pak nirvana, alice in chains, ragei i sl. ko zna, mozda nekom od nas dode pa ubaci neki evergreen tipa l.armstrong. ali tko to mi? fakat, nisam to ni reko. dakle, 24.12.09′ u krizevackom kultnom bircu fan nastupaju robert radamant & elf, i dok ce se prvi  bacati na elektroniku u cijeloj paleti njenih oblika,  elf ce vrtiti svoje poznate mash up sheme i pobrinuti se da i oni koji preferiraju dobre stare gitare dodu na svoje.  stoga, kad cujete nagli prijelaz iz dramnbejsa u grandz nemojte se previse cuditi. to nije dj natjecanje nego docek bozica. na kojem ce biti zuja strasnih 8 kn i koji ce trajati do 3 h, a mozda (najvjerojatnije ) i duze.

sto vise reci nego see ya folks.

da, znam, taj glow tonight projekt se fakat razvrtio. ima ga svuda, po puli, po zg-u, sad i velika gorica. di ce bit slijedeci? u berlinu? ok, vjerojatno ne bas tamo (barem ne jos sad), ali da se prica polako ali sigurno razvija je ziher kao cetiri asa. osim sto sam ukljucen u promociju kako ovog eventa, tako i cijelog projekta, sad na slijedecem partyju opet nastupam kao zadnji. moja misija: zadnji za pultom sa zestokim drum’n'bassom razbiti mozgove do kraja. divne li misije, pomislih!

dakle, 11.12 u clubu 100 ce  svirati Skandal Band ( Medo i Buki), Insane Beats, Matej & Matijas i robert radamant iliti admin ovog tako amazing sajta.  ako ne znate di k vragu ici u petak, eto, sad znate. decki: ponesite fucke! cure: gacice i grudnjake za bacanje na stage. bogovi partyja ce nam tako slati povoljne vjetrove…

eto ovdje detaljnije o svim izvodacima:

11.12.09 od 22h (petak) upad 20 kuna
Live drum session ,House music
Skandal band (Pul)
Insane beats (Pul)
5 dj -a (Hrv)

Skandal Band ( Medo i Buki)

Svirali su na raznim eventima i mjestima; neki od njih su World Gypsy Day, Dvorana Vatroslav Lisinski, i privatni partiji Ruskih tajkuna Buki, koji ima samo 13 godina, je nedavno dobio nagradu kao “najbolji svijetski mladi romski umjetnik” Jedan na električnim bubnjevima a drugi na raznim akustičnim udaraljkama, od konga do tarabuke spajaju utjecaje raznih balkan beatova sa modernom house muzikom. Live drum session koji nikako ne smijete propustiti.

Insane Beats

Još od početaka rave scene u Puli kada su Valkana Beach, i Fort Bourguignon bili top party destinacije na ovim prostorima razna imena okupljena pod kapom Insane Beats projekta nastavljaju sa svojim radom. Iako im je većina glazbene selekcije iz progressive house i trance žanra nisu im ni strani izlete u ostale srodne muzičke pravce.

Matej & Matijas

Dva organizatora Glow tonight-a , projekta koji ujedinjuje razne vizualne i glazbene umjetnosti, zajedno se trude izaći iz okvira jednog glazbenog žanra, tako da u njihovim setovima možete očekivati sve od breakbeata, speed garaga, fidget house-a, dubstepa, bassline-a, electra pa do drum n bass-a i Jungla. Raznovrsni mashup setovi sa naglaskom na razbijanju monotonosti neće vas ostaviti ravnodušnima.

Robert Radamant

Da, opet taj lik koji svira ne samo hrpetinu zanrova po hrpi klubova, festivala i birceva, nego vec i izmislja neke totalno sulude stilove tipa top blop, trash dance, pop noise, art narodnjak… Ok, šalu na stranu, jer kod ovog producenta, dj-a i promotora elektronske glazbe su setovi detaljno koncipirani i sa uvijek naglasenom temom. cak i kad u potpunosti improvizira ovaj se izvodac drzi tog principa eklekcticnosti i raznolikosti. ovog puta mozete ocekivati od njega d’n'b, jungle, idm i jos pokoju varijaciju na temu.  Robert Radamant je izdavao svoju produkciju na hrv. netlabelu egoboobits, francuskom dogmacu, i svjetski poznatom jamendo-u, cesto suraduje sa poznatim zagrebackim d’n'b crewom Confusion, ponekad sa electro ekipom Crobot Crew, sa Karlovackim LED-ovcima i sad i sa udrugom Distorzija, pokretaca Glow Tonight projekta. Ako se volite u sitne nocne sati nakon hrpe cuge i jos kojecegarazbacati po flooru, nastup Roberta Radamanta ce biti taman ono sto vase srce zeli.

preuzeto sa monitor-hr-a

zabavan naslov, zar ne? zabavan koliko i intrigantan, ili u najmanju ruku zanimljiv. kad bi se takve stvari desavale kod nas, cak bih razmotrio ideju da odem u politiku. ovako, hm, pa ovako ta mi ideja nije bas privlacna, jer kao prvo ovdje kao politicar samo jebete narod, a onda mediji jebu vas. rezultat:  i narodu i vama krvavi supak savjesti, potencijala i volje poput niagarinih slapova. ali, dosta mojeg laprdanja, vrijeme za kopi-pejstanje sa monitora:

“Gradonačelnica Copenhagena Ritt Bjerregaard poslala je razglednice hotelima u gradu s upozorenjem gostima UN-ovog klimatskog samita da ne ugošćavaju danske prostitutke tijekom trajanja konferencije. Na to je reagirala organizacija “seksualnih djelatnika” Danske protunapadom, te sada svim akreditiranih gostima konferencije koji dođu s takvom razglednicom nude – besplatan seks. Prema portalu avisen.dk, udruga prostitutki smatra potez gradonačelnice čistom diskriminacijom ljudi koji “obavljaju svoj potpuno legalan posao”

da, kontradiktoran, ovaj naslov.  moza sam ga trebao nazvati Ekstaza ludila umjetnosti. bez sumnje veci efekt. i upravo efekt pokraj dubokog osjecaja spoznaje, je razlog zasto stavljam ovaj ovdje post. jer: nakon sto sam procitao ove posljendje stranice jednog poglavlja u Henry Millerovoj knjizi Nexus, imao sam osjecaj kao da mi je netko zabio iglu amfetamina i samo srce i po njoj udario cekicem budenja! ove stranice sto slijede, iako posebno namijenjen piscima, djelovat ce i na ostale. na obicne ljude, da tako kazem. iako je rijec obican posve neprikladna, rekao sam da necu nista mijenjati u uvodnoj rijeci stranicama sto slijede. samo cu jedan odlomak pejstati, cisto da vidite o cemu se radi i zbog cega sam iskocio iz kreveta kao munjom pogoden i poceo prepisivati nekoliko gusto napisanih stranica. ovo ne podijeliti sa svijetom bilo bi gore od najvece skrtosti!

“Jedino kroz iskušenja, rečeno je, možemo se otvoriti. Hoću li to pronaći – ništa više? – prelazeći stranicama biografija? Jesu li kreativci bili namučena bića koja su našla spas jedino u hrvanju s umjetničkim medijima? U ljudskom svijetu  ljepota je bila vezana uz patnju, patnja uz spasenje. Ništa od toga nije bilo potrebno prirodi.

Sjeo sam u čitaonicu, s ogromnim biografskim riječnikom ispred sebe. Čitajući nasumce bih počeo sanjariti. Slijediti vlastite misli pokazalo se uzbudljivijim od kopanja po životima uspješnih propalica. Mogu li ocrtati vlastita lutanja, ispod korijena, onda ću možda naletjeti na tijek koji će me odvesti na otvoreno. Stasijine riječi pale su mi na pamet – potreba da sretnemo srodni duh, da bismo rasli, da bismo dali ploda. Konzervirati (o pisanju) s ljubiteljima književnosti bilo je besplodno. Već sam sreo mnoge koji su mogli sjajno pričati o ovoj temi sjajnije od bilo kojeg pisca. (A da nikada nisu napisali niti retka.) Je li uistinu bilo nekog tko bi mogao oštroumno govoriti o tajnim procesima?

Veliko pitanje je bilo ono vječno pitanje bez odgovora: što to imam reći svijetu, a što je tako očajno bitno? Što imam za reći, a da nije bilo rečeno ranije, tisuće puta, od strane daleko nadarenijih ljudi? Je li to bio čisti ego, ova pririlna potreba da se bude osluhnut? U čemu sam bio poseban?  Jesam li bio poseban?”

dame i gospodo, prepustam vas misaonom izlijevu henrija millera:

Henry Miller, iz knjige Nexus

Usporedo sa esplanadom koju su čuvali spokojni kameni lavovi uhvatio me poriv da uđem u knjižnicu. Uvijek ugodno i udobno gore u glavnoj čitaonici. Osim toga, odjednom sam bio  znatiželjan vidjeti kako je bilo, u mojoj dobi, s drugim ljudima. (Postojala je također mogučnost da naletim na nekog poznatog i još uvijek nažicam za pitu i kavu.) Jedno je bilo izvjesno, nije bilo potrebno kopati po privatnim životima Gorkog, Dostojevskog, Andrejeva ili bilo kog njihove sorte. Ni Dickensu. Jules Verne! Eto pisca o čijem životu nisam znao apsolutno ništa. Mogli bi biti zanimljivo. Neki autori, činilo se, nisu ni imali privatne živote; sve je otišlo u knjige. Drugi, poput Strindberga, Nietschea, Jacka londona… njihove živote poznavao sam gotovo kao svoj.

Čemu sam se, bez sumnje, nadao je da ću naići na jedan od onih života koji počinju nigdje, vode vas kroz močvare i solane, cureći, izgledno, bez plana, svrhe i cilja, a onda odjednom izrastu, šikljajući kao gejziri i nikad više ne prestajući šikljati, čak ni nakon smrti. Čega sam se želio dokopati svojim šakama – kao da se netko može uhvatiti ukoštac s tako neopipljivim stvarima – je bila ona žarišna točka u evoluciji genija kada tvrdi i suhi kamen odjednom propusti vodu. Kao što se nebeska isparavanja eventualno skupe u ogromna razvođa i ondje se pretvore u struje i rijeke, tako i u glavi i duši, osjećao sam, mora uvijek postojati ovakav rezervoar koji čeka da ga se pretvori u riječi, rečenice, knjige, da bi se ponovo utopio u oceanu misli.

Jedino kroz iskušenja, rečeno je, možemo se otvoriti. Hoću li to pronaći – ništa više? – prelazeći stranicama biografija? Jesu li kreativci bili namučena bića koja su našla spas jedino u hrvanju s umjetničkim medijima? U ljudskom svijetu  ljepota je bila vezana uz patnju, patnja uz spasenje. Ništa od toga nije bilo potrebno prirodi.

Sjeo sam u čitaonicu, s ogromnim biografskim riječnikom ispred sebe. Čitajući nasumce bih počeo sanjariti. Slijediti vlastite misli pokazalo se uzbudljivijim od kopanja po životima uspješnih propalica. Mogu li ocrtati vlastita lutanja, ispod korijena, onda ću možda naletjeti na tijek koji će me odvesti na otvoreno. Stasijine riječi pale su mi na pamet – potreba da sretnemo srodni duh, da bismo rasli, da bismo dali ploda. Konzervirati (o pisanju) s ljubiteljima književnosti bilo je besplodno. Već sam sreo mnoge koji su mogli sjajno pričati o ovoj temi sjajnije od bilo kojeg pisca. (A da nikada nisu napisali niti retka.) Je li uistinu bilo nekog tko bi mogao oštroumno govoriti o tajnim procesima?

Veliko pitanje je bilo ono vječno pitanje bez odgovora: što to imam reći svijetu, a što je tako očajno bitno? Što imam za reći, a da nije bilo rečeno ranije, tisuće puta, od strane daleko nadarenijih ljudi? Je li to bio čisti ego, ova pririlna potreba da se bude osluhnut? U čemu sam bio poseban?  Jesam li bio poseban?

Od jedne stvari drugoj – bajni Traumerei! – dok se nisam uhvatio kako razmišljam o najupitnijem aspektu piščeva problema: otvaranju. Način na koji se knjiga otvara – svijet po sebi. Kako različito, kako jedinstveno zvuče početne stranice velikih knjiga! Neki autori bili su kao velike ptice grabljivice; kružeći iznad svog ostvarenja, bacajući velike, nazupčane sjene iznad svojih riječi. Drugi, kao slikari, počinju s delikatnim, nepremišljenim dodirima, vođeni nekim sigurnim instinktom čija svrha postaje očita tek kasnije s primjenom drugih masa i boja. Neki od nas poveli su za ruku kao sanjare, zadovoljni da boravimo na rubovima sna, a onda polako, izazivajući, dopustili su da nam otkriju ono što je očito bilo neizrecivo. Bilo je drugih koji su, kao da se gnijezde u signalnim kulama, našli ogromni užitak u pokretanju poluga, signala; njima je sve bilo ocrtano i odlučno, kao da su njihove misli bile mnoštvo vlakova koji ulaze u stanicu. A zatim su došli oni koji, ili mahniti ili halucinirajući, nasumce počnu s promuklim krikovima, ruganjem i psovkama, otiskujući svoje misli ne na, nego kroz stranice, kao poludjeli strojevi. Ma koliko različite, sve ove metode razbijanja leda bile su simptomi ličnosti, a ne ekspozicije predmišljene tehnike. Način na koji se knjiga otvarala bio je način na koji je autor hodao ili govorio, na koji je gledao na život, na koji je imao hrabrosti ili na koji je skrivao svoj strah. Neki su počeli vidjevši  jasno sve do kraja; drugi  su počeli slijepi, svaka crta kao tiha molitva koja vodi slijedećoj. Kakva muka, ovo podizanje koprene! Kakav drhtavi rizik, ovo razgolićavanje mumije! Nitko, čak ni najveći nisu mogli biti sigurni čime će biti pozvani predočiti profanom oku. Jednom upleten, bilo što se moglo dogoditi. Bilo je to kao da su, uzimajući preko u ruke, „demijurzi“ bili prizvani. Da, demijurzi! Ona misteriozna bića, kozmički enzimi koji su strukturno i estetski dio svakog cvijeta, svake biljke, svakog stabla, svako svemira. Unutarnje sile. Vječno ključanje iz kojega će niknuti zakon i poredak.

I dok su ovi nevidljivi išli po svojoj zadaći, autor – kakvo pogrešno ime! – je živio i disao, igrao dužnost kućevlasnika, robijaša, skitnice, koga god, i kako su dani prolazili, ili godine, svitak razvijen, tragedija (njegova i njegovih likova) se sricala, njegova raspoloženja različita kao vrijeme od danas do sutra, njegove energije u rastu i padu, njegove misli kipeći kao bura, kraj uvijek blizu, nebo koje ako već nije zaslužio onda mora naturiti, jer što je započeto mora biti i okončano, konzumirano, pa makar i na križu.

Kakva potreba, eh, čitati stranice biografija? Čemu studirati crva ili mrava? Mislite, barem na tren, o tako voljenim žrtvama kao što su bili Blake, Boehme, Nietsche, Holderlin, Sade, Nerval, Villon, Rimbaud, Strindberg, Cervantes ili Dante, čak i Heine ili Oscar Wilde! I da, jesam li ja trebao dodati svoje ime toj listi mučenika? Do kakve sam dublje degradacije trebao potonuti prije nego zadobijem pravo da se pridružim redu ovih žrtvenih jaraca?

Na onim beskonačnim hodanjima od i do krojačke radnje odjednom bi me obuzeo napad pisanja. Sve u glavi, dakako. Ali kakve divne stranice, kakva sjajna frazeologija! Poluzatvorenih očiju tonuo sam dublje u sjedalo slušajući kako se iz dubina diže glazba. Kakva je to bila knjiga! Ako ne moja, čija? Bio sam očaran. Očaran, a opet rastužen, ponižen, čedan. Čemu prizvati ove nevidljive radnike? Za čar davljenja u oceanu stvaranja?  Nikad, kroz svjestan napor, nikad, s perom u ruci, nisam bio u stanju zazvati takve misli! Sve čemu bih eventualno potpisao svoje ime bilo je marginalno, periferno, trabunjanje idiota koji pokušava napraviti zapis pogrešnog leta leptira… Ali opet, bilo je ugodno znati da se može biti poput takvog leptira.

Pomisliti da sve to blago, blago iskonskoga kaosa, mora biti uneseno u krvotok, da postane jestivo i pitko, s homerskim minucijama dnevne tlake, s repetitivnom dramom malih ljudi čije patnje i aspiracije su, čak i smrtničkim ušima, kao monotoni zuj vjetrenjača koje se okreću u svemiru bez milosti. Mali i veliki: razdvojeni centimetrima. Aleksandar, umirući od pneumonije u pustoši Azije; Cezar u ljubičastom, pokazao se smrtnim izdajničkom čoporu; Blake koji pjeva dok umire; Damijen razapet na kotaču urlajući kao tisuću usukanih orlova… je li to bilo važno i kome? Sokrat upregnut u svoju rospiju, svetac zaražen tisućama biljaka, prorok u katranu i perju… zašto? Sve pšenica za mlin, podaci za povjesničare i kroničare, otrov za djecu, kavijar za učitelja. I svim ovim, mašući naokolo kao nadahnuta pijandura, pisac koji priča svoju priču, živi i diše, u časti i beščašću. Kakva uloga! Isuse, pomozi!

da, glow tonight na cijoj sam prosloj manifestaciji, tocnije partyju imao priliku sudjelovati u svojstvu izvodaca i neke vrste moralno-pozadinskog organizatora (sto god to znacilo), taj se projekt partyjanja, zongliranja, bongosa, ljute hrane, vrucih pica i ludih ptica nastavlja u punom zamahu.

sad, 12.12.09′ ce se u akc medici odrzati party glowno gdje cete imati prilike cuti vrhunska imena tipa philliepa, funk guru, gekko, odium, zmayo i bla bla. toplo preporucujem posjetiti.

19.12.09 ce se pak’ u legendarnoj pulskoj tvrdavi  fort bourguignon prvi puta nakon sto se na toj lokaciji nije punih 8 godina ama bas nista dogadalo, odrzati veliki, upravo kolosalni party nazvan glow tribal gathering. to ce biti party na 3 floora, od tech-housea i minimala preko psy trancea i goe do breakbeata, dubstepa i drum’n'nbassa, i na tom datumu u toj hrpom hodnicima prosaranoj tvrdavi ce se naci osim vec gore spomenutih likova imena mic-hell, psyborg, damian dj, bebett, sven nalis, garizla i moje malenkosti iliti robert radamant – da spomenem samo neke od njih.

bit ce to 2 urnebesna partyja uz koja ce ici radionice dj-inga, bongosa, didgeridooa, zongliranja, izlozba i pitaj dragog boga cega jos sve ne. naravno, da ce biti cudnovatih aktivnosti koje nisu navedene u sluzbenoj verziji programa ne moram niti spomenuti.  ocekujte razulareni ples freakova, bauljanje kojekakvih likova i halucinantne prizore masnih tripova.

u nastavku texta procitajte sluzbene najave ovih dogadanja, koja vam preporucujem kao lijek protiv zimskog sivila i njene camotine.

Subota 12 / 12 / 2009
AKC MEDIKA

start: 22h
end: 04h

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Cockroaches

Gekko vs. Odium (Bass Invaders)

Phillipe vs. Funk Guru (Confusion)

Zmayo vs. Kirg (Pistolero Breaks)

Cockroaches are mainly nocturnal and will run away when exposed to light. They emit unpleasant odors and may also produce sound.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Roaches

Dj Dovla (Interchill, Iboga, Neon // trip hop)

Damian Dj, Deneem (Insane beats, Pula // progressive h/t)

Dora (Bass Invaders, DrumWise // deep soulfull dnb)

Roaches are the most common insect pests infesting homes. They are also capable of mechanically transmitting disease organisms.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

first 100 -> 20 kn
rest 400 -> 30 kn

It is advised that anyone battling a roach infestation contact a pest control professional before employing any means of biological control

—————————————————————————————-

glow tribal gathering

THE FUTURE IS NOW!!

u udruzi Distorzija, 2 kat, desno, Karlo Rojc. predparty radionice počinju od od 20 sati:
16.12.2009:
- uvod u Theta healing meditaciju sa voditeljicama Alidom i Luciom Omrčen.
-slusaonica najfinije selekcije ambientalne i chill out glazbe by Matijas, Distorzija

17.12.2009:
-uvod u žongliranje-Omar, Čarobnjakov šešir
-uvod u tarabuku-Mark Jambrošić, Distorzija
-uvod u bongose-Goran Fraj, Distorzija
-uvod u didgeridoo-Davor Valčić, Distorzija
-slusaonica world i underground electronic world beats by Matijas, Distorzija

18.12.2009:
-radionica virtualnog dj-inga, Robert Radamant(razlomljeni ritmovi), Križevci.
-radionica dj-anja na pločama, Damian dj(progressive house), Insane Beats, Pula
-salusaonica progressive housea i razlomljenih ritmova.

19.12.2009, FORT BOURGUIGNON:
-u 18 sati izlozba slika mlade autorice Sare Gortan uz laganicu.
-u 22 sata Tribal Gathering party with:

PROGRESSIVE TRANCE AND PSY TRANCE TRIBE:

Kenn(indipendent&united, Pu)
http://www.myspace.com/dj_kenn
Segy(indipendent&united, Pu)
Mic-hell(indipendent&united, Pu)
http://www.myspace.com/djmicrohell
Psyborg(indipendent&united, Pu)
http://www.myspace.com/djpsyborg
Arkin(indipendent&united, Pu)
wr1 * as Astroboy(indipendent)

TECHNO HOUSE AND PROGRESSIVE HOUSE TRIBE

Tomi Rollo(Pu)
Bebetto(monvi center, Ro)
Damian dj vs. Ziko vs. Deneem(insane beats, Pu)
Just dj’s(indipendent, Pu)
Dj Adoo(indipendent, Pu)

BROKEN BEAT TRIBE(dubstep, drum and bass, breaks, glitch-hop, grime):

Sven Nalis(masa:kru, Ri)
http://www.myspace.com/svenalis
Garizla(masa:kru,Ri)
http://www.myspace.com/garizla
Robert Radamant(jamendo, egoboobits, dogmazic, Zg/Krizevci)
http://www.myspace.com/robertradamantsco
Philippe(confusion, Zg)
http://www.myspace.com/xphillipex
Ab original(indipendent, Pu)
Matijas i Matej(Distorzija, Pu)

-radionice i slusaonice su besplatne.=)
-party 40 kn, tri floora.=)
-nema sanka, vec mozete doći sa svojom cugom več od 18 sati, iskljucivo samo sa limenkama i plasticnim bocama.=)

PLUR!!!!! =D
(PLUR is an acronym that stands for “Peace Love Unity Respect”, a credo or mantra of the rave culture)

Preuzeto sa monitor.hr

“To je miris crnog balkanskog duhana, ali i miris pobune i prvog primjera uspješnog odupiranja otkad je ideja zabrane pušenja počela kružiti razvijenim svijetom”, piše Euan Ferguson za The Observer, komentirajući fotografiju snimljenu tijekom stanke u zagrebačkom HNK-u, a na kojoj balerina odjevena u baletnu suknju puši cigaretu u kafiću. “Što su Balkanci ikada napravili za nas? Dok nisam vidio ovu sliku, rekao bih – prokleto malo. Bijes, ratovi, vampiri, loša hrana, onečišćene rijeke, diktatori, sumnja, osveta i strah te jedini dio svijeta – luda sjeverna Albanija – gdje sam doživio da mi u hotelu ponude pištolj za zaštitu, budući da su izgubili ključ. Ali Hrvatska se pobunila protiv zabrane pušenja u kafićima i jednostavno nastavila pušiti. Zabrana je sada ukinuta. Srčani mali Balkanci. Ima nade.”

- A vidi njega. – reče Mario – Ko’ da je posran. A šta je tebi, ti neugojena spodobo? – Rekoh da ništa ne pita, da je sve OK i neka mi doda čašu nečeg. – Može ovo? – odvrati Mario i izvadi onaj svoj apsint, tu zelenu tekućinu čiji vas kemijski sastav pretvara u poludjelog vizionara. I vizija se zaista stvorila: sa druge strane prostorije se začulo glasno praskanje stakla, nakon toga hrpa distorziranih glasova, vika na sve strane, i nakon nekih par minuta pojavila se Ivka. Ivka, ona ista koja je onda tulila za Mariom, koja je kasnije odlepršala u neke prviatne sfere i koja sad ovdje kroz te iste sfere traži ono što je već dobila ali čega joj nije dosta: Maaarijooo… Kad se Ivka pojavila kod nas nastao je uvod u vrhunac ludila, i nakon toga… pa… kaos. To je to, kaos. Ivka je navlačila Maria, Fiona ju je smirivala zbog čega je ova još više odlijepila i počela lupati nogama, rukama, ramenima, glavom, ukratko: krš i lom u jednoj običnoj sekundi koja je izazvala ljutu strast neke debele žene u obliku nilskog konja, i ta je žena tresnula Marija po glavi svojim ogromnim dlanom rekavši da što gura malu (Ivku), Mario je pao na Fionu, ona na neke druge likove, i tako, jedna obična sekunda je napravila rusvajl od šamaranja, guranja, deranja, ukratko: upravo ona scena u kojoj ne želite glumiti. Da, obična sekunda, sekunda toliko snažna da me odmah katapultirala na drugi kraj prostorije. Odjednom sam stajao negdje među nekom punkersko-new metal ekipom, a tamo je bilo i nekoliko darkera u stilu gotičke romantike čija kao neprobojna tvrdokornost samo prikriva barbiku u njima. I da, sa strane neki partyjaneri koji su samo mahali rukama i kroz svoje sunčane cvikere gledali svijet sa neke niže razine mainstream zvijezda. Divnih li iluzija, pomislih, i kaosa, baš jebeno opak tulum, i taman kad sam krenuo dalje netko me je povukao za rukav. – Robi, ajde pliz sa mnom. – Anyrja je stajala do mene držeći me za rukav i počela me voditi dok nismo došli do jedne sobe u kojoj se hvatalo nekoliko parova a neki drugi pak cugali vino i snimali cijeli taj inspirativni prizor. – Jebote, šta je ovo? Rimske orgije? Holivudski tulum? – Anyrja me samo odvukla dalje dok nismo našli jednu malu sobicu na katu i koja je za divno čudo čak bila prazna. Štoviše, u kutu sam uočio jedan malen muzički stup i nekoliko cd-ova, odmah sam zatvorio vrata, preskočio krevet i kopao po cd-ovima dok nisam našao Portishead. Savršeno, pomislih, savršeno koliko i užasno, jer ću se na tu divnu ali tugaljivu muziku raspekmeziti kao kakav sentimentalni starac kojeg još samo sjećanja održavaju na životu. Jebeš sve, rekoh u sebi i zavrtio taj lagani trip hop bend na što me Anyrja tobože prijekorno pogledala uz što joj je titrao slabašni osmijeh, izraz koji je reflektirao cijelu tu zamršenu situaciju u koju smo se uvukli. Ili je ona nas u sebe uvukla? – Što misliš, Robi – tiho me pitala nakon što se polako smjestila pokraj mene na krevetu – koliko mi utječemo na ono što nam se događa? Da li uopće utječemo na bilo što, ili samo plutamo kako nas voda nosi? – Da, ta cura je imala iste misli kao i ja, ona je imala pogled duboke zamišljenosti koji je fiksirala u moje oči, kao da želi da joj ne odgovorim riječima već pogledom koji ne može zaista lagati. – Behind blue eyes. – rekoh nakon nekoliko trenutaka tišine na što ona nije ništa rekla, već samo još dublje prodirala u mene svojim nevidljivim zrakama. – Znaš, ta me stvar uvijek raspekmezi. Ne zato jer su snovi empty, ili radi to be the bad man, sad man ili što god. Stvar je u tome da se pitam da li itko zna što se događa iza nečijih očiju. – Zastao sam na tren, Anyrja me zagrlila i rekla da je to zajebano pitanje. – Ali – nastavi tiše i sporije – ja znam da želim znati što se nalazi iza tih tvojih plavih očiju.
- I ja što je iza tvojih. – pa onda nešto vedrije – Zajebana je ta plava boja, zar ne? – Na to smo se lagano nasmijali, počeli se polako maziti i govoriti kako želimo znati sve jedni o drugima, svaku crtu na ruci, na ramenima, leđima, bokovima. Željeli smo znati svaku misao, svaki instinktivni poriv, svaki refleks… Željeli smo ući jedno u drugo, stopiti se i samo tako plutati kroz svijet kojeg smo sami stvorili. Željeli smo zaustaviti trenutak, zalediti ovo Ovdje i Sada, ostati u toj idealnoj sferi fluida kroz koji smo tekli poput tihih potočića u još netaknutoj prirodi. Izvanjski svijet više nije postojao, sve je isčeznulo, sve nestalo. Ostali smo samo mi, nas dvoje otpadnika skrivenih u jednoj maloj sobi koju smo pretvorili u vlastiti svijet po našoj mjeri. Ne znam koliko smo dugo ostali u tom stanju stopljene mašte, možda pola sata, možda tri, a možda i tjedan dana. Osjećaj vremena smo ostavili u drugoj dimenziji, no nažalost, mi nismo bogovi, i stoga su i naše konstrukcije samo ljudske, pa je naše lebdenje kroz maštu prekinuto izrazito naglo i grubo: mobitel je zazvonio. Anyrjin. Viktor. Traži ju. Pa gdje je ona? I tako, ona se polako izvukla iz našeg zagrljaja, tiho promrmljala jedno emocionalno nedefinirano fuck i polako krenula prema vratima. No prije nego što je izašla, rekla je tiho, kao da ne želi da ju još netko čuje: – Znaš što je jednom rekao Miller? „Kod ove seks-pričeradi se o puno viš nego samo o seksu. To je elementarna snaga, isto tajanstvena i magiča kao Bog ili Universum.“ – Onda je zastala, na tren se zapiljila u moje oči i pitala: – Možda ne znamo što radimo, ali jedno znam sigurno, a to je da se među nama ne radi samo o seksu. – Tada je otišla ostavivši me samog sa rojem misli u glavi koje su zujale strahovitom glasnoćom jednih masovnih prosvjeda. U tom stanju zaleđene usamljenosti ispod koje se zbivala revolucija golemih razmjera sam ostao ležati na tom krevetu, upijajući sanjivo-mistične vibracije Portisheada i natežući neko vino koje mi se našlo pri ruci. Vino je teklo niz moje grlo, teklo je niz moju bradu, moja prsa; vino je teklo preplavivši cijelu sobu, cijelu kuću, kvart, grad… Ništa ne ostaje pošteđeno od poplave kontradiktornih emocija, ma koliko velik bio ovaj svijet. Ništa, osim čvrst zid koji su izgradili Psi čuvari svijesti. Oni reže i na najmanju naznaku nekog dubljeg osjećaja, a njihova narav je poput marinca tako isklesanog da sluša bilo koju zapovijed. U ovoj Zemlji čudesa postoje Psi čuvari svijesti, njihovi Gospodari lutaka i saveznici znani kao Stvaraoci iluzija. Nikakav Tezej ili Herkules ne može se oduprijeti ovom demonskom trojstvu. Mi možemo ulagati napore, možemo se boriti, ali unatoč tome, svijet je stegnut kao osuđenik na smrt koji još samo čeka da se upali struja. Mi, obični ljudi od krvi i mesa, tu ništa ne možemo učiniti, jer su mobiteli, lijekovi i teorije predebeo zid da bi ga samo tako razvalili. Svaka i najmanja naznaka emocija i taj zid postaje još deblji, a da bi se borili protiv demonskog trojstva, moramo koristiti emocije. Kako onda probiti zid do njih? U svakodnevnici moramo nositi nasmiješene maske kako ne bi iskakali od zadovoljnog krda, i ukoliko razbijemo ijedan dijelić te čvrste sheme, naći ćemo se ili na zidu srama ili u ludnici. Ali, kada izrazite svoje protivljenje toj shemi demonskog trojstva u obliku kvalitetno izvedene umjetnosti, onda vas nagrađuju Nobelovom nagradom, nagradom nazvanu po izumitelju dinamita. Jednom, dok smo tako sjedili i razgovarali o toj temi, ja sam izvalio nakon što sam šutio nekih dvadeset minuta: – Meni, kad bi ikad dali tu jebenu nobelovu nagradu, ako bi se to nekim čudom dogodilo, ja bih se zahvalio, rekao da sam polaskan, i onda bih ju odbio. – Zašto? Speglana odijela što sjede u svojim ložama i promatraju ovu veliku predstavu zvanu Igra čovječanstva, nikada ni prstom nisu mrdnuli da bi popravili stanje stvari koje je krajnji užas i bijeda. Oni samo plješću odličnoj izvedbi kada nekoliko vodova rasture neke šijite, kada netko pobije cijelu obitelj ili kada nikne neprirodno sjeme što će zaraziti tisućljećima autohtonu i suverenu agrokulturu. I kada se tu i tamo pojave neki entuzijastični idealisti znani i kao aktivisti i kada pokušaju ispraviti makar i jedan najsitniji detalj u Igri ćovječanstva, jedino što speglana odijela rade je cerekanje iza svojih maska groteske i egotripa. Ta ista speglana odijela, kada ne sjede u ložama u ovom velikom kazalištu, oni onda pak sjede za okruglim stolom i igraju šah sa ljudskim sudbinama. I ta ista speglana odijela odlučuju tko će i za što dobiti nagradu. I kako bih onda mogao prihvatiti njihovu najveću nagradu, kada je to ustvari njihova najveća poruga? Zar da još budem i klaun pokraj činjenice da sam lutak? Da, njihovi zidovi su veoma debeli, i ja sam se emocijama ljubavi grebao po njima poput najvećeg psihopata, ali umor me svladao. Kako sam padao u san, ispred očiju mi se pojavljivala sad Anyrja, sad Damir, sad Fiona, sad Artur, i Sebastian, Falat… Cijeli red tih toliko poznatih lica se kretao u krugu oko mene dok sam ja tonuo u san sporošću galaktičkim promjenama.

yes, dark desire. ime moje zadnje stvari koju sam napravio i sad eto ju stavljam ovdje.  zasto takvo ime, pojma nemam. nije cak tako dark vibra u tom tracku, ali ok, nevermind. stvar opet ima hip hop ritam (u zadnje vrijeme volim takve ritmove raditi. mogu ispasti kul varijacje na temu), ima po meni bas mocan bassline i moze se slusati doma dok surfas po ghotic siteovima, ili u klubu gdje ce imati plesni efekt. ono, nesto kao audio-cura za sve.  anyway, eto link na to, a eto odmah i link na prvi dio seta “just cool stuff” nazvan jer je odsviran u bircu cool di sam imo promo svirku mog ep-a oximoron. fora kod ovog seta je da ima vise od 50 % moje produkcije, a tako nesto nisam odsviro od kad je ono bush izvalio u juznoj americi da mu je bas zao sto nije ucio latinski pa da sad moze drzat govor na njihovom jeziku. od te gluposti je proslo vec dosta vremena, no necu sad o tom texas rangeru, nego cu samo reci da sam bas zadovoljan tim setom. i ne, ne morate se bojati da je rijec o nekoj psihodeliji radenoj u laboratoriju nekog audio manijaka. stovise, par stvari su i za curice…

dark desire

Just Cool Stuff part I

Nekoliko komentara na kalifornikaciju

To nije samo priča o propaloj ili izopačenoj vezi, nego i o ljudskosti… I mnogo jebačine, droge, cuge, kurvi, zatvora, ukratko, o svemu što ide uz dobri stari rock’n'roll kao i uz sam život.

Hank Moody je klasičan primjer svoje vrste: uspješan romanopisac u krizi inspiracije, krizi obitelji, ali ne i krizi seksa, droge i rock’n'rolla. I po tome on ustvari i nije pretjerano originalna pojava kako na ekranu, tako i u književnosti ili bilo gdje drugdje. No, isto tako nije niti ništa novo da je sve već odavno ispričano, i da je razlog zašto te sve izrečene stvari uvijek nanovo imaju uspjeh  u tome što se svaka poznata priča može ispričati na nov, inovativan i originalan način. Stvar je u detaljima, u formi, izvođenju… To je ta stvar zašto je to OK serija. to make a long story short.

Upravo sam se ustao iz kreveta nakon što sam pokušao malo odspavati nakon  još jedne besane noći, nečega što već poprilično dugo sačinjava moju svakodnevnicu, i stoga nisam baš imao volje za neki pretjerano produktivan rad. To je sasvim prirodno stanje čovjeka koji se gotovo nikad pravo ne naspava, i tako je sasvim prirodno takve pretjerane vremenske rupe koje nastaju radi nesanice i s njom povezanim nedostatkom energije ispunjavati raznim aktivnostima poput surfanja, preslušavanja gigatona mjuze, čitanja knjiga, gledanje filmova ili recimo serija. I tako, kao i mnogi drugi naletio sam na Californication, novu seriju koja je sad tako aktualna i koju gotovo svatko s kim se imalo bolje razumijem baš rado voli pogledati. Ono, kao što svaki narkoman koji čita voli primiti Bouroughsa u ruke. I meni se serija kao svim mojim poznatima odmah svidjela te sam kao pravi kulerski geek odmah skinuo i drugu sezonu, odmah čim sam pogledao cijelu prvu koju mi je pak zapržio frend. I iako mi se serija sviđa te sam pokoju epizodu pogledao i dva puta (nesanica uistinu radi mnogo vremenskih rupa), moram odmah ovdje reći kako se ne slažem da je to najbolja serija svih vremena. Da, dobro ste vidjeli – svih vremena – jer tako neki tvrde. Neki koji su pisali članke o tome po početku prikazivanja te serije u Hrvatskoj. Nazvati to najboljom serijom svih vremena je kao da netko kaže da je Bukovski najbolji pisac svih vremena, a tako nešto tvrditi je koliko apsurdno, toliko i smiješno. Kao da kažete da je Jim Jarmush najbolji redatelj svih vremena. Zašto ne bi bio baš Tarkovski? Očito zato jer se ne bavi toliko kriminalom, drogom ili šta ja znam kojim sve  glavnim temama današnje pop kulture. No istini za volju, nije me to nazivanje Kalifornikacije serijom svih vremena baš toliko razjarilo koliko sad možda izgleda; samo sam to htio razjasniti. OK, thats it. Idemo dalje…

Kalifornikacija jest odlična serija, ne zato jer tako tvrde neki novinari ili neki moji prijatelji koji inače imaju i prestrog ukus glede takvih stvari kao što su TV serije. To je odlična serija jer, kako je rekao  autor jednog članka na temu,  u toj seriji imate ono što vam daje Seks i grad, a dostojna je obiteljske drame jednog Tolstoja. Sad, ovo s Tolstojem ćemo preskočiti i glatko ići dalje. Dakle,  iako ima mnogo razloga uspoređivati ovo sa Seksom i gradom jer seksa ima koliko u romanima Henryja Millera, pomisao na taj Seks i grad me odvraća kako od seksa, tako od grada a i od Kalifornikacije. Ono što je u toj seriji toliko privlačno jest upravo taj milerovski element, da tako kažem; taj fino izbalansiran spoj drame i humora. Tu je primarna tragikomičnost cijele situacije kako Hanka Moodyja, tako i svih ostalih likova koji su, usput budi rečeno, potpuno nepravedno ispušteni iz svih članaka na seriju. Serija se ipak zove Kalifornikacija, a ne recimo Life & Times of Hank Moody. Bračna i općenita situacija Hankovog menadžera Runkela je isto toliko bitan element priče, kao što je to situacija protagonista serije. To je čak možda i priča o samom L.A.-u, samo što se vrti oko Duchovnyja. Ali OK, idemo onda o Hanku, jer osjećam da to traži glas naroda…

Hank Moody je klasičan primjer svoje vrste: uspješan romanopisac u krizi inspiracije, krizi obitelji, ali ne i krizi seksa, droge i rock’n'rolla. I po tome on ustvari i nije pretjerano originalna pojava kako na ekranu, tako i u književnosti ili bilo gdje drugdje. No, isto tako nije niti ništa novo da je sve već odavno ispričano, i da je razlog zašto te sve izrečene stvari uvijek nanovo imaju uspjeh  u tome što se svaka poznata priča može ispričati na nov, inovativan i originalan način. Stvar je u detaljima, u formi, izvođenju… To je ta stvar zašto je to OK serija. to make a long story short.

Ne želim ovdje nanovo ispričati skraćenu verziju radnje, nego ću jedan njen dio skopirati iz nekog članka iza kojeg ne stoji ime autora:

„Iscrpljeni, altruistični  (?!) Njujorčanin otkriva Hemingwaya u sebi i piše Veliki američki roman na radost kritičara i publike. Hollywood ga želi, pa on seli obitelj na drugi kraj zemlje vjerujući u svakodnevno sunce i nadajući se Oscaru. Nekoliko mjeseci poslije, kad njegov proslavljeni bestseler Bog nas sve mrzi postane loša romantična komedija, njegova je spisateljska inspiracija manja od muškosti nakon kupanja u hladnom Pacifiku. Djevojka ga ostavi zbog nekakvog bogataša koji joj obeća stabilnost na Beverly Hillsu, a 12-godišnja kći polako postaje svjesna svoje seksualnosti. Što učiniti u takvoj situaciji?“

Svatko će raditi ono što je u njegovoj prirodi, i upravo to čini Hank Moody bauljajući kako po životu svoje bivše Karen i njihove kćeri Becce, tako i po barovima, izložbama, promocijama knjiga, tulumima i svega što čini takoreći neizostavni dio života jednog slobodnog umjetnika u Los Angelesu. Mogli bismo reći da Hank Moody  podsjeća na Henryja Millera u svojoj trilogiji Ružičasto raspeće (Sexus, Plexus i Nexus, golemim knjigama koje opisuju njegov život u New Yorku sa Monom). Dakako, sa jednom bitnom razlikom: Miller je bio sa ženom svog života svo to vrijeme ali to nije odvraćalo kako njega, tako ni tu ženu da švrljaju okolo koliko ide, dok Hank Moody većinom vremena u seriji nije sa ženom svog života. To    istovremeno izluđuje i njega i nju (i njihovu kćer) radi duboke povezanosti među njima.   S druge strane, Hank M. se isto tako  ne može odreći slobode. I iako se isprve  tako ne čini, to nije ona isprazna sloboda čisto radi toga da okolo karaš, cugaš i tulumariš, već je to prije sloboda koja proizlazi iz  intuitivne spoznaje o prolaznosti svega, o nepostojanosti stvari, a sav taj hedonizam koji nastaje iz toga je samo popratna pojava, neizbježno prihvaćanje stvari kakve jesu, ono „take it as it come“. To shvaćanje se očituje na dan vjenčanja Karen sa bogatašem Billom, dok Hank nije ni najmanje nastojao odgovoriti Karen od tog za njihove živote kobnog pothvata, čega je Karen bila ispod površine itekako svjesna i radi čega je na kraju ipak pobjegla sa svog vjenčanja. I drago mi je da to nije učinila  dok je trebalo reći „da“ (jer bi to bila zadnja epizoda koju bih gledao), nego je rekla to svoje „da“ u koje je željela vjerovati. „Odradila“ je to vjenčanje, ali je kasnije priznala sebi surovu istinu da je to ipak samo samozavaravanje i samonametnuti konformizam, te je u toj istoj svadbenoj noći naglošću istinske spontanosti samo odjednom uskočila u auto Hanka, koji je jednostavno samo krenuo voziti svoju kćer Beccu kući. I tako završava prva sezona Californicationa….

Sad, zašto je jedna inače racionalna žena odmah nakon svog vjenčanja uskočila tipu u auto koji pijan baulja po gradu, svako malo završi s drugom u krevetu i što ona dobro zna a što on i ne skriva; tipu koji stalno upada u neugodne situacije i neprestano pravi male (velike) scene i koji još k tome ima zastoj bilo kakve produktivnosti u svom životu? Vrlo jednostavno koliko je i zamršeno: jer je takvo ponašanje u tolikoj mjeri ljudski da to jednostavno hoćete-nećete morate prihvatiti, baš radi svega prirodnog, ljudskog u vama, što će reći onog iracionalnog, amoralnog, pijanog, luckastog, smiješnog, tragičnog, simpatičnog, jednostavno onog šarmantno ludog ljudskog što je u vama i što nikakav razum ne može zanijekati. To je isti onaj dio u vama koji će se baš onda opiti kad to ne biste trebali, koji će  reći baš ono za što znate da ćete radi toga kasnije popušiti. To je jednostavno instinkt da zajebemo, a taj je instinkt mnogo zavodljiviji od razuma, jer: bolje je karati u nekom smrdljivom WC-u nego u udobnoj fotelji gledati kako to netko drugi radi…

To nije samo priča o neizvjesnoj ili izopačenoj vezi, nego i o ljudskosti… I naravno, o mnogo jebačine, droge, cuge, kurvi, zatvora, ukratko, o svemu što ide uz dobri stari rock’n'roll kao i uz sam život. Točka. Gibam jer mi se gleda neka specifična serija.

nobody knows whats its like, to feel this feelings. well, necu sad cijelo vrijeme na engleskom, ali prva recenica, inace iz behind blue eyes od the who, nekako mi prva pada na pamet kada citam njene stvari. ne znam, mozda jednostavno svoje interpretacije vadim na licu mjesta, tipa intuitivno, da tako kazem. kako god, teme o kojima pise ova cura su one opcenite, one koje se svih nas ticu, nas, misaonih bica iz ovog jedinstvenog suncevog sustava. pitanja samoce, bliskosti, kontradikcija, ukratko, samog zivota: to su boje na njenoj paleti. no, da nesto kazem ovdje. mi cesto puta citamo nesto iza cega stoji necije ime, ali koliko mi zaista znamo o toj osobi? jednom je R. Bach zapisao:  mi sudimo o nekoj osobi u nekom trenutku njenog ocaja ili srece, praznine ili ispunjenja. medutim, mi ne znamo milijune i milijune odluka i posljedica koje su ovu osobu dovele sad tu, pred nase oci. hocu reci, citamo zivo slovo iza mrtvog imena. koliko puta ste se potrudili informirati o osobi koju citate i koja je ostavila na vas neki dojam? vrlo zanimljivo kad se malo bolje pogleda, zar ne? eto, ova osoba cije pjesme ovdje sad objavljujem me danas pitala da li smatram da je ta poezija iznad njenih godina. iako sam se onda poceo zajebavati na foru rimbauda i bla, sad, kad ponovno citam ovo sto cu kopi-pejstat razmisljam o onome sto sam joj odgovorio. rekoh: – gle, na to ti ne mogu odgovoriti, jer nisam profesor knj. pa da znam kako pise ekipa tvojih godina. kasnije je ona preformulirala pitanje, pa sam vec mogao lakse odgovoriti: dovoljno je reci da smo zavrsili na batmanu koji nikad ne placa za prozore koje je razbio prilikom svojih junackih pothvata. ok, priznajem: i spiderman je bio u shemi. whatever, skuzili ste da cura nema 27 godina i 2 braka iza sebe, i kako god tesko odgovoriti na njeno prvotno pitanje, mislim da mogu reci jednostavno – da. jeste, jer osjecaj iskustva koji imas kad to citas je prirodan, ono kao istinski, nepatvoren, kako vec zelite, ali svakako je efektno. a efekt u danasnjoj poplavi svega toga je tesko naci. pricam o pravom efektu, a ne o zapisivanju brbljarija na sudu. ili na intervjuu… rijetkosti su dragocijene zbog cega zlato  i ostalo drago kamenje ima takvu vrijednost – ne samo novcanu. naravno, danas svasta ima veliku vrijednost, instant zvijezde npr. eto, tu bi naravno i ova cura mogla proci kao pop rock zvijezda, samo sto ne zeli pokazati vise svog povrsnog aspekta hehe… ok, serem. fuck it. ako nema zajebancije, onda necu to ni raditi. no, point je da je ostavila dojam. cool. zivcan. impresivan. ok, moze i weird ako tako hocete.  anyway, eto par njenih stvari:

Iznad vlastitih granica

On stoji kao
najbolji za mene
On stoji kao
jedini za mene
Riječi kao
dodiri od dijamanata
Dodiri zbog kojih
ne vrijedi zauzet se
za sebe
Ovo je borba
koju znam
da neću dobiti
Jer On
On stoji kao
najbolji za mene
On stoji kao
jedini za mene
On stoji kao
iluzija moje mašte
On ne postoji
i nema ga

——————————–

Poroci

Ogorčeni čovjek ispred svojeg vremena

grabi požudno trenutak da pobjegne

od narcisa koji zamijeniše tulipane

u pohlepi ljudskih umijeća da zadive

svojim nedostacima.

Promatran očima drugih i onih koji

ne spoznaše istupa iz skupine, smatran

upravo predmetom sramotnog ismijavanja

čopora nikad sitih.

Gdje su nestali sanduci u kojima sam

nekoć na leđima jedva nosila

smijeh i sreću?

———————————————–

Opet iluzije

Crno je pa
Zatvaram oči
Unutra je more
Osjećam hladnoću
Miris soli
Sama sam
Osluškujem valove
Vidim daljinu
Vidim tamno nebo
Vidim… Ma jel to stvarnost?
Otvaram oči
Razaznajem daske
Paučinu
Miris zemlje
Sama sam i pitam se
zašto su me
opet pokopali živu

——————————–

Bez hrabrosti

Na tračnicama moje srce vrišti
kao da sam jučer odlučila
pasti pred očima bespomoćnog čovjeka
Skrivam se po šumama
Prsti mi otpadaju
Nadomak urbanizacije
Nadomak izgubljenog identiteta
Miris vrućeg čelika
i gusta magla
Čujem vlak i padam, opet
u naručje zemlje
u beznađe
u kukavičluk

——————————–

Ne mogu zaspati

Svijeća još malo pa prestaje gorjeti.
Tamo, iznad prozora, mrkli mrak,
gluho doba i prazna tišina.
A ovdje… Samokritika, nesigurnost i
miris žica od gitare na mojim prstima.
Udahni duboko, nešto si stvorila.
Dok plamen svijeće prestaje
pogledom isprati svježe napisane
riječi nove pjesme.
Možda ćeš sada zaspati.

——————————————–

Ljubavna

Ako mi dopustiš
da ti budem blizu
Progutat ću omču
što me steže
Zaustavi vrijeme
jer misli mi lete
Prebrzo
Previše mislim
Isključi me,
bar ćeš mi
tada biti blizu

———————————

Nestajanje i prestajanje

Ne gledaj me, majko
Ne gledaj me dok plačem.
Komad sivila
obuhvatio je moje snove.
Želim stvarati,
a ja nestajem.
Progone me
po stepenicama
I daju mi alkohol
uz riječi da će ovo
prestati.
I prestat će
dok i ja
prestanem.
Disati.

——————————————

Trebam te

Razapni moju bol
Učini to tiho
Nedorečeno
Uskovitlaj moje misli
Želim eksplodirati
Hej!
Vidiš li pepeo?
One komadiće što
se crne u njemu?
To je nekada
bio moj život.
A nemir…
Nemir je ostao.
Bezrazložne suze
Izbrisan osmijeh
Polako blijedim
Suze s razlogom