Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Koraci antipoda

                                          Koraci Antipoda

 

 

Lawrence Durrell «Alexandria Quartet»:

 

Roman bi trebao biti djelo gatanja iz iznutrica, a ne temeljit zapisnik odbojke na travnjaku.»

 

I.dio: Vrzino kolo

 

O umjetnosti, o poroku koji se nadima poput noćnog plašta čarobnog orijenta nad živote nas nevidljivih bludnika, o svrakama i lešinarima, glasnim zubima i pohabanim frakovima, pa o mjestima, o mračnim mjestima u kojima smo se gubili poput šapata u orkestralnom snu, o pisanju i sviranju i… o Mauriceu, Damiru, Fioni, Sebastianu, Dmitriju… i onim tankim nitima što su nas vezali, namotavajući nas na još jedno klupko… Da, jer to klupko mi se namotava sad ispred očiju dok sjedim ispred gomile rukopisa, koje su nastale u stanjima hipnotiziranog hodočašća po vijugavim stazama mutne prošlosti. Nalik na stanje duboko usnulog jogija ili srednjovjekovnog alkemičara, odvojen sam od svih onih slijevanja i pretakanja, od onih pomicanja i preslagivanja, od nestajanja u vlastitoj slici…  Našao sam se u toplini tropske kupke, na suncem opaljenom žalu… i…

Miris kave svako se jutro osjećao po cijelom apartmanu, dizao me iz kreveta kao što svirka  frule diže kobru. Čim bi se Falat vratio iz jutarnje kupovine, njegov bi saksofon odmah glasno zasvirao, čija me turbulencija  kovitlala poput prašine po cijelom stanu. Skakao  sam po podu preko majica i hlača kao žaba, a Falat se cerio kao piroman, koji sa uzvisine promatra kako gori upravo izgrađen neboder. Bacio je na mene krpu za brisanje suđa, i rekao široko se cereći: – Znaš li što je nablesavija stvar koju si ikad napravio? – Rekoh da ne znam, spotičući se o gitaru, prije čega sam nagazio na pohabanog Rimbauda: poneki od žutih listova te knjige već su odavno odlepršali s balkona poput leptira.  – To što nisi sinoć otišao Indiri pokazati zvijezde. Ali bez brige, ja sam to napravio za tebe, he, he… – I nakon što se  je zadovoljno pogladio među nogama, odskakutao je pod tuš odakle je uskoro počeo veselo tuliti:

Poklonila mi  maramicu

Vrpcu svilenu  i značajan treptaj

Ovu noć pretvorit ću se u varalicu

Sumornosti draga ajde konačno krepaj

Dok je izašao iz kabine ručnikom si je brisao  glavu i, kao da je pijan, teturao po stanu pričajući o mjesecu koji ga je sinoć udario u glavu. – Ludilo blještave noći! – povikne mahnito skakućući uokolo, no odmah se zabulji  kroz prozor u more, koje se mirno ljeskalo na krmeljivom suncu, još ne posve probuđenog iz svog periodičnog mjesečarenja diljem rastezljivog zvjezdanog organizma. Tu, u otočjem neutralnom ambijentu, ne dopire brundanje motora i škripa strojeva; nema onih beskonačnih povorki šarenih naslova. Ovdje  golubovi lete u spiralama, ocrtavaju obrise snježnobijelih oblaka koji se u pozadini povlače poput beba na igralištu; ptice što  plešu na improvizirane profinjene balade odsvirane na violini: klavir, koji je tome pratnja, pod utjecajem je Ozirisa preobraćenog na univerzalnu vjeru. Turista više nema, tako da su plaže sad čiste poput srca Bušmana; protežu se  kao nago tijelo podatne udovice egzotičnog lika. Valovi donose misli iz neslućenih daljina, zbog čega se tema Velike tajne svira posve rječitim šumovima. Ribari redovito izranjaju iz sumraka, stari mještani polako se šeću kao da su na privatnoj kalvariji, a rijetko kriještanje ptica odjekuje kroz slani zrak poput nježnog uzdaha žene za vrijeme dugotrajnog seksa. – Mirnoća je ono što će izliječiti svijet od samog sebe. – reče Falat sanjarski, gledajući vodu kako se ljeska na popodnevnom suncu. Onda je dodao u isto tako uspavanom stilu: – Znaš što bi trebalo učiniti? Ha, ti izgubljeni ptičur? Trebalo bi cijeli taj jebeni stroj zaustaviti. Svijet bi trebao otići na ljetovanje; ili barem na čik pauzu. Onako, na neko vrijeme. Možda na… pa recimo dvadeset godina? – Sad se nasmijao obješenjački, a i ton mu je oživio kao i valovi koji su se samo na tren malo uzdigli tako pogurnuvši umna strujanja ovog osunčanog područja. Prošla je sezona, a s njom i ona stara igra istreniranog ludila. No, naše aktivnosti su bile nepromjenjive. Osim što bismo povremeno odjedrili s glavnim prodavačem domaćeg vina, i redovitog kucanja čašama u malenoj, familijarnoj konobi na periferiji grada, ja sam uglavnom pisao, dok je Falat svirao na svojem saksofonu; puhao je u taj instrument sa opsjednutošću starog kopača zlata.

Nakon svih onih turbulencija i atmosferskih oluja što ih stvara Zagreb za vrijeme svojih duševnih egzaltacija, da tako kažem, morao sam se skloniti u te mirne predjele, kako bih dokučio igru u kojoj smo svi sudjelovali. Svi, mi igrači u svijetu alkemičarskih pokusa, čiji su rezultati uvijek neizvjesni. Trudio sam se uhvatiti u koštac s nepojmljivim kretanjem zbilje, i  upravo sam završavao jedno poglavlje, kad je odjednom Falat skočio na stol poput mačke, munjevito mi uzeo papir i, zabuljivši se poput manijačkog sveca  u moje oči, pitao sasvim nježno: – Zašto provodiš toliko vremena za papirom? Ha? Stari moj – Bratski me zagrlio – Analiza, ako je pretemeljita, ima kontraefekt. Prepusti se onome što omogućuje… uzvišeni samozaborav! – Posljednju riječ je uzviknuo veoma glasno poskočivši u vis, kao da želi izraziti učinak mahnite ptice koja se, nesvjesno, prirodom svojeg bića  kreće nebom i zemljom, baš kao što to čine i drevni mudraci. Da, prošlost je privjesak čija težina ovisi o nama samima. – Znaš li zašto sreća ovisi o naravi? – pitao me kasnije, promatrajući se u ogledalu  i gladeći svoju glatko izbrijanu bradu. – Isto zato jer uspješno zavođenje žene prije svega ovisi o tvojem raspoloženju. Razumiješ, ti introspektivni pijanac? Kao kod muzike: Ako čangrizavi emotivac svira nakon što je stao u govno, svirat će usrano. Što misliš, da li stvarno bolje izgledam bez brade? Marijana misli da sam s bradom seksi. Ali… s druge strane, Indira mi je rekla da bih bez brade izgledao kao kombinacija Brad Pitta i Bill Muraya. Zamisli! Kakva predodžba… Čuj, jesi li primijetio da je cijeli prošli tjedan prošao bez i jednog jedinog ekscesa? Bez ijednog?! – Tada se okrene prema meni i ponovno me pogodi, ovog puta s plastičnom čašom. – EEE stari moj… Da je nama jedna dobra prilika da se izrazimo. Mislim, onako, u velikom stilu. Da nas cijeli svijet čuje. Što bi sve rekli! Izobličili bi cjelokupnu formu, prvo domaće književnosti, a onda bi išli dalje, prema Europi. Ne bi više bilo povlađivanja patriotizma i onog glupavog, istrošenog naricanja retoričkih definicija. Čuj, da li stvarno bolje izgledam bez brade? Mislim da je ovo ogledalo varalica, i to opako dobra…

Pošto bi Falat nakon takve vrste prizora  izašao u svoj redoviti obilazak otoka, ja bih se, kao i obično,  ponovno suočavao s naslagama slika, koje su se prelijevale u mojoj umnoj anatomiji poput fraktala: burna razdoblja odsvirana tiho i suptilno, poput odmjerenog priopćavanja smrtonosne vijesti  bliskoj osobi, sve u fluidnom ispreplitanju oživotvorenih figura što se plastično savijaju na zamršenu svirku velikog klauna s mističnim moćima. Želio sam pomoću pisanja osvijetliti put kroz utrobu, dokučiti tajnu… Iako sam si čvrsto zadao da neću uopće pregledavati svoju poštu, nešto me navuklo da se spojim na net, i niti ne shvativši što se zbilo, našao sam se kako čitam mejl koji mi je Fiona poslala još prije devet dana. Pisalo je:

 

Dragi tragatelju

 

Iako sam sigurna da mi nećeš odgovoriti na mejl, ipak sam se odlučila potratiti vrijeme na tvoju malenkost. (Vidim li to smijeh na tvom licu?!) Razumijem potpuno da želiš na neko vrijeme prekinuti kontakt. Vjeruj mi, i meni ponekad dođe da isto to napravim. Ali kao što bi rekao Sebastian: Sve u svoje vrijeme, jer vrijeme ne određujemo mi, nego ono određuje nas. Mudri Sebastian. Mudri, ali tužni Sebastian. Znaš da puno puta pita za tebe. Kaže: Baš mi nedostaje ta loptica u fliperu. Zar to nije smiješno? Čudna, ali ipak nekako istinita slika tvog života. Često  razgovaramo, kad se navečer zavučemo u krevet i… Ali Robi! Molim te, sorry, znam da te to sigurno još uvijek boli, nije li tako? Dobri stari Robi. Totalni slobodnjak, emancipiran gotovo do apsoluta, odlučio se okovati. No dobro, naći ćeš već što tražiš, vjeruj mi. I to upravo onda kada se tome najmanje nadaš. Ali daj mi reci kako si? Kako napreduje knjiga? Da vidiš Dmitrija! Joj, kako bih samo voljela da ga vidiš! Piše odlične stvari, naprosto očaravajuće… Jedna priča mi se posebno dopala. Zove se: Hermetički otvoren. Intrigantan naslov, zar ne? Tema su suprotnosti, njihovo ukidanje, a ispričao je to kroz priču o fizičaru, koji je doživio mistično iskustvo. (Neću o detaljima, pokvarit ću ti užitak u čitanju.) Čak se i Mauriceu svidjela. Zamisli! Ona njegova faca… Nakon što je pročitao tekst, prvo se zabuljio u zid, pa poslije nekoliko dugih minuta šutnje, samo je nešto promrmljao. Faca mu je bila kao u mrkog medvjeda . (Znaš njega) Ali kasnije je priznao da mu je Dmitrijeva priča dobra. Inače, Mauriceu baš nije najbolje. Zadnje ostatke plaće je dobio, ali pošto je bio dužan hrpu para, ostao je gotovo bez ičega. A tu je i nesanica, koja ga muči već valjda stoljećima (ali to ti već znaš). Zatvorio se u sebe. Čudniji je nego  inače (pitaš se je li to uopće moguće, zar ne, ti đubre od promatrača?) A ja? Pitaš me što ja radim? E pa, odlučila sam da ću  upisati ipak  filozofski. Jebiga, nije za mene medicina. Da znaš kako pričam francuski! Odmah bi me nagovarao da te vodim u Pariz, je´l da da bi, đubre malo? Inače, kod mene sve po starom. Nemam para i jebe mi se živo, i slikam. Sve gore i gore (već čujem kako mi govoriš: Klanjam se tvojoj poniznosti, i nadam se da ću jednom biti barem za trećinu tako ponizan kao što je vaša svjetlost).

A što se Damira tiče, tu stvarno ne znam što da ti kažem. Nestaje, stari moj, nestaje. One sve knjige… Sjećaš se? Prabhupadine knjige ga polako, ali sigurno osvajaju. Postaje sve više… kako da se izrazim? Sve više…uzvišen? Religiozan? Nisam sigurna da je to prava riječ, ali u svakom slučaju, mijenja se. I to jako. Neko vrijeme je bio u strašnoj depresiji, jer je pao zbog nekog tipa s žižom. Idiot je motao u bircu, a za stolom nasuprot njihovom, nitko drugi nego – murjak! To se zove karma, ha? Nakon toga je rekao da će prestati skroz sa svim intoksikacijama, kako on to naziva. (Naravno, od toga još ništa) Mada to ne pokazuje, barem ne otvoreno, znam da bi te vrlo rado htio vidjeti. Što da ti još kažem? Sebastian se također nešto povukao u sebe, sve manje priča… Robi, molim te! Učini mi… Ne! Učini nama – svima nama – uslugu i vrati se u ZG. Svašta se događa, trebao bi biti ovdje. Na kraju, i ti si jedan od nas. Pozdravi Falata i budi dobro.

 

Tvoja Fiona: pusica

 

Mejl sam pročitao još tri puta, svaki se put  gubeći u mislima koje su mi se otvarale poput svjetleće Ruže vjetrova, divovske Ruže vjetrova što stoji usred ljudima prenapučenog gradskog trga i koji se proteže u nejasne, mitske daljine. Puk vrišti i urla, smije se i plače, ziba se amo-tamo poput broda uhvaćenog u oluji, gazeći po ljudima kojima su otkazale noge. Velika histerija zbog povijesnog gibanja: poskakivanje gulaša u uzavrelom loncu. O Fiona! Zabaci svoju blistavu crvenu kosu i zašuti! Zašuti, jer nježnost glasa ne znači i blagost učinka. Da,  masovna previranja raspaljenih figura preplavile su svijest usnulog zapisničara poput vode što je porušila branu. Masa polako, ali sigurno razvaljuje vrata radne sobe, ali zapisničar je neometan. Mirno drijema za stolom i sanjari o dokonom ljetovanju, mirisu sunčane kreme, ljepoticama u tangicama i znoju vruće puti, i pri tome se hvata za muda koja pritišće poput grožđa u naglom nastupu nesvjesnog bijesa. On se gladi po mudima, masa luda od vlastite mase razvaljuje vrata, a vani, usred histeričnog urlanja i naprasitog bauljanja sjaji se divovska Ruža vjetrova u samom centru mahnitošću prožetim trgom.

E Fiona, stvarno si ljubazna, prava frendica, nema što, ali unatoč tome nikad mi nisi dala. Što? Kažeš da Mauriceu nije baš najbolje? Dušice draga, tako ti to ide kad je čovjek zatreskan u najbolju prijateljicu, koja ga još k tome i grli i ljubi i jaše mu na leđima… Velika vrtnja na karuselu užarene strasti. Ali Damir? Damir, čije brutalno, hunsko protivljenje lišava sve pojmovno  upakirane sisteme njihove prividne vrijednosti? Uistinu ne znam, ali mislim da je Damir pretankoćutan za bilo kakvu otvorenu religijsku shemu. Tankoćutan, ali i direktan. Samo bi prezirno odmahnuo rukom, kad bi netko, npr. Maurice dobacio komentar o mogućnostima koje pruža informacijsko doba. – Zabava za tegleće magarce s diplomom. – Damirova tipična izjava je katana nakon čijeg zamaha ostaje samo rasjeckana salata od jalovih stavova. Što reći nakon takve izjave? Trenutak koji bi nastupio bio bi ispunjen smrvljenim kruhom: X-faktor kao rezultanta neodređeno usmjerenih vektora. Nakon što je napisao svoj posljednji članak o nestabilnim dinamičnim sustavima, skrhano se zavalio u fotelju i prepustio se općem brbljanju o konceptualnoj umjetnosti potaknutim crnim vinom. Ali koliko god bio ušlagiran  brzopoteznim pijenjem vina i kontinuiranim uvlačenjem amsterdamskog Polema, nije se mogao samo zavaliti i valjati fore.  Perfekcionista u Damiru upravo je užasnulo što mu je trebalo dva dana za taj članak od tri stranice, koji je, usput budi rečeno, napisan izuzetno kvalitetno, vjerodostojno i sasvim razumljivo. – Zašto ljudi čine upravo ono, što ih još dublje zakopava? – upitao me jednom s odsjajem pritajene, ali duboke nervoze, misleći na ono permanentno žderanje opijata, koji su nas odvodili u spokoj razlivene svijesti: topljenje bestežinskog tijela u zamračenim prostorijama, beskonačne šetnje u ritmu sporih otkucaja srca noćnim osvjetljenjem uobličenim ulicama, blagi tonovi u polaganim razgovorima uz slabašno sagorijevanje dugačkih, tankih jointeva, sve poput tihog zajedničkog mrmljanja budističkih monaha omamljenih od zračenja mandala, mirisa tamjana i opojnih rituala. Jednom drugom prilikom je, dok je Maurice vatreno branio svoj stav o korisnosti bluda u razvoju čovjeka, rekao, pokazujući na Mauricea koji je već bio dobrano izbombardiran snažnim protuargumentima Dmitrija i Fione: – Vidi ovo! Kako samo voli ići glavom kroz zid! – Pa nakon kraće stanke: – Filozofska rasprava je poput seksa, jer u oba slučaja se moraš skinuti i pokazati cijelog sebe. Naravno, mislim na dobar seks… (Kiseli osmijeh sa tonom predočene slasti razvukao se preko Damirove face u kontinuitetu neprekinutog zavlačenja u krevet) – Čak je i Sebastian umuknuo za vrijeme takvih rušenja egzistencijalnih temelja. Ali, što se pak s tim čovjekom događa? Sa mirnim, redovničko odvojenim Sebastianom koji uvijek tako vješto lebdi između diplomatskog realiteta i blagog podsmjeha starog pustinjaka? Posljednje rečenice iz njegovih tankih, blijedih usana su mi se posebno urezale u glavu: – Mi moramo biti pomireni sa svijetom, biti spokojni. Samo to je važno. Inače, život će nam se svesti na opsesivno igranje Simsa.

Rijeka slika iz šarenog mora odnosila me poput otrgnute grane, i sva ova konstrukcija za… progresivno sanjanje, da tako kažem, porušila se kao kuća od karata. Bilo je vrijeme. Ostavio sam Falatu poruku, spakirao se i otputovao u Zagreb.

 

 

*                      *                      *

 

Čelični kostur se nadimao iznad isprepletenih pruga i škripanje se razvlačilo među tutnjavom vlakova, sve usred limenih kutija, pobacanih baraka i sklepanih nastambi, tog sivila okoštalih tvornica odakle se puši i dimi kao iz nozdrva starog, čangrizavog zmaja. Vonj čađe, metalne težine i isparenog goriva prožimao je zgusnuti zrak Glavnog kolodvora. Stojeći na prozoru s cigaretom u ruci, ugledao sam Sebastiana kako svojim mirnim, odsutnim licem strši među masom na peronu kao stari kip zaboravljene ličnosti u metežu trgovanja na natrpanoj pijaci. Pogled mu se fiksirao u kakvu neodređenu pojavu; u razmetljivo parenje oblaka, možda. Ovako nepomičan sa rukama u džepovima, činilo se kao da ne diše. Njegov istančan način da prkosi zacrtanim putovima organizma… Činilo mi se da je isti kao i dok sam ga posljednji put vidio, samo nešto mršaviji. Upravo  ovako je stajao i tada u sličnom metežu rulje, ali buka nije dopirala iz mašina vlakova, nego iz same te rulje što se vrzmala u noći poput razjarene vojske nakon otpusta, dok su raskalašeni ritmovi iz unutrašnjosti Kseta prigušeno harali okolinom kao uzbuđeni elementi u tropskom mahnitanju prirode. Upravo nas je Emir napustio, čije je oduševljenje Sebastianovim nastupom bilo nekako… tinejdžerski pretjerano. Osim toga, nahvalio je Sebastianovu knjigu do nebesa, pri čemu je mijenjao face kao rođeni klaun; ljubaznost njegovog nastupa titrala je na visokoj rezonanci političarskog ulagivanja. – Ta knjiga je manifest moderne mjuze! – ushićeno je brbljao Emir – Ali samo onog što je dobro u njoj. Sve ostalo si izrezao pa pobacao kao otpad… -    Sebastian se zapiljio u nečije cipele kiselo se smiješeći (ali sa dobrom dozom šećera). – O toj knjizi ti ja ništa ne znam. Barem ne više od tebe… – reče prigušeno melodioznim tonom ravnodušnosti. – Ajde stari… – Emir se nije dao – Što pričaš? Napisao si malo remek-djelo, a sad tu nešto izmišljaš… – Sebastian ga je prekinuo i tiho rekao: – To je djelo duhova, jer tu sam najmanje napisao ja. Totalno nesvjesna stvar. Kao bubnjarev  instinktivan udarac po bubnju… – Ravnodušnost Sebastianovog tona imala je u sebi nečeg leverkinskog, ali i holivudskog, filmski nestvarnog. Ta knjiga s čudnim naslovom «Pogled uha» je ironičan vic na samu Sebastianovu pojavu (u realističnom smislu, dakako, ne u filozofskom. Mada…). Ironično stoga što je Sebastian odustao od faksa upravo zato, jer je smatrao da teorija glazbe (koju je nekad pohađao) ukida samu glazbu, njenu bit, da je to jedna vrsta pokušaja novinara da žive od sudbine nepoznatog i nevidljivog božanstva, kako je sam jednom rekao. Da će baš marljivo zapisivanje svojih misli i osjećaja, dok vrti po sampleru i  prebire po tipkama sintesajzera ispasti roman o uspješnom jazzistu koji je izgubio inspiraciju zbog previše ideja, to je stvarno bila majčinska pljuska od samog života, kako je u melankoličnom smijehu izjavio Damir. I kako je ta knjiga nastajala, tako se povećavao intenzitet zvučne slike Sebastianove elektronske glazbe. Ta njegova dobro skuhana juha od modernog jazza i prevrtljivog glitcha sa elementima klasike i filmske glazbe moćno je orila šarenom underground scenom, sastavljenom od likova koji se uvijek kreću u suprotnom smjeru od vozača jednoličnih kopija velikog vozila. Ali tu je i tanka i pomična granica, čija je iluzionistička narav pikala Sebastiana u slabine njegovog umnog organizma: velika igra šaljivih lutkara, čija anonimnost stvara velika imena sa sumnjivim značenjem! Hoće li kuja raširiti noge, ili će i dalje glumiti frigidnu sfingu? Takva vrsta pitanja (krajnje metaforičko-metafizičkog pitanja) je neprestano bila ispisana na njegovom čelu, koje je zaradilo nekoliko sitnih, ali zasigurno neizbrisivih bora za vrijeme mojeg odsustva. Sjetan i tugaljiv osmijeh umornog starca na Sebastianovom licu, koji se polako stvorio kad me ugledao kako idem prema njemu, govorio je o čudesnom izgledu kakve stare i nepoznate kulture, o novom ustavu nakon mučnih reformi…  Pozdravio me tiho vedro mi pruživši  ruku i  topao stisak je bio u opreci s njegovim udaljenim pogledom. Naravno, ja sam započeo razgovor upitavši ga da li je on to na dijeti ili se to meni samo čini. Uz slab osmijeh mi ispriča da je morao zbog te, kako reče, potpuno nenamjerne dijete obnoviti skoro cijelu garderobu. – Da ti odjeća nije tako šminkerska – rekoh – pomislio bih da si bio ovih mjeseci u samostanu.

- Fiona me želi tući zbog te kilaže. A onda… (sitan, nježan osmijeh mu se razvlačio na licu) Veli da mi ova linija i predobro stoji. Hm… – pa nakon nekoliko koraka: – Proturječnosti svijeta nikada neće biti tako bizarne kao ženski um.

- Fiona – rekoh, sjetivši se kako mi je rekla da će me dočekati sa Sebastianom, koji se nakon nekoliko trenutaka zamišljenosti nadoveže: – Rekla je da si cijelo vrijeme pisao. Ja sam na to rekao: «Nije on pisao. On se liječio.» – Odmahnuo sam rukom i samo hodao dalje. Dan je bio oblačan, siv, i proljetno sparan. Izašavši iz hale kolodvora na ulicu, ugledao sam ju kako ide prema nama. Korak joj lagan, pasje opušten, i kosa je poskakivala oko njenog blistavog lica u veselom hodu. Taksisti su čavrljali oslonjeni o svoja vozila,  auti  nervozno trubili, stiskali se po Branimirovoj poput podivljale djece, dok su tramvaji klopotali i stenjali među šarenom ruljom koja je tekla  pločnikom u stotinu potoka, potoka što su vođeni proračunatim otkucajima sata, rasporedima reinkarniranih feudalaca i slikara onih oblika, koje krojači slijepog mehanizma neprestano tako nespretno oponašaju. I među tim ubrzanim automatizmom strši kip kralja Tomislava poput totema u indijanskom plemenu koje u navali ritualne ekstaze divlja uokolo u velikom zaboravu svrhe. U pozadini se dižu sive građevine sa svojim klasisističkim linijama kao planinski lanci u hladnim sjevernim krajevima Novog svijeta, svijeta transparenata i aparata, snova od lijekova i malenih bogova sa kratkim rokom trajanja. Vonj izgorenog benzina  i ustajalosti kao u tvorničkoj hali potvrđivao je luđačku želju, čiji zupčanici izvršavaju veliku X-funkciju. I kroz tu je fabričku atmosferu  Fiona  veselo klipsala i skakutala kao klokanovo mladunče. – Evo našeg leptirića… – povikne Sebastian uz zagonetan smiješak sa izrazom u očima kao da gleda kroz nju; a ona, čim je bila na korak do nas, skoči na mene poput mačke, zagrlivši me onakvom toplinom, kakva može postojati jedino u bajkovitom svijetu pravog prijateljstva između muškarca i žene. – Vratio si se iz bjegstva, ha? – odmah je počela cvrkutati – Baš lijepo što si se redovito javljao. Seronja! Dok si se ti tamo sunčao, cugao vino i jeo ribu, mi smo lijepo ovdje i dalje trulili. Kakav mudrijaš! Otišao on sa Falatom i stopio se s prirodom. Ali, pa je  si li ti to pocrnio? Nije loše… – I pričajući kako ju je neki tip (koji je cijelo vrijeme glumio sicilijanskog mafijaša) nagovarao da radi za njega kao maserka  u Opatiji, uhvatila me pod ruku pa krenula nikud određeno. No odmah je, čim je zašutjela samo na trenutak, uzviknula – Sebastian – i hitro odskakutala k njemu. Sad su hodali njih dvoje rukom pod ruku, kao umjetnost i ljepota, ponovno me vodeći svojim zagonetnim putovima. Sebastian, vječni vodič zalutalih, izbačenih. Nikad s vama, uvijek tu. Nalik je na drevne egipatske svećenike čiju baklju samo nejasno nazirete, tamo, na dnu uskog, vrtoglavo visokog hodnika piramide, i svi oni reljefi koji vam pričaju tu veliku priču sna, tu su samo da vas upućuju da zakoraknete još jedan korak, još dalje prema tami. To je svijet tankih obrisa i čudnih utvara što se povijaju u noći s čvrstim ciljem da vam otmu srce, da vam ispune duh. To su uvijek iste ulice, uvijek iste face… Hoćemo li sad otići u njegov prostrani stan, gdje nas čeka među Blakeom, Paracelzusom ili Kafkom grumen žutog? A možda je sad među Portisheadom, Mogwaijem ili Brahmsom? Pa ćemo zakljucati negdje u noći ispred Lynchovog atmosferskog razvlačenja, dok će po Ilici koračati prve čistačice među onim rijetkim likovima, što stalno tapkaju praznim ulicama polusklopljenih očiju. Onu noć smo, noć prije mog odlaska (dok smo se riješili Emira i njegovog… nadasve iskrenog divljenja (da budem blag) Sebastianovom svirkom) završili na sličan način, također u Sebastianovoj zamračenoj dnevnoj sobi. Pušili smo šit na veliku nargilu i vukli bijeli dop. Maurice si je razvlačio facu kao da ju želi preoblikovati, drugom rukom pipajući po zraku poput slijepca; zanima ga gdje je cijev, jer već je odavno trebao dobiti malo. Fiona je vukla,   smijuljila se i tiho dobacivala: – Gledajte Mauricea. Umire od pohlepe… – Ja sam brbljao s Damirom koji je već počeo zijevati, dok je Sebastian samo mirno sjedio u fotelji. Ekran je treperio, ali samo kao slikovna pratnja  skladbi «Intervju s vampirom». Tatjana, šutljiva i stidljiva djevojka, kojoj je Anne Rice životna inspiracija (i koja je također napisala roman o vampirima, po Sebastianovom mišljenju uopće ne tako loše djelce) bila je apsolutno obuzeta tom mračnom skladbom, tom odom prokletstva vječnim životom. U potpunom transu je razjapila usta, dok su joj oči bile izokrenute kao u deliriju. Prije nego što se našopala  dopom, veselo je pljeskala rukama, strašno ushićena što će joj Sebastian pustiti omiljenu skladbu. Damir, koji je sjedio do nje i tada nevezano pričao s Mauriceom, se uplašio kad je vidio kakva je: mislio je da će cura svisnuti, jer je dop bio stvarno  jak. Maurice otečenih očiju i obješene face, nakon što ju je malo promotrio gladeći se po svojoj kozjoj bradici, reče tipično ravnodušno da to nije ništa. – Ništa!? – energično se usprotivi Damir – Čovječe, bljeđa je nego njen Brad Pitt, a i izgleda kao da ne diše. – Tada smo se svi zabrinuli, jer smo svi vrlo dobro poznavali Damirov smisao za realnost. I stvarno, bila je blijeda baš kao jedan od njenih voljenih vampira, dok su joj se zjenice zavukle gotovo skroz ispod kapka: samo mutna i beživotna bjelina. Počeli smo ju tresti, dozivati, pokušali razbuditi, ali ništa. Mlitava kao  lutka.  Sad je već zavladala prava panika i svi su se vrzmali oko nje kao pijani klinci: amfetamin nam prosvirao glave, a uz to je još vrhunac skladbe dramatično odzvanjao kao pratnja njenom duhu što je odlazio. Što ćemo, hoćemo zvati hitnu, nećemo, što??? I u tom naglo nastalom metežu jedini je Sebastian ostao hladnokrvan,   brzo se zaletio u kuhinju, odmah se i vrativši s pripremljenom špricom. Stisnuo joj je glukozu, i znakovi života počeli su se vraćati. Svi smo odahnuli kao jedna osoba, dok se Tatjana samo čudila, potpuno nesvjesna što se dogodilo. – Stvarno imaš čvrst san. – reče Damir pa cinično nadoda: – Spavala si kao zaklana! Pazi da ti takvo spavanje ne prijeđe u naviku. – Postepeno smo joj objašnjavali što se dogodilo, no ona nije dugo slušala, već samo zapitala tonom male curice koja je prespavala omiljeni dio crtića: – A zar je skladba već gotova? – Nakon trenutka šutnje za vrijeme kojeg smo se svi zbunjeno pogledavali, prasnuli smo u divlji smijeh koji nas je topio poput nagle pojave sunčanog vremena. Valjali smo se u velikom nastupu istinske euforije, hvatajući jedni druge i dobacujući si šale; a Tatjana, sklopljenih nogu i stisnuta kao promrzlo štene, samo se skromno smijuljila u blaženom neznanju. A svjetlucave melodije vedrog jazza uvlačile su se u novonastalu atmosferu poput pada mase psihičkog tereta nakon pošteno zaslužene dozvole od života za osjećanje uzvišene bezbrižnosti. Ali kasnije, dok sam stajao s Damirom na prozoru i promatrao razlijevanje šarenih boja jutra, znao sam da moram prihvatiti Falatov poziv i odmagliti iz grada. Gledajući kako se ocrtavaju naslage kubističkih sličica u prozirnoj mješavini noći i dana što je polako tekla u vlastitom krugu neizmjerljivosti, osjetih tih, zanosom prožeti glas Damira koji reče: – Ovaj svijet, tvornica snova… – A samo malo kasnije, tek što je mirnu sliku presjeklo naglo prelijetanje nekakvih crnih ptica: – Tko zna, hoćemo li se ikad naviknuti na taj ludi, neshvatljivi ritam? – Nisam ništa odgovorio, ali sada, prateći Sebastiana i Fionu kroz jurnjavu popodnevne slike grada, kako sam poskakivao pored šarenih izloga sa ogromnom torbom na leđima i nesvjesno sam odgovarao Damiru: Da, hoćemo. Naviknut ćemo se na ritam, bez obzira na prijeteći prst revoltiranog duha, jer nemamo tijela pogodna za onakvu egzistenciju, kakvu zahtijeva naš najstariji, prvorođeni glas. Naviknut ćemo se i pratiti ritam, bez obzira što ćemo morati nagaziti na nogu slomljenog tijela što leži na pločniku, ili što ćemo ignorirati mlade entuzijaste koji dijele religijske letke s porukom ljubavi. Šutirat ćemo kante za smeće, da, hoćemo, ali se nećemo zaustaviti! U pomamnom ludilu ubrizganom za vrijeme obaveznog pregleda kod  doktora, žderat ćemo sve što se stvori pred nama, bez pitanja, bez odgovora, ali zato sa svim ostalim na ovoj kugli zemaljskoj. Žderati i sanjati… Da, stari moj: Ovaj svijet, tvornica snova… I neprestano sam se pitao, u kakav san srljam ovaj put? Bit će da mi je to pitanje blještalo na faci poput reklame  Croatia osiguranja na trgu, jer me Sebastian značajno pogledavao, dok me Fiona samo bezbrižno podbadala: – A gle ti njega! Zavjetovao se na šutnju…

- Jebiga, postao sam asket. – rekoh šaljivo, na što me Sebastian pažljivo odmjeri nasmiješivši se osmijehom analitičkog psihologa. – Ima li onda smisla – reče tiho, više za sebe – da te uopće pozivam k sebi? – Upitah ga kako to misli, na što mi on odgovori samo značajnim pogledom. Fiona me zagrli, Sebastian mahne rukom da ga slijedimo i mi krenemo. Sebastian ispred nas, sav u crnom, uspravan kao kip; lagan mu korak, a odrješit poput vuka – vođe čopora. I Fiona što veselo klipše, poskakivanje gumene loptice, nasumično i animalno; let šarenog leptirića kroz stupanje smrtno ozbiljne djece – oplođivanje cvijeća! U šutljivoj odsutnosti, samo smo pratili Sebastianovo mirno klizanje po uzdrhtaloj Ilici. Da, Sebastian, egipatski svećenik na rolama: ozbiljan kao život, neozbiljan kao život.

Upitah Fionu da li idemo kod Sebastiana, i ona odgovori nakon trenutka zamišljenosti ne pogledavši me: – Pa znaš. Stare sheme… 

 

 

 

*                        *                      *

 

 

Zapljuskivanje goleme slike što stoji nasuprot vješalici, apstrakt sa impresionističkim žarom na pozadini blage mutnine: boje kao u šarenoj močvari na kojoj plutaju rastopljeni geometrijski oblici. Dnevna soba u tamnosivoj boji, sa povremenim prelijevanjem nijansi crnog i tamnoplavog horizonta,  razvučen na posebno odabranim mjestima. Pri kraju sobe niski stol okružen foteljama i divanima boje crvenog vina, dok desno od stola stoji klavir okrenut prema donjem desnom kutu sobe odakle se ceri ekspresionistički produhovljena grimasa (Marijina slika, kako sam kasnije doznao). Sa strane poredane skulpture, etruščanske, futurističke, apstraktne, i po  nasumično raspoređenim dekorativnim stolićima postavljene su figure indijskih božanstva i malenih Buddha,  a vaze u perzijskom stilu  pokraj kojih se dižu  kipovi drevnih oblika (zaboravljeni u gustoj magli vremena)  izviru među sobnim biljkama kao potvrda iskonskom osjećaju dionizijske opijenosti – osnovna čežnja čovjeka, što se pročišćuje u duhovnoj ekstazi mitološke stvarnosti. Barokni ormar utopljen u mat crnoj boji nudi, baš kao i uvijek do sada, pomno odabrane knjige odmah na tri koraka od stola ispred kojeg se, točno u centru sobe, diže (improvizirani!) dorski stup do stropa. Kompjuter na crvenoj komodi je upaljen, svira Ben Neil čije se trube razvlače u jeci pozadinskih zvukovnih previranja vodeći tvrdi breakbeat ritam. Pogledavši na svoju desnu stranu, zamijetio sam kako za šankom sjedi Marija i priča s nekom djevojkom koju sam tada prvi put vidio. I Marija, čim nas je vidjela, odmah je skočila s barske stolice i dojurila do mene – Robi… Pa gdje si ti nama… Si se vratio iz svog privatnog samostana… Trebao si doći na moju izložbu, pravi glamur (trka me laktom i ironično se smije) – Marija se sjela do mene, odmah počevši vaditi žižu koju je razvukla preko cijelog stola, njena prijateljica (nešto niža djevojka lijepih očiju,  sočne usne, također s Likovne akademije, vrlo živahno stvorenje. – Ivka, zagrebačka surferica u boemskim krugovima – Tako ju je predstavila Marija cvatući na sve strane od euforije)   je počela slagati joint, pričajući nešto o Marijinoj izložbi gdje ju je neki tip, koji se predstavio kao kritičar slikarstva ( – Možeš si misliti koliko je taj kritičar – umetne Ivka kolutajući očima) neprestano pokušavao odvući u krevet nekakvim nonšalantnim prenemaganjem. – Vjerujte mi – reče Ivka odmahnuvši rukom – Taj jedino  kritizira na chatu, i to one malodobne entuzijaste s «profinjenim» rječnikom… – Fiona se, pošto je stišala svjetla, zavalila u divan preko puta našeg i duboko udahnula. Sebastian  stane ispred nas, podigne ruke kao svećenik, uperi pogled u daljine i počne teatralno zboriti: – Drage dame i gospodo, imam neobično zadovoljstvo pozdraviti našeg dragog prijatelja i budućeg pisca čiji neupitni uspjeh, samo da usput pripomenem, je već odavno zapisan   u zvijezdama. Gospodo: ovo je večer društvene popune! – I podigavši čaše, svi se počesmo kucati u sveopćem brbljanju, i odzvanjanje stakla je odjekivalo kroz matematičke kompozicije Autechrea kojeg je stavio Sebastian: sintetički zvukovi u fluidnom gibanju praćeni kontinuiranim ritmovima što se trzaju u prženju električnog naboja. – Ljepota skrivena ispod monstruozne grubosti, vrlo efektno na animalno inzistiranje čovjeka. Osim toga, tristo kuna za sliku koja je nastala kao rezultat postpartijanerskih vizija, nije uopće loša cijena. – Slušajući to Ivkino oduševljeno brbljanje o svojoj slici, Marija se samo smješkala povremeno ubacujući ono uobičajeno skromno: – Ma ajde, nije to ništa… – I kao  uvijek, ta vrsta skromnosti je potaknula Ivku da  još više razveže  svoje priče. Da sam samo vidio kakvu je facu Emir napravio, nastavila je cura u istom tempu, cijeli njegov umjetnički kriticizam je zapeo u mutavom zamuckivanju. Pa kurva na golemom dlanu usred dalijevskog krajolika. O, ta slika se Sebastianu posebno svidjela, zar ne, Sebastiane? Njegov smiješak, podrugljiv sa staračkom ravnodušnošću, nježno je cijepao sve Ivkine rečenice. – Previše toga ljudskog za takvu ideju… metafizičke seksualnosti. – To je izustio veoma polako gledajući u nogu stola; žvakanje vlastitih misli odražavalo mu se u zakračunatom pogledu. – Sigurna karta senzualizma, provjereno kao i Shakespearevi soneti. – dodao je nešto kasnije s prikrivenim cinizmom, no cure su već odletjele na rasprodaju u Importaneu. – Što je Damir rekao na tu izložbu? – upitah Sebastiana – Sigurno nešto u stilu: «Lijep pokušaj da se produhovi sluz među nogama.»

-              To je prije Mariov fin način da popljuje nečiji rad. – Sebastian se sad smiješio poput doktora, koji će svaki čas izreći svoju dijagnozu. – Damir je sam sebe izokrenuo kao prazne džepove na hlačama. – počne s varljivom šaljivošću – Postepeno, ali temeljito. Riječ maya je sad broj jedan u njegovom rječniku. A Krišna glavni adut. Što da kažem na to? Čak je izjavio da će prestati pušiti. Zamisli! Naći se s Damirom, a da te ne pita za pljugu! A to bi trebao biti samo početak. Pravo kategorično čišćenje… Ajde, dodaj dop da složim lajnu. – Slušajući Sebastiana kako opisuje Damirovu duhovnu transformaciju, ispred očiju mi je uskrsnuo Damirov lik nekadašnjeg pobunjenika protiv svih vrsta sistematskih uobličenja: anarhist od glave do pete, beskompromisan kao Luther. Upravo ta njegova duboka odbojnost prema življenju po utvrđenom ritmu ga je i ponukala da prekine studij. Profesori su se hvatali za glavu od zaprepaštenja, jer Damir je trebao biti nova nada teorijske fizike (čini se da su mu već pripremili mjesto u «Boškoviću»). Ono što su drugi studenti shvaćali tek nakon mnogo mjeseci ubitačnog štrebanja, on bi dokučio za tren oka. Onako… usput, dok lista nešto drugo, kako je sam jednom nazvao to svoje ležerno šetanje po zamršenim zakonima prirode. Radio bi na nekoliko projekta istovremeno sa vodećim profesorima s fakulteta, a zarađivao pišući članke za znanstvene listove. Onako… sve usput… Da, usput, usput pored sve češćeg šopanja sa žutim, bijelim, spidom, hepovima (žižu neću niti spominjati), a uz to je i prekinuo s Irenom, dobroćudnom i usplahirenom, rođenom kršćankom Irenom koja više nije mogla podnijeti njegov neodgovorni, upravo ignorantski stil života. Jest, Damir je jurio  punom parom prema kulminaciji svojeg karmičkog rastvaranja, da tako kažem, i tu se odluka da prekine studij rodila samo odjednom, kao dok puknete prstima. Sjedili smo u Melinu spremajući se u Močvaru na filmsku večer, kad se ušetao Damir i na Mauriceov retorički upit što ima, procijedio   potpuno ravnodušno, odsutno gledajući  nekud u stranu: – Ispisao sam se s faksa. Nije to za pjesničke duše. – I nakon te sprdnje na svoj račun, samo je nemarno slegnuo   ramenima i ispalio: – A što je sinoć bilo! Ona lutkica Mara me je ponovno uvrebala dok sam bio pijan, odvukla na WC i opet pokarala. Možete li vi vjerovati koja je to hijena od žene?! – Na to nije nitko ama baš ništa rekao, samo smo svi treptali kao sove, zbunjeni i zatečeni. Kasnije mi je ispričao da se ispisao zbog gušenja: – Znaš, takva vrsta sheme te zatvara u sebe. Ono što bi trebao biti život, svodi se na opsesivno opisivanje najobičnije zrake sunca. U ime napretka. Dobro, kažeš sam sebi, napredak čovječanstva ipak nije proizvodnja čačkalica. I onda odeš na pauzu, otvoriš novine ili pogledaš vijesti, i sav taj napredak ti se pretvori u najnovije oružanje koje su Ameri prodali svojim  šahovskim figurama. Da li da još pričam o onim filozofskim pljuskama, koje te u takvim trenucima neizbježno šibaju? Gušenje, stari moj, to je gušenje… – Da, ritam mašine ga je izbacio iz vlastitih zupčanika, protivno njenoj funkciji; i kao i svaki pravi antipod, od tada se  Damir kretao  onim -nevidljivim putovima, koji uvijek zaobilaze blistavo ukrašene znakove, postavljene od stvoritelja leća. To je, osim bogobojaznog poštivanja stupova s titulom, najvažnija obaveza čovjeka sa željom za potpisanim priznanjem, to obavezno stavljanje leća: kako bi slika bila više žarka, više začinjena, više obojena; da bi mravlja egzistencija bila primjerenija ubrizganim prohtjevima. U sveopćoj jurnjavi za konfekcijskim snovima nastaju sintetički vrtlozi koji unatoč svojoj monstruoznoj snazi ne mogu svakog uvući u svoje namirisane čeljusti. Tada oni nezahvaćeni postaju sablasti, nevidljive sablasti koje se kreću u dimenzijama, koje obično oko ne može vidjeti (sablasti su bestjelesni idealisti, sjene što oslikavaju kretnje «običnih» ljudi. Sablast je, dakle, duhovni ratnik i nemoguće ju je pobijediti: jer sablast nema što izgubiti!) . – Sretni su oni koji mogu u tupoj napetosti služiti izvitoperenim shemama, – piše na jednom mjestu u Sebastianovoj knjizi, a nastavlja se: – sretni u svojem trudu da ispune te vojničke zadatke. Oni su lišeni teške obaveze da, mirnoćom iskusnog ratnika, promatraju, osluškuju, prosuđuju… Oni su lišeni iskonskog zahtjeva svojeg bića da krenu zaobilaznim putovima, gdje se u uzvišenoj neizvjesnosti moraju probijati kroz gusto raslinje u tami životne prašume. – Jednom, dok smo sjedili u dnevnoj sobi u našem starom stanu, nakon što je Damir pročitao taj odlomak, rekao je sjetno: – Taj Sebastian! Vječni patnik željeznog doba. Prava faustovska duša… – i onda se nasmiješio  bezobrazlukom profesionalnog        varalice i rekao: – Ah! Kako je težak život nas umjetnika. – pri tome si razvlačeći  trbuh kao da je gladan, što nije bio budući da mu je taj dan stariji brat Darko (oličenje odgovornosti i racionalnog postupanja, uspješan pravnik i savjestan suprug koji Damira nije štedio u moralnim ukorima) uvalio nekih tristo kuna. Ali kad bi frižider bio zaista prazan, opsovao bi svoju pamet i rekao nešto tipa: – Oličenje dalekovidnosti! Što će nam kruh i mlijeko kad imamo ambroziju?! – Pod ambrozijom je mislio na onaj kiseliš «Ribar» koji bi tako često kupili umjesto kruha svagdašnjeg. I ja i Damir smo u to vrijeme bili mršavi kao štapovi za ribolov, a takvi smo još bili  i prije mojeg odlaska. Zbog toga i jesam, dok mi je sad Sebastian ispričao da se Damir udebljao za deset kila, napravio takvu facu zbog koje je mirni i varljivo samozatajni Sebastian prasnuo u divlji smijeh. – A vidi ovo! – povikne Ivka začuđeno se zabuljivši u Sebastiana – Pa ovaj čovjek se može smijati i od srca.

- Ivka, jednostavno me osvojio tvoj divan smisao za humor – priklopi on, radeći nam još jednu rundu lajni – Sebastiane – umilno će Marija – Možeš li pustiti malo jazza? Please…

 - Stvarno si zahtjevna, znaš…

 - Jesi li bio na Ksetovoj stranici? – vikne     Fiona  - Drugu srijedu svira  Chicago Underground. Ako to propustim zbog  tvojih duševnih nevremena (Sebastianu), doživjet ćeš pravo nevrijeme.

– Fiona, Fiona… – rekoh tobože prijekorno – Povjerenje je temelj prave          ljubavi.

- Prvo treba biti ljubavi – tiho će Fiona ozbiljnog lica,  promatrajući pod okom Sebastiana koji je, opuštenog tijela i zabačene glave, piljio polusklopljenih očiju u strop, polako pušio joint i, tiho kao usnuli šapat hipnotiziranog filozofa, promrmljao u polusnu: – Je li istinska sloboda ostvarenje bestežinskog stanja, ili samo još jedno kartaško zavođenje varljive prirode?

-  Gdje je vino? – drekne Ivka  zbog čega se svi trgnusmo kao na uzbunu. I odmah pošto se Fiona vratila s još dvije boce «Kašteleta», odzvanjanje čaša je počelo odjekivati u uzbuđenom veselju razgibanih jezika. Zadovoljna što joj je Sebastian ispunio glazbenu želju, Marija je počela hopsati po sobi gumenošću pravog djevojčeta; Ivka je zatulila kao slon i vatreno zapljeskala od žara strasti, čeznutljivo uzviknuvši ime Mario ( naš dobri stari Mario koji se može smatrati sretnikom jer ga histerična nimfa Ivka uistinu žarko želi vidjeti u svom krevetu, kako mi je to ispričala Marija), dok se Fiona samo polako njihala na mjestu s blaženim osmijehom razvučenim preko lica. Vino, žarkocrvene boje što se ljeska među klaunskim facama potiče ugrijana brbljanja, oduzete govore, priče – bizarne asocijacije prokuhane u naprasitom glasanju spetljanog gibanja – sve u plamenom snu avetinjsko  uobličene osobe. Racionalističke regrutacije su nestale pod pijanim božanstvima što haraju zemljom nakon divljanja izazvanih elemenata. Snažno uzimanje daha nakon naglog potezanja čaša, prvo zastoj, pa verbalna provala prokuhanih asocijacija, usmjerena energija na nametnutu točku, gledaj gledaj kakvu sisu je on (Mario) odbio – napuhani razmaženi paun. Ne, nije to seksualna frustracija, histerično viče Ivka, sisa joj visi iz otkopčane košulje, grimasa kao lice rastopljene plastične figure, i sva u deliriju prekipjelog uma  ona baulja okolo s malenim kipom slobode u ruci (Sebastianovo šaljivo izražavanje varljivog idealizma); pa tapkanje po mrljama prolivenog vina, već stopljenog sa izmiješanim bojama tepiha: slika općeg stanja puknutog od dionizijskog maratona. O Mario, pa gdje je taj Mario, viče Ivka, hoće li on konačno doći: Mariooo… Fiona je zagrljena s Mariom, savijaju se od smijeha, rastapaju  kao sladoled… Šmrc-šmrc, uuuu… da, instant nirvana, prava nirvana, autoironično mrmlja Sebastian, dodaje mi knjigu s lajnama, šmrc-šmrc, uuuu… da, prava nirvana, jeste, procijedih obliven unutarnjom toplinom, dok mi se um razlijevao u more mirno kao na kakvoj idiličnoj slici iz romantizma, sve u prizoru  magličaste koprene iza koje su se usporeno lelujale ljudske siluete u razmazanim bojama nejasnih oblika miješajući  se  u jedva zamjetnom plesu: topli zvukovi plinovito su tekli kroz tamne oblake; dim mirisnih štapića, popušena žiža, Ivkino čeznutljivo tuljenje za Mariom,  smijeh iz pravca zagrljenih djevojaka, jenjavanje slike, postepeno zatvaranje kapka, stišani zvukovi i opća prigušenost… nestajanje, usporeno tonjenje u bezobličnu sferu Sebastianove instant nirvane… 

Ujutro me  probudila  dernjava, glasna dernjava koja je zagušila čak i promet s ulice. Cviljenje, jaukanje, posve histerično plakanje odzvanjalo je po cijelom stanu kao u srednjovjekovnom mučilištu, i  trljajući oči još u polusnu, već se ispred mene stvorila Ivka, uplakana kao pokisla svraka. Zašto on to radi, ha, pita ona mene (tj.: dere se na mene); zašto, znam li ja to?! I tako, ona  preda mnom, bijesno viče,  tužan joj pogled, mlati rukama, gleda me a oči joj već natečene od suza plamte kao razbuktala vatra. Tek što sam izgovorio nekoliko toplih riječi, ona se već okrene, zaurla Mariooo i otrči iz sobe, ostavivši me toliko zbunjenog koliko je to valjda uopće moguće. Što joj je?, pomislih. Što se to dogodilo? Bit će da sam izgledao kao prava ovca, jer Fiona čim je ušla u sobu odmah je prasnula u divlji grohot. – Kakav si! – počela je – To se zove dobro jutro, ha? E Robi… Ha ha ha…

- Čuj, drago mi je da se zabavljaš, ali daj mi reci, što je ovoj? – Fiona odmahne rukom, uzdahne i reče da je bolje da ni ne pitam. – Idi se umiti, izgledaš grozno. Ha ha ha… – I tako, ja sam trljao oči, Fiona  mi se smijala, a Ivka urlala takvom snagom, da sam dobio dojam kako osjećam vibracije u zidovima. Odlično, rekoh u sebi teturajući prema kupatilu, baš prekrasno jutro, nema što! Upravo je to ono što je čovjeku potrebno kad ima savršen mamurluk! Jedna uplakana i mahnita Ivka čije jaukanje i cviljenje, to permanentno tuljenje totalno suludo, odjekuje cijelim stanom kao u nekakvoj blesavoj noćnoj mori. Ali, naša dušica Ivka nije  samo plakala, jer povremeno bi presjekla svoje agresivno tugovanje naglom provalom smijeha, histeričnog i blesavog, šokantno bolesnog smijeha: Faca bi joj se grčila i razvlačila manifestirajući cijeli jedan asortiman najrazličitijih grimasa – Baconovski estetska izobličenja! A to je sve Mariova juha, jer se mudrijaš Mario pojavio tokom noći (dok sam ja kljucao) i ispunio Ivki njenu veliku želju, samo ne onaj dio s krevetom (kako si je to zacijelo ona zamišljala), nego je to obavio na kuhinjskom stolu, baš kao pravi romantik.  Dakako, do jutra je Mario već odmaglio Ivku niti ne pozdravivši, dok se ona nakon te kuhinjske epizode samo još više zaljubila (Zaaaštooo??? Zašto on to radiii??? Odjebo me ko najveću glupačuuu!!! A tako smo se lijepo razgovaraliii… tako je bio nježaaan…)

Cijeli taj dan smo ju ja i Fiona tješili (za razliku od Marije i Sebastiana koji je isto nestao tek se vrativši kasno u noći), govoreći joj da se ne treba toliko mučiti zbog Maria, da nije on toga vrijedan, da njegovo ponašanje prema njoj ne treba shvatiti osobno, niti najmanje ozbiljno. – Znaš – blago sam joj govorio, dok me ona sva uplakana gledala onim jadnim, pasjim pogledom – Mario je inače dobar dečko, malo ciničan možda, ali dobar. Samo, prema curama ima malo… osoban stav, recimo. Ili, točnije, malo osobni moral. Ne nužno loš, jer je on ustvari dobar, ali eto, čudan. Znaš, to što je on zbrisao, to… pa, znaš… – I tu ona brizne opet u plač, tuleći i jecajući poput nevinog robijaša. No, odmah nakon nekoliko minuta prasne u smijeh, mahnito brbljajući kako je glupa, da što se ima živcirati oko tog kretena, ima vani i boljih… Jest, potvrđujem ja, puno boljih, samo treba izaći i biti otvoren…. Kao što rekoh, sve je to trajalo gotovo cijeli dan, i tek predvečer se Ivka spremila (tada u ljutom, izrazito osvetničkom raspoloženju) i odrješito iskoraknula preko praga Sebastianovih vrata; a on se pojavio tek negdje oko ponoći, neobično miran, i jedva progovorivši nekoliko riječi sa mnom, samo je nestao u svojoj sobi odakle su se uskoro čuli Fionini jecaji.

Zavaljen u fotelji do prozora listao sam Sebastianovu knjigu nestajući između redova poput vode u zemlji; gustoća razbacanih slika na kojoj plutate prema razmazanom horizontu. Nježni potresi u unutrašnjosti vlastite imaginacije, sve dublji nestanak u pospremljenim prizorima: glasovi su bliži, ali ne i razgovjetniji – golicanje po umnim nakupinama, kao Sebastianove šutljive izjave; rječitost kao nametanje tajne, one ljudske nedostupnosti u vlastitu intimu. – Znaš, stalno samo šuti kad ga pitaš gdje je bio. – rekla mi je Fiona u toku slijedećih dana. – Nikad nema jasnog odgovora. «Morao sam nešto obaviti, ništa s čim bi se ti trebala zamarati.» To je njegov odgovor. Da li da to shvatim kao omalovažavanje, ili kao ograđivanje vlastite ličnosti? Znaš, stvari i nisu baš tako idilične kako se možda čine. Mislim, u našoj vezi. Povlači se…Ali, to sam ti već rekla u mejlu, je´l da?

-              Nešto si natuknula. – rekoh, i ona nastavi isto onako zabrinuto kao i do sada: – Znaš, prevarila sam ga s Mauriceom. Jednom, ali nekako mi se čini da on zna. Tako je nekako…znaš… Ma! Ne znam…I onda to njegovo beskrajno izbijanje iz kuće. Gdje je cijelo vrijeme? A o dopu neću niti pričati! Čuj, Robi, bi htio ti s njim malo popričati? Ionako se niste pošteno porazgovarali od kada si stigao, zar ne? Ajde, please… – Rekao sam joj da ću to učiniti, jer je i mene zanimalo što je s njim, tako da sam slijedećih nekoliko dana vrebao priliku da ga zaskočim (a to je veoma suptilan posao u Sebastianovom slučaju, jer je on postao poput tankoćutnog duha kojem se možete obratiti samo na točno propisan način i to tek kad je konstelacija zvijezda točno odgovarajuća: jedan pogrešan pokret, i on vam izmigolji poput jegulje). I tako, jedva sam ga uspio uloviti da popričamo, i to tek nakon nekoliko dana, za vrijeme kojih je bio, ili u svojoj radnoj sobi, ili negdje vani (a gdje, nemoguće je točno dokučiti: obavljao sam neke stvari, to je bio njegov uobičajen odgovor, nakon kojeg bi zabio nos u knjigu, ili se zalijepio pred ekran cijeli uronivši u svoju muziku pokraj koje nije više ništa drugo primjećivao). Sjedili smo u dnevnoj sobi, slušali čarobne izljeve Mogwaija i pijuckali crno vino, okrenuti prema otvorenom prozoru kroz koji su se ocrtavali obrisi krovova, posuti šarenilom noćnih svjetala. Brbljali smo nevezano o svemu i svačemu, i onda, nakon jedne opuštene šutnje ispunjene dinamičnim misaonim tokovima, on je polako počeo. Govorio je tiho i sporo gotovo religioznim tonom: – Stvarnost je varljiva kao kakva nadrealistička poezija. Njeno tumačenje izmiče našem intelektu, i mi ostajemo zbunjeni. I samo se dalje vrtimo u začaranom krugu. Ono što želimo izbjeći radi onog u što vjerujemo, uvijek se ponovno uvlači u naše putove upravo onda kada mislimo da smo prešli na nekakav viši level. Kako naivno! Tako sam ja mislio, dok sam izdao onu jebenu knjigu, mislio da sam se riješio svojih progonitelja. Mislim na one u meni. Ali, pri tome nisam primijetio da sam radio upravo ono, protiv čega sam se cijelo vrijeme borio. Postao sam sluga vlastite ovisnosti o interpretacijama, tog starog privjeska koji moramo vući svi mi koji hoćemo živjeti od vlastite osobnosti. Kritika je napisala o toj knjizi da je to «hrabar pokušaj da se obuhvate glazbene dimenzije u mrežu umjetničkih poimanja književnosti». Kasnije su dodali da je to djelo previše pretenciozno, u prevelikoj mjeri u maniri Thomasa Manna. Naravno, to su napisali zato jer je knjigu prihvatila publika, tako da ništa od toga ne shvaćam uvredljivo. Ali, istine ima u tome… Istine ima… – Otpio je gutljaj i duboko udahnuo, a oči su mu gledale negdje u mračnu daljinu treperave noći. Zavladala je šutnja, za vrijeme koje je on počeo slagati lajne žutog. (Da li je uopće potrebno spomenuti da se sve češće šopa s dopom?) Pošto smo povukli lajne, on nastavi: – U zadnje vrijeme sam uletio u pomalo…pa recimo, mračne sheme. Ustvari, dosta mračne. – I tu se nasmijao kao očajnik, koji je pomiren sa neminovnim tokom sudbine. – Spetljao sam se sa jednom ženskom. Ne pitaj s kojom, ne znaš ju. Prava vještica, optimistična kao Schopenhauer (autoironičan smiješak). Ona je u nekakvoj elitnoj ekipi, sve neke poslovne sheme. Pomalo i mafijaške; dileri i tak to… U isto vrijeme je Damir upao u antiglobalističku ekipu, veoma snažnu i rasprostranjenu po cijelom svijetu. Rade sve vrste aktivizma, od intelektualnih radova do demonstracija i, ajmo reći blagog terorizma (kiseli osmijeh na faci luckastog rušitelja).  Damir se bavi tim isključivo na intelektualnoj bazi, piše za CIA (fanzin istoimene udruge što znači Centar  izražavanja alternativa). Ali, ustvari, Damir je razapet između tog aktivizma i duhovnosti Hare Krišne, cijeli je nekako… Ma! Uglavnom, ja sam počeo financirati takvu jednu udrugu i… Kako se zove, pitaš? A-polis, što znači Alternative polis. Zanimljivo, ha? Uz to sam počeo raditi sa žižom. Našao sam kvalitetne ljude, s kojima mogu raditi, a tu je i jedan lik iz murje koji mi redovito javlja stanje stvari. Što se udruge tiče,  financiram ih samo djelomično, i to preko firme, jer ideja je da se udruga posve emancipira. Uostalom, sponzorstva se vraćaju na kraju godine odbijanjem od poreza, tako da… Nego, udruga treba dostići potpunu samoupravu.  Fiona o tome svemu ništa ne zna. I bolje je tako. Tko zna kakva bi bila njena reakcija. – Pošto je zašutio, nakon nekog  vremena upitah ga kako ide firma na što on samo ležerno odmahne rukom (znak da ta tema nije vrijedna da se na nju troši niti najmanje energije). Inače, nikad nije pridavao tome onu važnost, koju ljudi obično pridaju takvim stvarima. Ustvari, on je tu samo vlasnik dok ga samo vođenje te tvornice namještaja gotovo uopće ne dira. Jer nakon što mu je umro otac i Sebastian sve naslijedio, dao je svojoj majci mjesto direktora, obilnu plaću i molbu da ne eksploatira radnike, a ona mu je svečano obećala da to neće učiniti. Njegov otac ne bi bio baš pretjerano sretan što mu firmu vodi njegova bivša žena od koje se  rastao upravo zbog njene pohlepe za novcem. Ali Sebastian je udaljen od svjetovnih poslova poput budističkog monaha, živeći u potpunoj odvojenosti od čari kapitala i one bolesne potrebe ljudi sa dubokim džepovima da pokažu svoj sjaj, kojim se vole uvijek tako obilno okititi. (Dakako, lukav kakav je, uzeo si je knjigovođu u kojeg ima stopostotno povjerenje: stari frend iz dana pljuganja po podrumima i haustorima.)

 – To je samo prezentacija našminkane ljušture ispod koje nema ničeg istinski stimulativnog. – rekao je jednom na nečiji upit zašto si barem ne kupi nekakav fini auto. I ja i Damir, i Maurice, ustvari, svi koji  su bili prisni sa Sebastianom su veoma cijenili taj njegov stav radikalnog antikapitalizma. A osim te firme Sebastian raspolaže i sa nekretninama, poslovnim prostorima u Sigetu koje iznajmljuje malim poduzetnicima za male pare, upravo smiješne cijene. Redovito daje pristojne svote humanitarnim udrugama, udrugama za ljudska prava, za promicanje urbane kulture itd., zbog čega mi je sad bilo potpuno nejasno zašto se odjednom počeo baviti dilanjem žiže. Kad sam ga to pitao, on se samo jedva primjetno nasmiješio, polako ispuhao dim i gledajući u nekakvu neodređenu točku na noćnom crnilom prekrivenom nebu tiho rekao: – Država je prevarant čiji je uspjeh u tome da na legalan način krši vlastite zakone i to na štetu one ogromne većine koja svojim znojem najviše doprinosi toj državi. Zar nije onda zadaća nas koji imamo sredstva da tom prevarantu podmećemo nogu gdje god stignemo? – Jest, Sebastian je odlutao u sfere, u kojima ga ja ne mogu pratiti. Ili bolje reći: ne smijem, jer to su sfere do kojih su putovi poprilično vijugavi (najblaže rečeno). Čovjek-tragač za svojim istinskim putem, ukoliko je iskren i ustrajan, prije ili kasnije će se uvijek naći na tankoj žici što je razapeta  iznad gustoće razbacanih slika, i on će balansirati istovremeno pazeći i na svoje korake i na gibanja u svojoj bližoj i daljoj okolini. I neprestano su tu sile što ga vuku na jednu ili drugu stranu, od kojih su obadvije obojene i crnom i bijelom bojom što se miješaju u dinamičnom općenju, baš kao u Escherovoj slici Day-Night. Ali, kao tragač ta osoba si ne smije dopustiti da ga išta odvuče od njegovog puta: puta potrage za putom! On mora, poput mitološkog patnika prokletog od bogova, neprestano ići dalje,  u uzvišenoj odvojenosti od svega pojmovnog i kruto uobličenog samo ići dalje. I bez obzira na jecaje i uzdahe, bez obzira na blistavo ukrašene haljine i odijela, i na sladunjave pjesme, i na okićene torte, primamljiva priznanja, zavodnička dozivanja, ponuđena rješenja, velike kataloge, titule, vijence, ptičice, pse, mačke, namještaje, sapune, gelove, pudinge, knjige, plahte, violine, bez obzira na svu gustoću razbacanih slika on mora, jednostavno mora ići dalje: to je potreba druge strane ogledala – nijekanje puta vodi na put do zatvora okružen mramornim zidovima što  sjaje pod raskošnim lusterima!

 

 

 

*                  *                  *

 

 

Nježno odzvanjanje sata obično oko deset (ponekad i jedanaest, dvanaest…) kao potvrda veoma sporom buđenju, izvlačenje iz topline kreveta, uz kavu polagano prelistavanje novina i kojekakvih književnih listova, fanzina, itd.; pa tapkanje po stanu uz usputno pregledavanje Sebastianove kolekcije knjiga, polagano, tek usputno ispijanje vina, improviziranje ručka, pretipkavanje jedva čitljivih tekstova iz bilježnice, slanje preko neta na razne književne natječaje, i naravno, Fionino veselo cvrkutanje uz njeno redovito čišćenje opsesivno temeljito (pokraj kojeg njeno amatersko slikanje izgleda kao maleni privjesak na ključevima). A tu je i Sebastianova glazbena produktivnost, toliko plodna da je sve prštalo od oplođenosti stvaralaštva, uz što se žderalo dop kao da je to kakav biljni čaj. Tu je dolazio i Emir, vječito pun najglupljih ideja i vizija potpuno smiješnih, upravo psihotično besmislenih. Tako je npr. taj ekstremni entuzijast (da ga tako nazovem), čim je zamijetio da pišem, predložio da napišem roman o šumarijskom radniku koji će igrom slučaja postati predsjednik, i to najbolji kojeg je lijepa naša ikada imala. – Znaš, nešto kao hrvatski Kennedy… Simbol i uzor pravog liderstva! – brbljao bi mahnito oduševljeno.  O toj briljantnoj ideji se razvezao naširoko i kozmički opširno, pri tome pljujući ispred sebe poput fontane, tako da ste se morali u njegovoj neposrednoj blizini veoma pažljivo zaklanjati rukom (ili čim god). Prisutnost se te osobe veoma snažno, upravo monstruozno efektno osjećala, jer čim bi se pojavio nastala bi opća zbrka. Fionu bi neprestano komentirao dok bi slikala, izvlačeći zaključke i stvarajući najopširnije teorije oko i najneznatnijeg poteza kistom. – Ooo da… tako, pojačati kontrast – razvezao bi buljeći preko Fioninog ramena dok bi ona slikala na onaj svoj opušten, ležeran način – Istaknuti sjenu…- govorio bi – Da, ovdje ovdje… Jer baš prikrivanjem sjenom ističe se ona zanijekana aktivnost, ona tajnovitost, bolesna igra boja, svijetla i mraka, ta velika…

-              Emir. Molim te! Budi tiho! – živčano bi mu odbrusila, pokušavajući se udubiti u rad. – Dobro, dobro… – ubrzano bi se branio Emir nemoćno šireći ruke. Onda bi se prošetao sobom, uhvatio koju knjigu, nešto nepovezano promrmljao, i sve tako dok se ne bi prašina slegla. I tada ponovno. A na Sebastianovo eksperimentiranje zvukovima bi se naprosto topio. – Tooo majstore… – vikao bi ushićeno – To je elektronika! Ritmička žestina tvrdog drum´n bassa, arti kao Amon Tobian, a fluidan kao Kruder & Dorfmeister. To je to! – Odzvanjanje čelika zajedno s ostalim metalima što su pod čudovišno visokim naponom, strzani ritam uz pratnju mekanih zvukova koji se prelijevaju u sintetičkim vodopadima, mnoštvo letećih trokuta, kvadrata i kružnica minijaturnih veličina okrećući se na sve strane, uzlazna putanja po šarenom grafikonu visoke dinamičnosti koji se proteže kroz tu struju mekanih zvukova, struja  ispunjena tim letećim geometrijskim oblicima, tjerana od metalnih odzvanjanja strzanog ritma, sve uvijek dalje, uvijek gore, više… apstraktnije: osjećaj dinamične protežnosti razigranih elemenata što se isprepliću u razdraganoj, raskošnoj kompoziciji samotražećeg entiteta. I u tom divljem vrtlogu sintetičkih zvukova ushićeni je Emir vidio duboku simboliku svijeta. Ali, kako reče jednom Sebastian, taj čovječuljak ima uho. On kuži elektroniku. Naravno, kao što uvijek nešto ima za reći o slikanju i sviranju, tako ima i o pisanju. Tako bi meni, eto, stalno uletavao sa najstrožim kritikama, i to u vezi najsitnijih stvari. – Eee, ovdje ne bi trebao ubaciti «razbuktalog», jer ćeš stvoriti preveliki dojam važnosti te stvari, pa…

-         Ali ja hoću da se vidi utjecaj mase na tog pijanca.

-         Pa daaa… dobro… Ali, s tim ćeš staviti tog lika u prvi plan, što ćeš morati izjednačiti na drugom mjestu, i to detaljnom analizom emotivnog stanja, morat ćeš…

-         Nema veze. In vino veritas.

-         Ali konstrukcija će biti nestabilnija radi…

-         Moj bog je krom.

-              Čuj, ti mene zajebavaš… – Iskreno rečeno, Emir pored cijele te svoje suhoparne pedanterije, nametljive i iritantne alarmantnosti, ima poprilično razvijen senzibilitet za umjetnička pitanja. I meni i Sebastianu je ne mali broj puta ukazao na neke konceptualne nepravilnosti. No bez obzira, nametljivost je nametljivost, pa bi ga obično stjerali već nakon sat vremena zanovijetanja. Osim našeg vrlo živahnog Emira, ponekad bi dolazio izvjesni Marko, lik vječito raščupane kose i brade od pet dana, sav u zakrpama i pun vizija o društvenim izopačenostima. Izvrstan poznavalac Chomskog, underground scene i uspješnog preživljavanja u najnižim uvjetima; dolazio bi jednom tjedno u vezi nekakvih kontroverznih teorija, ali to je već sve. S vremena na vrijeme bi navraćala Marija (uglavnom bez Ivke), često donoseći DIVX-e i najnovije priče iz grada. Njeno podbadanje Fione (pomalo podmuklo) u vezi Mauricea bi bili sitni podprostorni ubodi u mirnoj i vedroj sferi opće bezbrižnosti (koju je narušavalo uglavnom Sebastianovo melankolično raspoloženje i to permanentno, već poprilično bolesno rokanje žutog). – Znaš – rekla mi je jednom Fiona nakon što sam se vratio sa neke izložbe na koju me odvela Marija – Maurice me pita što je s tobom. Htio bi te vidjeti. Javi mu se. Eto, večeras idemo na neki tulum. A bit će i Damir. Već si tjednima u Zagrebu, a nisi se niti jednom vidio s njima. – Njezin ton, iako blag poput savjeta časne sestre, imao je u sebi nečeg prijekornog; i u sjenama iz kojih bi izranjale one uvijene skulpture i egzotične vaze slabašno se ljeskajući pod tanahnim osvjetljenjem, i Maurice i Damir su mi se ocrtavali u onom snovitom ambijentu, ambijentu u stilu Max Ernstovih čudesnih slika. Ponovno sam ih vidio pred sobom u onom tamnom okruženju malenih jednosobnih stanova,  kako se u pjeni piva savijaju od smijeha na samouvjerene izjave apsolvenata filozofije,  kako se sprdaju na neukusno dotjerane tipove koji opsesivno obrlate debelo našminkane komade čiji nosovi paraju oblake do u najsitnije komade. Ili ono sarkastično komentiranje holivudskih izljeva i  beskrajno prepričavanje događaja sudbinski snažnih u efektu proračunatih slučajnosti.  Kao dok se sa Mauricem život malko poigrao i pokvario mu hard-disk upravo onda, kad je krenuo pretipkati posljednje poglavlje svojeg nadrealističkog fantasy romana. Očaj koji ga je tada obuzeo graničio je sa posvemašnjom mržnjom prema svemu živućem. Ali već uskoro, nakon nekoliko dana uistinu žalosnog jada za vrijeme kojeg gotovo da nije glavu pomolio iz ustajalosti stana, takoreći odjednom, upravo trenutno se ploča njegovih ranjenih emocija naglo promijenila. Kao i obično bez para, ponovno oživljeni Maurice je krenuo u potragu za novim hard-diskom, govoreći zaneseno (skoro pa luđački) da je to sve karmička shema, kozmički aranžman i pouzdan znak da treba početi iz početka pisati taj roman, jer, kako sam reče, ionako je sam sebe zavaravao glede književne vrijednosti svega što je nadrobio u tom romanu. – Jebiga – rekao je tada ravnodušno – Imao sam poplavu ideja. A te sve ideje su se u meni skupljale tko zna koliko dugo. Onda sam ih samo odjednom počeo izbacivati iz sebe, i to tako brzo da nisam niti skužio što ustvari radim. Jebote! Kako je to sve bolesno! – Bolesno brzo, nadodao sam, jer on je tih sto pedeset stranica napisao doslovno u jednom dahu! I koliko god je bio očajan kad mu je otišao sav rad u nepovrat, toliko je poslije bio entuzijastičan, odlučan i siguran, jednom riječju: proročanski energičan u vjeri u savršen ishod nadolazeće bliske budućnosti. I bogami, bio je u pravu! Danima smo obilazili prijatelje, poznanike, rodbinu, ukratko, sve potencijalne sponzore za Mauriceov hard-disk; i već nakon pet dana neprestanog zivkanja, posjećivanja, obilaženja, i naravno, uvlačenja u guzicu svim živima i neživima u nadi da ćemo pomoću našeg šarma (veoma upitnog) uspjeti izvojevati potrebne pare, zasjeli smo  u nekakvu birtijetinu negdje na Kvatriću i, zabivši se u zadnji separe u tom mračnom i zagušljivom lokalu, ispijali pive koje bi svako malo presjekli rakijom ili pelinkovcem; i nakon što smo se nabrbljali (o stanarini, beskonačnom spisku računa, prljavosti novca, ljudskih ovca…) Maurice je utonuo u zamišljenu šutnju, rezignirano se zagledajući u postavu separea, i rekao: – Znaš, sve je to totalno depresivno, to traženje para. Da se ne može nabaviti jebenih tristo kuna, pa to je već stvarno bizarno. Kakvo sranje…

-               Ma daj ajde… – počeo sam ga ohrabrivati – Gdje ti je onaj polet od neki dan? Vidjet ćeš, nabavit ćemo. Samo ako ostaneš entuzijastičan. Pa sam si vidio kako si nabavio onih pedeset kuna. I to odmah prvi dan! A zašto? Pa jer si bio zanesen, energičan, bio si lud! Kužiš, pozitivne akcije izazivaju pozitivne reakcije. – Sad se već skroz udubio u misli i gladeći se  zamišljeno po bradi promrmljao da imam pravo, da ne treba padati u depresiju, jer, kako reče ponovno ushićeno, sve će biti dobro i upravo savršeno. – Za pozitivne akcije i reakcije! – usklikne veselo, podigne kriglu i kucnemo se toliko jako da mi se malo pive razlilo, zbog čega smo zapali u još veći smijeh. I upravo tada, u tom kucanju i razuzdanom smijanju, čuli smo ženski glas: – A tko bi se drugi tako smijao? – Ispred nas je stajala Helena, bivša djevojka  Mauricea, kao i uvijek sva u crnom; slabašno se smješkala, glas joj nježan poput umilnog mijaukanja razmažene mačke.  Isto kao i Maurice, i Helena je opsjednuta duhovnošću i filozofskim promišljanjima o ljudskoj psihi i međuljudskim odnosima; no istovremeno, kao što je opsjednuta spomenutim stvarima tako je i opsjednuta bludom, opakom jebačinom i animalnim hedonizmom, u kojem se voli utapati kao što se slon voli prskati vodom: slon se hladi, ona se zagrijava! I kroz veoma zagrijan razgovor (u kojem smo saznali kako se je ona našla u toj rupi od birtije; naime, živi tu u blizini i došla je jer ju je stisnula jedna od elementarnih potreba) poduprt hektolitrima piva, sentimentalna Helena obeća svom dragom Mauriceu da će mu dati tih tristo kuna – i to odmah sutradan. A to mu je obećala nježno ga milujući po raščupanoj kosi, pri čemu ga je gledala sa žudnjom upravo proždrljivom (želim te pojesti, ti gumeni medvjediću, govorile su njene oči) tako da sam uz nekoliko riječi pozdrava odmaglio i krenuo na jednu od onih besciljnih šetnji na koje misaoni izljevi, apolonski izljevi iz dubina spektralnih ponora čovjeka znaju natjerati, prisiliti ga da se pokori bezumnim instinktima i da ih slijedi kroz svoje privatne dimenzije. Vrludao sam po Maksimirskoj među hrpom ljudi pokraj bliještećih reklama i šarenih izloga: snažne mutacije prirodnih oblika, stupovi stambenih građevina, društvo u veselom plaču životari unutar tog kamena, i između tih krutih oblika trešte i buče ludilom pokrenuta vozila, uvijek proklinjući prepreke koje su si sami postavili, sami osmislili, tamo, u onoj simulaciji akademskog samostana, tog mjesta odakle potječe to svo mahnito traženje, grabljenje, to grubo odnošenje, sve uvijek prema srcu tame, uvijek samo prema srcu tame… Velike prašume: instrumentalne forme oblikovane majstorskom rukom kantovskog karaktera između kojih se šećete u neravnomjernim koracima, cipelcugom laganom i mahnitom, u potpunosti nesvjesnim, a koji me odveo točno pred vrata jednog spontanog, upravo prirodno nužnog događaja. Našao sam se pred Malinom, niti ne primijetivši kako sam uopće dospio  tamo. Večer je već prešla u mladu noć, vedru, zvjezdanu noć sa venerinim zračenjem; otklonjeni oblaci, čist vidik, obećavajuća poezija naturalističkih uobličenja… – Vremenski uvjeti uvijek diktiraju naše raspoloženje – čuo sam Mauricea kako mi u duhu govori: raspoloženje! To je ono, pomislih krenuvši da uđem u Melin, kad odjednom čujem kako netko doziva moje ime; i okrenuvši se, ugledao sam Damira i Fionu kako idu prema meni: osmijesi na njihovim tugaljivim bojama oblivenim facama nosili su u sebi tanahne nijanse luđačkog veselja – iskonska smjesa ljudskog praskozorja! – Bolje nemoj ući u Malin – smijuljeći se reče mi Damir – Osim ako se ne želiš izmotavati za dug svom starom dobročinitelju. – Naravno da sam odmah dokučio (što i nije bilo pretjerano teško) da je unutra Debo, sigurno namrgođen kao i obično, namještene face u svom redovitom obilasku, tj. potrazi dužnika. Debo! Kvartovski razbijač odjeven fantazijama da je  De Niro iz nekakvog mafijaškog filma, a koji je ustvari bio jednostavno samo mamina maza na čiji je račun živio čitavih svojih dvadeset i osam godina. Glavna faca Prečkog, od kojeg su jadnici poput mene redovito pozajmljivali pare (uz strašno «ljudske» kamate, dakako). I kad smo se kasnije spustili do trga, još uvijek smo se sprdali na račun tog prvoklasnog tata. – Ali nešto te je naučio naš Debo – uz ironičan osmijeh reče mi Fiona, na što ja upitah «a što to». – Pa vještinu bježanja i skrivanja od moćnih vjerovnika! – brzo dometne Damir, čije se oči zacakle jačinom tona kojim je izlanuo tu rečenicu. – Koja intuicija! – usklikne Fiona tipično veselo, izvadi iz svoje self-made torbice bočicu rakije koja nas je pržila neprestano kružeći među nama, kao što smo i mi kružili, od Trga prema Britancu, pa preko Cvjetnog ponovno do Trga. A Trg ispunjen kasnojesenskom odjećom, šarenom kao vrt u sumraku, nijanse godišnjeg doba jednolično su zračile i ispreplitale se u sveopćoj pojavi noćnog života, prostorom opkoljenim neoklasističkim zdanjima iz «realističnog» doba, sada u blještavilu neona i sintetike, uzavrele produktivnosti progresivne automatizacije. Možda ćemo naići ovdje na neko plodno tlo za individualno djelovanje, pomislih: dakako, u svetačkom smislu! E blude, ti neshvaćeni moralu, vjeruj mi: jednom će se priznati čak i tvoja mračna svetost! – A ti si stvarno budala ako misliš da će se to sve samo tako izmijeniti – čuo sam kako iz Fioninog grla dopire prijekoran ton – E Fiona… – podrugljivo se smiješeći odbrusi Damir – Tvoja ženstvena spika je tako šarmantna, da ti čovjek mora oprostiti te tvoje tako ženstvene zablude. – I čuvši Damirov ironičan ton, ona se namršti (ali samo na jedan mikroskopski tren), pa reče bezbrižno: – E faco šovinistička… Baš si…

-              Čuj – odrežem ju u pola rečenice i počnem pričati kako smo ja i Maurice danima tražili one pare, i kako smo ih i našli, našli ih onako, pa recimo, slučajno, i kako se sad naš dobri stari Maurice valja s Helenom u njenom krevetu, praši ju na sve strane i rupe i misli si: Evo ti Boga: ima se para i cigara, a ima se i jedna opaka fukara. I uz raskošan smijeh, koračajući suhim pločnikom u koji su utisnuti stotine i stotine otisaka razvodnjene ekipe, rulje, svakovrsne i iste, svi u vječitoj potrazi za srećom, tu u tom smijanju i tapkanju poduprtim Fioninom ljekovitom rakijom (univerzalni lijek za sve bolesti od njene drage bake), Damir (a tko bi drugi?!) odjednom stane, ukopa se u mjestu, razrogači oči kao da je vidio prikazanje Hermesa, uperi taj vatreni pogled negdje ispred sebe i ekstatično usklikne: – Ekipa! Sad ćete vidjeti što je to slučajnost! (Riječ slučajnost izgovorio je veoma značajno) – I samo nekoliko minuta kasnije nas troje smo sjedili u nekakvom šminkerskom bircu u Tkalčićevoj, ispijali raznorazne cuge  privlačnih boja i utapali se u pjesničkom mahnitanju naših veoma živih jezika. Naime, Damir je pronašao svežanj novčanica usred pocijepanih papirića i sličnog smeća, a u svežnju ni manje ni više nego – tristo kuna! (E Maurice, da li bi našli te novce da tebi nije uskočila Helena i da si bio s nama?!) Ta večer s happy endom (tu noć sam karao prvi put nakon ni sam ne znam koliko vremena: jedna cura  je pala na moje tobože duhovito-inteligentne spike!)  dogodila se otprilike nekih pola godine prije nego što sam odmaglio s Falatom, i gledajući sad kroz prozor Sebastianovog stana i vidjevši uzburkanu svirku Ilice, jurnjavu auta, akceleraciju molekularne strukture mase što se kreće vijugavim stazama, i klopot cipela i visokih peta, vojničko stupanje nadobudnih punkera, kulersko vucaranje partijanera, pokoji starac predan tempu svojih godina, starac kojem bjesomučno trubi nekakav žutokljunac, jedan mamin sinčić zalizane kose i s gangsta pogledom u tatinom BMW-u, stisnuta šaka jednog pravog ratnika, patriota koji služi domovini trubljenjem i psovanjem, i to samo zato jer plaća porez mlitavom državnom tijelu, i što redovito odlazi na posao, posao zasigurno uglađen (uglađen kao i njegova pomno njegovana kosa), a koji su mu sredili uglađeni mu starci, da, taj prizor mi je odjekivao u mojoj umnoj anatomiji čija duša je prkosno tražila glazbenu želju, jednu ludu i razuzdanu, obijesnu svirku Coltraina, ili možda Nirvane, kako bi mogla na nekoliko trenutaka iskočiti iz svog suptilnog tijela i uzviknuti: Ja vjerujem u dušu živog bića, ali ne vjerujem u ovu čovjekovu civilizaciju! I nakon tog zurenja kroz prozorsko staklo, zavalio sam se u fotelju i otvorio Whittmana zbog čega je Fiona otišla srediti se za tulum, a ja se prepustio ekstazi tog pjesnika, sumanutoj i humanoj, metafizičkoj i svjetovnoj ekstazi, tom zanosu neljudske uzvišenosti! E Damire, uskoro ćemo se malo šamarati. Onako, djevičanski brutalno…

                 

 

 

*                   *                     *

 

 

Kroz svjetlucavu tamu malene sobe posvuda šarenilo (mutno!) porazbacanih predmeta: mnogo tajnih harlekina, sve u blagom plavetnilu zidova, omamljujući mirisi – pjesma… pjesnička, poetsko-literarna kula od oblaka: Da li bi tako nazvao Sebastian ovaj ovdje skup? Jer prvo što se čulo kad smo ušli u Dmitrijevu sobu (stan) je bila riječ: Simplifikacija! Simplifikacija jednog jebeno jakog, kompliciranog ustroja! To reče neki tip; zalizana kosa, blještavi zubi, oči kao monolog krasne vještice: narator dokumentarca veoma visoke zanimljivosti: za gluhe i sve ostale blagoslovljene… Prava simplifikacija, brbljao je taj lik dok je tik do njega neki komad (sedamnaest godina? U-U-U…) čistila nokte i požudno se smješkala, zamišljeno i odsutno piljeći u Damirovu facu koja mi je bila okrenuta leđima: raščupana kosa kao potvrda još uvijek važećeg principa obrtanja… Fiona me trkne pod rebra; reče tiho: – Što misliš? Bude li te odmah skužio ili će još malo uživati u pogledu one male? – I samo nakon momenta paradne misaonosti, granuh u smijeh čovjeka koji se uspeo na planinu za čak tri gumena medvjedića! Maurice se okrenuo prebirući svojim pohotnim prstima po hrpici žiže, podigao obrve i izbuljivši oči u rasplamsanoj tečnosti slika podprostrornih sfera rekao sa dražesnim osmijehom: – A vidi ovog! Jebote,  je li ovo nekakva halucinacija? – Dmitrij se samo diskretno nasmiješio, sitni koraci njegovih misaonih kapljica, i tiho rekao: – Tako znači. Vratio se ti. – nakon čega se okrenuo Damir, naglo, brzo, izrazito munjevito i poput hiperaktivnog djeteta skočio i lupio me šljakerski po leđima. – Pa di si ti, crni ptičur? Ha? Čovječe… – Njegova faca se sjajila u blještavom spoju izvjesnosti i iznenađenja, a zubi, i njegovi šiljasti kutnjaci (vampirski detalj u dobroćudnom duhu) blistali su u razvučenom osmijehu. Drago mi je da me se ovdje doživljava, ironično će Fiona odmah se i izljubivši sa svima po redu. Ona plavuša nam mahnula tim upravo sređenim noktima, «ćao ekipa» sladunjavo izusti, Fiona se strovali do nje, nastane kovitlac ženskog brbljanja, Dmitrij mi uz nekoliko riječi ponudi mjesto do sebe koje ja prihvatim, Maurice me pita da što je, da li sam se konačno usudio vratiti među čopor, Damir sa zadovoljstvom mitskog kralja otvara bocu vina, sa sprdnjom mi reče da ličim na latino-lovera, Dmitrij se naceri, izusti jedno promuklo jebote, pita što mislim o interijeru njegovog stana i ne stigavši odgovoriti Maurice mi već sa izrazom luđaka   stisne ogromnu pljugu u usta, a Dmitrij teatralno naredi: – Pripali! Pripali, ti sine jadne majke što te rodila! – I uz opći smijeh divlji kao rad mišića na partijanerskom ludilu, karate plesu, poput izopćenika istjeranih sa bajnih dvora divnog carstva, veseli kao povratnici iz rata što su se stisnuli u zadimljenoj krčmi u centru razorenog grada, da!, baš u razjarenoj vatri svjetskog rock-koncerta mi smo se valjali u vlastitom mahnitanju kojeg uvijek stvara onaj skriveni ritam izobličenog bogoslužja: jezici, vrući kao rakija u suncu lipnja, oči, plameni kao naši jezici, i grimase, uobličene žarom cuge, dimom žiže i emocijama što su prekipjele u žestokom sudaru starih priviđenja – divljanje kulturnih spomenika u dalekoj budućnosti! Nema tu pretencioznosti, molim lijepo, nema nema… Jer ako nas naša vlastita egzistencija ne može opravdati svojim dosljednim življenjem, življenjem po onome što sama njena pojava propovijeda, onda nismo ništa više nego lanjski snijeg! Da, jebeno je teško održavati ravnotežu u tom…pa… Ma!  U tom kaosu, jebiga… Dmitrij se nije trudio biti određeniji kod svog opisa općeg stanja. Stanja u svijetu?, pita ga Fiona, ili samo u tvom svijetu, jer, nastavi ona ozbiljno, kaos je samo onda kaos kada si nesposoban se u njemu snalaziti. – Čuj – sa podrugljivim osmijehom odgovori Dmitrij – Tvoje pipanje (riječ pipanje izrazito seksistički naglašena) po mojim rečenicama ionako je samo…(i tu se zlokobno naceri) filozofsko karanje! – I tu Damir, i Maurice, i ona plava (izvjesna Melani, apsolventica na Medicinskom: sluga svoje intuicije: nepogrešive), i ja i on i mi svi prasnemo ponovno u smijeh, ponovno zveckaju čaše i hvata se za rukave, kosu, hlače, više prema sredini (gdje-gdje), uvijek samo dalje i dalje, uvijek dalje prema ispunjenju slijedeće faze da bi se, prirodno kao cuclanje palca u majčinom krilu, stiglo do kulminacije večernje drame: aplauz iz vlastite utrobe kao nagrada za rasipani znoj stvoren kuhanjem u bujicama šarenih izjava! Da, poprilično jedno fino brijanje…

Ali kasnije, kad smo se Damir i ja našli u kuhinji, sami, tamo među naslagama boca i tanjura i ostataka hrane i svega takvog, ton se stišao takvom snagom, kakvu osjećate dok se mirite sa rođacima nakon duge i mučne svađe. Stajali smo pokraj peći i polagano, nevezano brbljali o starim danima i sličnom, dok nije nastala jedna kraća šutnja. Pogledao sam u njega, pažljivo, ali diskretno. Upitao sam ga: – Daj mi reci, gdje smo sada? Mislim, na kraju. – Pogledao me kao ispitivački (ali sa dobrom dozom intuitivnog saznanja o cilju mojeg pitanja) i dalje samo šuteći, neprirodno šuteći. – Znaš – nastavih pažljivo – svašta sam čuo. Znaš da sam kod Sebastiana od kad sam se vratio. – On se slabašno osmjehne,  polako kao disanje prašume, i tiho izusti: – Sebastian. Sveznajući Sebastian… – Otpio je gutljaj i odložio čašu. Uzdahnuo je. Tada se zagledao u moje oči, čeznutljivo ali hladno, blago ali oštro: sumornost rasutog pepela u krasnoj prostoriji utopljenoj u frendovskoj pozitivi. I dalje je neko vrijeme samo šutio, a onda počeo svojom ratničkom prirodom mladog filozofa: – Gdje sam? To pitaš, ha… (čangrizavi izraz mu na faci) Na kraju…gdje… Ha! (počne sad već žestoko) Vladavina razuma. Optimistični idealizam znanstvenog uma. Koja su to djeca! Čovječe… Ti svi akademici, te sve pametne face. Pokorili smo prirodu, viču, a kurac im je dignut na vlastiti glas. Ti kulturnjaci drkaju na leševe po kojima su gazile njihove vojske: ali oni to kao ne znaju! Molim?! Stvore bolest, izmisle lijek i onda primaju Nobelovu nagradu. Vele da je sav smrad i otrov koji je oko nas za naše najbolje dobro. Duh prosvjetiteljstva: postignuće najveće sreće za sve ljude. Žderite našu hranu, naše sterilizirano mlijeko, naše pesticide, naše bojne otrove… Čovječe! (i tu mi se približi suženih očiju punim bijesa) To se zove evolucija?! To?! Prevaranti! Šljakaj i uplaćuj, uplaćuj i ne pitaj, ne pitaj zašto je humanost isto što i pohlepa i sebičnost, ne pitaj zašto je zakon jačeg isto što i okreni drugi obraz, ne pitaj zašto je obrana države isto što i humanitarna pomoć, ne pitaj, ne pitaj… – I tu je zastao. Umoran i iscijeđen kao limun. Kao nacist koji ima židovske krvi i koji naređuje spaljivanje vlastite duše. Kao… Da, žestina i vatrenost njegovog zanesenog monologa razvalila je svu onu salonsku opuštenost protkanu svjetlucavim muljem što je kružio stanom paralelno sa toplom, ugodnom elektronikom Orba i tim sintetičkim vibracijama astronomskih prikaza.  Stojeći tamo, pokraj one peći u kuhinji, sav sadržaj moje glave se razbacao poput predmeta što su se protezali prljavom kuhinjom: na stolu tanjur preko tanjura, komadi hrane kao otpad na pruzi svijesti, mrlje cuge, sve raznolike i višebojne: među porculanom i staklom  infrastruktura čiji duh upravlja suptilnijim tokovima: ništa konkretno uobličeno – udar verbalne oluje na sitnu baraku u nepoznatoj zemlji. E jebeno je kad se čovjek treba snalaziti u vlastitom vrtu, čije uređenje je prekrio korov zbunjole! Neznanja? Ali, pošto se prašina slegla, i Damir ponovno poprimio svoj mirni, staloženi lik, pruga svijesti se očistila i otkrila svojevrsnu čistinu pogleda u svim smjerovima. – Ne moraš brinuti za mene. – kasnije je izjavio, vedro sa blagim začinima neozbiljnosti; upravo smo se spremali za van – Kolebanja su samo igre sjena –  potom reče Dmitrij oblačeći košulju – Znaš, kao ono: nije važno ko plaća: važno je da se ima! – nadovezao se Damir tipično cinično: izokrenutost čvrsto postavljenih stupova u galeriji svjetskih slika. – O God speed you black Emperor! – izdere se Maurice rušeći i posljednje znakove ozbiljnosti, Fiona se smijala i dobacivala koješta, Dmitrij tiho mrmljao posprdno o nekakvoj estetici, onaj zalizani tip već odavno nestao, Melani također, i tako smo mi stupali ulicom kao razjarene trupe dječjih Križara. Ulica kao i uvijek uvijena i vijugava, rječiti mrak postavljenih sitnica, vodeći učestalost urbanog drkanja, uz redoslijed zidova i namrštenih spodoba što se u noći povlače stružući o lica građevina (ili o guzice: tko bi znao?). I uz urlikanja i mahnitanja stigli smo do grada, centra blještavila jednog golemog vrzmanja, u grču prometa i zapisanih pravila, tutnjave i brundanja, mehaničkog života jedne divovske simulacije istinskog mjesečevog utjecaja! Samo naprijed, ne pitaj, oštro je zapovijedao Damir na nečiji upit kuda idemo, ne pitaj nego hodaj vikao je cereći se i pogledavajući u mene, a Fiona koja je jahala Mauriceu na leđima ponavljala je: – Ne pitaj! Ne… – U tom bjesomučnom ritmu gradskog drhtanja mi smo upali u nekakav klub, samo se strovalivši kroz vrata, samo tako, i nismo niti stigli platiti upad, već smo se probili kroz gužvu do dugačkog šanka vatreno dozivajući svoju dozu slijedeće faze noći! Valjali smo se u gužvi poput gulaša u loncu; igrali se šaha u akvariju punim koktela. Valovito tucanje u gnjidi dima, ples sjena (Dmitrijev?!) i padanje zvijezda: monstruozna distorzija! Žestoka pića su tu tekla pored velikih piva brzinom skakavca među puževima. Pa lak, i svila, traper i samt; nošnja nacerenih glumaca kao imperativ uzburkanom, raskalašenom, da ljubičasta parfem votka, u umu sa dahom što krstari među mokrim tijelima. Utonuo sam u bazen-bezdan i osluškivao spektralne taktove savršene hiperzbilje – komedija s karakteristikama bumeranga – a već se na meni stvori ruka, ljepljiva kao premazani kruh: to me trka Dmitrij i tura mi cugu u ruke, ali on se ljulja, poguran od prolaženja murjačke kožne jakne i fantomskog odijela izraženih oblina. Cugaj, viče mi na uho, cugaj jer zora rastura nemar vulgarnog mjeseca. Cugaj, naređuje Dmitrij, jer on plaća budući da je  dobio pare za članak o prikrivenom neoromantizmu u postmodernizmu, viče mi na uho da cugam, gitara trešti snagom vatrometa u ćeliji, rulja se mijesi od zida do zida i Maurice, miran kao statua u drvoredu dvora, guta sve što mu se nađe u rukama i šalje signale neodređene, smotane…zatočene u spletu akcije i inercije, seksualne poruke sjajnog čela, da, u zagrljaju pijane rulje. Šala djece iz učionice sa mlitavim nazorom – to Damir odgovara klimatizaciji informiranosti, tupoj kliničkoj učenosti, sa šiljastim kutnjacima koji osnažuju osmjeh na bijesnom vuku: sa janjećim srcem?! Onako nizak, bio je upravo opkoljen ljudima čije su neartikulirane kretnje remetile, negirale njegove. Ali Damir kao Damir, njegova ljepuškasta faca, oštar i lucidan pogled, ta  pojava efektna kao crveno među nijansama crnila, privukla je kao i obično neku napaljenu žensku čija se  ruka odmah našla na njegovom ramenu, a usta blizu uha: njena brbljavost uočljiva  snagom reklame u zubarskoj čekaonici. Dmitrij mi reče da je snimio kako jedan tip slini za Fionom, koja se njihala na treštanje gitare bez reaktivne refleksije; samo polusklopljene oči u uspavanom valjanju. – Vidiš – reče mi Dmitrij pozorno motreći tu situaciju, dok mu je smiješak izražavao analitičku namjeru. – Vidiš kako se lik mota. Pazi, sad će početi strugati svojim ramenom uz njezino. Pazi… A ona ništa ne shvaća niti vidi. – Malo je zastao, pojačao grimasu i nastavio: – Kakvo lelujanje u činu nesvjesnog scenarija. Ovaj slini, ona se ljulja… I boli ju kurac! Ali tko zna? Možda će tip doći na svoje. Nepredvidivost žene je jedna od zagonetki najveće kategorije. I njihova požuda… Viri im iz očiju poput suptilne deklamacije. Privlači, magnetizira, elektrizira…Vidi! Prihvaća igru. Opa! Ali… – i tu ponovno zastane, ista radnja, pa opet: – Mislim da se ipak samo igra. – i tu se pobjedonosno naceri: – Lisičja pamet se gura bludu među noge i kara ga dotle dok više ništa od njega ne ostane. – I upravo kad sam ga pogledao htjevši odgovoriti na taj poetski aksiom, osjetih kako me netko vuče za rukav. – Jebote! Njen tip, ustvari cijela njegova ekipa me skoro razbila! – To mi je Damir rekao razrogačenih očiju uplašeno pogledavajući oko sebe dok je Maurice i opet mirno stajao pokraj njega i šuteći pratio cijelu stvar onim snovitim pogledom. Iako je Damir inzistirao da odemo odatle (ajde, dečki, trkao nas je, onaj tip kao da potvrđuje darvinizam), pića su i dalje stizala u naše ruke i mi smo ih i dalje nalijevali u sebe poput halapljivih sumnjivih hodočasnika, cugajući sve više i sve brže i živo raspravljajući o za tren izbjegnutoj šori, udarcima koji bi nas namazali kao što nas je namazala i ta sva cuga koju je Dmitrij neprestano manifestirao u našem zagrljaju; i riječi su se gubile u prevelikom zaletu, nestajale u tempu općeg gibanja, brzopletog nadiranja sa svih živih i neživih strana, bacakalo nas poput loptica u fliperu (Sebastianova već poznata analogija), guranju laktova i ramena, dreci zamrljanih jezika, jednom ludilu pijane noći što nas je usisavala u svoje pore poput centrale valovitog emitiranja: svo šareno blještavilo kluba nemirno kao um paranoika, samo se mutilo u magli pijanog pogleda. Bez proračuna nakon skladištenja, odmaglili smo sa tom maglom alkoholnog zadaha ravno u nesvjesno stanje slijepaca izgubljenih u vrevi gradskog prometa.

Nebo kao plava košulja polivena parfemom, razotkriveni beton žarko titrajući u kupki sunčevih zraka. Tu, sa balkona na dvanaestom katu, pružale su se naslage građevina dok je svježina jutra šibala razvaljeni organizam. Šok za pluća, lijek za dah. Vatra u očima blago je čistila sliku, rasvijetljenu i oživljenu, i isprekidani zvukovi su skretali na nasumično gibanje usitnjenih ljudi, kretnje u trzajima, izvlačeći forme iz pukotina… Mamurluk je odnesen laganim vjetrom, sunce je sijalo, a čaj sagorijevao tjelesni otpad. Samo bi glazba trebala biti bliža preobražaju životnije, ili anime, tu, u tom nakvasanom podneblju plinova. Zašto ne bi pustio neku mjuzu, pomislih, to je nježan način da se probude sve one spodobe. Ne pitaj, ponovno sam čuo Damira u svom duhu. Njegova pojava sinoć bila je baš kao i uvijek: sitna i rječita, filozofski agresivna, ratnički poetska. A Maurice, taj je pak lebdio u svojem vlastitom carstvu uma; ego-trip čarobnjačkog reda, par excellence, ona stara neukost smisla za čvrste, isklesane figurativnosti, paradoksalno odbijanje dodira sa sluzi uz istovremeno usisavanje životne energije. On sada crkava poput besvjesnog brodolomca, sanja o balu vampira, letovima na zmajevima i kentaurskim vilama, i tamo sad on vlada u paničnom cerekanju pijanog guvernera. Rastvorena kutija Maurice… Neprestano sanja zombije i horde bauka; sve to nakon što se ispuca preko dana u svom pohotnom žvakanju horor-fantasyja, od knjiga i filmova pa sve do opsesivnog igranja igrica na kompjuteru, igrica prožetih mrakom, sterilnošću, i uopće, to sve zrači nekakvim futurističko-neljudskim fluidom, koji vam se uvlači u stanice tako tiho, ali odlučno, da vi tu ništa više ne možete učiniti. Samo jedna bogata i snažna psihodelična kompozicija dugačka kao kineski zid. Nasamo s Mauriceom je kao na predavanju svjetskog pustolova o vlastitoj autobiografiji nadrealističkog putovanja; a u društvu – nepoznatom društvu! – kao da ste sa zapisničarom na sudu: nakon dugačke šutnje tipična izjava: – Što? Si nešto rekao, možda? – I sinoć, u onom džumbusu rulje, nakon što je prostajao dva sata u mehaničkoj meditaciji androida, približio mi se i nemirnih očiju izjavio: – Ovi ljudi, čovječe, sva ova ekipa tu mi isisava svu energiju. Jebote! Ne kužim… Kako se mogu niže frekvencije probiti do jednog višeg, suptilnijeg čula? – Rekoh da ne pita, gledajući u Damira kako s polovičnom pažnjom brblja sa onom ženskom istovremeno režeći sliku svojim orlovskim pogledom.

-              Jutro koje čisti… Ha? – čuo sam odjednom njegov glas iza sebe; trljao si je oči rukama sav još mokar od umivanja. Duboko je udahnuo i zapiljio se  ravno ispred sebe. I nakon što smo izmijenili nekoliko beznačajnih riječi, rasklopili smo stolice, zavalili se i pušili cigarete (koje smo presjekli jednom malenom, upravo minijaturnom pljugom). – Kod koga smo? – smijuljeći se  upitao me – Kod nekog lika – odgovorih, ni sam ne znajući kod koga ustvari jesmo. Suženih očiju i s kiselim osmijehom Damir promrmlja: – Ma da? A od kuda ti njegov životopis?

- Jebiga, brzo hvatam.

- Da skuham kavu?     

- E to je kreativnost – rekoh svečano na što mi on odbrusi: – Pa onda budi kreativan pa ti složi kavu. – Kasnije smo ponovno isto onako sjedili, pili kavu i pušili, dok su ostali još uvijek spavali kao zaklani. – Svi su u istom položaju u kojem sam ih ostavio kad sam se probudio. – izvijestio me ne gledajući u mene, već lutajući pogledom od zgrade do zgrade, od ulice do ulice pa preko zidova, prozora i  krovova sve do čistine neba protkanog bijelim mrljama. – Vrhunska simulacija zbilje! – odjednom ispljune: ozbiljno, oštro i nemarno. Na kratko stane prebirati po mislima pa nastavi: – Znaš, određeni smo utjecajima. Raznim relacijama subjekt-objekt, pri čemu se sva naša aktivnost pretvara u anti-aktivnost: u pasivno prepuštanje lutkarskoj prirodi objekata. Jedno ogromno, beskonačno vrludanje – i to bezumno. Kužiš, zato se povijest i ponavlja…

- Kakav je to sad mračni agnosticizam? – rekoh  namjerno šaljivim tonom sjetivši se njegove sinoćnje žestine filozofiranja, te nastavih: – To što kažeš je ipak samo jedna strana priče, znaš… Jer ono Ja, onaj duh što to svo bizarno gibanje promatra ima moć uplitanja: a tu moć  koristi – i to opako! Kako bi se inače pojavio jedan mit čija alegorijska poanta nadilazi bilo koju filozofsku misao, jedne «Tantalove muke» npr., kad duh ne bi bio i stvaratelj? Ustvari, umjetnik svijeta? – Damir  na to samo mahne rukom i reče hladno: – To ne znači puno. Znaš, takve dublje spoznaje se događaju uvijek na razini sna, i nemaju nikakav izravan, konkretan odjek u konstelaciji stvarnosti. Razumiješ, naše zbunjeno ponašanje je reakcija na uzvišenije zakonitosti koje mi ne razumijemo. Kako bi inače došlo do takvih holokausta kao u centralnoj Americi, ili opća socijalna tupost na i najkonkretnije stvari kao što su psihičke bolesti, financijska neravnoteža ili značenje medija? Kakva besmislica! Eto, od jednog astronomski brzog signaliziranja tisuća znakova na dan, koji ima iza sebe svaki po jednu ideologiju, nastaje jedna ogromna ništica, praznina bez ikakve slike. To je posljedica tisuća i tisuća slika? Takvo jedno monstruozno ukidanje samog sebe? Čovječe, ne budi naivan vjernik maškerade liberalizma. Stvari ne ovise o nama samima, i to je nešto što treba prihvatiti. – Kad je zastao, ponovno se zagledao negdje u neodređenost daljine; utonuo je u šutnji svoje vlastite rječitosti, svoje velike (nove?!) vizije svijeta. Kozmički scenarij kao plašt Boga koji prekriva veličinu čovjeka. Iako sam ga tada htio pitati da li onda stvari ovise o tri gune materijalne energije, ipak sam pospremio to pitanje u ladicu za posebne trenutke. Ali, pa zar nije i  ovo bio jedan takav trenutak? Zar nije to bio možda upravo poziv – ili još točnije: molba!? – da postavim baš to pitanje? Jer Damir sigurno nikad ne bi direktno otvorio raspravu o Prabhupadinoj interpretaciji stvarnosti. Da, znam: nikad ne reci nikad. Ali što reći na fascinantnu činjenicu da je upravo Damirov promišljeni, suptilni takt obično određivao tok događaja? Na opće prepiranje kuda ići, npr., dovoljan bi bio znakovit, rječit pogled Damira, pa da se takvo jedno besmisleno prepucavanje preoblikuje u razuman razgovor među lutalicama uvijek u potrazi za krvlju iz glave, mirisom tijela i efektom snažnih boja raznolikih slika; slika što paradiraju u starom bujanju strasti na beskonačno velikoj pozornici: pozornici raskošnog baroka sa pozadinom odjevenom u mračno ruho gotike! Ultra-holivudski spektakl kao vječna predigra svjetske jebačine, jebačine starih bušmana i jupija s Wallstreeta, sve kao patološko paljenje fitilja hrpe dinamita što strpljivo i spremno čeka svoj trenutak u beznačajnom kiosku, tamo negdje, na nekoj stanici metroa kozmopolitskog androidnog pjevanja o carstvu neofuturizma. To je Disneyjeva vizija – dignuti penisi na maškarama u kristalnoj dvorani globalnog sna. Tu nema jutarnje erekcije ili veselog pjeva ptica kao pozdrav izlazećem suncu, jer snivanje poluskopljenih očiju pred tom napuhanom pozornicom nikada ne prestaje. Blještavilo kazališnih reflektora i besprijekorna kostimografija: stupanje uzastopnih signala pod akceleracijom visokog tlaka svjetske raznolikosti. Stalno općenje ruku i jezika sa očima i sluhom, dodira s mirisom, šepave kurve sa advokatom koji klizi kroz svoj sređen život istreniranom točnošću, čvrstom, ali bizarnom zakonitošću, da, Damirovo pranje zgužvane plahte natopljene u sluzi megalomanije i mrljama pijanog mjesečarenja. Drevni protest duše protiv socijalnog imperativa, uobličenog u prljavom inkubatoru. Da, jasni motivi, ali nejasne opcije. I uopće, čemu pitanje o pitanju?

- Permanentno igranje u pijesku. -  odsutno reče Sebastian kad sam se taj dan vratio doma. Sjedio je za kompjuterom ne skidajući pogled sa ekrana, a oči mu kao zamrznute u nepomičnosti emocija.  – Znaš, piše esej o Baudrillardu, a ta teorija o simulacijama vrlo vješto potvrđuje Prabhupadine izjave. A još sam ja taj, koji mu je tu knjigu i dao! – Posljednju rečenicu uskliknuo je gotovo u bijesu, no odmah se i umirivši. Da, Sebastianovo hladno promatranje malih životnih spektakla; i Damirovo strasno uranjanje u iste. (Je li se igla gramofona ikada zaustavila na određenoj pjesmi?) I još dugo smo sjedili i pijuckali vino, razmatrali pitanje Damira (tj. ja sam ga razmatrao dok je Sebastian uglavnom samo šutio), ali Fione još uvijek nije bilo. Naime, ostala je s Mauriceom još od jutra, što Sebastiana izgleda nije baš  pretjerano diralo, jer niti  jednom nije ni  pitao za nju.  Ali nju je to  itekako ražestilo! Iz prve mi je slala poruke tokom cijelog dana, neprestano me ispitujući što kaže Sebastian, da li pita za nju, gdje je itd., i  svaka slijedeća poruka je bila protkana sa sve više i više bijesa, dok me napokon nije nazvala i ljuta kao ris upitala: – A što je? Njega ne jebe gdje sam ja, ha? A da ostanem još jedno tjedan dana, misliš da bi skužio da me nema?! – Rekoh joj na to neka nazove njega pa to isto pita, na što je ona samo ljuto poklopila; no već za nekoliko minuta zazvonio mi je mobitel, i ona mi se ispričavala ganuto i pretjerano osjećajno. Na kraju razgovora, koji se poprilično odužio, rekoh joj da ne brine, da nije stvar u njoj: – Znaš, možda je postao gay.

- Baš utješno… – promrmljala je i poklopila. Ali uistinu, Sebastian stvarno nije niti jednom pitao za nju iako je nije bilo još narednih dva dana. Samo je sjedio ispred ekrana i nešto piskarao, s vremena na vrijeme napravivši pauzu za vrijeme koje se zavalio u fotelju i prebirao po nekoj knjizi. Jednom se pojavio i Emir, koji je pitao za Fionu jer ima neke slike za nju, no Sebastian je samo nemarno slegnuo ramenima. I tada je Emir počeo o nekoj svirci, o izvjesnom Peri koji mu je spržio hrpu nove elektronike, odlične ali ipak preminimalističke muzike, njemačka produkcija, sintetična kao loš bombon, pa je u priču uletio od nekud i premijer Danske, koji Emira podsjeća na showmastera, a ne na političara, ali jebote pa zar nisu svi ustvari takvi, da, strašna i nehumana predstava loše maske… I negdje za vrijeme tog munjevitog izlaganja, nazvao me Maurice; glas mu pospan, razvučen kao žvakaća guma; melankolija izmučenog učenjaka provlačila se kroz umornu i bezvoljnu intonaciju. Fiona se vraća pa mi je to odlučio javiti. Onako, da pripremim teren. – Znaš, – izvijestio me – luda je kao šlapa. Već dva dana visi kod mene i cvili o Sebastianu. Čovječe! Više mi se niti dići nije htio…Već mi je došlo da ga ja nazovem i sve mu kažem. – Čim smo prekinuli razgovor, ja sam se brže-bolje spremio i odmaglio iz stana, jer stvarno nisam imao nikakve želje da prisustvujem Fioninom historijskom povratku (a koji se ne bi odigrao bez onog obaveznog vatrometa izlivene ljutine, te nezaobilazne posljedice ljubavnog trokutarenja). Ne, moj jelovnik je bio ionako suviše gorak, papren i zasoljen, a tu je i Emirova veoma pikantna juha koju je upravo onako oduševljeno počeo servirati. Ono što se već nataložilo u meni ionako se počelo pušiti na sve strane, i sumrak mi se počeo razlijevati ispred očiju poput epileptičnog napada. U vrtoglavici duhovne neishranjenosti, elementarne iscrpljenosti, teturao sam Ilicom kao stara pijandura koja se upravo izvukla iz svog vinskog podruma i gdje se šopala svojim ustajalim kiselišem punih tjedan dana. Hitri koraci prolaznika,  tapkanje po uzdrhtalom betonu, buka strojeva i zagušljivi promet, sva vreva gradskog ritma  prodirala je kroz mene poput urnebesnog vjetra sibirske privlačnosti. Niz pločnik se slijevali potoci zamućene vodurine, grgljanje usađenih glasova, i nakupine smeća su se protezale pod tim tapkanjem peta, valjajući se u dvosmjernom strujanju cijelih redova ljudi, lica, glasova, htijenja, u cijelom nizu   goruće strasti za dalekim, tamnim oblacima obloženim totemima, božanstvima i nerazlučivim obrisima pradavnih ideja što izranjaju iz pluća na površinu mutnog horizonta. I iz te zamrljane i pomućene daljine dopire jaukanje Fione, njena čežnja za ujedinjenjem spolovila produhovljenih duboko namočenim kistom, čednosti njenih živih boja, i Mauriceova obješena faca što postojano drijema na nepomičnom trupu usred divlje rijeke mase koja protječe pored njega granajući se u još više nepojmljivih smjerova, smjerova što se križaju u konturama Damirovih kozmičkih vizija, sveobuhvatnih pogleda i široko razjapljenih očiju ispod kojih njegove usne oblikuju snažne i prodorne monologe, dijaloge, razmatranja i poimanja, velike povorke riječi što se sudaraju sa Sebastianovim hladnim interpretacijama, kratkim rezovima nevidljivog noža u tami mračne aure tog misterioznog tipa, čija se pojava zaogrnula crnim plaštem i sad stoji na vrhu promatračke kule i samo se nejasno smiješka na to golemo vrzino kolo.

- Ljepota u našem bezglavom lutanju po tim svim nejasnim krivuljama, – stoji u njegovoj knjizi – sastoji se u tome što tek u posvemašnjoj izgubljenosti i proturječnosti možemo naići  na jasan znak koji će nas onda pravilno usmjeriti dalje. Jer: takvo bezglavo lutanje nemoguće je da postoji bez iskrene namjere za samoostvarenjem – emocije će opiti lažni razum koji nas uvijek tako zmijski nastoji skrenuti sa našeg vlastitog puta.

Da, Sebastaine, mudruj ti samo na vrhu svoje kule, Fiona će ti pomoći svojim ptičjim cvrkutanjem, Maurice ukočenim, mutnim pogledom introspektivnog fantaste, Damir oštrom argumentacijom analitičkog birtijaša, a ja… E, ja… Ali, nije li svako ja jedno raspolovljeno jaje u svečanoj posudi rodne kuće? A možda i nerazbijeno, toplo, podgrijano guzicom vrzinog kola što u  grču grije svoje jaje i čeka porod  zarobljenog kljunaša?

Ne pitaj, samo peri…

 

 

 

*                    *                     *

 

 

 

 

Vrludao sam ulicama bez pravog cilja, nemiran, uzbuđen, uopće potpuno hiperaktivan. Stisnuo sam se kao konzerva, ruke nabio u džepove do koljena, jurio ulicama ravnog pogleda; i kao u transu, gotovo da ništa nisam zapažao od okoline, samo bez veze švrljajući gradom s cijelim rojem misli u glavi, takav sam se odjednom  našao u nekakvoj birtijetini, tamnoj i bučnoj birtijetini gdje ste dim mogli komotno nožem rezati, a svaku i najmanju misao izgubiti u brundanju dubokih glasova, grubih basova što su vibrirali bezbojnim prostorom poput motora na izdahu. I jedva se probivši do šanka, tek što me konobarica (postarija žena sa poigravajućim brkovima) pitala što pijem, već sam dobio nagli instinktivan poriv da odmah izletim van (ali prije nego što sam izašao suknuo sam dupli pelin i povukao cigaretu u pet titanskih dimova!). Našavši  se ponovno na ulici zapljusnula me ona nova atmosfera poput povratne informacije razornog značaja za globalni misaoni sistem. Osjetih da me netko vuče za nogavicu; to me molio osakaćeni beskućnik  koji je ležao na pločniku da mu udijelim nešto sitnog. Stisnuo sam mu  šaku sitniša u ruku i odletio dalje, uskoro se već našavši u knjižnici. Zašto sam upao ovdje? Što tražim? Što želim i kako? Bit će da sam izgledao neobično blesavo, onako stojeći na ulazu, jer me knjižničar promatrao s određenim nepovjerenjem, a mir, ona smrtna ozbiljnost tamo što je naređivala na beskompromisnu asimilaciju dok sam pogledom opipavao nebrojene redove knjiga, pojačala je odmah onaj dobro poznati roj misli do kritične točke napuknuća. I tada je onaj ukočeni knjižničar još više izbuljio svoje okice na moju malenkost, jer sam se odjednom nacerio i prijateljski mu mahnuo rukom, a već u sljedećem trenutku sam stupao po knjižnici kao prikriveni Gestapo, uzimao knjige, brzo ih prelistavao, od police do police idući napuhnut kao paun sa majmunskim osmijehom na faci, namještenim potpuno svjesno i namjerno. Tek što bih koju primio i otvorio, odmah bih ju vratio i zgrabio sljedeću, a sve što sam pročitao bilo mi je neobično smiješno. «Znate», usiljeno se smijuljila Madie, «srce mi je zaigralo, kad sam čula klavir. Već vas…» pisalo je kad sam otvorio «Bijelog pauna», i ja se u mislima nadovežem: «Već vas želim tako dugo zaskočiti i projahati na vama uzduž i poprijeko sve poljane našeg krasnog, da upravo rajskog krajolika!» Zaskočiti i projahati, vitlati lasom i urlikati. Želimo još! «Uz to, ako je nemoguće ono što je lišeno mogućnosti, ono što ne nastaje bit će nemoguće nastajati; i onaj tko o…» umovao je dobri stari Aristotel, a ja, kao i svaki istinski kupac vrijednih potrepština za stabilnu egzistenciju najpametnijeg kičmenjaka na planeti, nastavih: «… onaj tko o mogućem misli da je nemoguće, taj nemoguće da će ozbiljiti svoje mogućnosti u punoj mjeri svojih mogućnosti.» Hop! Evo me brzinom vjetra na drugoj polici: «Shizofrenija simpleks ili jednostavna shizofrenija obično počinje rano, neprimjetno, polagano, «šuljajući se»…» Šuljajući se. Kao nindža u mraku, kao profesor na ispitu, kao murjak u civilu, kao inspektor u dućanu, i kao što sam se ja tamo šuljao po knjižnici s rukama na leđima, s očima na posjetiocima, s mozgom na lijepim guzicama, s tijelom na mislima… Šuljao sam se i šuljao, pozorno motrio i pažljivo osluškivao, kao Peter Sellers u «Pink Panteru». Gospođo, mogu li vam pomoći? Žena me  zbunjeno gledala, a ja sam iznad njenog ramena čitao u sebi: «Ako želite dostići višu razinu svjetlosti, vaš fokus sada mora biti usmjeren još točnije i preciznije u sunce koje ste  vizualizirali. Ali ako prethodno niste odstranili svu negativnu energiju, onda će…» – Gospođo – rekoh uljudno i uglađeno – nemojte ovo čitati. Svijest je termometar visoke osjetljivosti, a um atmosfera. Ali sve je to ionako totalno mračno, tako da je najpametnije da, ili probijemo stratosferu, ili da idemo jesti salatu. Vidite…

- Gospodine – začuh ozbiljan i prijekoran glas; to me knjižničar pita što izvodim. Što? Pa tražim Baudrillarda, naravno. Možete li mi pomoći? Može, ali moje ponašanje mu se ni najmanje ne sviđa. – Bit ću dobar. – rekoh, na što me on samo sumnjičavo odmjerio i otišao nesigurnim korakom, pogledavajući preko ramena da vidi što radim. «Odlazi cijela metafizika. Nema više zrcala bića i privida, zbilje i njezinog koncepta… Dimenzija simulacije je genetička minijaturizacija… Gospodari simulacija i mi više nemamo pravo na retro, na fantomatsku i parodijsku rehabilitaciju svih referenata…» Rečenice iz te Baurdillardove knjige sa intrigantnim naslovom «Simulakrumi i simulacija» hopsale su mi po mozgu još cijeli dan, a posebno jedna rečenica: «To je hiperzbilja, sintetički proizvod što isijava kombinatorne modele u hiperprostoru bez atmosfere.» I kasnije, dok sam bio u pošti i stajao u govornici, brojevi što sam ih htio okrenuti raspršivali su se na hiperzbilju, sintetičke proizvode i kombinatorne modele, sve bez ikakve ljudske ili životinjske ili biljne, uopće, bilo kakve poznate svjetske atmosfere. Čitajući narednih dana tu knjigu, slike koje su se uobličavale u meni ličile su na ogroman skup cijevi, zupčanika, isprepletenih žica, sve u nekakvom divovskom laboratoriju koji se proteže uzduž i poprijeko cijelog vidika. A dok sam o tome razgovarao s Damirom i Dmitrijem na cugi, jeza hladna i ljigava poput pipka mi je prožimala tijelo u kontinuitetu neprekinutih minijaturnih elektrošokova. – Tu se bilo kakva realnost nameće kao antirealnost. – smatrao je Damir – Čudovišno, sintetički, besmisleno… Sjećaš se onog dijela o hipermarketu? Čovječe! Tu objekti, beživotne stvari preuzimaju ulogu subjekta! Nestaje razlika između organskog i anorganskog, nema više svrhe: samo još hrpa sredstava koja luđački cirkuliraju kroz sustav. Film kao nekada mit, masa klonova kao nekada jedinstvo duša.

- Ali – ubacio se Dmitrij – religija je tu onda… Što? Reklama za povijesne relikvije? Ili naučena pjesmica, koja…

-  A ono o holokaustu?! – prekinuh Dmitrija  -Pa funkcija odvraćanja, neprestanog ponavljanja velike katastrofe kao osiguranje da do tako nečeg više nikad neće doći. Ali, onda… mislim… – I tu me obuzelo nešto monstruozno, izuzetno fatalistički,  i to mi je ukočilo jezik kao da mi se odjednom zaledio. Kao što rekoh: jeza, umrtvljujuća, panična, manično-depresivna, na granici smiješnog i ubitačnog… Iako me ta teorija sablaznila više nego i najrazornije činjenice kakve se mogu naći kod npr. Chomskog ili Kleinove, ta mi je knjiga, između ostalog kao što je cijeli jedan spektar mračnih misli, donijela dobrih i potrebitih mi šesto kuna: tristo za svaki članak  koji sam napisao o toj teoriji hladnoj kao kakva procjena savršene umjetne inteligencije, smještene u vakuumu. Tako sam mogao konačno i ja dati nekakav prilog za kuću, iako je to Sebastian uporno odbijao. Zbog toga sam na kraju (nakon mukotrpnog, ali i komičnog prepiranja) stisnuo Fioni tristo kuna u ruku: dakako, po skrivećki. A te članke sam pisao valjda svuda, samo ne u stanu: za klimavim stolovima u birtiji, na klupama po parkovima, malo kod Dmitrija, Marije,  u tramvaju uz škripu tračnica, uz kriglu piva u mračnim pivnicama, po kafićima uz kavu, kod znanaca i prijatelja (kod kojih sam išao napuniti želudac, čiji razorni i poprilično demoralizirajući krikovi su mi već dobrano napunili nerve), ukratko, svuda, apsolutno svuda. A da su mi džepovi bili puni bilježaka, ispisanih salveta, i još hrpe drugih papira činjenica je koja je čak i mene uspjela zbuniti. I u takvom ritmu grozničavo pisane riječi, poput pomahnitalog klokana, ja sam ponovno vrludao ulicama, besciljno i bezrazložno (ali, pa zar se išta događa bez razloga?), samo s malom razlikom što sam ovaj puta imao tristo kuna koji su  parili moje džepove snagom parnog stroja, starinske lokomotive odakle su se caklili blistavi zubi Wattsa, Teslina inventivnost, brzinsko telegrafiranje  nečujno je zujalo u podsvjesnim sferama, Marilyn Manson  se cerio u ideološkim frazeologijama, ultraljubičaste zrake prodirale si put do kostiju, botaničko seciranje si sjeklo koncepte u improviziranoj vegetaciji, Heisenberg je skidao šešir, Tin opjevao takt oživjele ulice, ulice čija kruta, gušterska koža je podrhtavala pod nasrtajem tisuća i tisuća koraka, klopot peta i stenjanje prometa, turbo-folk-dance treštao iz interijera okićenih kao božićna drvca,  šarena odjeća stopljena sa reklamama što isijavaju svoju plitkost iznad izloga natrpanih svim mogućim i nemogućim potrepštinama veličanstvenog Homo Sapiensa, da, u tom organizmu ja sam se kretao brzinom atletičara u usponu snaga, olimpijka mi se smiješila na svakom koraku, mladi punkeri uzvraćali poglede, nadobudni biznismeni ne, i sve oko mene se uobličavalo u gustu smjesu pomiješanih oblika najrazličitijih boja što su titrale u svom lelujavom gibanju, dinamičnom i kružnom gibanju koje me magnetskim silama odvuklo u onu birtiju, tamnu i zagušljivu birtiju gdje su brundali duboki glasovi i ona konobarica (sa poigravajućim brkovima) me još jednom upitala što ću popiti. Pelin, naravno, ali ovaj put i pivu. Ima li se što za jesti? Naravno, ima se. Onda molim lijepo, nešto po vašem izboru; može i s mesom (koje sam ponovno prestao jesti, ali… eto, ponekad…).   Jest, žderača i pijača,  sijača i vijača, konopac oko ustreptale psihe, razgovor sa tipom uzbuđenim kao molekularna akceleracija, strujni napon, beskonačne mogućnosti…

- Budete još jedan, gospodine? – upitala me srdačno brkata žena, i ja rekoh pod euforijom klinički zdravog ludila: – Da, jer čaša nikad ne smije ostati prazna dok su nam svi nepci živi i zdravi. – Osmijeh blistav kao sunce osvijetlio je  prastaru sliku svijeta…

Članke sam pisao vani iz tog razloga, jer je zrak u stanu tih dana bio zagušljiv, težak; napetost je vibrirala poput električnog brijačkog aparata prislonjenog na uho. Fiona namrgođena, bezvoljna, lagano sarkastična ali i dalje humoristično-ljubazna. Živci joj nisu dopuštali da se opusti, pa je malo ležala, malo čistila, malo se sprdala na sve živo, malo utonula u šutnju, sve to uz tugaljive motive koji su prožimali njeno slikanje sa emocijama vatrenim kao karanje zaređenih neurotika. Sebastian je, s druge strane, i dalje lebdio u svojoj vlastitoj dimenziji. Bezbrojni sati muziciranja, pisanja, čitanja, visenja na netu, mejlanje i kontakti s ljudima o kojima nitko ništa ne zna, osim, naravno, Sebastiana.  To svoje ponašanje bi ponekad presjekao izlaskom koji bi trajao, kao i obično, najmanje četrdeset i osam sati. Tada bi Fiona samo ljuto puhala kroz nos, s vremena na vrijeme lamatajući rukama u poplavi koncipiranog bijesa; postajala bi starica, čangrizava baba, luda kao prevareni prevarant. Bila bi nalik na lijepu  pticu koju je izobličio smrtni strah: alarm instinkta prodoran kao histerija vatrogasnih kola. Ali, iako u takvom stanju, i dalje je čovjeku znala uliti ohrabrenje i optimizam, kad bih npr. znao izgubiti vjeru u ono što sam radio. – Ma! Kakav je to tekst?! Užas…

- Zašto užas? – odmah bi uskočila – Baš je odlično prikazana atmosfera koju je prouzrokovao izražen karakter ovog lika.

- Prenapucano je. Čisti promašaj…

- To nije prenapucano, nego jako ispunjeno s mnogo nijansi. I sad: shut up! – Fiona. Uništavatelj negativnih stavova pod stimulansima krutog realizma. Ali tih dana su takvi trenuci bili rijetki, zbog čega i jesam toliko izbivao sa stana. A kad bih i bio u stanu, u opojnom transu besanice povlačio bih se  cijele noći  dnevnom sobom; od fotelje do stolice, od kompjutera do police s knjigama, od prozora do fotelje… Kad bih se sjeo za stol s penkalom i bilježnicom, znao bih satima tako sjediti i, nepomičan kao zakočeni invalid, buljiti u bilježnicu i pisati sporošću napretka čovječanstva. Onako opkoljen svim onim  figuricama, vazama i obojanim zidovima, čije je drijemanje kao nepomičnost noćnog neba, totemski duhovi izobličavali su misli poput zlobnog čaranja starih vještica: copranje produhovljene materije, ukinuće logičnog diskursa, izmicanje koncepta uslijed tonjenja u fotelju mekanu poput maglovite vizije stvaralaštva, života,  osmišljenog plana djelovanja, važnih točka dnevnog reda, sna o budućnosti sagrađenog od nestabilnih cigla prošlosti… prašnjavih knjiga: prašina rasturanja: cigle se lome, pa ih metla skuplja u hrpu, i ekonomska svijest ih ponovno slaže, upotrjebljava na pravim mjestima. Začepljenje rupa, rupa na zidovima, na kaminima; rupa na cijevima, na tijelima, na idejama, na  odjeći, na ranama… Začepljuju se rupe među nogama, gura se i gura, a sluz tjera i tjera, tjera da se gura pa se gura i gura: penkalo je probilo bilježnicu punu hijeroglifa – sluz navlažila diskurzivno raščlanjivanje, i autoritet je popušio svu artikulaciju, zapio svu retoriku i prepustio se punjenju nosa s prljavim kokainom! A ulica i dalje svira eksperimentalni ambijent sa privjeskama moderne klasike i filmske glazbe: nervozan pozdrav suncu u deliriju nadrealističkog avanturista!

                         (E Maurice, tvoji misaoni izljevi uvlače se u tkivo umne anatomije nadaleko nadilazeći piramidu nacionalne biblioteke…

Sebastiane! Ulica svira kao i tvoja uvrnuta psihologija.

                           Je li taj san oznaka prošlog života, čiji su se nokti zarili u meso ponovnog rođenja svjetskog Klauna, komedijaša čije cerekanje odjekuje u našim probavnim kanalima? Ili je to samo jutarnja melodija nakon ispunjene noći u kojoj se pretvarao zrak u vino i sluz i meteorološku determiniranost?

Priznaj! Da bi želio odjenuti dominikansku mantiju i uvući se sa aureolom duhovne čistoće među sretne Ukrajinke da im pružiš makar i tračak nade u bolji život: La Boheme… Nije li tako, ti misaona statuo?!)

 

 

 

*                  *                 *

 

 

Dok Sebastiana ne bi bilo, zaposjeo bih kompjuter i ponovno se uživljavao u produkciju elektronike. Poslagivanje samplova, raspoređivanje u apstraktne konstrukcije, stavljanje efekata; pa vrtnje po filterima, flangerima, raznim plug-inovima, sve uz snažno odzvanjanje brzih ritmova… Dinamika i monotonija pored matematičke hladnoće i kemijske sintetike; pa kovitlaci melodija, čas nježnih, čas strasnih, čisto instinktivnih: asocijativno bljeskanje zvučnih slika, prepuštanje isprepletenim oblicima… Slobodno eksperimentiranje sa živućom maštom: sad rokću svinje, trče po livadi, ne obaziru se na simfonijski orkestar; dirigent maše i psi ovčari prolaze, nitko nikog ne dira, sve dok… Tada se pojavljuju ptice, kriješte na sve strane, nose komade mesa; naglo postaje oblačno i svinje se uplaše, psi ovčari sad jače laju, uzbuđeni su, a počinje i kiša; no orkestar i dalje svira i ništa ga ne može omesti da svira svoju snovitu melodiju radosti. Nije uopće čudno ako se odjednom pojavi div i nosi u ruci američki ustav… Opuštanje umnih mišića, propuštanje stegnutih emocija u šarolikosti imaginacije koja ne priznaje nikakve granice formalnosti: alinearni otkucaji srca uz neravnopravno poskakivanje neuronskih projekcionih jedinki.  Da, pored pisanja, bavljenje elektronskom glazbom je onaj dio stvaralaštva koji u pisanju  možete samo onda izraziti, ako ulazite u sfere koje su s onu stranu svih pojmovnih jasnoća. Tek kada nagoni preuzmu pero, tekst postaje mutan, ali zato cjelovit, vizionarski; ne objektivan u uobičajenom smislu, već mistički sveobuhvatan. Poput oblačnog neba u smiraj dana, linije, mrlje, razvučene nijanse ispremiješane u gustoj smjesi halucinantne točnosti sušičavog askete poludjelog od konstelacije elemenata, slikovitost pobjeđuje pojmove, rastura ih u širinu odakle se ponovno skupljaju u svoj stari kaleidoskop. To je magičan osjećaj  rezerviran  samo za posebne trenutke. I tu upada glazba. Jer, glazba ima tu stalnu mogućnost da se rasprostre u gustu mrežu, toliko gustu da može zahvatiti i onu smjesu halucinantne točnosti. Glazba je ples šamana i jogijski trans, ona je zvonjava crkve koju vjetar nosi među rulju što popunjava rupe, i tu je blud nerazdvojno povezan s askezom, jer je oboje još u Velikom Jajetu.

Kad bi Sebastian slušao moju produkciju, samo se misteriozno smješkao i mirno klatio nogom. I bez obzira da li su se izmjenjivala samo tri zvuka uz invalidski spor ritam ili je sve treštalo od gomile poludjelih tonova, Sebastian se samo smješkao, polako gladio bradu i onako nonšalantno prekriženih nogu jednu samo klatio, baš kao psihijatar kojem su vas poslali da vas ispita. To je hipnoza, odvraćanje od stvari, negacija same teme… – Kaotična kombinacija – rekao bi tiho, odsutno piljeći nekud u stranu – Ali maštovito kaotična… Moderna inkarnacija Hieronymusa u obliku elektronike! – Inkarnacija Hieronymusa! Ludi vizionar Bosch! A način na koji je to rekao ne ostavlja nikakvog mjesta osjećajnom rasuđivanju: niti pohvala, niti grdnja, niti kritika, niti… Ustvari, to nije čak niti komentar: samo čista neutralizacija dužnosti kao prijatelja i znalca područja. Maurice je, sa druge strane, bio upravo oduševljen mojim povratkom u elektronsku glazbu. Naime, na njegov poticaj sam i počeo opet malo češće frkati zvukove (ili bolje reći silovati?!). – Čovječe! Nama treba sadržaja – vatreno bi govorio dok bismo sjedili u njegovoj malenoj sobici za onih sedamsto kuna. – Kužiš! Nama nije dovoljno samo pisati i onda uz kavu ozbiljno komentirati tekst koji smo objavili negdje na netu. Ili u nekom listu, svejedno. Sve je to autoanaliza, poetska introspekcija, a od toga tijelo postaje mlitavo, a mozak crn kao kava (u zadnje vrijeme je volio sve što je smatrao mračnim uspoređivati s kavom). Kužiš, postaješ još samo nepokretna vreća s hrpom naoštrenih senzora. To ti je stari pisac!

- Znači – rekoh – da nama treba svirka? Pored pisanja? Pa dobro, to je…

- Pa da! Pazi, svirka je naš medij s kojim opet uspostavljamo vezu sa okolnim svijetom, sa ekipom nama sličnih. Dobro, ili onih koji nam samo žele biti slični. (Samosvjesno-egocentričan cerek mu zablista na medvjeđem licu!) Svirka je pokret ruke, noge, srca… čak i želuca, ako je mjuza dovoljno spaljena. Pisanje je povratak u sobu, nestajanje s pozornice. Pisanje je askeza od pičke i ono je ptičje pikanje mrvica. Svirka je pumpanje srca i religiozni ritual. Pazi! Nama jedno i drugo treba, i nikad ne smije jednog nestati.  Gle! (I tu stiša ton na kontemplativnu razinu.) Znaš da već dugo pišem  onaj  roman. Sjećaš se? E sad… Ima  dana kad pišem kao lud, totalno sam samo u tome. Uživam, da, ali sam toliko u tome, da onda više nisam  sposoban pričati  čak ni s onim ljudima s kojima sam inače najbliži. Postajem jedan od svojih likova. Ili još gore: postajem mnogo njih. A to je jebeno, jer onda više ne znaš tko si. Hmmm… (zamišljena faca uslijed misaone inercije) Mislim… hoću reći… (lagano zastajkivanje u navali gustog prometa raznih asocijacija) Pa da! Ustvari, ja jesam Kornelije, a Abroksus je moj lik! (Ponovno trenutak zamišljenosti.) Uglavnom, tek sa svirkom se opet uspijevam vratiti u realnost. To je totalno bolesno! Ali nama to treba, kužiš? Nama to treba… – Inače, Maurice bi kod tih svojih duševnih pretresanja gotovo uvijek govorio u množini; njegovo spajanje bića kroz mahnitost kreativnosti, čudesnu umjetnost što ne dopušta znanstveno razdvajanje. Ta množina u kojoj priča, odvaja ga od samoće drevnog promatrača, od onoga što se uvijek nalazi u samoj srži svake umjetnosti. A pri i najmanjem znaku da će ta srž izroniti na površinu, on tu istu površinu zamuti bizarnim, neshvatljivim izrazom u čijim se razbacanim slikama gubite kao na kakvim divljim demonstracijama. Poput hipnotiziranog klimanja glave za vrijeme ogromne mise, vi nestajete  kao ta rulja u općem priviđenju. Svaki pokušaj da se to kasnije objasni postaje uzaludan, jer efekt je već rodio nov pogled, a izbrisao onaj stari. A ako ste baš uporni, počinje precizno crtanje šestarom: opsesivno precizno…

Kao što rekoh, Maurice sad živi u sobici koju plaća sedamsto kuna (uključujući  režije), i to ga ljuti.  Podstanar je kod jedne šumaste žene, «lude babe koja nikada ne spava», kako sam reče. Iako ima poseban ulaz, stvar je izuzetno komplicirana, jer ta baba navodno neprestano motri kraj prozora tko dolazi i odlazi, i svakome ima nešto za reći. (Dok sam ja taj dan ulazio u dvorište, čuo sam – ali ne i vidio! – kako mi netko govori drhtavim i hrapavim glasom: – Cijelu državu će nam prodati, a oni brbljaju samo o onoj dalmatinskoj kurvi: lopoviii! Ostatak puta do Mauriceove sobe proveo sam u gadnoj paranoji!) Osim toga, ta je soba bila u dvosobnom stanu koji je dijelio s nekim likom. Srećom, tip je građevinac, objasnio mi je Maurice, tako da ga preko dana uopće nema, a i kad dođe odmah se strovali u krevet i zaspi. (Maurice mu je već pojeo svu zalihu kobasica iz špajze, ali tip ga još ništa nije pitao.) A ta sobica liči baš na tijesnu redovničku ćeliju: maleni ormar (iz vremena veličanstvenih ratova), uski krevet, stolić sumnjive stabilnosti (na kojem je kompjuter) i jedna klimava stolica. Mjesta za hodanje nema, jer sa dva koraka već prođete cijelu sobu i pri tome nije ništa čudno ako poberete malo paučine sa stropa. (Idealno mjesto za jednog košarkaša?) Jedino prirodno svjetlo, koje dopire u tu sobu je ono s prozora, a prozor je toliko malen da niti jazavčara ne biste mogli provući kroz njega. Zidovi natopljeni vlagom, mjestimice popucani, prožeti tamom; tepih iste mračne boje, pun kojekakvih mrvica (koje su dekor mrljama), a strop je doslovno spaljen, no Maurice ne zna od čega; tako je već bilo kad je uselio. Prije nego što sam ono odmaglio s Falatom, ja i Maurice smo živjeli na sličnom mjestu, samo nešto većim i jeftinijim. Sobu smo plaćali  petsto kuna i Maurice je ostao u njoj kad sam se ja odselio. I sve je bilo divno i krasno, ironično mi je pričao, ali je na kraju ipak izletio jer je zadnji tulum bio jedan previše. Netko je potrgao školjku, netko zapalio trosjed, a Damira je gazda našao kako spava u kuhinji za stolom s pogašenom frulom u ruci, a tik do njega su se listovi De Sadea natapali u malenom jezeru ustajalog vina. I možda ni tada ne bi  izletio, ispričao mi je Maurice, da nije Emir drugi dan otišao gazdi, onako, da riješi stvar. Nitko nikad nije saznao što je to mudri Emir natrabunjao, ali je gazda nakon tog razgovora s jadnim i uplašenim licem odmah otrčao k Mauriceu, i rekao kratko, jasno, veoma oštro i potpuno nedvosmisleno «neka se kupi». – Taj Emir… – mrmljao je sad Maurice istovremeno prebirući po sampleovima. Iako ga je razljutilo pričanje o tom događaju, riječ Emir mu se gubila kako se on sve više uživljavao u svirku. Klopot zubi, struganje lanaca, vilenjački glasovi, razni zvončići, svo to miješanje šarenih zvučnih asortimana se formiralo u žestokim drum´n´bass ritmovima i melankoličnim melodijama. No, tuga ne bi dugo trajala, jer naglo presijecanje distorziranim basovima i munjevita promjena ritma pretvarala bi jadikovanje tmurne noći u jutarnje ludilo ispunjeno paradiranjem bajkovitih bića – freakova bizarnih ukusa, spolni zanos oslobođenih djevica, rasprsnuće cvjetova u divljem seksu uz ritualni ples duhova!  Distorzija trešti, bubanj lupa, zvončići se igraju, zmajevi rigaju vatru i vile pjevaju, a Maurice maše glavom i ceri se kao manijak koji je ispunio svoju krvoločnu potrebu. Tada se ja uplićem i mijenjam konstelaciju zvukova; obrćem, izobličujem, preslažem… Maurice na to gleda sumnjičavo, veoma oprezno, no ubrzo se opušta, razvlači osmijeh; počinje hvaliti moje pothvate, odobrava mi, bodri me; štoviše: kliče! Tada se i ja opuštam i odem do kraja, no ne zadugo; on mi ne dopušta da razorim brižljivo poslaganu konstrukciju: – Ne… smanji kickove. Tu doboš…A što je ovo? Cviljenje mačaka? – Uglavnom, mješavina koja bi nastala kad bismo zajedno radili stvar uvijek je nalikovala kakvom neprirodnom spoju, nečemu kao dok iz jednog birca dopire cviljenje gitare, iz drugog plesni ritmovi a iz trećeg nešto neodređeno s radija; a uz sve to zvukovi same ulice: i to je to – apstraktna konstrukcija omamljujućih tekućina u isprepletenosti linija sa udarcima konkretne surovosti!

- To je zabranjena mjuza. – cinično je rekao  Damir na našoj posljednjoj  svirci, jer smo tu večer doslovno pržili ljude u Močvari. Kao i svi istinski megalomani, bez obzira na dozvoljene herce i decibele, mi smo navijali kickove, efekte i sve one ostale najčudnije zvukove do opasne granice samoraspadanja.  Dakako, nismo bili baš svega svjesni, jer smo se tu večer prije nastupa našopali kod Sebastiana sa svim i svačim: sad crte bijelog, sad žutog, pa žuto-bijelog; uz to frule, vina, pive… Kombinacija za rušenje, s tim da su nam i u Močvari neprestano donosili pive. Samo se nejasno i maglovito sjećam stegnutih, čvrsto namještenih faca kako su nekako besmisleno zjapili u mraku prostora. I samo je nekoliko ljudi plesalo, a i oni su bili poprilično pijani: hopsanje gumenih loptica u tami prožetoj mutnim osvjetljenjem uz uskovitlanu buku sa histeričnim titrajima psihodelije. Kasnije, tu noć, kad smo nakon svirke otišli s ekipom iz «Močvare» u «Đuro», stajali smo za šankom, polako pili svoje pivice i pokušavali analizirati situaciju. Tada nam je uletjela jedna cura, sva ispirsana, kosa joj u nekoliko boja, sjaji se kao neon u mraku, a ona  vesela kao hipi na špici tripa. Jesmo li mi oni bolesnici koji su večeras svirali u «Močvari»? Jesmo? Odlično, jer se njoj strašno sviđa naša muzika. Ona nas je provalila, kako nam je značajno saopćila, ona zna što  mi to izvodimo. – Ma da? – upita ju Maurice – Jer mi ne znamo. – Ona nas prijateljski zagrli i reče: – To što vi radite je antizvuk, razbijanje koncepta. Vi uništavate sve uniformiranosti i ostavljate mjesta za svijet koji tek treba nastati. Vi pravite mjesta za utopiju! Za utopiju čistog arta! Gledajte, ljudi trebaju nešto što će ih sjebati u mozak, nešto od čega će im se tresti muda, nešto… – I dok nam je prepričavala te svoje uistinu originalne dojmove o našoj svirci, oči su joj se caklile kao onim puknutim likovima koji održavaju fanatične religiozne govore na trgu. Još je nešto naklapala o filmovima koje je imala za vrijeme naše svirke, i upravo potresena od euforije, sa bliještećim očima nas je molila da joj damo CD s našom muzikom. Obećali smo joj da ćemo joj ispuniti tu skromnu želju, i ona je veselo odskakutala kako je i došla; i čim je mala nestala, Maurice je napravio zabrinutu facu, štoviše, uplašenu. I tako prestrašen upitao me uzbuđeno: – Pa da li mi stvarno privlačimo samo takve freakove? Jebote! Što je to? – I nakon mnogo piva i napornog mozganja smo zaključili da je to eto tako, da slično privlači slično. Dakako,  takve sitnice, ti mali uleti s lijeva i desna, odozdo i odozgo, sve to ima velik utjecaj na vaš život. Postajete svojeglavi, egocentrični; sve mjerite prema bizarnosti vašeg izraza, i objektivnost (koju ste izgubili potpuno svjesno i namjerno) prestaje biti važna. Više se ne podređujete glavnim kriterijima, niti se više  krećete stopama priznatih likova. Postajete otpadnici u umjetnosti i ta titula vam godi kao vatren pljesak na svečanoj pozornici; ali, vi ste u prednosti, jer više niste ovisni o pljesku. Vi ste otpadnik, vi tumarate rubovima i u deliriju ste… Nema priznanja, ali niti gubitka. Ništa ne može potkopati vaš status socijaliziranog, kreativnog i aktivno-korisnog luđaka… Pa čak ako vam usred svirke rikne kompjuter, kao što se to nama dogodilo u Kninu, vi ostajete neozlijeđeni. Bili su dani grada i pozvali nas da sviramo prije nekog DJ-a. Iako je svirka trebala početi oko devet, počela je tek oko jedanaest. Otkako smo stigli (a stigli smo negdje u rano popodne), sjedili smo na tvrđavi (historijski ponos iz srednjeg vijeka gdje je bila svirka), pili vino koje su nam dali organizatori  (ono, da ubijemo vrijeme) i čekali da se pripremi tehnika. Razumije se, to se sve odužilo tako da smo već na samom startu svirke bili poprilično pijani: ljudima smo doslovno pilili uši. A ekipa, koja je došla na svirku, sva je bliještala u neonu, dimeći se u žaru vlastitog plesa koji je  njima vladao. To su sve bili partyjaneri koji su se došli tamo isplesati, a mi smo im puštali drevno mantranje nekakvih mračnih mistika, razbijanje stakla i puhanje elektroničkog vjetra uz sintetičke zvukove opasnih frekvencija. Uz takve zvukove naravno da njihova duboka želja za plesom nije došla na svoje, tako da je opće negodovanje publike počelo frcati i žešće nego naša muzika. I tu je, naravno, došao i vrhunac našeg nastupa: crko nam je, naime, kompjuter, i  Maurice i ja smo ostali stajati u centru fokusa  stotinu razrogačenih očiju potpuno osvijetljeni naglom pojavom tišine. A još smo k tome imali na sebi nekakve fratarske mantije, koje su nam organizatori dali da navučemo na sebe. Pravi klaunovi, nema što… A kako DJ-a još nije bilo, morali smo mi nastaviti. Srećom, imali smo sa sobom CD-e s našom produkcijom – i to još  plesnom  koju je rulja na kraju ipak dobro prihvatila. Ostatak nastupa smo odradili tako da smo jednostavno samo pustili CD da odsvira dok smo mi stajali kraj miksete i nešto tobože radili. Ali, bit cijelog fijaska je u tome što istinskog fijaska nije niti bilo. Sama priroda naše muzike izgleda da je takva da od nje ne može doći ama baš ništa neočekivano. Jer kasnije, kad nam se obratilo nekoliko ljudi, sa oduševljenjem su nas pitali kakva je to muzika, da li je to drum´n´bass, ambijent, noise, eksperimentalna elektronika, što? To je stvarno čudna mjuza, govorili su; čudna, ali zanimljiva. Da, svaka greška prolazi kao dio neshvatljivog performansa, sve je dozvoljeno i nigdje nema granica – osim ako si ih sami postavite. Vi ste slobodnjaci, ali slobodnjaci bez definicije: vi ničemu ne pripadate, i kao takvi, vi ste sami. Naravno, sami u zemlji mašte bez granica  u kojoj ste i kralj i parlament i puk. Ali, zar nije to slika svake individue, koja ima muda istinski stati pred ogledalo?

- U mjuzi treba uvijek biti neka priča, neki doživljaj. – smatrao je Dmitrij, na što reče Damir: – Film. Kod svake dobre mjuze imaš film. Kao kod Cerberus Shoala npr. Putovanje, euforija, mir, ludilo, san… Ustvari (tiho usklikne pa se zagleda u mene i Mauricea), pa vi imate takvu vrstu mjuze. Vidiš… – I tu je utonuo u šutnju, zamišljeno kružeći pogledom po tamnosmeđim zidovima, koji su bili mjestimično prošarani komadima stakla i crvenim lajsnama. Iznad separea preko puta našeg, visio je neki pokušaj modernog slikarstva, kombinacija Kadinskog i Matissea posipana vizijama gotikmetalca. Na drugom mjestu je pak bila slika Fendera, upravo nedaleko od crno-bijele domine koja bičem mlati nekog debeloguzog tipa u besprijekornom odijelu: uglađen tip koji je listao «Playboy» nonšalantno prekriženih nogu ispod te stimulirajuće slike bio je savršen začin toj mješavini kvazi-art-caffea i alternativnog birca sa licem progresivnog mentaliteta. «Soundgarden» je plakao u fino intoniranom molu, fancy cure stenjale u brbljanju kao tenisačice, i frajer u kožnom kaputu strogo zalizane kose je budistički spokojno  promatrao nešto ispred sebe, nešto što samo on može vidjeti. Za šankom nekoliko htjeli-bi-biti jupyji arogantnih pogleda, a pokraj njih neki stari roker kljuca nad već ishlapljenom pivom; savršen prizor istinske raznolikosti u očima fanatičnog slikara sa diplomom iz politologije: lijep splet društvenih produkta u muzeju frojdističke teologije…  Iznenadna dernjava  pijanih sportaša bila je reakcija na vrisak mlade dame (vitka crnka aristokratskih  kretnji) kojoj se prolila voda po hlačama (također aristokratski pripijene uz meku kožu): sa trećeg stola se i pljesak razlijegao… – Mala je mokra – ironično prokomentira Dmitrij požudno se smiješeći. Isto kao što su inače sve mokre na našu svirku: ton kojim je Maurice to rekao nalikovao je izjavi kardinala puknutog od donjeg rublja univerzalnog sarkazma, i verbalna elektriziranost prorešetala je naše brbljanje koje je munjevito skočilo za visok stupanj asocijativnog šamaranja: – Možda mokre od isijavanja idiotizma… Da, pa s kim si takav si…Obavezni čepovi za uši… A ljudska prava… Je! Ženevska konferencija… A da napišemo molbu za posao na OTV-u… Baš: može i MTV… Pa da još dospijemo u «Jutarnji» pod kultura… Ne, pod Život… Prije bih rekao Crna kronika… Jebote… – To refleksno bombardiranje, da tako kažem, treštalo je za našim stolom kričavo obojano cerekanjem, kako sa naše strane, tako i sa susjednih stolova koji su hvatali te naše zajebancije kao što narod hvata svečana obećanja za vrijeme političkih kampanja. Salve smijeha terorista na ljetovanju: okup dvorskih luda na prijedlog znakova zodijaka. – Ali… – ponovno će Damir zamišljeno, i njegovi misaoni protoci već su u tren oka zahvatili naše raspoloženje poput iznenadne pojave kakve barbijevske ljepotice. – Trebali bi pospikati sa Sašom u vezi vaše mjuze. – uskoro dometne, i na to se javi ženski glas: – Dečki, mogu vas nešto pitati?- Slavonski naglasak neke slatke cure stvorio je auru blage seksipilnosti oko njene simpatične pojave. Crnka sa tankim dredovima i štreberskim cvikerima našla se odjednom za našim stolom, i već nakon nekoliko minuta bila je sređena svirka u Osijeku. Naime, cura radi u «Klubu mladih» u Osijeku, i budući da je čula naš razgovor zainteresirala se za našu produkciju. Upravo joj je propala jedna svirka, pa treba popuniti upravo nastalu rupu u programu; a pošto još nije čula našu muziku, dogovorili smo se za drugu večer na istom mjestu. – Stvarno je brzo krenulo – rekoh kasnije Mauriceu, koji je na to poklopio: – A kad je uopće stalo? – Dmitrij se slabašno smijuljio i tiho prokomentirao (simpatično-posprdno) «a da li je uopće ikad i krenulo», dok je Damir utonuo u zamišljenost, ozbiljnog lica promatrajući sjene koje su plesale na zidu. Njegove oči, nepomične kao oči kipa, kao da su pipale nekakav prizor zakrabuljenih lica, prerušenih figura koje se neprestano vrte u istom krugu, samo mijenjajući neznatne detalje u plesu koji se svejednako ponavlja. Jer ton, dramatičan i ozbiljan, ali neuznemiren, gotovo spokojan, kojim je progovorio uz snažno intoniranu izjavu, izražavao je suočavanje s jednim dubljim uvidom, s nečim dramatičnim. – Da. – počeo je i dalje zureći u sjene što su se svakim pokretom sve više spetljavale u zamršen splet složenih oblika. – Naše kretanje je uvijek kružno, ali sitno, ništavno. I stalno se vrtimo oko jedne te iste točke. A samo zato jer se zemlja vrti i svijet se kreće, mi vjerujemo da i mi to činimo. Da idemo prema nekakvom ispunjenju. Kako smiješno! Poistovjećujući promjenu odsjaja na vodi sa njenim stvarnim fizičkim stanjem… – Šutnja koja je nastupila i koju još dugo nitko nije prekinuo, imala je u sebi nečeg upozoravajućeg, nečeg opasno istinitog. Točka na i u posljednjoj rečenici, dovršenje dugačkog epa. Ili sna (koji se odigrao već bezbroj puta kao prirodna posljedica neprestanih manifestacija jednog te istog stvaraoca). Svirka i osjećaj manipulativnosti, pretresanje stavova koji su već pretreseni do kostiju, redukcija zdravlja kao žrtva samozaboravu, stare riječi ukomponirane u nove rečenice, vapaj za mesom i toplinom peći, ponavljanje rituala, potreba za dodirom, krik duha, zagrljaj prijatelja, refleksija nakon signaliziranja, dobro poznata pjesmica, kombinacija boja nakon buđenja, jasnoća srca…  Sve ono što se valja u divovskom klupku, dolje, ispod površine, Damirovim riječima sad je prijetilo izaći na sunce. Kao prije kakve drevne bitke, zloguko stupanje vojske se čulo iz mutne daljine. I tmurnost lica za stolom, neugodna šutnja i ukočeni pogledi govorili su o izvještačenosti jednog općeg stanja. I kao i uvijek, političari u nama nisu dopustili da se to stanje prikaže u svom prirodnom obimu, pa su ti retoričari opet iskoristili jednu od tisuća spremnih fraza koje uvijek tako strpljivo čekaju ispod šešira: – Što, euforija nas je puknula među zvijezde… Kako je život lijep… Dajte nam štrik i papir za oporuku… A kome ostaviti to ogromno bogatstvo… Pa ministarstvu financija, kome drugom… Gluposti! Pa crkvi, naravno… A ti bi u vječnost, ha… Vječnost! Pih! Prije u pakao…

 Ali kasnije, kad smo se rastajali na ulici, pažljivo sam pitao Damira da li će ići s nama u Osijek ako nađemo prijevoz. Iako je rekao da će vidjeti, bilo mi je već jasno da nipošto neće s nama na svirku. Damir već prebiva na nekom drugom polu, negdje gdje nema napušenog smijeha i nečitljivih grafita; do tamo ne dopiru vijesti o tromim pregovorima ili recenzije zamršene poezije, onih riječi što su silovane dadaističkim penisima pa propuštene kroz filtre postmodernističkih jezika. Ovdje se glasaju domaće životinje među nogama ushićenih akademika kao pozadina paradskoj muzici, i mikrofon koji sve to guta kasnije prdi na ogroman razglas u neravnomjernom taktu građanskog metabolizma. Svijet je bolestan, ali mi živimo od te bolesti, reče jednom Maurice smiješeći se kao nevinašce, a dim mu se pušio iz kose kao iz nafilane lokomotive. Da, pisanje o propalim umjetnicima, ludim vojnicima ili šepavim kurvama; oslikavanje testisa snažno napumpanih u krajoliku nabujale vegetacije, razrogačenog oka na postolju od oblaka natopljenih u krvi. Neviđena čudovišta s pogledom mudrih sova u vrtu koji je poliven svjetlucavom noći: Fionine umne projekcije i Mauriceovi fantasyjem nabildani snovi…

- Sve što je sastavni dio naših života, uvijek su note netom ispisane našim mehaničkim rukama, dok smo mi hrkali duboko zavaljeni u foteljama, koje smo si nekada sami izradili. – Da li je to Sebastian zapisao u vrijeme vjerovanja u magiju ili je to bila samo još jedna ronilačka faza?

 

 

 

 

*                    *                   *

 

 

 

- Bez brige, dovoljna je vjera – ponavljao sam uporno, dok se Maurice mrštio i žvakao misli popriličnom vidljivošću. Vjera je dobra stvar, smatrao je, ali jebeš vjeru ako je produkcija još uvijek tako nekako… amaterska? Nedorađena? Perfekcionističko stremljenje ka formi potpune cjelovitosti, ona stara umjetnička potreba za nadilaženjem vlastite osobe u datom trenutku. – Ne znam, Maurice, ali mislim da se oko toga najmanje trebaš brinuti. – reče Dmitrij vrteći čašu; promatrao je kako se boja pelinkovca ljeska na tamnožutom svjetlu. Sjedili smo u onom istom bircu kao i jučer, i ponovno je svirao neki grunge, potvrđujući um devedesetih izmučenog od poetskog revolta na nihilističku prošlost. I pošto ona cura iz Osijeka, Martina, još nije došla, ispunjavali smo vrijeme pretresanjem našeg općeg stvaralačkog stadija. Večeras će doći i Sebastian, samo nešto kasnije; morao je opet nešto obaviti. Fiona nam se požalila da joj je opet odbrusio kad ga je pitala gdje ide. – «Srediti neke formalnosti. Ništa s čim se treba jedna aristokratska pojava baviti.» Jesam li ja to glupa, luda, ili se on to meni sad već otvoreno izruguje?

-              Ma pusti to – posprdno će Maurice – Ne dolikuje ti da se  time baviš. – Fiona se kiselo nasmije na taj ironičan poklopac, reče mu neka začepi i neka opet odleti u svoje oblake; stisnutih usnica je čeprkala po kutiji cigareta i rad prstiju je svjedočio o panici zbog poljuljane zemlje, zbog neizvjesnosti izvjesnoga. Fiona je bila ljuta. Mi ostali samo razjareni vlastitim postojanjem. Nakon nekoliko nevezanih rečenica, Dmitrij ispljune otužno: – Čovjek je jedan Feniks i smrdi po ustajalom pepelu. – Teatralnost tona, koja je bila  sasvim u stilu Monty Pythona porodila je opći smijeh, čija je kompozicija rasplesala naše već gotovo osušene jezike. Tako su počele pive sve brže teći, zbog čega je i razgovor poprimio oblik vesele jazzerske improvizacije; uz to je došla i Marina koja je odmah na discmanu poslušala našu muziku, rekla da joj se sviđa i da ćemo svirati u Osijeku već ovaj vikend. I upravo kad sam spomenuo Sebastiana, eto i njega u pratnji nacerenog Emira. Kratak i jedva čujan pozdrav uz iskrivljeni osmijeh govorio je o udaljenosti Sebastianove osobe, što je Emir zato kompenzirao cijelim vodopadom rečenica. Sad je jedino Damir nedostajao, koji je kasnije javio porukom da ne može doći: ide na nekakav Hare Krišna festival. Dobivši poruku, isprve nisam ama baš ništa pomislio; samo jedna užasno snažna minimalistička slika. Osjećaj kao pri kraju sna, dok si već svjestan da je sve što se događa san, pa tome ne pridaješ konkretnu vrijednost, iako samo događanje sna još uvijek veoma intenzivno osjećaš. Tek kad me Sebastian upitao što sam se tako zamislio, naglo sam se trgnuo iz tog momenta bezoblične neodređenosti. Sebastianove oči, mirne poput nepomičnog jezera zaleđenog u hladnom transu zimske noći, promatrale su moje opipljivošću tjelesnog dodira. Njegov tanahan smiješak je sadržavao intuitivno naslućivanje  o nestanku jednog starog kulta, o rasprsnuću kakvog umjetnog cvijeta koji je znak, simbol…  - I? – tiho me upitao sa dozom zavodničke igre – Što kaže naš tragač za istinom? – Morao sam se nasmijati, onako, iz sveg glasa, jer Sebastianova intonacija (u kojoj se uvijek nalazi određena poruga) uistinu je nalikovala nečem opće obezvrjeđujućem, nečem ništavno-spiritualnom. I kad sam svima ispričao gdje je trenutno Damir, Sebastian se nešto zamislio pa u stilu fatalističkog intelektualca jedva čujno rekao: – Iskonski bijeg u ideal rajskog vrta. – I nešto kasnije, nakon što se za stolom čulo samo diskretno mrmljanje i tiho  ispijanje pića: – Očaj je izrod izgubljenosti, a izgubljenost jedini put koji ljudi poput nas poznaju. – Tu se Dmitrij nadovezao, rekavši kako je ta izgubljenost ipak nužna faza u razvitku individue, tunel nakon kojeg uvijek ide svjetlo; i Mauriceov komentar da je to samo obična zaljubljenost u filozofiju, Fionino mišljenje kako bi trebalo takve drevne nauke shvaćati ipak više metaforički, ne tako doslovno, Marinino zamišljeno zurenje u vlastitu utrobu, dozivanje konobara radi pražnjenja čaša, kucanje na poticaj Emirovog izjavljivanja da je to sve duboka potreba za opijenošću, da upravo elementarna potreba, to naše plesanje oko jedne te iste čaše, plesanje u dimu mirišljavom kao suviše intenzivan parfem, zamršen splet miomirisa, kao dlake među ženskim nogama među kojima roniš u luđačkoj želji za satisfakcijom grozničavih zahtjeva antipoda, da, stanje života, upravo slično tulumu na kojem smo završili tu večer.

Marina nas je odvela u stan  svoje prijateljice, koja nije nitko drugi nego – Ivka! Živahno stvorenje Ivka sa emocijama kričavim kao lightshow na Future shocku, kao nakostriješeno perje genetski modificiranog pauna! Ivkino  bacanje u zagrljaj Fioni  bilo je prvo što se dogodilo kad su se vrata otvorila, pa naše upadanje nalik strovaljivanju otkinutih komada goleme stijene, brzinsko stapanje u zamračenoj prostoriji u kojoj su lelujale siluete ljudskih lutaka. (Lutaka stoga, što su pokreti tih osoba bile baš kao da se neki pijani lutkar igra na vlastitom nastupu, opterećen pretjeranom opuštenošću.) Svirao je neki ambijentalni drum´n´bass, meki zvukovi što teku po virtualnim planinama  kojima odjekuju koraci teško opremljenih nomada, i kroz naslage dima su se žarili vrhovi jointa koji su neprestano kružili među ruljom, bačenu u razvodnjene vizije bijelih miševa. Na foteljama izvaljeni neki tipovi među kojima su se mijesila ženska tijela, razgolićena u pristojnoj maniri suzdržanog stila neohipijevskih trendova. – Što misliš, – diskretno me upitao Dmitrij s izrazom face kao u ratnika prije početka bitke – da li će ovo biti vrhunac njihove bolesne veze? Možda eksplozija? (Mislio je na Fionu i Sebastiana)  – I nesvjesno sam stao promatrati Sebastiana kako zuri kroz prozor u žmirkava svjetla grada, treperenje očiju u tečenju znoja uzburkanog tijela noći, i Fionu na drugom kraju prostorije kako pogledava čas Sebastiana, čas Mauricea; a ovaj, netaknut ostalim psihičkim realitetom, sa bliještećom je požudom što mu je virila iz očiju  koketirao s nekom mlađahnom ženskicom (slatka mačkica sa leptir mašnama u djetinjastim očima): kemija što se rasprostrla između njihovih tijela vibrirala je glasnoćom pneumatske bušilice. – Tko bi znao kako će to sve završiti. – odgovorih Dmitriju, sjetivši se svih onih afera mjesečarskog postojanja, tih spleta tijela što se u slijepoj automatizaciji vođenom nevidljivim rukama titanskih hirova proždiru poput bogomoljki. To je najezda štetočina, poplava sluzi i redovničko bičevanje vlastitih leđa; tu se ledeni oklop još više ukrućuje, bez obzira na toplinske udare u spužvastim mozgovima. I u takvom stanju ljutog veselja, mi plešemo na uvijene ritmove sastavljene od fluidnih lego-kockica što poskakuju po ljestvicama zapleteni u organskoj mreži koja pulsira kao srce kad se stane pred ogledalo svojeg neshvatljivog određenja. To je kiša meteora kroz koju letimo cereći se kao osoba čija je divljačka duša spoznala neminovnu propast izvitoperenih konstrukcija pojmovnih graditelja. Mi plešemo i plešemo, tonemo i letimo, tancamo kao pijani komedijaši, kao dvorske lude, kao istraživači koji su pronašli predmet svoje potrage; neprestano plešemo oko te čaše što je ispunjena čudnim bojama i čija se pjena slijeva pod naše razigrane noge; a miris, koji emanira iz te pjene ulazi kako kroz naše nozdrve, tako i kroz naše pore ubrzavajući naš krvotok čija bjesomučna tečnost nas puca među razrogačene noge izbrazdanog neba šarenog poput bogatog sna starog askete. I sunce, ako ga u obaveznim predasima samo malo bolje pogledamo, kesi se djetinjastom zloćom na naše ustreptale poglede, dok se veliki penis sunčevog diska klati amo-tamo i gore-dolje i posipa zemljinu površinu pozlaćenom spermom – kozmički dar pravednoj Majci Zemlji! I sad smo plesali, euforično i mahnito, po prostoriji se međusobno sudarajući, natakali u sebe cugu kao da nam je posljednja, hvatali jedni druge za škakljiva mjesta, mirisali jedni drugima znoj u ovisničkoj groznici…  i… Počelo mi se vrtjeti u glavi. Trebao mi je odmor. Strovalih se u fotelju pokraj nekih likova, koji su samo umorno pušili joint, i tek tu i tamo bi neko od njih promrmljao nešto meni jedva razumljivo.  – Jebote – uskoro reče tip do mene nikome određeno – Gle što radi onaj tamo lik. – U kutu sobe, nedaleko od nas, među nekim tipovima (izobličene face, rastegnute kao guma, prožvakane tromom vilicom krave, razrogačenih očiju u kojima samo zjenice veličine crne rupe: fizički izraz sintetičkog blaženstva na bombonima), neki je lik savijen kao vruća plastika, upalih obraza i psihopatskih očiju, mlatio rukama i pričao vatrenošću  fanatičnog vođe o spektrima boja, o brojkama koje se poništavaju, o profesorima koji nemaju pojma, o sjebanosti bombona u Zagrebu, o pičkama i autima… – To ti je to: ništa! – i pucne prstima: – Ništa! Tu imaš sistem, savršena kombinacija: nula i jedinice! A što on radi? Ha? Ha Ha Ha! Pa skače! Kužite, on skače, u sustavu on skače kao loptica, gotove kombinacije, svršene, kao šah, kao… Ma! – i tada je zastao, svoje sugovornike (koji su samo šutjeli i zbunjeno zurili nekud u stranu) ozbiljno pogledao, pa odjednom prasnuo u smijeh: – Ha Ha Ha… (ponovno pucanje prstima) Kužite?! Svršeno! Finito! To ti je Wall Street, to ti je računica, ekonomska fluktuacija, to ti je… Pa što vi mislite, što mi je rekao profesor kad sam mu rekao da nema pojma, i da sunce nije žuto, nego zeleno? Ha? Što mislite? (i tu se opet nakesio kao manijak) Pa to ti je kolaps. Dođe tip, otvori firmu, negdje je u sistemu, ima sve strojeve, lovu, reklamu… Ali ne ide. Zašto? Ha! Overload. It´s over. Game over. But why? Ha jebote… Infinity world of speed. Kužite?! Ukinuće because the sistem is going down… Ha? (i tu se onim jadnicima – sad već potpuno shrvanima tim nadasve neobičnim govorom – unese u lica kao  silovatelj čelične odlučnosti) Pazite! (pa izvadi dvije kugle koje je počeo vrtjeti u šaci) Gledajte! Vidite? Gdje je početak? A kraj? He he he… Overload. To vam je overload… – Jedan od likova među kojima sam sjedio reče: – A iz koje je ovaj ludnice zbrisao?

- Ma kaj ti je. Ovog ne bi ni u ludnicu primili. – poklopi netko i počinje raditi crte bijelog koje su na knjizi počele među nama kružiti; i dok sam vukao crtu, primijetio sam kako Sebastian i Fiona razgovaraju kod prozora; ozbiljnost na Fioninom licu govorila je o kraju njihove veze, veze prirodne kao genetski modificirana hrana za stolom američkih puritanaca. Činilo se da je to konačno rasprsnuće među njima, jer  jasnoća tog rasprsnuća žarila se snažno i blještavo među onom ruljom što je bauljala po prostoriji poput pijanih pantomimičara. Posvuda profesionalni klaunovi, svježi surferi i utjelovljenja konfekcijskog uma; izvode trbušne plesove i znakove poželjne jebačine; kičaste majice se lijepe za kožu kao plakati na popucanim zidovima, vilice se rastežu kao harmonike i dernjava i smijeh se oru kroz uskovitlanu mrežu divljih ritmova poput lavine snijega što se strmoglavljuje po industrijskoj zoni. Tu i tamo se netko prolije  cugom, ili ti netko  uleti s pitanjem da li si ti  Žohar iz Zadra. Ponetko čuči u kutu napučenih usna  i samo se bjesomučno trlja po faci…  - Misliš da se taj peder vratio iz istražnog? – čujem tipa pokraj sebe. – Ma! – bahato odgovori netko – Bolje da je tamo nego da po kvartu prodaje peršin pod žižu. – Digao sam se i krenuo preko u kuhinju gdje sam naletio na Damira. Oči mu bile svijetleće kao biseri u polumraku, sav  napucan energijom, zračio nekom opijenom čistoćom poput žarulje divovskih razmjera. Baš je maloprije stigao, reče lupivši me snažno po leđima. Pričao je brzo, oduševljeno, gotovo mahnito; ali, teško pušio žižu, grčio facu, tresao se dok je pio, na momente se ježio.   – Što ti je? – rekoh – Sav si nekako…

- Lud? – prekine me s osmijehom od uha do uha, pozorno me gledajući tim ogromnim očima što su se caklile kao baklje. – Da, Robi. Sav sam nekako…

- Prosvijetljen? – Tu riječ je Sebastian izrekao polako i izazivački,  diskretno se trljajući po nosu. Damir se toplo nasmiješi i njih dvojica su se stali gledati u oči, kopajući jedan drugom po mislima. Damirove oči, sjajne kao u rođendanskog djeteta, i Sebastianove, sitne i nepomične, mutne poput močvare. Nakon nekog vremena Damir mu reče: – Sebastiane. Čuo sam da se u zadnje vrijeme intelektualno uzdižeš. – pa diskretno protrlja nos, nakon čega svo troje prasnemo u smijeh (Damir u glasan i prirodan, Sebastian u suzdržljiv i kiseli). – I? – upitah Damira – Kako je bilo na…

- Hare Krišni? Pa, bilo je… (duboko udahne pogledom tražeći riječ po sobi) efektno. – Ponovni smijeh u kojem se počeo valjati nalikovao je već nečem opsesivnom, nečem neobuzdanom; smijao se poput mladog ratnika koji se vratio iz svog prvog, krvavog boja, i u pobjedničkoj euforiji sad slavi  pobjedu unutar svojeg novorođenog tijela. – A da li je bilo inspirativno? – zavodničkim tonom će na to Sebastian pružajući mu čašu vina, no Damir ne odgovori, već se nekako blesavo zagleda u tu čašu; promatrao ju je s nepovjerenjem, s nelagodom, i kad je ipak otpio gutljaj, odjednom se strese i zgađene face ju odloži. Sebastian je utonuo u šutnju, samo promatrajući Damirove reakcije (opipavanje promjene koja pušta korijenje u upravo oplođenom tlu). Taj novi žar Damirov uz te čudne, upravo apsurdne reakcije na  stvari koje u sebe stavlja od kada ga poznajem, ta Sebastianova povučenost, uvećana nedodirljivost, pa još oni tamo pokraj nas koji su  počeli razgovarati nešto o Kabali, o numeričkom izvođenju stvarnosti, o Kerubinima i nebeskim tijelima, sve mi je to bilo nekako jezivo, čudno, filmski nestvarno. A onda se još i Damir ubacio među te likove, s dignutim kažiprstom im govoreći kako je vedska filozofija izvorna i prvobitna, i da je Kabala kao i sve ostalo samo izvedenica iz Veda! Pričao im je o mayi, o materijalnoj energiji, pet grubih elemenata i tri suptilna, o reinkarnaciji i vječnosti; a ono dvoje, onakvi u kožnim kaputima, cijeli u crnom i tajanstvenog držanja, pušeći cigarete na cigaršpic i nonšalantnih kretnja, baš kao u nekakvom pretencioznom igranom dokumentarcu o X generaciji. Sa strane se ruše tanjuri jer ih gura neki par koji se međusobno ližu kao ranjeno pseto, iz hodnika se neko dere, doziva svoju mamu, ovi o iluzijama i vrhovnim istinama, a Ivka uletava u kuhinju, drži se za glavu i zaprepašteno nas gleda, gotovo da vrišti. Izgledala je kao da je prisustvovala ubojstvu, ili srednjovjekovnom mučenju. Kad smo ju pitali što joj je, isprva je ispalila cijeli rafal riječi, naglo umuknula, pa rekla neka idemo uostalom sami vidjeti. I kad smo ušli u dnevnu sobu, uistinu smo imali što vidjeti! Onaj lik, koji se bio ono razvezao o nulama i jedinicama,  bio je sad samo u gaćama, sav namazan srebrnim lakom i plesao u Tarzan-gaćicama kao kakvo švapsko utjelovljenje parodičnog seks-simbola na MTV-u. Derao se nešto tipa «Let na drugi svijet» i «Kolaps trenutka je prava žurka», pri tome plešući kao da surfa na urnebesnim valovima Kalifornije. Hrpa ljudi je stajala oko njega, pljeskala mu i vikala «Još, još…», a on je plesao i surfao, surfao i plesao i sjajio se od laka cereći se kao luđak koji uživa u vlastitom spaljivanju: lice mu bilo šareno od žila što su mu iskočile u tom Tsunamiju bezumlja. Čuo sam kako netko sa strane nekome priča da je taj lik nekada bio genij za fiziku i matematiku, sve dok nije počeo hodati po partyjima, gdje je žderao svu drogu na koju bi naletio i rezultat je, eto, sad priložen (kasnije sam još čuo kako je nedavno prije te noći bio viđen da hoda po nekom krovu s nekakvim neobičnim žicama u rukama: želio je spojiti Zagreb s uzvišenijim frekvencijama). – Dobro da živimo u svijetu sklada i mira. – ironično će na to sve Sebastian, samo mirno stojeći i gledajući tu paradu vrhunskog bezumlja. Mogli bi se skloniti u sobu, smatrao je Sebastian, s čim smo se svi složili (jer, i najzabavnije gluposti ponekad se izvrnu u svoju vlastitu suprotnost, pa kad ono bolesno smiješno postane bolesno morbidno…). I dok su ostali krenuli prema spavaćoj sobi, Damir je okrenuo glavu ozbiljno se zapiljivši nekud u rulju, koja je euforično paradirala oko onog srebrnog idiota. – Što je? – upitah ga – Ideš s nama? Mislim da Sebastian…

- Da, znam. – odsječe Damir. Sad se zagledao u pravcu Sebastiana, koji je stajao u hodniku i već izvadio vrećicu  provjeravajući koliko se još ima. – Ne znam… – procijedi teško i umorno, gotovo izmučeno; spustio je glavu i zapiljio se u pohabane cipele nekog tipa koji se ljuljao oko jedne cure. Isti onaj pogled kao od neki dan, pogled čovjeka koji je već otputovao i sad se samo još osvrće za onim što je ostavio. Stajao je tako ukopan na mjestu, zamišljeno zurio u pod i samo pučio usne. I upravo kad sam ga htio pitati što mu je, odnekud je doletjela Fiona i odvukla me na stranu. Mogu li ja to zamisliti, pita me sva uzbuđena, gotovo panična. A što to, upitah, i ona počne pričati kako joj je Sebastian rekao da sutra odlazi na turneju u Italiju; sve je to kao već dugo dogovoreno, samo što joj nije stigao ništa reći. – Kužiš ti to? – bjesnila je – Nije mi stigao reći! A s kim živi? S kim spava? – Rekoh na to da ne znam, i da mi iz svega toga izgleda da on već dugo ne spava s njom. Isprve me je gledala kao zaprepašteno, iznenađeno, no ubrzo je skrenula pogled, duboko udahnula,  i naposljetku rekla da valjda imam pravo. Izvijestila me da će biti kod Ivke, zasada, barem dok ne vidi što će biti. – Znaš – reče turobno – sve je to tako… – Ali nije stigla završiti započeto, jer već se neki pijani tip zalijepio za nju; počeo ju je pipati i navlačiti, nezgrapno ju grlio, no to suptilno upucavanje nije dugo potrajalo, jer je već u slijedećem trenutku lik dobio šamar (komada nekoliko), ritnjak u guzicu i hrpu kletvi, čija je žestina bila na visokom stupnju eksplozivne naprave. – Jebote! – proderala se dok je tip odgmizao – Baš luda noć! Divna i nezaboravna!

- Ma ajde… – rekoh vedro – Vidiš da ti neće biti teško naći nekog boljeg. – Kiselo se nasmijala, tobože prijekorno (ali značajno) me pogledala i otišla, nehajno rekavši da sad ide naći Ivku: pun joj je kurac ovog tuluma. Gledao sam za njom dok je odlazila, ostavši na tom mjestu još neko vrijeme stajati, sve dok nije naišao Damir. Oblačio je jaknu i rekao da ide; samo je još jedan kratak pogled bacio u kuhinju, kao da ima provjeriti da nije nešto zaboravio. Onda je odmaglio, neobično brzo, i samo su se još začula vrata kako su tresnula za njim; nisam mu stigao ama baš ništa reći. Ali, vjerujem da bi se moje riječi ionako odbijale od njega kao od kakvog zida: čvrstog  zida jednog upravo izgrađenog hrama, pomislih sarkastično, i nekakva ljutina, zapapreno i sprženo osjećanje me obuzelo, cijelog me preplavivši poput iznenadne navale skrivenog ludila što se kuhalo u miješalici nervne utrobe. Orlovski pogled što si reže vidik kroz nakupine prenatrpane slike, izmicanje konceptima postavljenim na izbrazdanim klupama u danima bajne mladosti, coolerskim danima rata i mira…Lutanje po nepreglednim pejzažima: plivanje kontra struje?! Kakvi prizori poetske groznice… Fiona i Sebastian u konačnom raspadu vlastitog sistema, Damirova borba s  vlastitim tijelom, moje bacakanje u vječitoj sredini, nestabilnost temelja, srebrni surfer, gmizanje pohotnih prolaznika, užurbana gramzljivost, mahnita volja za još više mrvica, brzine, protoka, zaleta, dubljenja, hrkanja… i da, Mauriceov vragolasti smijeh, potvrda uzburkanog identiteta koji je dopirao iz spavaće sobe (začudo nezauzete) nalik na putujući prdež trbuhozborca. Zavalili smo se u krevet pokraj prozora  odakle nam se pružala noćna slika grada, opskrbili se cugom, smotali si jednu dugačku frulu i pustili si Miles Davisa, čija nas je razigrana svirka  omamljivala kao snažan začin ostalim stimulansima. U sobi je gorjela jedino stolna lampa, a i nju smo pokrili nekom tamnom maramom, tako da je ambijent bio savršen za rastapanje umno-tjelesnih taloga, nakupljenih pri prolaženju kroz tu prašumu isprepletenih harlekina. Mjesec se valjao među zvijezdama iznad  žmirkavih svjetla grada, i polagani akordi gitare, koji su se provlačili kroz snovito ljeskanje tonova klavira činili su zrak ispunjen toplinom, gustom smjesom u kojoj se mijesite kao u vrlo pjenušavoj kadi. I tihi glasovi, nevezani razgovor što je tekao u tom ritmu spokojnog snivanja, samo su bili tu da pojačaju osjećaj tišine, nepomičnost jednog tijeka čija priroda iako neprestano prolazi kroz razne metamorfoze, ipak ostaje onakva kakva je bila na početku, tj. kompozicija ispunjena šarenilom vlastitog sna, čija egzistencija premašuje realnost naših kosti i krvi. I više niti ne znam koliko smo dugo tako sjedili, niti što smo pričali, i uopće, što smo radili, jer se to sve odvijalo u magli i dimu, bez ikakvih otkucaja sata i konkretnih akata: samo ležanje na krevetu od slika čije su se nijanse prelijevale među balonima ideja što su lebdjele orbitalno kružeći oko  jedne privatne dimenzije…

                (One Sebastianove? Ili Damirove? Ili… Da: ekstremi  rastegnuti kao most preko kojeg koračaju bludnici, monasi, lude i bogovi, jedan veći od drugog, jer njihova malenkost se stapa sa zrnima gorušice: vreća začina za dinner-party, kako bi kokteli koje smo si mućkali napisali dozvolu za masažu temeljitom kao arhitektonski nacrt – ili možda ipak za izvođenje konkretnog akta?)

 Ali, što je to konkretan akt? Politički angažman? Preprodaja nekakvih artikla? Svirka pred stadionom ljudi (hmmm…)? Pomirbeni seks i ljubavnička šaputanja u krevetu? Izraz karaktera kroz medij neodređene svakodnevnice? Ili religijsko usmjerenje kao povlačenje crte između dvije životne faze? Možda bijeg od izgubljene lucidnosti? Konkretan akt! To pitanje mi se utkalo u misaoni tok u koji sam počeo tonuti, sasvim polako, kao Titanik. (Pitanje je santa leda, ali samo ako to pitanje postaje suviše potencirano, i stoga, santu leda je bolje izbjegavati… Pitajte Titanic zašto! )

Ali to je ipak nekako sick, čuo sam Mauriceov tihi glas. Napunio je nos i dodao knjigu dalje, na čijim su glatkim koricama bile poredane crte žutog. Dmitrij je bojažljivo povukao crtu i predao knjigu meni. – Misliš na taj sav miks, ha? – reče tada više za sebe, no Maurice ne odgovori; samo se zabuljio kroz prozor u enigmatičnoj misaonosti prebirući po nakupinama između redova. – Damir je otišao, je´l da? – upita Sebastian nikog posebno. – Hm… – promrmlja Dmitrij – Otišao… (pa podigne teatralno ruke uperivši pogled proročki u visine) Otišao u sklonište duha, da izazove istinu mesa. – i kiselo se nasmiješi, autoironično, svemu podrugljivo; i Maurice obješene face poklopi posprdno: – Kakav materijalizam… – i malo kasnije ponovno: – Kako je to sve sick!

- Dmitrij. – rekoh – Ovo ti je bilo dobro. – Dmitriju se razvuče egocentričan osmijeh i reče da to zna, pa nešto kasnije: – Bijeg od samog sebe, radi potrage za esencijom vlastitog bića.

- Paradoks. Dubok, istinit, ne baš originalan, i kao i uvijek, varljivo konačan. – Dok je to rekao, Sebastian je rezignirano okrenuo glavu u suprotnu stranu od nas, a ravnodušnost njegovog tona uvećavala je vrijednost njegove izjave, istovremeno ju i pokopavši. Dmitrij me pogleda podignutih obrva, nimalo prijazno; pekmezast mu izraz prekrio istančane  crte lica: primanje kritike vlastite poezije…  I naravno, Maurice klaunski naceren izvali: – Taj čovjek bi trebao  malo jebati. Ljepši način da izazove istinu mesa! Ha ha ha…

- E, sine… – reče Dmitrij smijuljeći se i okrećući glavu. – Jadna majka što te rodila…

To banaliziranje Mauriceovo, tipično za njega u trenucima kontemplativnih opasnosti, razbijalo je onu nategnutost što se stala nadimati nad čaroliju sintetičke opuštenosti; i ponovno je zavladao smijeh koji je raspršio dotadašnje analitičko pretresanje: istinska briga za jednog prijatelja čija se individua strmoglavljuje u udaljenu metamorfozu? Ili ipak samo jedna retorička igrarija pod stimulansima raspuštenog intelekta? Fatalno karanje vlastitog života radi žudnje za prostorom, oslobođenje od markiranosti, bijeg iz sveobuhvatnih shema, da, razbijanje betona na zahtjev vrtlarstva, jer beton (zajedno s legiranim čelikom i sofisticiranim instalacijama) uvijek nužno negira raskošan zalazak sunca, ubija prodor elemenata, poeziju prirode, i stoga, tko nije u stanju razbiti beton, taj mu se pokorava stapanjem sa urbanim bićima, poštuje njihove znakove, skuplja religijske rekvizite SF-dizajna i redovito obožava zlatno tele. Fetišizam usmjeren na vlastitu ćeliju…

Jednom je Dmitrij napisao pjesmu o zlatnoj krletki, a riječi u toj pjesmi jedne su od onih, koje obnavljaju one istine koje se povlače još od starog Homera, tog vizionara koji je, unatoč svojoj sljepoći, vidio bezgranično više od milijuna svojih suvremenika. Poezija je askeza, rekao je jednom Dmitrij dok smo pijuckali vino i čitali svoje radove jedan drugome, što je bila apriorna spoznaja jedne individue tek na početku svoga puta. Siromašan nam bio vokabular, nalik na tepanje slučajnog natjecatelja u kvizu; pa smiješne analogije, usporedbe bez ikakve istančanije konotacije; vrlo iluzorna stremljenja pod uvjerenjem da se stvaraju velika djela.  Filozofija dionizijska u ambijentu oblačnom kao neispunjen zahtjev djeteta… Svjetlost mraka! To su bile one seanse, koje smo tako često održavali još dok smo živjeli zajedno s Damirom i Mauriceom. Kakvog li šarenila! Uvijek brda, ustvari,  planine neopranog suđa, knjige u svakom kutu, posvuda razbacana odjeća zgužvana kao prožvakana hrana. Trosobni stan sav natopljen u mračnim bojama, oronuli zidovi, pokućstvo škripavo kao violina u rukama početnika, a cijela ta čarobna rupa bila je prostrana do vrtoglave mjere, suviše smjele veličine za naše sumnjive financije. U toj našoj maloj komuni imali smo prešutni dogovor: ne duže raditi od tjedan dana, najviše dva, a pošto su Damir i Dmitrij tada još studirali, naći posao u Studentskom centru nije predstavljao baš neki problem. Radili smo sve, od slaganja artikala po policama u trgovinama do lijepljenja plakata i dijeljenja flyera, pri čemu su ovi posljednje navedeni bili najbolji poslovi. A tu je bio i već spomenuti Damirov brat, čiji bi nas debeli novčanik tako  često spasio od simpatičnog kruljenja želuca. I Irena dobrog srca, koja je redovito navraćala da vidi svog dragog, ironijom oklopljenog Damira. Uvijek bi donijela vrećicu namirnica i koju litricu vina, i tada bi svi odjednom poskočili kao na jackpot, jedni se bacili na suđe, drugi na pripremu povrća a treći na svečano otvaranje boce (taj zahtjevan zadatak obično bi preuzeo Maurice). – U životu mora prevladavati besposlica i uživanje, inače je život pod diktaturom patnje. – govorio je Maurice propovjednički svečano: njegova faza gurua hedonizma – inteligentno-profinjenog, kako je to on opisivao smrtno ozbiljno. Ja sam tada tek počinjao pisati, tjeran od svih onih beskonačnih iluzija o neupitnosti mojeg književnog uspjeha. No, to su u prvom redu bile fantazije, jer uglavnom sam pisao u glavi, slažući riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, odlomak po odlomak… Tu i tamo bih ispunio koje dvije stranice u bilježnici, i to bi obično trajalo i po tri sata – a nekad i više. Penkalo u ruci i papir pod rukom bile su jedine povezanosti sa vanjskim svijetom, sa onom drugom vrstom sna koju sanja jedan golemi um toliko različit od našeg, da i najveći fantasta ne bi mogao ni približno naslutiti što se to u njegovim dubljim sferama događa. To je potraga za neotkrivenim zemljama, za skrivenim otocima i onakvim narodima, koji još nikad nisu vidjeli bijelog čovjeka: simbolika na koju biste nailazili u njihovim neopisivim gradovima potpuno je nedokučiva, i – božanski lijepa!

 Dok bih uranjao u te sfere, sve oko mene nestajalo bi poput magle, otkrivajući svježe, sočne boje što se cakle na suncu usijanom od veličine svoje velike sudbine. Tada slijedite tragove nestalih bogova, mitom obavijenih junaka, starih čarobnjaka, neviđenih ljepotica i velikih mudraca. Tu ništa nije nemoguće, pošto je to duhovno stremljenje, i ako naiđete na kurvu nakon što ste tražili Boga po mračnim ulicama, nemojte se zaprepastiti ako vam se odjednom digne kurac (samo mala škakljiva situacija…). To nije niti sramotno niti nedostojno, jer kurve su plemenite, mnogo više nego npr. saborski zastupnici. Jer: kurva daje da ju jebete vi, a saborski zastupnici jebu vas. Natezanje etiketa: mrcvarenje izgradnjom! Pero sa funkcijom mača… Funkcija zanosa što me funkcionalno opijala, dok bi tako ležao na trosjedu i nepomičan sanjario pogleda čvrsto prikovanog za strop. Ja bih sanjario o velikim djelima, o slikama sastavljenim od riječi i koje će razbiti ovu ustajalu sliku svijeta. Da, ja sam tako, eto, sanjario (produktivno), a Dmitrij je, eto, pisao: mnogo, marljivo i ozbiljno, sa potenciranom koncentracijom i s cezarovskom odlučnošću. Za razliku od njega, ja sam bez sumnje bio najveći neradnik sa najvećim ambicijama. Bio sam u stanju i po tri sata ležati, gužvati papire i bacati ih po sobi (kasnije sam si napravio praćku, koja je uskoro završila potrgana u košu: previše je živaca jela.).  Svi su barem nešto radili, čak i Maurice: a on je inače slovio kao najveća ljenčina ikada viđena. I on je tada mnogo pisao, a Damir se bavio svojom fizikom. No, kao što je Dmitrij bio spreman sve obaveze savjesno obavljati, tako je Damir samo ono izvršavao sa voljom, što ga je istinski, neposredno zanimalo; sve ostalo bi obavljao prezirno, namrgođeno i s negodovanjem. Jednom je pojeo neke zadatke iz matematike, jer smo ga uvjeravali da je to sve potpuno beskorisno. – Što je beskorisno! – mrmljao je zgrčene face žvačući list papira – Ja više nisam gladan, a vi se jebite. – Onda smo svi počeli jesti njegove zadatke, a one koje nismo pojeli pobacali smo na hrpu i plesali oko nje kao Indijanci (i naravno da smo imali i vatrenu vodu pri ruci). Ali, osim u pogledu ludosti svima nam je zajednička bila još jedna stvar: glad za znanjem. Za informacijama, za idejama, konceptima, antikonceptima…  Gutali smo sve što bi nam se našlo pod rukom, halapljivo i proždrljivo, gotovo fanatično: čak smo otimali jedan drugom knjige iz ruku (tako sam ja jednom uzeo Damiru «Teoriju kaosa» od Gleicka, i čitao ju na WC-u, jer on nipošto nije smio saznati gdje je knjiga: trebala mu je za ispit koji je imao položiti sutradan). Odlično vrijeme: turbulentno kao zračne struje u Alpama. Kao što rekoh: pravo šarenilo… U to vrijeme se Dmitrij tek uselio, naglo i neočekivano, samo se odjednom pojavivši na našim vratima s dvije velike putne torbe. Upravo su ga starci izbacili iz stana, pošto je eksplodirala napetost između njega i starog, a koja se brižno kuhala posljednjih nekoliko godina u izopačenosti obiteljske atmosfere roditeljske kuće. Oni su ga smatrali gubitnikom, ništicom, promašenim slučajem u punom smislu riječi. I dok bi takva situacija hrpu ljudi moralno satrla, Dmitrija je, naprotiv, ojačala, osnažila; samo je dobio još više vjere u sebe, i njegovi radovi koji su od tada tekli iz njega bili su zreli plodovi jednog istinskog stvaralačkog duha. Neimaština i materijalna oskudica davali su mu samo još više inspiracije, i…

Ali da: inspiracija! Riječ magična poput Tolkienovog životnog djela, poput međusobnog prožimanja nebeskih tijela; neophodna kao dobra jebačina nakon mučnih dana napornog rada, poželjna kao duhovna zaliha u doba egzistencijalne izgubljenosti: inspiracija! Kako mi treba inspiracija! Inspiracija za skok na glavu u san vizionara, za ples u zanosu uskovitlanog veselja nakon odbačenog balasta, za pičkom, pičkom prokuhanom opipavanjem tijela što se u grčevima savija i  pomiješanom kuhačom prsta: inspiracija za jelo, gozba što se kupa u slasnom umaku. Inspiracija za ronjenje… Ali: poezija je askeza (zar ne, Dmitrij?) I glazba također. I putovanje, i lutanje, pikanje mrvica, ljubljenje, kontempliranje, brbljanje, napajanje i pražnjenje…

Sve što podupire ponovna rođenja za vrijeme neprekidnih mjesečarenja je izvorni, esencijalni glas samog života. E, Damire: ovaj svijet, tvornica snova…

I kako onda mogu oni grabežljivci uopće pomisliti da će uhvatiti vodu oceana u svojim ribarskim mrežama?

Ne pitaj, samo peri…

I sviraj: svirka čovječe: izlet u uzlet!, vikao je u zaraznoj euforiji Maurice dok smo se narednih dana spremali  u Osijek. Da, naša glazba:

 Blaga psiho- muzika od koje ležiš na staklenoj ploči koja se trese omamljujući poskakujući: tjera u visine sintetičkom nadraženošću, baca u stranu kao rep zmaja, i udarci gromova šibaju po razigranim pejzažima sastavljenih od igračka.

To je uskovitlana buka sa titrajima zgrčenih tijela skrivenih arhetipova.

 

Neki Dmitrijevi stihovi:

 

Svaki naš pokret je pjesma,

Neukroćen ton sa težnjom

Da prođe duboko u melodiji naše puti,

U nadi da će postati sklad… puti![1]

 

Stil jednog antipoda: Nadrealistička apstrakcija koja se posredstvom poetičkih elemenata spaja s opipljivom raznolikošću konkretne zbilje popraćene odjecima dadaizma i nekom pomalo prostom impersonalnom transcendencijom.

 

Bilješka u staroj bilježnici iz vremena privatne renesanse:

 

Na početku uočljiva kruta realnost iz koje na mahove izranja podsvjesna provala. Kroz alinearno kretanje neutralno se gibanje pojačava, i sve češće se pojavljuju misaoni izljevi sa bogatijim oblicima, među kojima se nalaze energični zvukovi i krutog i suptilnog, obadvoje u različitim stupnjevima. Kako se bliži kraj, surova realnost se rastvara sve se više miješajući s podsvjesnim apstrakcijama kroz bajkovite elemente, slikovne vrtloge i halucinantne vizije s određenom dozom egzaktne logike.

 

Izjava u Sebastianovoj knjizi:

 

«Potreba za neopipljivim duboko je ukorijenjena glazba koja se sadrži od ispremiješanih suprotnosti čiji se energetski dijelovi sudaraju i odbijaju.»

 

Mauriceova izjava za vrijeme ljetovanja na drugim planetima:

 

«Umjetnost je natjecanje u praktičnom sanjanju, i ja ću sto posto osvojiti zlatnu medalju na tim Olimpijskim igrama svjetske prijevare.»

 

 

(Improvizacija: afektivna asocijacija…)

Brzinsko ispoljavanje psihičkih titraja, u skladu s dinamikom čistog pripovijedanja: radnja – kostur za maglovitu zbilju – upletena na potprostornoj razini. Dijalozi moraju biti šumovi lišća u fijukanju razjarenih aveti: ali uvijek u službi metaforičkih znakova: misaonih izljeva!                                 

 

 

 

 




[1] Ovi stihovi su preuzeti od jednog mladog pjesnika, čovjeka s istarživačkim duhom koji, zavaljen u fotelji od slonovače, srče hektolitre kave i pjeva o naslagama mulja u čovjekovoj glavi.

II.dio: Tvornica snova

Salman Rushdie «Maurov posljednji uzdah»:
Uzdah nije samo uzdah. Udišemo svijet, a izdišemo smisao. Ako možemo, ako možemo.

Nižem riječi u svojoj kutiji što je oblijepljena sličicama i koje su raspoređene rukom magičnog čovjeka. Tresem ih sa sebe, vadim ih iz želuca i tražim ih u petama: neizbježno hodanje na rukama. To je potraga za pravom kartom – ludom što naopačke hoda svijetom! – u pokeru životnog tarota, sve kako bi se kombinacija uredila, taj vrtlog pojava konkretnih poput divljeg seksa nakon dugo vremena apstinencije. I oči hvataju smiješne crteže nalijepljene na potkrovlju, snimaju Fionine ilustracije, opipavaju knjige što su porazbacane uzduž i poprijeko cijele te sićušne sobe. A strojni zvukovi urbanog praskozorja u svojem pozdravu suncu dopirali bi kroz odškrinut prozor kao kakav uvodni govor visoke histerije; jednog zaluđenog profesora, možda. Pa Mauriceovo jutarnje mrmljanje, još uvijek prožeto njegovim dinamičnim snovima napisani perom kakvog puknutog fantasy pisca. – Zelazny je pisac, kojeg bi svatko sa imalo potrebe za pravom maštom trebao pročitati. – rekao je prije nekoliko dana autoritativnim tonom nakon što je završio ispravak svoje posljednje priče. Neka shvatim da su ti svjetovi isto toliko stvarni kao i vedska mitologija, čija je filozofska podloga asimilirala Damira u svoje pore. A upravo taj duhovni put Damirov tjera Dmitrija da se smrkne na i najmanju pohvalu tog drevnog metafizičkog sistema. – Ekstremizam. To je bježanje od zadatka da se živi u ovom stvarnom svijetu! – smatra on s uvjerenjem znanstvenika koji je ispitao svoju hipotezu. Ali uistinu, ne mogu a da se ne nasmiješim kad vidim Krišnu s flautom u realistično oslikanom duhovnom carstvu. Bhagavad-gita je sad bila upravo nedaleko od mene, i odlučivši si uzeti predah u pisanju, dohvatio sam taj duhovni dragulj drevne Indije i nasumično ga otvorio. Pisalo je: «Sve što velik čovjek čini obični ljudi slijede. Kakav god da primjer postavi svojim uzoritim ponašanjem, čitav ga svijet slijedi.»
- Što je? Upijamo malo mudrosti, ha? – odjednom sam začuo Mauriceov glas, čija je šaljiva podrugljivost već pripremila svoj nastavak, koji je glasio: – Samo naprijed, grešniče! To je ono što ti treba. He he…
- A i ti bi mogao malo pročistiti svoj mozak od svog tog smeća na koje si toliko ponosan. – priklopih nakon nekoliko sekunda ispunjenih zajedničkim cerekom. Taština sa lakrdijaškim cinizmom na tren mu je oblila facu, koja se odmah zatim okrenula i stala slijediti svoje tijelo. – Ako se već time bavimo… – procijedio je posprdno i pustio «Puju». Vijugave melodije popraćene izuzetno sporim ritmovima dubokih tonova stale su lebdjeti stanom poput mirišljavog dima; i ona mračna, skrovita strana indijskog misticizma povlačila se ispod vodenog svjetlucanja, kojim je bila prožeta ta meditativna glazba. Samo glas žene bacao vas je u trans, potpuni san jedne kultne igre ispunjene plesom bogova što je podmazan sa sluzi njihovih kozmičkih uzbuđenja. Karanje razbacanih elemenata… «Puja» su indijski tradicionalni bend, obožavatelji Šive, i to što ih je Maurice nabavio upravo u ono vrijeme dok su se vodili svi oni beskonačni razgovori inicirani Damirovim duhovnim životom prirodna je reakcija Mauriceova na Damirovu uvjerenost u nepogrešivost svog novog puta. – Uzmi me, o Šiva… – tulio je sad Maurice i glumio ekstazu što sijeva poput munje za vrijeme obreda u arhaičnim kultovima. Dizao je ruke put neba, okretao oči kao da će svisnuti, faca mu se izobličila u groteskno naličje luđačkog crteža, a tijelo mu se ljuljalo amo-tamo kao crkveno zvono. I pošto je za vrijeme tog paradiranja stvarao popriličnu buku, već veoma uskoro se pojavila ona baba od gazdarice i počela zanovijetati svojim krajnje iritantnim glasom. Ali kako došlo, tako prošlo, jer već smo bili dobrano ispraksirani u riješavanju gazdarice. I naravno da je Maurice nastavio sa svojom paradom čim je stara nestala: program na kojem se neprestano vrte mješavine humora iz svih dimenzija… Da li je potraga za daljinskim upravljačem nešto poput nejasnog poriva da odletimo na drugi kraj svijeta? I što znači odgovor ako se nismo suočili s činjeničnim položajem karata? Stara potreba je to za kamenim pločama s uklesanom mudrošću. Da, rječitost manifesta u drhtavim rukama svečenika ukočenog lica sa izrazom mrgodnog mede. Ispred njega djeca pobožnih pogleda, i umorne oči staraca sa tijelima u raspadu; od iskustva, od života… Reljefi sa anđelima, gotička tmina imperativno nasrtljiva, mnogo tjeralica savjesti, izobličeni demoni u kutovima bezbojnih lica, i pokoji kip kao popuna masi. Žamor te mase zapljuskuje misao poput bučnih valova u noći, izlazi iz usta koja se otvaraju i zatvaraju ritmički kao da žvaču kaugumu; i među pognutim glavama upravo nedaleko, samo malo sa strane, stoje pristojno odjeveni mladići grimasa nakaznih od cereka; i iako je njihov osmijeh krajnje sitan, on istovremeno prihvača i odbija mehanizirani govor – suptilne crte u svojoj jednostavnoj složenosti. A svečenik strastveno drži taj svoj uvježbani govor, rulja je u stavu mirno, svima je pažnja u potpunosti usredotočena na svečenikove riječi što vode izvještačenoj pouki. Političke face posebno ozbiljno klimaju glavama, usta im obješena kao slinavim bokserima. Samo oni mladići, koji sa strane lebde ispod dometa radara, samo oni slušaju cijelu tu priču sa samo jednim uhom, jer sa drugim osluškuju došaptavanja duhova koji se uvijek kriju između redova recitiranih govora.
«Tuga, čežnja, bijes i nada: oruđa sklopljenih ruku na retoričaru – sluga sluge tjelesnih sokova.
Vjera i grijeh, napredak i čovječnost: stalno obrtanje kovanica u rukama nasmiješenih lisica – dijeljenje karata slugama sluga.
To je vic milenija – kruta fakta:
Historijski izraz tog drevnog pakta!»
Poruka primljena, u folderu spremljena! I kad je misa završila, nakon što su naši mladići popili pivo (sa obogaćenim folderom), otišao je svaki svojoj kući da zabilježi što je danas doživio. Priroda je sastavljena od oživotvorenih stihova, bila je ta velika misao koja im se motala po glavama. I tako, u novinama su se gomilale poruke s funkcijom biča, po književnim listovima prozni bljeskovi satiričnog mahnitanja, a bircevi su imali priliku ugostiti tu ekipu separatista, koja je uz treštanje rock´n´rolla cijepala svoje vlastite radove verbalnim rambo-noževima. Slavlje, koje je prouzrokovalo to cijepanje, trajalo je do duboko u noć, nakon kojeg se u osvit dana na ulicama moglo naći na tisuće poderanih listova, knjiga, porušenih spomenika, dragocjenih titula, raznih pisama, bezbrojnih -izama… I negdje tamo, usred te gomile jurećih stvari, stoji dobri stari Emir i previja se od smijeha, drži se za trbuh i grčevito hvata zrak. – Diplome i smeće: sve u isti koš! – spokojno je ponavljao Damir svoje uvjerenje stojeći prekriženih ruku na uglu ulice, po kojoj se slijevala cijela rijeka svih onih poderanih vrijednosti.
A sve to odnosila je bujica što je tjerana faustovskom kompozicijom s elementima cirkusantske muzike. – To naše sprdavanje na račun ovog svijeta – čuo sam Sebastiana u sebi kako nam mirno saopćuje svoju misao – je znak da smo ipak malo… pa, sjebani. He he…
Od kada je Sebastian onako naglo odmaglio na svoju turneju, svi smo se raspršili poput krhotina razbijenog stakla. Fiona je sad živjela s Ivkom, Dmitriju se vratila njegova Sandra iz Beča, i ja sam se uvalio u isti stan u kojem je Maurice preživao svoje vlastito preživanje. A Marija se kasnije bacila svom svojom privlačnošću, ljepotom i finim šarmom u mirišljavi svijet fashiona, paradirajući po modnim pistama i pijuckajući fina pića sa uglađenim tipovima bezobrazne ljubaznosti i napuhanih noseva. A Damir? Taj je intelektualni nomad našao svoje utočište u beskompromisnom svijetu Hare Krišne, a od nedavno je i u hramu, jer polovično prakticiranje tog životnog puta ne može zadovoljiti takav jedan ekstrem kakav je on. Još od Sebastianovog odlaska, Damir se sve rijeđe sastajo s nama, a sve češće s bhaktama, pripadnicima svog novog plemena. Odbacio je svoj dotadašnji život kao zmija pokožicu, dok smo ja i Maurice samo još više utonuli u stare sfere: sjedenje pred kompjuterom do ranih jutarnjih sati i stvaranje sintetičkih kompozicija, tu muziku koja je puna čudnih zvukova sa drugih planeta; izvlačenje iz stana u gluho doba noći – potraga za mjestima sa plinovitom atmosferom skrivenih sinagoga; pretraživanje knjižnica i dugačka ispitivanja relikvija podsvjesnih sadržaja; topljenje u zamračenim stanovima punim opijenih sektaša od mirisa poroka: elemenata iskonske religioznosti – kretanje po mračnim stazama naše nepromjenjive karme, kako je jednom nazvao Damir naš način života. – Naši sadašnji životi reakcija su na davno učinjene akcije iz prošlih života, ali i iz ovog. – rekao je jednom za vrijeme naših filozofskih diskusija, tih pretresanja metafizičkih građevina postavljenih još u davna vremena metaforičkim jezikom mitskih mudraca. Jer prije nego što smo otišli još dalje po tim tzv. mračnim stazama, cijele dane bi provodili s Damirom šećuši se Bundekom koji je prava skrovitost od gradskog meteža. Tamo, na Bundeku, koji je sav ispunjen prirodom usred onih naslaga betona Novog Zagreba, nestajete iz mehaničkih ruku vrištećih automata. Ono jezero što tamo miruje opkoljeno je velikim grmljem, bujnim zelenilom što šumi poput pospanih šapata, i sve je prožeto nedjeljnim mirom i tihim urlicima kukaca. Staze su utabane ljudskim nogama, i one su neravne, nasuprot Jarunu gdje se protežu asfaltirane staze uz koje su naslagani bircevi bezličnog ambijenta sa interijerima sintetičke vedrine. Sportski objekti i kiosci, vitke cure na jogingu i frajeri atleske građe, pravi turistički kompleks za ispuhavanje nečistog zraka. – Prekrivanje ionako iluzorne prirode iluzornim projekcijama uma. – glasio je jedan komentar Damirov, čija je intoncija bila blaga, zamišljena: ocrtavanje kružnice nakon pomno obavljenog računa. Od mene i Mauricea samo je izašlo jedno tiho «hm», jedva čujno kao što je i slabašan smiješak zatitrao na Damirovoj mislima obojenoj faci. Znao je da smo skeptični prema njegovim riječima, ustvari, čak i zbunjeni na taj način izražavanja, ali upravo to ga je i natjeralo na njegov karakteristično ironičan osmijeh. I tada smo bili na Bundeku, izvaljeni na staroj klupi promatrajući mirno ljeskanje jezera što je bilo posipano sunčevim kapima. – U prirodi je um mirniji, jer nema svih onih predmeta želja kao u gradu. Spisi kažu da je priroda u guni vrline, a ta guna je odskočna daska za duhovnu razinu. – Duboko je uzdahnuo i mirnije (ali svejednako veoma entuzijastično) nastavio: – Znate, stvarnost nije samo skup kemijskih elemenata s kojima se možemo igrati u našim epruvetama. Maya, iluzija, strašno je jaka, i bez duhovnog znanja ona se igra s nama kao s marionetama. Slično kao što je o tome pisao onaj Eugen Fink. Sjećaš se, Robi? – Klimnuo sam potvrdno, sjetivši se onih dana dok smo jedan drugom preporučivali autore knjiga o najrazličitijim temama. – Ljudi kao igračke bogova. – rekoh tiho, i Damir nastavi pogleda uperenog ravno ispred sebe u usporene kretnje vegetacije: – Da… Vidiš, ti svi svjetovni filozofi ponekad čak i uspiju otkriti jedan dijelić velike slagalice. Ali to je samo jedan maleni dijelić. I onda su toliko ponosni! Umnom spekulacijom ne može se shvatiti Vrhovna Istina, jer je naš um prekriven prašinom materijalnog svijeta. Ti spekulanti uvijek dođu na kraju do slijepe ulice, koja predstavlja sve proturiječnosti ovog svijeta. I čak kad dođe uzvišena osoba koja zna Istinu, oni ju ne prihvaćaju pod raznim izgovorima, a ustvari samo žele zadovoljavati svoja osjetila. Lažni ego caruje njihovim umom, a on je pod utjecajem maye, pa je stoga sva njihova aktivnost jednostavno samo robska.
Zastao je, i neko vrijeme nije više nitko ništa rekao: samo tiho ljeskanje vode i šuštanje lišća. A naše su misli lepršale oko nas poput nemirnih ptica, šamarale nas riječi po obrazima davno iskrojenih stavova. Iako tolkienovski fantastična, interpretacija stvarnosti Hare Krišna pokreta jedan je potpun filozofski sistem, sveobuhvatna vizija kozmosa izražena u mističnim zakonitostima prirode koja je nastanjena najšarolikijim bićima što ih se uopće može zamisliti. Sa titanskom snagom iskonskog mita te filozofske postavke razbijaju krutu realnost, rasturaju taj nesiguran sklop hendikepirane percepcije poput trulog komada drva. Jer riječi, koje Prabhupada koristi u svojim knjigama, imaju nekakvu iskonsku snagu, i već na prvim stranicama knjige s naslovom «Život nastaje iz života», koju mi je dao Damir napomenuvši da ju slobodno čitam kritički, ali i otvorenog uma i zbog čega sam se zapjenio kao kakav napuhani paun; već s prvim rečenicama te bezvremene osobe nastaje izmjena jedne slike svijeta za koju vjerujete da je osobita, neobično pronicljiva, i koju njegujete opsesivnošću jednog istinskog fanatika. Svatko od nas brižno čuva blago od oblaka, koje je stvorio u nadahnuću alkemičarskih čari; i to blago onda koristimo za podmićivanje upravo onih osoba u nama, koje imaju veliki zadatak potpaljivati onu esencijalnu strast naših stalnih otkrivenja. Sistem je to u nama što je izgrađen od utvara stvorenih plimom i osekom, rastom biljaka sa djelovanjem na organizam, miješanjem stanica i mućkanjem tekučina, proizvoda fino upakiranih u kutijice koje prolaze kroz tisuću ruku kao što i mi prolazimo na toj traci čiji je smjer kretanja uvijek prema magli sumnje i neizvjesnosti. I onda se neki od nas skrivaju od očiju čuvara u tamnim kutovima velikih strojeva, ili u rupama na zidovima odakle ćete nakon mnogo lutanja po čudnim putevima opet izbiti na nekoj drugoj rupi onog istog zida. Vrtnja na karuselu užarene strasti… Vrtoglavica od ponavljanja vlastitih stihova, riječi, gusto ispisanih stranica koje su nastale za vrijeme vrludanja po venama svih onih mjesta u kojima smo si potpaljivali pete i strugali po tapetama; i glodali kosti, čačkali zube, osluškivali satove, jebali kurve, molili se psima, varali svoje bližnje, dijelili šakom i kapom, gostili se obilno, u luđačkim titrajima naših krvnih tjelešca pod sjajem lustera nalijevali u sebe sve one tekučine iz epruveta…

* * *

Da li je taj raspad sistema trebao biti ulaznica u jedan drugi svijet? Lijepši, veći, istinskiji? Jer tih dana, dok su se našom svakodnevnicom toliko vrtjela ta elementarna pitanja o našem istinskom identitetu, o prirodi živog bića, razlici između tijela, uma i duše; dok se pričalo o Apsolutnoj Cjelini, Bogu, čiji smo mi (duše) dijelovi, o vječnom duhovnom svijetu nasuprot ovom materijalnom koji je prolazan i koji nas samo još više zarobljava u krug rođenja i smrti, u sansaru, i maya, velika iluzija svijeta; u to se vrijeme ispred mene rastvarao cijeli do tada poznati svijet na kojem su nastajale pukotine dozivajući me kao kakva čarobna vagina: slika, koja se nazirala u pozadini pukotine, bila je nalik na do tada neviđene snove najkonkretnije realnosti toliko bliske, kao dok osjećate nakanu žene koja joj je ispisana u očima, a koja se u potpunosti slaže s vašom i za koju ste do tada vjerovali da ju je nemoguće sprovesti u stvarnosti: buđenje ujutro pokraj nje u krevetu je gumica koja briše još jedno slovo jalove riječi nemoguće.
Tada nisam mogao pisati. Nikako nije išlo, jer sva ta previranja, kaotična negiranja i uzastopna afirmiranja pokrenuta od tih svih spiritualnosti u meni su ubijala, polako ali sigurno, sav onaj smisao, temelj u obliku umjetničkih nastojanja koji je sačinjavao samu bit mojeg nepoznatog identiteta. Gubio sam tlo pod nogama. Damirove riječi, njegov oštar pogled u kojem se svjetluca nekakvo znanje; impresionistički snažan efekt Prabhupadinih knjiga, taj izraz što vam se uvlači u same temelje vaše umne konstrukcije; pa stara teškoča da se svojim izrazom probijem do jedne točke koja bi mi omogučila da živim od pisanja i zbog čega sam morao moljakati za novce sve poznate, istovremeno šaljući molbe za zaposlenje na sve strane svijeta (gotovo uvijek bez odgovora); i naravno, iznenadna razbacanost svega što je do tada tvorilo moj život – naš život, taj svijet koji je bio spleten od svih onih tankih niti što su nas vezali na naše veliko klupko.
I Dmitrija se tada teško više moglo uloviti, budući da se utopio u jednoj posve privatnoj dimenziji stvorene od intenziteta svoje duboke veze sa Sandrom. U tri mjeseca ako sam ga svega tri puta vidio, a i kad bismo se smjestili u kutu nekakvog skrovitog birca, diskrecija njegovog vladanja, tankoćutnost pomnožena Sandrinom nasmiješenom suzdržljivošću, nije otvarala baš neke mogučnosti da se razvije jedan stari odnos. Bili su jedno drugom dovoljni, i ništa im drugo nije trebalo. Dobro, neka uživaju, rekla je na to Fiona sanjivog pogleda uperenog negdje iznad moje glave. Nakon što se nismo vidjeli otprilike mjesec dana, našli smo se jednu toplu, ranojesensku večer u «Palmi», bircu gdje se Emir upravo tih dana zaposlio. Fiona mi je još od Sebastianovog odlaska često slala poruke u kojima me sa ironijskim odmakom neprestano pozivala na taj sastanak. Posebno je naglasila da ni u kom slučaju ne dovedem Mauricea, i glas, koji je dopro do mene kroz slušalicu, svjedočio je o uzburkanosti njenog emocionalnog života, rastresenosti čvrsto formiranih misli pored ukočenosti one njene razigranosti, kojom je uvijek onako bezbrižno plesala kroz život. (Kako sam kasnije doznao, Faks, kroz čije je zahtjeve inače tako lagano klizila dajući sve ispite u najboljem roku, uvijek se živo zanimajući za sve što se tamo obrađuje, sad joj je postao gotovo posljednja preokupacija na njenoj listi životnih aktivnosti.) – Znaš, ne mogu ga vidjeti. Barem ne još sada… – tiho mi se povjerila dok sam ju pitao za mog ondašnjeg cimera, i gledala me ozbiljnog, gotovo dramatičnog izraza u oči. Nakon malo šutnje upitao sam ju kako slikanje, na što je Fiona samo odmahnula rukom i promrmljala: – Same boleštine… Ne bi vjerovao što je to.
- Moraš mi pokazati te radove. Znaš, baš mi treba nešto što će me vratiti samom sebi. – Kiselo se nasmiješila i lagano me lupila po glavi. – Kako smo večeras iskreni… – reče ironično, okrene glavu i duboko udahne; zapalila je cigaretu i polako otpuhivala dim. – I Sebastian ti se uopće nije javio? – Polako odgovorih da nije, dok je ona i dalje samo mirno pušila zamišljeno zureći nekud u stranu. Onda me pogledala čežnutljivošću dječje bespomočnosti i rekla: – Samo mi nemoj ti otići u Hare Krišnu, OK?
- Fiona, pa znaš da je moj bog bio i ostao Dioniz. – Tužan osmijeh razvukao se preko njenog lijepog lica, i elektricitet što je kolao za stolom stao se povečavati polaganom, ugodnom brzinom. – Uostalom, previše je lijepota na ovom svijetu, a da bih ih se mogao samo tako odreći. – To sam nadodao posve fokusiranom i točno usmjerenom intonacijom, i naši su se pogledi još jače spojili i elektricitet prštao uvečanom snagom. Magnetska djelovanja aktivirala su se pod dostignutim naponom, i kemija je počela raditi svojim uobičajenim načinom, koji nas je tu večer odveo u Ivkin stan, točnije, u Fioninu sobu. Tamo je vladalo slabašno osvjetljenje sačinjeno od malene lampe i nekoliko svijeća, čiji su plamenovi lagano treperili oko kreveta na kojem smo ležali pijuckajući vino i pušeći šit. Snovita atmosfera prigušenog svjetla kroz čiju je tamnu boju lebdio vonj crnog vina i blagog šita, i vodenasti zvukovi što su polako tekli uz sanjive melodije odsvirane sitnim kristalima popraćeni sporim ritmom dugih putovanja; taj opojni ambijent odvlačio nas je u svoje vlastito snivanje. Uz nevezano brbljanje koje se uskoro pretvorilo u tiho šaputanje ležali smo jedno pokraj drugog, dopuštajući našim tijelima da se sve više i više isprepliću, dok se napokon nije ispunila kulminacija te noći. Rekao bih da je to bio poprilično strastven seks. Da, poprilično. Izmjena užitka i boli, privlačnosti i odbojnosti, ta izmjenjivanja psihotična, gotovo luda uz morbidne misli koje bi se već u sljedećem trenutku preobrazile u ispade luđačke euforije, i… A jecaji i stenjanje uz savijanja naših tijela mučenički grčevita… Da, poprilično strastven seks. Ali zato smo se ujutro samo glupavo smiješkali dobacujući si stidljive poglede, i dječački smiješni razgovori, koje smo na silu vodili zapinjali su nekako… pa debilno, da tako kažem. Ništa, rekoh u sebi dok smo sjedili za stolom, bolje da ja odem. Srknuo sam kavu i brže-bolje izjurio iz stana; i prije nego što sam zatvorio vrata za sobom, okrenuo sam se da ju još malo pogledam; a ona je, skvrčena na stolici samo sa košuljom na sebi, odsutno gledala kroz prozor polako nestajući u vlastitom pogledu poput vode što curi niz odvod. Dakako, Mauriceu nisam ništa o svemu tome ispričao, sve lijepo uredno držeći u sebi. Ali, kao i uvijek, jednu večer se pojavila koja litrica vina, i kad sam zamišljenom Mauriceu nakon mnogo pretresanja raznih stvari ispričao i taj događaj, isprve me samo pozorno promatrao s rukama na bokovima, dok mu se nije počeo razvlačiti osmijeh, onaj pravi majmunski osmijeh koji tako često zna resiti njegovo punašno lice. – Tako ti znači tješiš frendice, ha? – podrugljivo je počeo sve se više cereći. – Koristiš tuđe trenutke slabosti da zadovoljiš svoje niže strasti. E Roberte (tobože neodobravajući klima glavom lijevo-desno), kad bi za to znao Damir. Znaš da bi se razočarao, to znaš, zar ne? – Umjesto da nastavim razgovor pogodio sam ga jastukom i rekao mu neka me ne jebe. – Ali zato bi ti Sebastian stisnuo ruku. He he… – Ali iako se on (kao i obično) tada samo sprdavao na račun mog ionako već poljuljanog morala, spoznaja da smo nas dvoje, ja i Fiona, učinili jednu vrstu prijestupa izranjala je na površinu stvarajući efekt kao dok se ratna podmornica spremna za napad pojavljuje ispred svog iznenađenog neprijatelja. Stara priča o razbijenom prijateljstvu zbog seksa tu se povlačila poput podmukle uhode, i još od one večeri njene su poruke odjednom prestale stizati. A to je samo pojačavalo taj osjećaj velike greške! Baš blesav osjećaj. I nepotreban. Stoga, jednog divnog dana odlučih nazvati ju da si nas dvoje lijepo popričamo, jer činjenica da su se ona i Maurice tako odrješito ali prešutno razišli nametala se upravo naprasito na leđa mog ionako klimavog stanja poljuljanog svim onim duhovno-egzistencijalističkim tovarom, koji je balansirao veoma nespretno s unutrašnje strane mojeg skalpa. I tako, nakon svojih sat vremena razumnog razgovora pružili smo si Fiona i ja ruku zaključivši da je ona večer bila samo jedan trenutak usamljenosti (možda malo rastegnut trenutak), da je ta epizoda posljedica raznih tektonskih pomaka u našim malim, upravo sitnim životima i da je to posljednja stvar zbog koje bi se trebali osjećati neugodno, ili što već. Štoviše, tu večer smo se dobro nakresali malim bambusima, pokupili Emira, koji je tu večer «Palmu» zatvorio nešto ranije i prepali Dmitrija i Sandru u tišini njihovog prostranog stana. I slijedeće jutro, nakon što smo iscjedili svoja sjećanja, dojmove, fantazije, uopće, cijeli mjesečni repertoar unutrašnjih vrenja i uz što smo iskapili i posljednje zalihe pića našeg starog, nerazdvojivog para zbog čega su zadnji trenuci budnosti bili obilježeni totalnim nebulozama, budući da smo se probudili svi podbuhli i natečenih očiju u savršenom neredu, sa smiješkom zadovoljene dekadencije u vladajućem planetu ovog spektakularnog vremena mi smo se rastezali i savijali poput dobro podmazane vizije, ponovno nalazeći putove do zamagljenih dijelova jedne životne vitalnosti. «One vitalnosti», žiže onog stanja koje nas je krojilo samom svojom pojavom točno prema svojem unutrašnjem sastavu ne obaziruću se na smetnje, koje su pokušavale nižim frekvencijama prodrijeti do te ljuske jedne samosvojne životne igre. Ali svaka igra ostavlja neizbježne tragove na igračima, i… Ali samo malo! Ne žuriti… Morat ću ipak opisati cijelu tu večer, kako bi susret s funkcijom tempirane bombe bio jasniji.
Dakle, upad (nakon zbunjenih pogledavanja) u Sandrin stan (to je bio iznajmljen stan blagoslovljen stabilnim financijskim stanjem njenih uviđavnih roditelja) važio je kao jedan vlastiti događaj posebne vrijednosti za sve nazočne, jer su se ponovno uzburkale one tekučine, koje su tako dugo čamile u mraku ladica naših psihičkih spremnika. Sandra i Fiona su odmah pohrlile jedna drugoj u zagrljaj, dok je Emir još prije samog pozdrava izvadio žižu i rizle bacivši ih na stol uz jedno: – Ti rolaš, Dmitrij. – Dmitrij uz tipično sitan osmijeh odvrati da smo došli baš kao naručeni, jer se njemu i Sandri upravo ta važna tema motala po glavi. – To je bila moja ideja. – viknula je Fiona – Ženska intuicija. Nešto što vi dečki… O, jebote! – odjednom je kriknula, žestoko kao da je stala na čavao. – A što ovo svira? – Melodije dramatičnog izraza bile su spletene sa umirujućim vibracijama tamnih ali spokojnih misli izraženih sviranjem truba, i to je otvaralo golemu sliku što se protezala po horizontu poput divovske pljuvačke u obliku jutarnje rose. Na opasnoj visini ratnički izbrazdane planine violine su histerično zavijale, dozivajući natmureno nebo što se valjalo u brzom ritmu demonske raspaljenosti, dok su puhački instrumenti i bubnjevi polako odjekivali iz dubina ponora, uvjeravajući onu histeriju humanizma na liticama da se smiri, da je besmisleno cviljeti u samosažaljenju na bezosjećajnu hirovitost bogova, tih sila koje se povlače među redovima ljudskih talenata u nakani da ih svojataju za sebe, za svoje trbuhe i jezike, za muda narajcana tim bezglavim kruženjem nas ljudi, misaonih bića, uglađene kulture, visokih čela, nas, koji žrtvujemo žilavu janjad na oltarima i nas, koji s vizijom pravednosti puštamo svoju braću tamnih boja da žive u vlastitom svijetu skraćenog životnog vijeka. Mračna kompozicija uzima maha, nadražuje nagone poput podivljalih nimfa, ubrzane su morske struje i trgovina je sve unosnija; i iako se već stoljećima dimi tamjan oko mrmljanja zadane liturgije, sapunice se gomilaju u umovima racionalno raspoređenih figura u fino uokvirenoj organizaciji, i sve je prožeto luđačkim tonom koji hrli po visokim stepenicama u nepoznate krajeve vrlog novog svijeta. SF-vijesti sa druge strane obale tu su samo, dakako, običan SF, zanimljive priče koje imaju popuniti suhi realizam napuhanih glava, malo stimulirajući živce, malo tjerajući duh na nove pruge. Ispruženih nogu koje su ukrašene debelim oteklinama i s bolovima u punim trbusima valjamo se poput onih oblaka tamo gore ispred naših svjetlećih kutija i tupo buljimo u egzotične krajeve, a dim i vatra koji se pojavlju (tamo negdje – u kojoj ono zemlji?) lepeza su za umor pragmatično iskorištenog mozga. Tu nekima i poradi onaj manji mozak, ali to je već druga priča… (iako ne nužno ne-povezana s ovom) Dakle, razrogačenih očiju i ukočenih tijela mi smo stajali i pobožno slušali tu majstorski sklepanu kompoziciju, koja je napisana Sandrinom upornošću i velikim talentom o čijoj je njezi brigu preuzeo njen čvrsto ukorijenjeni karakter. I akademija u Beču, dakako. To je cura koja će se uskoro ponovno naći u Lisinskom, važno reče Emir, i odlična je to kompozicija, samo, Sandra, nisi li kontrapunkt ipak malo previše rastegnula s obzirom na rasplet teme? – Nikad nije dovoljno – ozbiljno će na to Dmitrij gladeći Sandru nježno po ramenu. – Ili misliš da se čovjekova priča može jednostrano ispričati? – Rekoh da mislim kako je čovjekova priča zaslužila Oskar za najbolju parodiju u svemiru, Emir se složio, nešto promrmljao o savršenoj režiji ali lošoj glumi, jer jebiga!, pa provalio ju je svaki malo vredniji psiholog!, ali ne znam, rekoh na to, mislim da su ti psiholozi samo malo opipali bokove i struk čovjeka, napalili se pa tako narajcani otišli pisati teorije; i Fiona smatra da je sve to OK, ali to ipak vrijedi samo u ovom sunčevom sistemu, jer nemoguće da bi u cijelom svemiru bila samo jedna vrsta s trajnom paralizom mozga, ali Isuse!, smijući se usklikne Sandra, pa zar njena skladba tako djeluje na ljude; no no, umirivao ju je Emir blesavo se cerekajući, ali zato je soundtrack te kozmičke parodije opak, uskočio je pak Dmitrij, kao i obično ponosan na Sandrin umjetnički talent, taj ukras koji se tako fino slaže s njenom uglađenom ljepotom i urođenim aristokratskim crtama vladanja, urođenim, kažem, upravo prirodnim a ne naučenim i prisilno natovarenim na kakvu beščutnu osobnost koja se poput mršavog kljaseta napreže da vuče izvitroperenu reputaciju svoje već ionako otrcane obitelji. Ali Sandrina je obitelj, naprotiv, savršen primjerak jednog solidnog obrazovanja sa suvremenom kulturom pravog kozmopolita kao obiteljskim barjakom. Njen otac, doktor filozofije i povijesti (i Dmitrijev neformalni intelektualni lider), imao je viziju svoje kćeri kao uspješne umjetnice još dok je mala Sandra komponirala samo dječje pjesmice, i tu viziju je inače i njena majka dijelila s ocem, koja je Sandru još od malih nogu poticala da sjedi pred klavirom zbog čega je kasnije bila obasipana (vatrometno-vatrenim!) pljeskom – u dvorani Lisinskog: ni manje ni više! – dobro znane elitne publike lijepe naše, tih medijskih atrakcija koje su još jednom došle vidjeti i biti viđene. «Smiješak molim, naklon dajem, i ruku pružam: pljesak pljesak plje…» I zaslužen pljesak i ovog puta je odjeknuo (pljesak iskren sa nijansama bezazlene sprdnje), ne kroz kakvu večernju dvoranu, već kroz dnevni boravak Sandrinog stana, fino popunjenog starinskim namještajem koji je sav ukrašen izrezbarenom ornamentacijom; a tu su bile i onih nekoliko slika obješene na svjetlosmeđi zid i koje su sve vukle na profinjen klasistički stil, namjerno pomalo, rekao bih diskretno prožet podrugljivim ekspresionizmom, baš kao kakav destruktivan detalj s estetskom funkcijom koja ima luckasti zadatak malo, samo malo uprljati jednu inače dugo razvijanu besprijekornost ukusa za umjetničke stvari. Ali uskoro, kad smo zapalili frulu, brzo se promjenila i glazba, tako da su na moje uporno inzistiranje zasvirali John Coltraine & Miles Davis, ta dva božanstva u jazzu što lebde na pozornici utopljeni u umirujuće osvjetljenje sasvim pristojno prigušeno, svjetlo kakvo je i nas sad kupalo u svojim blagim nijansama tamnog žutila. Sandra je neprestano punila čaše crnim vinom i Emir je samo poticao Dmitrija da slaže frule, govoreći mu da ne štedi nego da soli, da soli i da ne brine, jer možda ova hrpica, koja je na stolu i nije sve što se ima. Tapšao se samozadovoljno po mudima i tiho se cerio; onako, frajerski dvosmisleno: – He, he… Dobro je imati muda, he, he… – Primjetivši da je žiža na tvrdim koricama «Hegemonija ili opstanak», upitao sam Dmitrija što kaže na tu knjigu napisanu od velikog političkog boksača Chomskog. I tada je počela priča zbog koje ću narednih dana loviti svoju osobnost grozničav poput Ahaba.
- Samo sam prolistao prvih par stranica – odgovorio je Dmitrij mirnoćom umornog šljakera – Ali izgleda zanimljivo. – To je prava pljuska, brzo se ubacio Emir, tuš hladnom vodom nakon što si cijelu zimu kljucao kraj peći. Po Emiru bi svaki čovjek trebao čitati Chomskog, jer rak amerikanizma se širi svijetom sve brže i jače, i UN i ostale čisto formalne institucije tu samo još bleje u prazno. – To nije bal vampira – rekoh – nego bal ovaca.
- I papiga i mačka. – nasmije se Fiona – Mačke stalno love ptice, zar ne? A ove naše ptice imaju miris para, jer dobro ponavljaju bez da razmišljaju.
- Mačke vole zaviriti u zlatne krletke, pojesti pticu i zastrugati još malo zlata. – reče Dmitrij s osmjehom malog mudrijaša i privuče Sandru još malo sebi. Njen bezobrazni osmijeh zračio je smirenom bezazlenošću, a i oči su joj baš uživale trenutak. – A jesi li primjetio jednu stvar? – upitao sam Emira koji je slagao lajne – Znaš onu priču o Centralnoj Americi, gdje su SAD rušile vladu za vladom? To je bilo direktno snabdjevanje teroristčkih skupina, a što se nazivalo humanitarnim intervenicijama, pomoć sjebanim zemljama. Isto vrijedi i za druge siromašne zemlje. Uglavnom, to se događalo većinom osamdesetih, a po upravo tim i sličnim zemljama nekoliko godina kasnije su počele nicati izrabljivačke tvornice multicanionalnih kompanija. Mislim da ne moram nastaviti, jer je sve jasno. Pogotovo pošto su nas mediji tako dobro informirali… Prava harmonija, istinski san i duh neoprosvjetiteljstva!
– Povratak feudalizmu, promrmljao je Emir ljutito i iskapio čašu. – U jednoj Indoneziji ili Meksiku ljudi rade za dolar na sat, dan, nešto… Spavaju pokraj strojeva, tako da mogu što više raditi. I to nije dobrovoljni rad… A sve to bez zdravstvenog, bez rente, bez prava na sindikat… Kakav feudalizam!? To je robovlasništvo! Čisto robovlasništvo…
- Da, mediji nas dobro izvješćuju. Severina, Story super nova i ostale… stimulacije za više funkcije uma. – tiho reče Dmitrij sa šaljivošću utjelovljene ironije, na što sam se ja pak važno nadovezao: – Sve je još samo funkcija odvraćanja. Jean Baurdillard.
- Misliš da se tako konkretne stvari kao terorizam i izrabljivačke tvornice – odvrati Dmitrij polaganim, odmjerenim tonom s facom arheološke aure – mogu objašnjavati jednom teorijom, koja stvarnost trpa u nekakav holodek koji smo mi sami napravili? Zar nije to miješanje nekakvog metafizičkog nihilizma sa konkretnim događajima, sa pravom, postojećom ljudskom patnjom? – Pogledao me ispitivački sa dozom čvrsto postavljenih uvjerenja: filozofijom nadraženi prsti: pipanje po umnoj infrastrukturi. – Pa… – rekoh – sve kreće iz najopćenitijih metafizičkih zakona. To je ishodišna točka.
- A ti ih poznaš? Te zakone? – Ta pitanja je Dmitrij postavio s podrugljivim osmijehom, izazivački ton mu titrao između istinske potrage za spoznajom i sprdnje na račun nejasnih, maglovitih uvjerenja. Oči su mu bile čvrsto prilijepljene za moje, i jasno sam shvatio da on sada opipava moje temeljne stavove o životu: njegov pogled pun vatre točno usmjerene u svoj cilj. Ta dječačka borba očima potrajala je dobrih dvije minute; dvije minute rastegnute u dugačke sate što su ispunjeni opsesivnim analiziranjem: nervoza, škakljiva poput pripreme srednjovijekovnog mučenja, vibrirala je među nama intenzitetom revolveraškog obračuna. Dakako, dječačkog obračuna. (ali ozbiljne djece.) Napokon sam progovorio: – Pitaš me da li poznajem te najviše zakone. A ja kažem: da, poznajem ih, neke od njih. Ali ne zato što sam superpametan ili ne-znam-kako mudar. Stvar je u tome da sam čitao spise, koje su napisali ljudi koji jesu superinteligentni i ne-znam-kako mudri. Istinski, pravi mudraci, poznavaoci života i njegove velike tajne. Ljudi koji…
- A od kuda znaš da ti «mudraci» – prekinuo me Dmitrij, pri čemu je posljednju riječ izgovorio prilično cinično sa neprikrivenim podsmjehom – govore istinu? Od kuda znaš da su ju baš oni spoznali?
- Dmitrij. U riječima, koje netko napiše uvijek se nalazi duh autora, izraz njegovog bića. Da li si ikad proučavao Lao Cea? Ili Buddhu, Zen majstore, mudrace iz Indije? Kao što je rekao Nietsche: Filozof da bi bio dostojan poštovanja, mora naučavati svojim primjerom. Kod nas ih je samo nekoliko takvih; Sokrat, Bruno, možda i Nietsche. Mada… Ali istok vrvi od takvih ličnosti. Njihova filozofija je bezvremenska, ona obuhvača u sebi od individue preko društvenog sistema pa sve do samog kozmosa, ili Boga. Kako znam da su ti ljudi spoznali istinu? Pogledaj Krista. On se uvijek ponašao obrnuto od ostalog svijeta; on je poznavao princip obrnutog kretanja. Zbog toga je i bio neshvaćen. Ista stvar je i sa ostalim umjetnicima života, kako ih volim nazivati. Njihovo kretanje je uvijek suprotno od onoga što mi poznajemo kao normalno, progresivno, obrazovano, samo po sebi razumljivo. To su uvijek totalno otvorene ličnosti, prozirne kao planinska voda. Niti jedne tajne nikad nije bilo u njihovim riječima i životima. A ipak, kako nam je teško pojmiti život i ponašanje jednog Krista, ili Buddhe. Zašto? Pa odgovor je jasan, zna ga svatko tko je spreman suočiti se s istinom u sebi. Zašto nam je teško shvatiti shizofrenika? Pa zato jer smo u tolikoj mjeri drugačiji od jedne takve osobe, da niti približno ne možemo shvatiti što se događa u njenoj glavi. Ista stvar je i u slučaju mudraca. Pišemo debele knjige i postavljamo teorije; izmislili smo demokraciju i dali svakom karticu za bankomat; šaljemo djecu u škole i punimo im glave. Izmislili smo mobitel, mašinu za pranje veša, televizor, auto. I fino. Ali, što je sa ludnicama? Zašto su zatvori sve puniji? Zašto se proizvodnja oružja samo povečava? Zašto svakim danom umiru milijuni od gladi? Zašto su nogometaši toliko plačeni, a radnici jedva imaju za osnovne stvari? Zašto na zapadu u prosjeku svaka druga osoba koristi antidepresive? Pa Amazona i ozon, globalno zatopljenje, zagađenost… Da li su ovo sve znakovi da mi poznajemo život, da poznajemo njegove zakonitosti, da smo mudri? Ne znam, Dmitrij, ali mislim da civilizacija ide u krivom smjeru, ravno u tamu. Mi sve probleme možemo opravdavati ovim ili onim, pisati o tome knjige pune stručnih termina i plesti dugačke hipoteze, ali na kraju, nemoćni smo kad je u pitanju naša priroda, naša svjesnost, razina koju smo dosegli kao ljudska bića. Temelji na kojima gradimo skroz na skroz su krivi, i tako je i sve ostalo krivo. Gotovo sve, naravno. I tko zna koliko stoljeća ili tisučljeća ćemo se još zavaravati.
Kad sam završio svoj monolog, taj govor potpaljen iskrama što su frcale direktno iz naelektriziranog srca koje je očito trebalo jedno konkretno rasterečenje, nakon što sam se obilno ispucao i zavalio u fotelju, spokojan poput optuženog koji je priznao svoje zločine, nastala je šutnja. Glasna kao kolektivna misao od velikog značenja. Ili kao pun mjehur koji mora mirno u kutu čekati da se rastereti. I nakon što smo se svi nazurili u prazno, Emir tiho reče neka netko smota pljugu. Fiona je tiho primijetila da je to baš dobra ideja i prihvatila se posla. Probivši svojom ženstvenošću staru barijeru filozofskih stavova, Sandra je odmah primjetila da sam poprilično omršavio. – Da nisi počeo raditi? – upitala me sladunjavo se meškoljeći, dok je njen Dmitrij polako razvlačio osmijeh i izustio odgovor umjesto mene: – Uspinjanje po duhovnim razinama traži svoje.
- Ne bih znao. – odvratio sam nevino, ne želeći nasjesti bezazlenoj ali ipak živoj implikaciji Dmitrijeve izjave. Njegov se intelekt uspinjao upravo u to vrijeme ploveći po vodama suvremene književnosti pri tome koristeći ostale aspekte života samo kao sredstvo za vlastiti cilj. I tako, tu večer su se ponovno razmatrala imena poput Sibile Petlevski, Jurice Iskre, Jonathana Franzena, ili Juana Ramona Jimenela, i žestina naših umjetničkih pogleda titrala je ispod mirne intonacije, kojom smo vodili te dijaloge visokih stremljenja. Prava društvena dinamika, nema što…
Kad se priča, usta su suha i stoga mora stalno biti čaša pri ruci. I također, kad se puno puši, a mi smo imali pravu dimnu zavjesu u sobi (a kasnije i svjetlosne efekte!). Svi su se izduživali, širili i skupljali na svojim mjestima, polako vrtjeli čaše ispred ustiju, usporenih kretnja dodavali jedan drugom pljuge i razvučenim glasovima pitali da kakva je ovo guma od zvuka (svirala je neka, pa recimo cinično-fantastična elektronika), o snovima lika koji radi tu mjuzu, rekli kako nema više ničeg pravog u filmskim spektaklima, samo akcijska drama dobro nagužena efektima, i opakih usna Angeliene (što je izuzetno vrijedan dragulj na ruhu svijeta!), a kako bi tek odgovarao postrock u filmu, mada i ima u filmskoj mjuzi elemenata postrocka, a psihodelija je početak moderne mjuze, poništi i viči, a jer se ima možda koji mirisni štapić, i ovo je jebena elektronika, vizija jogija na tripu, jer zvukovi su se prelijevali kao preljev na sladoledu, a ritam blago ali odlučno pumpao sokove iz pošpricanog voća; pa intenzivno poskakivanje iglica i špekula u ustima potresenog androida, teatar sitih i oplođenih majmuna uz plesanje napunjenih glava što su prodrmane ništavilom bezglavog ubrzanja, oživotvoreni Evergoodov Dance Marathon; i lijepilo na organskim njihalima, vlaga na prstima i snopovi svijetlosti što su provirivali kroz te naslage gustog dima, našem meteorološkom košu za plastiku u kojem smo se valjali kao valjušci u veoma starom loncu. A kako je tek počelo kipiti kad je Emir ponovo počeo vaditi svoje prozirne vrećice! Slagao je crtu za crtom, dok nas je bijelo šibalo upravo opako; utrnuli zubi i ubrzane oči letjele su prostorijom poput podivljalih raketa, tako da nije dugo potrajalo njegovo ljubazno slaganje crta na glatkoj tacni, već se veoma uskoro vrećica našla na stolu, na raspologanju svakom tko se želi pržiti, dobrovoljno sa represijama iz željnih iznutrica. I vino je duplo brže teklo, pljuge se udvostručile, koža napeta na razvučenim grimasama, i uopće, cijeli prizor je iskočio iz vlastitog okvira razletjevši se na bezobrazne fragmente u psihodeliji opće usijanosti. Brbljanje, stenjanje, mahanje i povlačenje; guranje jezičnim bičevima na valovitom tlu plastičnog izobilja. Neko vrijeme mi se činilo da mi zubi vode glavu, a ne obratno, a i Dmitrijevo čudovišno izlaganje o nabreknulosti bolesti pored Emirove drhtave ruke koja je uz nervozno mrmljanje pokušavala složiti pljugu a što je sve bilo popraćeno Fioninim histeričnim monologom o divoti arapskog svijeta i smart-raketa, taj moment je bio moj privatni katapult i izbacio me iz sjedala točno na drugi kraj sobe. Tamo sam se našao ispred isprintane slike Parkesa, na kojoj neka polu-guska-polu-žena «korespondira» (je´l te!) s nekim čovječuljkom nalik na pingvina. Parkes, pomislih. Vješto balansiranje između kranje elegancije i podmukle parodije. Kakav spoj božanstva! Erotika, koja neprestano prožima njegova djela, odličan je preljev tom sladoledu raskošnih boja od tjelesnih emulzija. Okrenuo sam glavu i uočio Boticelijevu Veneru odmah pokraj Parkesove impresivne umotvorine. Školjka je zasjenila sve ostalo na slici, dok napokon nije ostala samo ona, i u tom trenutku mog zbunjenog zjapljenja, začuo sam glas – Damirov glas! – kako mi govori: – Fantazmagorija je najbolji bend: nikad ne prestaje svirati i nikad ne svira isto. – Bit će da sam napravio stvarno gadnu facu, jer uskoro sam čuo kako me ostali pitaju da što mi je, da li sam OK itd., ali ja sam vidio Damira pokraj sebe kako me gleda i obrvama pita da što je; a onda je izustio: – Ovaj svijet, tvornica snova!
Isprve se nisam uopće obazirao na ostale, već samo zvjerao pogledom lijevo-desno, gore dolje, vamo-tamo… (jer je lik Damira odmah i iščeznuo) i tek nakon možda svojih pet minuta sam napokon došao k sebi, osjetivši Fioninu ruku na svom ramenu. Smeten kao osoba pod naglom navalom akutne shizofrenije (!), odteturao sam do fotelje i bacio se na nju. No iako sam se ubrzo smirio stopivši se ponovno s atmosferom te impresivne noći, stvari su tekle svojim tokom: Emir je slagao lajne, netko vadio hepove, tramale, ovo ono… i… i odjednom sam pao u nesvijest. Mrak. Gašenje svijetla. Ništavilo. Ukratko: overdoas. OK, nešto poput toga, jer sam se ipak ponovo osvijestio prikucan kako vlastitim šokom, tako i šokom svih prisutnih čije su oči buljile u mene zaprepašteno poput vozača na kojeg je iznenada naletio golemi kamion. I tako, slijedeći dan sam, kao što sam već rekao, lovio svoju osobnost grozničav poput starog Ahaba.
Dakle, slijedeći dan, negdje oko podne, probudila me Sandra i stavila ispred mene upravo skuhanu kavu. Za vrijeme te kave sam doznao da sam nakon tog sveopćeg šoka zaspao u fotelji još dok su svi bili prisutni, budni, tako nešto… Oči su mi, pripovijedala mi je Sandra, pa rekao bih čak i dosta zabrinutim glasom, bile nekako poluzatvorene, a i s vremena na vrijeme sam buncao u tom svom deliričnom polusnu. Kavu sam brzo srknuo i dok je halucinacija prethodne večeri poigravala u mojim mislima zajedno sa tim mojim (ne samo metaforičkim) padom, onda sam… da: . izletio sam iz stana poput gonjene zvijeri – doslovno odmaglio!
A upravo magla mi se rasprostrla ispred očiju, zavjesa zbrkanih misli, ideja nejasnih i konfuznih, pitanja brza i mnogobrojna, kako, što, kakva to fantazmagorija?, koji je to bend?, jebiga! – nikad čuo, stvarno, ali bez sumnje je u pitanju metaforička provokacija, ona Damirova pljuska, uvijek snažna: otrježnjujuća, omamljujuća, pljuska od koje sam bio bliže svijetu, bliže stvari-o-stvarima, lutajući, u svijetu, zapetljan u samom sebi, bez sebe, Ja i ne-Ja, izgubljen u igri nepoznatih pravila nestajući u pravilima, i uopće, cijelokupno polje mog zapečenog senzibiliteta bilo je jedno ogromno, upravo divovsko zrcalo sastavljeno od razbijenih komada stakla: Fantazmagorija! Ulice su podrhtavale, klopotale od tvrdih kotača i odjeka truba na nabijenim raskrižjima. Čopor lica se kretao u nevidljivom pravcu determiniran X-faktorima. Starica, krezuba, pogrbljena, sva obložena krpicama tonula je sporim hodom u šarenilo što se ljeskalo poput ljuska ribe na suhom. Na pločniku pokraj kanalizacije ispružena ruka, vapi se za zrakom, jeca… dok se iz daljine cakli stakleni neboder kojeg ližu metalni jezici kljunova, dugački vratovi kranova dizali se i spuštali poput muslimana u džamiji. Oko kioska parada ispljunutog scenarija, mnoštvo iskalkuliranih programa, a u kiosku žena-kip okružena šarenim naslovima koji reflektiraju tekuće programe. I ti programi jure poput raketa kroz hiperstvarnost, zvuk gitare sa ugla ulice, nalik na molitvu u mrtvom moru, dopirao je u pratnji cereka debelo našminkanih usna podmazanih refleksijama, i odrazi su blještali na ravnim licima, nalik na uklesane ploče, a blizu mene, nedaleko od kioska, stajao je neki starac, prisutan poput davno oronule crkve koja je napuštena još u vremena upravo nastajućih cikličkih promjena kozmičkog značenja. Sa tim starcem, čovjekom sijede kose, naboranog, upravo zgužvanog lica, spokojnih očiju pomirenih sa psihotičnim vladanjem društva, i usporenih, mirnih (ali nipošto nemoćnih) kretnja, koje je izvodio svojim sitnim, krhkim tijelom, sa tom markantnom osobom što je prebivala u dubokoj životnoj dobi stajao je još jedan čovjek, znatno mlađi, možda niti upola kao onaj starac. Sa diskretno sitnim, blagim i toplim osmijehom taj starac je nešto pričao onom drugom, koji je slušao u stavu napetog luka. Promatrajući neko vrijeme (kraće? Duže? Sekundu jednu jedinu ili stoljeća nekoliko?) tu dvojicu, uhvatio sam riječi što su dopirale iz tankih usna starca drhtavim ali veoma snažnim glasom. Rekao je: – Znaš, san nije samo san. Sanjamo stvarnost, a snove živimo. Ako imamo petlju. Ako se ne bojimo straha.
I izgovorivši te riječi, starac polako okrene glavu prema meni, oči nam se sretnu, ostanu se pozdravljati nepokretnom pantomimom, neko vrijeme (kraće? Duže? Sekundu…), i onda je mi je starac kimnuo odobravajući, a osmijeh mu se razvukao preko lica nalik na pun mjesec lagano oblačne ljetne noći. Uzvratio sam istom gestom i naglo nastavio: nabivši ruke u džepove, lamatajući rukama poput uplašenog goluba: fantazmagorija! I kako mi se korak usporavao, sve ostalo se ubrzavalo, i ulica je još više podrhtavala, jačalo je zjapljenje iz dubine perspektive, horizonti na karuselu multipliciranih strana svijeta, i magnetizam (opći) je stoga postajao sve jači. Stojimo u jedinom središtu svijeta, prikovani silama koje emaniraju iz svih ostalih središta svijeta. A središta ima beskonačno, jer ona su sastavni dijelovi svemira.
Da, na beskonačnim prozorima naviruju kamene face: njihove beskonačne oči bacaju laso da nahrane svoje stanove. Kula od stakla koja se svjetluca poput po tamnosivom kamenolomu prosutih dijamanata, iskrivljena slova kao izraz vladajuće estetike prizivaju na krabuljni ples, a drveće svojom simboličnom pojavom usred mehaničkog kretanja kroz urbani san u društvu nečujnih vlati trave pjeva arhaične himne poput skrivenih duhova u spiljama. Kroz betonsko tkivo teče krv da održava vibrirajuća vlakna, jer – nepoznata funkcija mora se izvršiti! Čitaj kako bi znao, gledaj kako ne bi čitao, ali ne propusti niti jedno od toga dvoje. Da, da, ima i u novinama mudrosti. Dobra stara mudrost u gramima… A upravo novine čak i vjetar lista, dok one ostavljene leže na klupi pored koje je poluprazna boca pive. Gradske tende pune gostiju, miris kave i konjaka i kožnih prevlaka i žamor kolotečine; i posvuda frcaju pogledi u naređenoj potražnji: laseri se križaju u treperavoj slici isprepletene konstrukcije: fantazmagorija! Tu i tamo po koji nasrtljivi kukac, dernjava prodavača novina i agent osiguravajućeg društva; oguljene fasade, mutne oči na starim zidovima, metalne uši nabrekle na njihovim glavama, i zupčanici pokreću niz škripavih momenata, događaja u kojima će se vršiti aktivnost, ono uzastopno ispunjavanje pomno osmišljenih rupa u prostorno-vremenskom kontinuumu. Vrijednost uljem zamazanog metala: neprozirnost i kod najtanjih listića.
I uvijek klize korzom svilom i baršunom ukrašene lutke, a policajci-prosvjetitelji-pederi-socijalni radnici-skejteri-gospoda-studenti-šljakeri-školarci žderu njihove guzice izbezeknutim očima, gladni iskonskog dodira, glad što je odjevena u obličje tipično-pravnog muškaračkog prava, zakon očiju, nenapisan ali zato utoliko snažniji, efektniji, kao što je to, uostalom, slučaj i sa svim nenapisanim zakonima. Da: nasrtljivi glas novinara i sugestije šminkom prekrivenih poruka iz usta retoričara-ravnala: neizbježna reakcija patuljaka iz svijetlog podzemlja. Pantomima neshvaćenih umjetnika u dvorani odraza. Brzo! Ulja ulja… i ne pitaj: nema odmora! – Viče sklop tranzistornih akademika. Bijeg od kamenih kutija šibica gdje se fosforni umovi zagrijavaju u solarnoj kupki užarenog metala. I da: fantazmagorija!
Atmosfera: kao pijesak koji nervozno diše u srcu ekvatora, pijesak kojeg se još nije propustilo kroz sito u sa površine nevidljive vodene struje!

* * *

Ta riječ! Fantazmagorija. Riječ kobna poput tajne (meni kao i svakoj individui sa procesima istovremenih regeneracija i degeneracija); riječ koju izlanete pažljivom uhu jedne fatalne žene; ili, potresne vizije osvajača koji je transcendirao čisto empirijske sfere svojeg velikog akta, i sad u dubokom transu samo još čeka da se ostvari njegova vlastita propast. Pa onda very spooky šapat one dobro znane pojave – stare aveti, koja samo čeka da izvrši svoju životnu misiju šaputanja na uho: – Fantazmagorija je najbolji bend: nikad ne prestaje svirati i nikad ne svira isto. – Ta rečenica motala mi se po glavi još narednih nekoliko dana; i kao što mi se motala po glavi, tako sam se i ja motao oko, ili, točnije, u toj rečenici upravo bolesno potresnoj skandaloznom dramatičnošću. Maurice je primijetio moju smetenost bolesnički izrazitu zbog dubine mojeg stanja u kojem je bio uvučen taj impresivan prizor one do bola čudne noći. Promatrajući me krajičkom oka i inače me gledajući kao da me nije vidio nekoliko godina, rekao je glasom pomalo protkanim ozbiljnom zamišljenosti: – Ti si, Robi, ošamučen, i to ne samo malo. Pijan kao lik koji se vratio iz ludnice. Da li postoji neka nova priča koja ti je jako važna a da ju nisam pročitao? – Postavljeno pitanje (i tako metaforički izrečeno) bilo je popraćeno ironičnim tonom i vragolastim osmijehom: sa iritirajućim zvukovima vlastite osobe naprasito glasno navinute! Ali, ja sam bio uronjen u sastavljanje slagalica i osluškivanju govora mozaika. Po cijele dane (a naročito noći) sam piljio u ekran kopajući po svojim tekstovima sa koncentracijom napregnutom, upravo manijakalno fokusiranom u ispred mene, a poglavito u meni položenu kompoziciju. A kad ne bih pisao, znao bih sjediti na krevetu i upijati Heisenbergovo načelo neodređenosti, raspravu o estetskoj funkciji koju je Jan Mukarovsky razvlačio u imitaciji egzaktne znanosti, čaroliju Ramajane čistu kao snijeg, putovanja po Indiji svestranog tragaoca Draga Plećka, Blochovo mađioničarsko izvođenje utopijskih teza o umjetnosti… jednom riječju: kontemplativno lutanje po labirintu asimetrične arhiktekture u čijoj mozaicima protkanoj unutrašnjosti slikarska djela velikih majstora paradiraju na svirku matematičkih dionizija! Maurice je jednu večer izjavio da sam se gadno uspaničio, da se mučim previše i da bih se trebao opustiti. Smatrao je da sam zabrazdio u labirintu vlastitog uma, što i nije bilo baš netočno. – Gledaj – počeo je jedne noći – To što se tebi dogodilo, tamo, kod Sandre, to je bila kombinacija urokanosti i provala nekakvih nesvjesnih impulsa. Dobro, sigurno tu ima i jedna mala doza nekakve karmičke poruke. Mislim, uvijek, u svemu što nam se događa postoji skrivena poruka od samog života. Moramo samo dobro otvoriti oči i pratiti znakove, putokaze koji nas vode prema ispunjenju našeg vlastitog postojanja.
- Maurice! – uskliknuh – Pa ti me iznenađuješ! Danas si prava rijeka mudrosti. Ali – upitah – što ti misliš, što bi to sve onda trebalo značiti? U mom slučaju. Da se čini kako sam trenutno u procesu spoznaje viših istina, dok sam ustvari samo u nekakvoj mračnoj iluziji? U neznanju? Da sam postao previše spaljen? Ili (sad sam već ciničan) mi se sprema prosvjetljenje na flashbackovima od tripova? – Mauriceova je reakcija na moj ton (koji je varirao između kričavo obojene histerije i blage zbunjenosti) bila kisela faca sa natruhama detektivskog izraza; značenje situacije na nivou sudskog procesa titralo je ispod atmosfere našeg razgovora poprilično velike ozbiljnosti. Zavalio se u krevet, zapalio cigaretu i polako uvlačio dim. – Pazi – reče isto tako polako kao što je i pušio, dok ga je okruživao tanahni oblak dima kroz koji je izbijao snop svjetlosti malene sobne lampe postavljene tik iznad njegove (uvijek) raščupane kose. – To što si rekao može biti, ali i ne mora biti tako. Sve ovisi kako ćeš postupati dalje. Možda to i znači da si u nekakvoj mračnoj iluziji, a u toj iluziji si zato jer si trenutno previše spaljen. Da, ima nešto u tome, ali… mislim… Sad se možeš zbog toga bedirati, pasti u depresiju, a možeš se i suočiti sa tom istinom, prihvatiti ju i samim time ju nadići. Kužiš, to ti je mali zajeb. Analiziraš svoje male bolesti, i onda, kad si ih totalno provalio, iskoristiš ih u svoju korist. – Zastao je na trenutak zagledavši se u kut stropa, i ja mu se pridružim u zamišljenosti visoke napregnutosti. A on je dizao ruke iznad svoje glave prebirući prstima po nevidljivim tipkama klavira, i sa grimasom svjetski velikog mađioničara na vrhuncu svoje točke stao uzvikivati: – Magija, magija… Roberte, magija! Moraš biti mag! Kao ja, kao Bazilion, Paracelzus, Merlin… – Rekoh na to samo jedno tiho «hmmm…», i upravo dok sam izustio još jedno takvo «hmmm…» on nastavi svejednako živahno: – Na primjer, pogledaj što se meni dogodilo. Znaš da sam u zadnje vrijeme opet bio u «fazi boravka u dvorcu na pustom otoku», kako ja to inače nazivam. I… – Upao sam mu u rečenicu rekavši da je to baš prikladan naziv za te njegove faze izopačenog asketizma. – Ha jebiga. – odvratio je slegnuvši ramenima – Izopačeni asketizam je slobodoumni taoizam. He he… – I u tom momentu smo prasnuli u smijeh lakrdijaškog intelekta opijenog mirisom vlastitog tijela, znojnog od plesa. Ali uskoro se prekinulo naše valjanje u zajedničkom autocinizmu, jer je Maurice nastavio svoju priču prebacivši ton ponovno u miran pripovjedački modus: – Bio sam u zadnje vrijeme poprilično smeten, nekako… Ma! Bio sam sjeban. Totalno me živciralo što me Fiona tako izbjegava, pa sam i ja izbjegavao nju. A tu su bile i sve one sheme s Damirom, pa besparica, sređivanje od dopa…. Bio sam poprilično sjeban. Ali onda mi je sinulo što moram napraviti, i polako sam počeo raditi na osvajanju Helene. I uspio. E sad, što je ustvari bilo? Mogao sam pod jedan: ili dalje čamiti, pisati bolesne priče i utapati se u svojim psihozama, ili prihvatiti činjenicu da smo ja i Fiona sad nešto kao, ono… posvađani, i jednostavno krenuti dalje. I ja sam se odlučio za ovo drugo. I mogu ti reći da je to bio odličan izbor za moju tjelesnu kondiciju! Ha ha ha… – Nasmijao sam se i gledao ga kako se masira među nogama: satir inkarniran u hedonističku mudrost visoke frekvencije. Tu večer se upravo vratio sa svog druženja sa Helenom, tih erotskih igara koje je tih dana veoma često upražnjavao. Ponovno su se počeli nalaziti, uvijek na Helenin poziv koja je morala budno paziti da njen ondašnji tip ne primijeti to njeno «prijateljevanje» s Mauriceom (što je tih dana bila njegova glavna, ustvari jedina aktivnost). To je trajalo već neko vrijeme, a počelo je upravo u doba Mauriceovog lijenog asketizma (fazi boravka u dvorcu na pustom otoku), što će reći da u to vrijeme nije izlazio iz topline skučenosti našeg stana čak i po nekoliko dana u komadu. Neprestano ispružen na krevetu, u njemu se polako rađala velika ideja o zaposjedanju Heleninog slasnog, podatnog tijela (iako je Helena to sve ubrzo prekinula, zbog čega je Maurice ponovno zapao u svoje letargično stanje. To je kasnije popravio jednim dugačkim i debelo premazanim pismom, koje je… Ali o tome kasnije.).
Uglavnom, daj dan je stanje atmosfere jedna titrajuća bijelina, rasuta po okoštaloj vegetaciji što usamljeno izvire iz betonskog sivila. Tapkanje koraka, jednolično, odjekivavalo je sa utonule ulice u zadimljeni prostor naše minijaturne sobe. On je ležao kao rimski patricij među hrpom jastuka, češkao se po neobrijanim obrazima, dalek pogled lisičjeg filozofa bio bi mu uperen u tamnosivi zid; samo je žvakao misli zapetljane oko svojeg satiričnog Ja. Svako malo bih ga nježno puknuo rukom u nogu, pozivao ga na kavu, da odemo van. On je tvrdoglavo odbijao, ne želi među ljude, govorio bi nervirano: – Jadno je tamo sjediti gdje te svi znaju. Ne volim one face koje ništa ne govore. Ne volim da čuju o čemu pričam. – Ja bih ga trkao i dalje ga pozivajući, govorio mu da je paranoičan, da se boji ljudi potpuno bezrazložno: – Ajde, nemoj biti trut. Idemo barem na kavu.
- Nema šanse. – odvraća on – Moj svijet je puno uzvišeniji od ilovače natopljene u seljački znoj. – Ja ga nastavljam nagovarati da odemo van, no on se, pošto je izrekao svoju egomanijačku metaforu, zavaljuje još dublje u jastuke i nestaje u sitnim proplamsajima svoje odvojene egzistencije. On je sada istinski tovar, nepokoleblljiva luda u zatvorskom laboratoriju, i on se hrani sitnim strujanjima što vijugaju zrakom, fragmentima svjesnosti slučajnih prolaznika. Ne uključuje niti mrava u svoju izvitroperenu kružnicu, samo gradi kulu od oblaka, krhku kao orhideju, nepokolebljivu kao vlastit um. Onda je rekao da ne želi među ljude jer mu kradu energiju, to priznaje, da, ali: – Kod žena moja čarolija izranja u svom najvećem sjaju. Tu sam totalno na svom terenu. Lovim ih u mreži, kao da su muhe… – Tako govori sanjivim glasom, ali i brunda, sjajnih očiju, bulji u nevidljive slike što mu izranjaju negdje u onoj izvitroperenoj kružnici. Sada, on je već nestao, a ostao je samo istinski tovar; i naravno: genij u stilu Oscara Wildea omotan u sjajni baršun umjetničke iluzije. Nakon podužeg nagovaranja, odustajem, zavaljujem se među preostale jastuke, i on se smiješka kao pobjednik u političkoj debati: raskalašen smijeh ori se praznom dvoranom pijanog aristokrata. Sada, Maurice je u svom elementu. Nalijevajući vino u sebe u kapsuli od dima i vrteći si omiljene stvari na kompjuteru, on je nedodirljiv kao kakav Don Cosa Nostre u svojem čuvenom (i čuvanom) restoranu.
Pošto sam uvidio da je beskorisno nagovarati ga da ode sa mnom, uskoro sam se našao na ulici kako stupam asfaltom gotovo pustih ulica prema «Palmi». Tamo su lica namještenih grimasa grgoljila kroz zadimljeni prostor kao ribe u akvariju; vitka tijela izazovnog zračenja savijala su se u plesu na razigrani saksofon što je s džentlmenskom pristojnošću tulio uz strzano bubnjanje, neprestano stimulirajući opijene poglede što su šarali kroz mutno osvetljenje. Smjestio sam se za šank i naručio pivo kod jednog konobara, a drugi mi ju je donio. – Što je? – posprdno me pitao Emir tihim, usporenim glasom i suženih očiju, koje su bile fino ukrašene podočnjacima bogato-impresionističkih boja, a kretao se kao da je u usporenom filmu. Ovaj je dobro nabrijan, rekao sam u sebi i odgovorio mu da eto, da sam došao vidjeti najbržeg konobara u najčarobnijoj metropoli Europe. – Robi. Naš veliki ironista… – promrmljao je tražeći nešto po džepovima, kako sam isprve pomislio, no ustvari je kopao po gačama, ubrzo izvadio piz žutog i tutnuo mi ga u ruku: – I? Ti se sviđa mjuza? Pustio sam ju samo za tebe. Stimulira, ha? – I blesavo mi je namignuo na što sam ja rekao: – Da, Goergea Colemana stvarno nisam očekivao čuti. Hvala stari.
- Ajde odi u separe, sad ću i ja doć. Ne da mi se više raditi, a ionako ima dosta konobara. E, i Marija je rekla da će uskoro biti tu, tako da… I, Robi, ajd´ samo diskretno složi lajne; može, ha? Znaš, još ima par onih glupana sa strane koji tu znaju zalutati. – Našavši se u separeu u kutu odmah pokraj šanka, pošto sam povukao jednu malu crticu i na nekoliko minuta zabacio glavu sklopivši oči, prepustio sam se još jedino ugodi zvuka, koji je sintetičku toplinu što mi je strujala tijelom izražavao u umirujućoj kompoziciji jedne glazbene sjete, bezbrižne kao miran san neke velike ličnosti koja sad uživa u svojoj mirovini i vrti si filmove svojeg bogatog života, duboko zavaljena u mekoću fotelje pokraj starog kamina. U lokalu su blago nasmiješene djevojke polako klizile, poneko je samo ramenima plesao na mjestu, i kroz face s blagim smiješkom, među čašama u njihovim rukama, iznad i ispod separea za kojim su gosti sjedili u bliskom dodiru njihovih iskrivljenih tijela, posvuda su strujali razigrani tonovi klavira ispod kojih su titrali basovi gore-dolje, skakučući po ljestvicama paralelno s hopsanjem bubnjeva. A saksofon se razvlačio poput gume; fluid ljekovitih trava što se proteže zrakom gustim poput žive. Magla, koja se prostirala prostorom kao talasanje valova, bila je ispunjena fluoroscentnim svjetlucanjem, među kojim su zujale siluete nalik trbušnim plesačicama, sve brzinom puževa. Cijela ta varijetetska atmosfera neprestano me podsijećala na Mauriceov mutni um, na sporo ostvarenje sudbine, davno minulih momenta, trenutka ispunjenih nakaradnim licima i blaženim osmijesima; pa Sebastianova neprozirnost, njegov umjetni misticizam i prirodna misterioznost, ona mračna fenomenologija, negativistička transcendencija u moćnom kultu faustofske prirode, ono u čemu se i Dmitrij voli gubiti u svojoj velikoj potrazi za samim sobom a koje, čini mi se, nije baš svjestan (barem ne sasvim). On radi, radi i radi, radi na sebi, kleše statuu po svojem zakopanom liku, što i jest obaveza razvojnih organizama. Neka se širi organska evolucija umjetničkim procesima! Pitanje vremena, jer lumpovanje bogova naši su historijski pomaci; i zemlja tada guta svoju hranu u stoljetnoj gladi dok se mi češemo, zadovoljni kao stari mački, dobro zasićeni vremenom. Šapat satova lebdi kroz instinkte, jer mi smo moderni čitaoci novina. Prelistavamo ih, od prve stranice prema zadnjoj, pa od zadnje prema prvoj. Kada bi se glazbom uspjeli izraziti samo dnevni naslovi nastala bi hladna fuzija u raspaljenoj improvizaciji posvemašnjeg atonaliteta. Bila bi to smrt ukusa, ukinuće monumentalne psihoze i povijesne neuroze potenciranjem istoga; istinsko postapokaliptično stanje. Kako je samo jedan Coltraine daleko od takve ogoljene vizije! Ili jedan Chopen, jedni Pink Floydi; ili pak Mogwai (da spomenem neke novije). Duboko uronjeni u svoju – našu – svakodnevnicu, proputovali kroz sva podneblja sumornih, vlažnih ulica i starih, skučenih stanova; i kroz gadosti novca kojima su preplavljeni gotovo svi ljudski stvorovi; pa prošavši one društvene maskiranosti sitnih, kiselih osmijeha protkanih podrugljivošću, svjedočivši mobilizicaji cijelih kontinenata, pobijesnjelih Marsovom pijanom perverzijom; uza sva ta snažna doživljavanja oni, ti majstori svojeg istančanog zanata i dalje lebde daleko u svojim mirnim sferama, neprestano izražavajući strasnošću istinskih glazbenika da nije više potrebno cviljeti, trgati se, poderanih koljena hodočastiti ka grotesknim idolima, koji, igrajući se svoju izopačenu strategijsku igricu na Velikom ekranu, oblizuju svoje pohotne jezike na nove bodove dobivene pokeraškim potezima. Potrebno je samo nasloniti se u fotelji, ispružiti noge i ne više pritiskivati dugmad.
I kasnije, upijajući John Coltrainovu stvar «Round Midnight» sjetih se Falata, tog putnika čija krila neprestano rastu i koji me je uveo u bogati svijet jazza, pokazavši mi taj čaroban svijet što je ispunjen sjetom i romantikom pored zaigranosti i dječje bezbrižnosti: osjećajna apstrakcija sa zakonima kojima vlada povemašnja sloboda izvedena virtuoznošću harlekina lišenih ukočenih stavova i propisanih formalizama. A upravo harlekini su bili ono što mi je ispunjavalo misli, dok su se za mojim stolom stvorili, samo tako, odjednom, Marija i Mario.
- Robi, ti kontemplativna starudija! – odmah je počeo Mario na svoj tipično provokativan način. – Još uvijek ne želiš trošiti svoju dragocjenu energiju na žene? Znaš, (obraća se Mariji koja hihota) taj čovjek nikako ne želi prihvatiti svoju sudbinu. Robiii… Samostan ti maše. Robiii… He he he… – Rekao sam mu da mi je baš nedostajao njegov visoko sofisticiran smisao za humor. Neka ne brinem, odvratio je Mario ravnodušno, sve će on srediti, sad je opet u Zagrebu, jer sit je tog New Yorka, onog Villagea, Black Powera, multikulturalnih bandi, Cokea, Wallmarta… ali i antikorporacijskih aktivista. A pogotovo onih htjeli-bi-biti yuppieja, kojih, usput, tamo ima kao dreka. – A da ne pričam o onim pravima! – nacerio se – Ovi naši tu šminkići, koji se nazivaju elitom su pravi tinejdžeri koji su se uspjeli samo malo bolje, eto, našminkati. Estrada naše ponosne zastave… Koji su to klaunovi. – Svojim govorom odjeven u staroeuropski šarm i modernu slobodoumnost, nonšalantno nam je pričao svoje avanture (kao i uvijek: burne i urnebesne), koje je proživio u toj divnoj zemlji u kojoj svatko može uspjeti. – Američki san je san amerikanaca. – rekao je važno. – A svi oni ili spavaju ili bedaste. Kakva majmunska egzistencija! – A malo kasnije je dodao sa samodopadnim osmijehom: – Zato je dobro ponekad ne shvatiti istinu o reinkarnaciji doslovno. Tko zna među kakvom bagrom možeš završiti. – Slušajući ga dok tako blebeće, okladio bih se da u njemu ima britanske krvi. U SAD-u je proveo posljednja dva mjeseca, a prije toga se (nakon što se vratio u Zagreb i gdje je ožalostio malu Ivku) muvao po Parizu. Tamo je napumpao jednu makedonku zbog čega je jednog lijepog dana (kad roditelji od te pametne slatkice, kako su ju oni nazivali, nisu bili kod kuće) morao otići po cigarete: natrag u lijepu našu! – Ste ludi! Pa njeni starci bi me ubili, i to mislim ozbiljno! Tradicija im je svetinja, znate kakvi su oni.
- Pa zar su te htjeli «oženiti»? – Mariova reakcija na Marijino pitanje je bio podignut kažiprst kao tobožnja prijetnja. – Zamislite vi sad starce od te pametne slatkice. – radosno je nastavila Marija – Mislim da ju oni više ne smatraju niti toliko slatkom a bogami niti toliko pametnom! E Mario…
- Ali ljudi, molim vas… Pa zar ne vidite jednu tako očitu stvar u cijeloj priči? – ubacio se Emir, izvadio vrećice i glavom mi pokazao da slažem lajne; neka napravim par komada i od ovog (bijelog) – Mario – nastavio je sad ozbiljnim, gotovo očinskim tonom približivši se Mariu koji se podrugljivo smiješio i kolutao s očima – Ti si, stari moj, gadno zajebo´ stvar. Gaadno. Kužiš, ha? Koji si ti miraz popušio! Što misliš, da su ti balkanci došli u Pariz radi klubske scene? Ili raditi istraživanje o utjecaju slikarskih smjerova iz ratnih vremena na suvremeni art? Mario, to su ljudi koji su došli tamo istraživati jedino bankovni račun. Kužiš? Zarađivanje novčića, punjenje kasice prasice, povisivanje madraca… – Mario ga je nježno odgurnuo i rekao mu neka zaveže (Shvatio sam poantu! OK!?), no Emir je bio neumoran; trljao je zube i žmirkao očima, a rečenice su istrčavale iz njega upravo luđački; pravi verbalni rafal. – Ljudi – upitao je Mario nikog određenog ljubaznošću jednog iskusnog diplomata – Možete mi, molim vas, reći gdje se ovaj stroj gasi? Najljepša vam hvala. – A nešto kasnije, dok smo već uvukli u sebe dobrih pet grama žiže i povukli već nekoliko lajni crno-bijelog praha: – Ovo mjesto (Palma) bi se moglo koristiti malo i za kreativne svrhe. Šmrc… Što kažeš, Marija? Emir… ljudi, pazite… Imam viziju, pravu pravcatu viziju… Šmrc… He he he… – Sad je počeo: vatreno, sanjarski, sav raštiman, i nježan… Pričao je o izložbi, o Marijinoj izložbi čija bi djela – tako snažno ekspresionistička i monstruozno bajkovita – uzdrmala cijeli ovaj smiješan mentalitet koji se muva po srcu Zagreba. (To bi bio potez, ha, Emire?) Nadalje: svirke! Drmanje prostora od kickova i distorziranih basova, trzanje tijela na prštanje iskri i frcanje laserskih torpeda, razletavanje mozgova među uraganom stakla i… Da, da, znam. Čovjek se, eto, malo zanio, što i jest jedna od njegovih posebnih specijalnosti – a takva kvaliteta ne može a da ne nađe svoj kozmički odjek u konstelaciji osjetilnog realiteta: već veoma uskoro, čim je Emir promaknut u nabavljača robe i neku vrstu «šefa sale», počele su se ostvarivati Mariove prahovima podmazane vizije. Inače, Mario je također dugo vrijeme bio član našeg čopora, i to jedan od najaktivnijih u smislu ekspresije one mračne strane našeg stvora, što će reći: pravi pravcati vuk, nemilosrdan i hladan poput inkvizitora opunomoćenog od samog pape. Pred ženama je neprestano nosio masku finog momka aristokratskih crta karaktera, masku načinjenu od plastike besprijekornog odgoja, i laskanje mu je posebna vještina koju je izbrusio do oštrine jedne tradicionalne ručno izrađene katane. Osim što se neko vrijeme igrao perom po svim živim novinama i časopisima pišući kolumne i esejističe članke kontroverznim retoričkim stimulansima nabrijanima do bola (zbog čega i nije dugo potrajalo to njegovo zarađivanje na račun svojeg sprdavanja), i što je volio tu i tamo malo zaviriti na filozofski faks, malo u knjižnicu, malo u nečiji atetlje itd., posebno od svega je cijenio – noć. Znao je sa mnom, Sebastianom i Emirom po cijele noći obilaziti Močvaru, Đuro, Sax, Pauk, OTV-dom… a pogotovo Kset: taj klub profinjeno naslikanog ukusa je Mariovo izvorno jezero u kojem bi se mogao i nastaniti, samo da ga njegova divlja i kameleonska priroda ne tjera dalje. Mario je mutant, posebna sorta ljudskog primjerka, pravi gulaš od cinične neozbiljnosti i dobročudnog intelekta, jedne praktične filozofije koja gmiže po građevini sistema poput puzavca. Smijeh, humor i opća obaviještenost njegova su glavna oružja. A ukus mu se rascvjetao već odavno u ovo sadašnje obličje, pa i nije čudo što mu je Kamov «najjači lik u povijesti naše književnosti, jer je jedini i bio ono što bi se moglo nazvati – likom». Vatreno bi držao svoj sugestivni govor u kojem nikad nije napuštao svoju spokojnu odvojenost od svog vlastitog uvjerenja: – Istinskim likom… Kužite? Njegov postmortusni uspjeh šamar je na licu naše jalove kulture, koji odzvanja još i danas! Pogledajte samo kip u Rijeci ispred «Kontinentala»! Akademsko pero prolilo je tintu po sebi, a da to nije nije niti shvatilo! Kakav trijumf dionizijskog elementa… He he he… – Oko tog stava se je već tko-zna-koliko puta raspravljao s hrpom ljudi, počevši od nas, pa preko studenata (posebno studentica!), da bi na kraju došao i do sveučilišnih profesora. Nije da Mario uistinu ne cijeni i druge hrvatske pisce iz slavne ne tako davne prošlosti (jer Krležin Filip mu je odličan, a i Donadinija je nekad volio pohvaliti), nego je stvar u tome da on jednostavno uživa u tim raspaljenim diskusijama konvencionalne perverzije: kombinacija Aleksandra Stankovića i Tarika Filipovića sa unutarnjim organima Henryja Millera. – Mislim da je Ann Rice napravila Lestata po uzoru na Maria. – primijetio je jednom Maurice, budući da je Mario tu ljetnu večer iscijedio jednu Njemicu, tako da je ta ali stvarno opako seksi turistkinja na kraju morala – zamislite! – posuditi pare za taksi od, da da gospodo – od mene! Ali ne da bi možda otišla sa mnom u apartman, ne ne, nego s našim dragim, riječitim i tako finim dečkom Mariom. A ja i Maurice smo se doslovno odvalili od smijeha čim su njih dvoje sjeli u taksi, a Mario (ozbiljno!) rekao vozaču da bi bilo baš lijepo od njega da mladoj dami (koja je bila dobrano nakresana) održi jedno malo i jednostavno predavanje o povijesnim datostima Pule. Onako, usput, dok se voze. On je htio da vozač toj njemici održi jedno turističko predavanje, a ta cura se njihala na stražnjem sjedištu i sama sebe polijevala s vinom. Koliko je taksist bio zbunjen toliko smo se mi odvaljivali. Da, tada smo se baš dobro nasmijali, ali još veća euforija je bila kad se Mario slijedećeg dana negdje o podne pojavio s dvije pune vrečice namirnica; i, dakako, pića, i to u svim duginim bojama. – Mala je dala, to nije šala… – odmah je počeo pjevati – I to dva puta (pokazuje dvije vrečice). He he…
I sad je bio poprilično raspoložen (najblaže rečeno), kao, uostalom, i svi mi. Cijelo se vrijeme točilo vino i motale se pljuge, a sve se to ubrzalo čim su se zaključala vrata. Ostali konobari, iako nisu baš držali naš tempo nabrijavanja, nisu Emiru ništa prigovarali zbog tih manijačkih ispada drogeraških ekstremiteta, i ja sam se pitao zašto. Kako se ispostavilo (što sam doznao ponovno sutradan, kad sam došao k Emiru na kavu malčice više svjestan), od kada Emir konobari u «Palmi», odjednom je posjećenost tog do tada posve prosječnog birca porasla upravo vrtoglavo. Ustvari, Emir je manje konobario s pićem a više s nečim drugim a čega nije bilo na cjeniku: naime, Emir je naslijedio Sebastianove veze za dop, a i promjenom muzike navukao je cijelu jednu ekipu sastavljenu od šarenih partyjanera i onih ćelavih glava, freakova za elektroniku ili jazz, raznih vrsta šminkera, nekakvih boemskih tipova i, dakako, drugih dilera. A s takvom ruljom obavezno dolaze i one ušminkane mačkice koje tako odlično mrdaju svojim… atributima (je´l te!). Vlatka, vlasnika birca (koji se pretvorio više u nekakvu vrstu ilegalnog kluba), tipa od svojih trideset izlizanih godina kojem se samo pare vide u očima, kojeg smo prvo zvali vlasnik Vlatko pa kasnije samo VV, njega je uspio svojim našrmkanim govorancijama posve pridobiti za sebe. Od toga je i Marija profitirala, i to uopće ne loše: na zidovima ste mogli vidjeti Marijine radove, koje je VV-u prodala za veoma pristojne pare. I ne samo to. Pored činjenice da se Emir uzdigao u neku vrstu menadžera-nabavljača zbog čega su mu krila samosvijesti narasla munjevitom brzinom (šmrc!), također sam saznao da će Marija sad uplivati u, da da gospodo, u manekenske vode: ni manje ni više. I ta se stvar zbila na Mariovu inicijativu, koji se spontano prihvatio značajnog zadatka da… (kako da kažem a da ne bude «ironično-posprdno») da unaprijedi kvalitetu života svojih bližnjih. – Ljudi, što me tako gledate? – odsutno je izjavio sjedeći za šankom samo mirno klateći nogu – Stvar je samo u tome da morate znati sjediti na nekoliko stolica i koristiti genetsko nasljeđe. He he…
Jednu večer je banuo Mario u Marijinin stančić (koji je ustvari više nalikovao ateljeu) sa još nekoliko tipova, sve uglađeni momci kojima se svjetlucalo prstenje i gel u pomno sređenoj kosi; estetika kataloga i naslovnih stranica pod neonskim osvjetljenjem što se leprša pod ventilatorima prevelike brzine. Marija je bila, kako mi reče, poprilično zbunjena (i uzbuđena), no Mario ju je smirio u tren oka, odmah sve objasnivši u nekoliko riječi. To su ljudi koje upravo strahovito zanima njen rad, saopštio joj je Mario, dok su se ostali smiješkali i tiho među sobom čavrljali, promatrajući Marijine slike zadovoljno klimajući glavama. Ovo su dečki koji se razumiju u art, i oni bi joj mogli pomoći. I budući da je gospoda bila itekako zadovoljna Marijinim potezima kista, koji su upravo odlično izražavali njene tako maštovite ideje, samo dva tjedna kasnije dogodila se izložba u – pa gdje drugdje? – u «Palmi». A budući da se tamo već nalazilo desetak njenih slika, Marija i nije morala mnogo toga dovlačiti. Samo su se neke pozivnice morale poslati, obaviti nekoliko razgovora i priča je mogla početi. Budući da sam tu oscarovsku večer morao provesti kod roditelja (što je bilo neodložno, jer je moja sedmogodišnja nećakinja Maja imala rođendan), sve lijepe vijesti što su se nagomilale oko tog jednog datuma, saznao sam tek sutradan; naravno, od Maria. – Prodala je skoro sve slike. A mogla je ne samo sve prodati, nego je dobila i još dvije narudžbe. Ali, slušaj ovo: – I tu je prekrižio ruke nakesivši se menadžerski usijano – nije prodala sve slike zato što ove preostale imaju osobnu vrijednost. Znaš, ono, kao neprocjenjivu! I to je ono što je onu narajcanu ekipu tako raspalilo! Dobro, imao je i Emir tu svoje prašnjave ruke u igri… Ali… Da li ti uopće moram reći da je od tog trenutka vrijednost njenih radova porasla skoro za duplo? – Ali ni to nije sve. Osim što je naša upravo ekstatična umjetnica imala osam tisuća kuna u svojim slikarskim rukama, nakon što je platila neke zaostatke za režije i obavila onaj tako dugo očekivan i mučan shopping, rasplamsani sjaj njenog i inače lijepog lica privukao je na toj izložbi pažnju određenih likova, posebnih tipova koji se bave onim toliko cijenjenim poslom, tj. modnim revijama. – Pazi, Robi. – pričao mi je Mario i pobjednički mahao rukom – Marija će uskoro na modnu pistu. Zamisli! Kako je to sve ispalo… I nije da Marija ne zna izraziti zahvalnost. – Izvadio je bunt novčanica po pedeset i sto kuna, malo me s njima lupao po nosu i kasnije dodao mirnije: – Mislim, znaš… Nije da tu nisu pomogle moje aluzije na njene klasične crte lica, romantične oči i, naravno, njene fino zaokružene obline. Rekoh onima: ´Ljudi, trendovi se vraćaju. Što mislite, koliko će još dugo trajati fascinacija onom propalom Kate Moss, tom kosturskom lutkicom? Ljudi, pa zdravlje je opet u modi! Zar ne vidite poplavu vegetarijanaca? Pogledajte mene.´ Stari, nije im dugo trebalo da popuše. He he…
- Mario! – rekoh pogodivši ga kutijom cigareta – Ti si sam nečastivi! – I Mario, ta mašina verbalnog determinizma, taj simpatični showmaster premazan svim mastima, njegova figura ohole ljubaznosti smijala se poput napušenog sultana, dozivala konobara i pljeskala nevidljivom plesu kurvi. Kakav fantastičan preokret stvari! Iz mračnog podruma na blistavi podij, sa ruševina pustih terena u upravo podignutu zgradu: zaokret ruleta sretnom rukom, nov pogled sa balkona na desetom katu. Čak i Maurice, taj usnuli poeta što sniva o nadrealističkom ostvarenju svoje sudbine, čak i on je zaplesao u novom zamahu lakog tijela. Jer, Marija ne samo da nije ni trepnula kad sam ju pitao za osamsto kuna, nego mi je uvalila odmah tisuću i petsto! – Nemoj me živcirati, OK? – samo je rekla kad sam ja počeo protestirati da mi je dala previše, da joj to neću moći vratiti tko-zna-do-kada i da ju ne želim iskorištavati. Moje ponovno «ali» je bilo prerezano njenim ponovnim «OK!?», a i veseli Emir (šmrc!) je potkrijepio bezbrižno raspoloženje, izvadivši droge svih boja koje mi je tutnuo u džep uz jedno fino intonirano «Ajde, ne seri».
Lijepota pojave izražena aktom estetske zadaće da malo ulijepša malene živote. Da, to je bio dar, i kad smo se ja i Maurice staroj gazdarici (koja je opet imala sastanak sa svojim mačkama) pojavili ispred očiju naoružani s parama za cijeli tekući mjesec, čak nije pitala «a tko je ono neki dan izlazio iz kuće? Baš mi nije izgledao kao mladić iz pristojnog doma.» – Robi! – uskliknuo je Maurice – Sad ne samo da imamo za stanarinu, nego će nam još ostati i za dobar tulum! Brzo! Na net! Na Ksetovu stranicu, i od Močvare, i od… Stari, znaš što? Najrađe bih sad otišao k Mariji i cijelu ju obljubio. Iz zahvalnosti, kužiš? – Vragolasto se nakesio sa demonskim odsjajem u očima; njegova rogata pojava koja se manifestira u trenucima posebno podgrijanima u tavi zamršenih spletova ideja. Vidio sam da se sprema jedan od njegovih dugačkih monologa, jer ideje, prokuhane i već kipuće, izlazile su mu iz očiju u obliku pomno spakirane i dobro konceptualizirane namjere direktno fokusirane u epicentar njegovih žudnji, koje je bildao svojim iskonskim strastima posljednjih mikrostoljeća. Poput Maria, i Maurice svoje prste (ponekad, u momentima visoko stilizirane euforije sa natruhama manje stiliziranim štihom «udri toljagom pa ju odnesi u špilju») zna zarinuti u postojeću situaciju, čeprkajući i preslažući po mulju koji se uvijek nalazi ispod ljeskanja na površini događaja. – Hmmm… – prostenjao je kao uvod u svoju dugo pripremanu govoranciju, zamišljeno zureći u strop i polako si gladeći kozju bradicu. – Vidiš, to što je izveo Mario, to je… da, to je njegov lutkarski stil da uredi stvari točno prema svojem ukusu. Mislim, čovjek ima talenta, i to opakog, nema što… Evo, pazi što ću ja sad učiniti! – Sad je oživio, skočio iz fotelje, okrenuo se lijevo-desno, jednom poskočio i uzbuđeno počeo: – Ovako. Pošto imam sad nešto para, mogu Helenu pozvati… hmmm, da vidimo… možda na neku svirku, možda na… Sve ja častim, neka cura vidi da se ima. E onda… Ali, prije svega ću joj napisati pismo. Znaš, jedno od onih pisma od kojih se sve picice rastapaju. To pismo će biti napucano emocijama, romantikom, sjetom, pričama iz vremena dok smo još bili zajedno… Napisat ću najmanje pet stranica samo o tome kako mi je ona bila najbolja cura koju sam ikad imao. Barem mi je to specijalnost (bezobrazni smiješak mu titrao na razvučenoj grimasi). Na to će pasti kao sponzoruše na Mariove financijske varke. Ali, mislim, nije da mi ona nije bila odlična cura. Stvarno je bila najbolja (faca mu sad raspekmežena poput rastopljene plastične maske). Ono njeno slatko, podatno tijelo, njena nezasitnost seksom i ljubav prema eksperimentiranju (sad je već i dobrano narajcan, ruka mu ženskasto klizi među nogama, gore-dolje, lijevo-desno). Samo, taj odnos je cijelo vrijeme tako nekako… sick. Hmmm… Ne kužim (mala stanka zbog vrtnje mnogo raznoraznih misli). Ali, uglavnom, sve ću tako urediti da mi jede iz ruke. Nema više čekanja, počinjemo odmah. Ti ćeš mi biti kritičar, OK? Ali blag… Prvo: skoči po vino dok ću ja pripremati nacrt za pismo. Idemo na znanstveni pristup, a trebamo ipak malo podmazati inspiraciju, zar ne? – I da, podmazali smo inspiraciju, stvarno obilno, jer pismo, koje smo sastavili bilo je u najmanju ruku – ljigavo. Napucano aoristom i pregrštom pridjeva, mnogo idiličnih opisa starih vremena i (u ovom slučaju) neizbježnih sjećanja na razne «čudnovate» aktivnosti u krevetu; sve puno mirišljavih poruka, tj. poziva u krevet u obliku sveprisutnih implikacija; i začinjeno egocentričkim humorom, onim istinskim oznakama Mauricea, koji je, u žaru rasplamsane euforije uzbuđeno trljao ruke i nalijevao u sebe vino obješenjački se smijuljeći poput vizionarskog negativca u holivudskim akcijskim komedijama: takvo je bilo to dozivajuće na spermu zaudarajuće veoma sugestivno upravo manijački fokusirano do ludila napaljeno pismo. Kad smo završili, Maurice se ponosno naprsio držeći u ruci taj dokument i nakon jednog svečanog čitanja rekao: – Da, da… Ovo će napravit svoje. He he… Trebali bi ovo pokazati Mariu. Za Dmitrija već znam što bi rekao: ´Isuse! Pa s ovog papira se sperma tako cijedi, da bi nas mogla i potopiti!´ He he… – Pismo je urodilo plodom, i veoma uskoro je Maurice ponovno počeo «prijateljevati» sa svojom najboljom bivšom.
I tu večer, idući prema «Palmi» gdje smo se svi trebali naći, ples iniciran Mauriceovom upravo nabrijanom voljom zapalio se sam od sebe uz verbalno mahnitanje u stilu freejazza. Skakali smo po pločniku kao klinci, uz naklon pozdravljali prolaznike i blesavo se šepurili teatralnim baljezganjem: Mauriceovo buđenje aktivnog principa… Tipično, jer Maurice je cikličko biće, sposoban da prespava i najveće kozmičke događaje. Poput žabe, on je u stanju dovesti se, potpuno svjesno i namjerno, u zamrznuto stanje tjelesne obamrlosti. Tada je poput kipa, jedna živa stijena koja diše u nepomičnosti svojeg simboličkog značenja. Možete ispred njega skakati, raditi kolutove ili dovesti cirkus, ali ne, ništa se neće dogoditi. U tim fazama njegova je reakcija ravna apsolutnoj ništici, i vi tu ama baš ništa ne možete učiniti. Dakako, svi smo mi ciklička bića, ali za razliku od većine, kod Mauricea ne postoji nikakav utvrđen ili poznati period njegove promjene; bez obzira kakvi bili vremenski uvjeti ili socijalno okruženje, on uvijek kao da funkcionira po nekim vlastitim zakonitostima; i kad se budi, nema izgleda da vi dokučite ikakav izvanjski uzrok njegovoj promjeni. Ta promjena može nastupiti u momentu, kao ovog puta, a može i trajati dvije godine; ili dva tisućljeća. Ali, prilikom vladavine njegovog aktivnog principa, onoliko koliko je prije toga duboko spavao, za toliko poslije sva njegova djelatnost stvara pomake u životima onih, kojima je u toj novoj fazi nastanjen. Krečući se između krajnjih polova, Maurice se vrti u bajci koju je sam napisao i samo prosipa kapi svojih tjelesnih sokova po tlu njegove čudne egzistencije. I iako inače nikad nisam uspio dokučiti što pokreće promjene njegovog stanja, ovog puta sam bio siguran da je to bila Mariova vatrena pojava, koja je zapalila sve one lančane reakcije. Dakako, kad sam to spomenuo Mauriceu, isprva mi se nasmijao u lice samo ravnodušno rekavši da pričam gluposti, no nakon detaljnijeg pretresanja stvari i u njima uvijek sadržanih značenja, njegova faca je poprimila onaj stari zamišljeni izraz oko čije orbite su kružili sapunasti mjehuri dalekih misli. I rekao je da ima nešto u tome. Svaka lavina događaja ima svoje određenje, koje se može ispuniti samo u njima odgovarajućim konstelacijama. Mozaik, od iskona razbijen, neprestano se slaže na jednom mjestu, da bi se u isto vrijeme na drugom razbijao. Duh je tu, po drevnim običajima vodenastih druida, jedan pas tragač gladan od šnjofanja po guzici percepcije. Tako, pokrenuti od goniča u tvrdoj koži, trčimo za lisicama što su napojene podzemnim vodama. Naše je znanje, izraslo iz mokraće tako programirane prehrane, kolekcija na modnoj reviji kreirana koracima lukavih kameleona.

* * *

Kao i uvijek, kad se nešto dobije na lagan način, to isto toliko lagano i ode: samo nekoliko dana kasnije čak smo još imali divnu svotu od dvjesto i pedeset kuna, a i od toga smo morali odvojiti pola, jer Suki, taj umišljeni peder škrt od kada je ispao iz majčine utrobe, nazivao bi malo mene, malo Mauricea, i to svakih dva-tri dana. Upravo opsesivno je tražio onim glumatanjem smirenog tipa da mu vratimo tu ogromnu sumu, koju on inače potroši samo kad ode na običnu kavu. Dizajniranje web-stranica i održavanje istih posao je koji i nije baš loše plaćen, ali naravno, Suki se konstantno žali na svoje materijalno stanje. Da, stalno se žali, osim kad prepričava kako ima «pun kurac posla» i kako zbog «malo vremena ne stigne niti jesti». Cirkulacija informacija luđački kola naelektriziranim svijetom, potencira se poput oboljele požude koja se sve češće zadovoljava. Sve je izloženo u cyberspaceu, svaka i najmanja sitnica koja se stvori iz nuspojava galantno dizajniranog nereda; i mi volimo te slike od pljuvačke mrtvog mozga. I kao što se gubite u surfanju, ja sam se gubio u svim računicama, koje su mi se do trenutka spoznaje o vlastitoj konfuziji činile savršeno valjane. – E jebiga. – rekao mi je Maurice nervozan kao posrnuli aristokrat – Baš si genije! Mislim, ne kužim… Kako si mogao tako sjebati stvar? Prije samo nekoliko dana smo imali finu svotu, a sad već moramo razmišljati gdje, koga, kako i zašto. Jebena osnovna filozofska pitanja…
- Smiri se. – rekoh blago – Već ćemo nešto nabaviti. – No moji pokušaji umirivanja nisu imali nikakvog uspjeha, pogotovo kad je još i Suki pokucao na vrata. Ugledavši ga onako prividno smirenog, gotovo mafijaški ravnodušnog dok je ustvari (što svi znaju koji ga poznaju duže od jedne kave!) paranoičan do bola, strahujući za svoje novce kao za sam život, zakolutalo mi se unutrašnje oko za cijelih tristošezdeset stupnjeva. Bio je baš slučajno u blizini, pa je navratio da konačno pokupi svoje novce. Nije valjda da ih nemamo, tobože nevino nas je upitao. I čim smo mu dali tih prokletih stopedeset kuna, njegova faca se razvukla u široki osmjeh a oči mu se zacaklile kao vjerniku koji je ugledao svog omiljenog sveca nakon životne potrage. – I? Što se inače radi? O, još uvijek se piše, ha? – I nakon što je izgovorio svoju posljednju rečenicu namjerno očito prezrivim tonom, uhvatio je list na kojem je bila isprintana jedna Mauriceova priča. Kako je čitao tako su mu se obrve podizale a osmijeh potvrđivao pravo podsmijavanje toj vrsti aktivnosti, dok nije rekao tipično samouvjerenim tonom protkanim ljigavošu masnog ego-tripa: – Ovo je sigurno tvoje, Maurice, ha? Kakve gluposti… A ti, Robi? Još uvijek pišeš o svojem životu? Ili si se vratio na one stare izmišljotine? – Ja i Maurice smo se samo pogledavali, i nitko od nas dvojice nije imao nimalo volje išta reći na Sukijeve mangupske kritike. Štoviše, još smo se dobro nasmijali kad je ovaj nastavio: – Dečki, krajnje je vrijeme da počnete raditi nešto pošteno, nešto od čega se može i živjeti. Pa zar želite cijelo vrijeme žicati novce kojekakve ljude?
- Velika umjetnost ima svoje zahtjeve, koji se ne mogu mjeriti s tim materijalističkim sitnicama. – rekoh tobože smrtno ozbiljno, zbog čega je Maurice morao okrenuti glavu da ne bi prasnuo u onaj svoj raskalašeni smijeh. – E dečki dečki… Vi si umišljate da ste nekakvi geniji, ili što već. Ali da znate što ljudi pričaju o vama, e da to znate, vjerujte mi, ne bi se tako smijali kao sad. Stvarno, znate što priča ekipa po gradu? Ekipa priča….
- Suki! – oštro ga je prekinuo Maurice – Savršeno me boli kurac što je tko rekao, što će tko reći i što tko misli. Možeš li to shvatiti, ha?
- Maurice, ti si običan glupan koji samo sanja i…
- Suki. Ako ćeš sad početi s takvim pričama, možeš se odmah okrenuti i otić´ iz našeg stana. Ok?! – I Suki je otišao, dignutog nosa i napuhanih prsa, ponosan kao kakav paun stare intelektualne njemštine. Oduvijek je Suki bio prepotentno zapomagalo, kojem se ničim potvrđeni ego sjajio kao zvijezda vodilja za niže vrste postojanja ljudskog roda. I kao i svakog bahatog ispodprosječnog tipa, i njega se gađalo puhaljkama za vrijeme nastave čiji je sadržaj za njega ostao trajna i potpuna enigma. Poznavali smo se još od osnovne škole, i nikada se taj lik nije promijenio. Plačljiv, sklon pretjerivanju, nadutog nosa, punih džepova, razmažen kao lord, uvijek se praveći važan raznim skupocijenim stvarima, koje nama «autsajderima» nisu ama baš ništa značile, to je bio i ostao Suki. Pojavivši se u školi ili na ulici s novim reebokicama, ili kakvim satom punim veoma važnim pokazivačima, cerio se od uha do uha i frajerski izlagao svoju novonastalu vrijednost izraženu poklonjenim predmetima. Tada bi se svi prisutni razdvojili u dvije skupine, kao more pred Mojsijem. Jedni bi se divili tim konfekcijskim tricama, a mi ostali bi se istome samo smijali. I kako je naglo naraslo divljenje one prve skupine, još brže je i splasnulo našim podlim i nemilosrdnim sprdnjama, koje su razarale Sukijevu pojavu u najobičniju hrpu smeća. Tada bi se odšlepao dalje popraćen histeričnim zavijanjem nas otpadnika, nas, crnih ovaca koje su uvijek stajale na samom rubu klimave crte društvenog statusa. Suki, tip koji danas vozi nekakvog opako opremljenog japanca, tip koji zarađuje dobre parice u bijelim košuljama, tip koji vuče informacije iz Playboyja i Nove TV i tip koji pije svoje kavice po gradskim kavanama u srcu Zagreba: napudrani paun Suki: savršena protuteža svega što smo mi ikada i što ikada budemo predstavljali u ovoj nakićenoj tvornici snova. I među hrpom takvih tipova, Suki je bio jedan od onih malobrojnih koji bi me pratili kroz cijelu životnu priču. U točno raspoređenim periodima, naletavao bih na njega na najrazličitijim mjestima; onakvim mjestima koja su za mene puka nužnost, sredstva za najosnovnije životne potrebe, a koja su njemu sam smisao i život. Npr., dok sam se sastajao s čovjekom kojem sam prodavao mobitel, pokraj njega je stajao Suki; dok bih usred noći stopirao iz Maksimira za Sopot stao bi Suki; dok bih na trgu žicao ljude poziv naletio bih na Sukija; i sve tako slično. Suki, ličnost tamo gdje sam ja pas, i ličnost, koju bih ja svakih nekoliko mjeseci uslijed hitne potrebe pitao za pare a što je njemu pričinjavalo upravo nezamislivo zadovoljstvo. Tada bi prekrižio ruke i važno rekao: – A, trebaju ti opet pare, ha? Opet se ništa ne radi, ha? Što je, država ne nudi dovoljno intelektualnih poslova, ha? – Perverzan užitak da sada on meni (i svim ostalima iz stare ekipe) vraća za sav onaj podsmijeh iz školskih dana graničio je sa posvemašnjim sadizmom, pod čijom čizmom bih ga morao moliti punih pola sata, izlažući mu do u tanćine zašto baš sad trebam pare, zašto baš toliko a ne onoliko, kad ću mu ih vratiti, kako i na koji način i uopće, cijelu svoju osobu je trebalo žrtvovati na oltaru njegove sve veće i veće taštine. Možete misliti da možda nemam nekog naročitog dostojanstva, ali ta polu-osoba od Sukija i njegovo mišljenje mi znači točno onoliko koliko je crno pod notkom. – Kakav tip – nervozno reče Maurice – Njega više neću pitati niti za šibicu.
- Da, tko ga jebe. Ne trebaju nam njegove pare.
Ali, para jest trebalo, i trebalo ih je naći. Već su se nagomilali računi, a i frižider je krulio od kronične dijete. Nisam uistinu više znao koga bih pitao za novce, jer sam tada već ispucao sve bonuse. Živjeti samo od ideja vještina je, koja djeluje samo u određenim intervalima, specijalnim životnim fazama, i poput baterije je: potrebno je punjenje ozbiljenjem. I tako, jednu od onih besanih noći iskoristio sam za kreativan pothvat rađenja liste; još ne «one» liste, tj. gdje bih se mogao zaposliti (jer to je uvijek posljednja opcija), nego lista (bijela!) sa imenima od kojih bih još mogao posuditi neke pare. Sjedio sam na krevetu, i u slaboj svjetlosti stolne lampe usred duboke noći bilježio imena, dok je Maurice za to vrijeme ševio Helenu u njenom toplom stanu. Janko, moj bratić, već se imao priliku isprsiti, i to dva puta u posljednja dva mjeseca (kao da mi daje plaću što sam se udostojio egzistirati); Fiona je također već priložila nešto, iako je prošlo već više od mjesec dana; Emira bih mogao pitati, no za više od dvjesto kuna (dobro, možda ipak «malo» više…) nema šanse da ću ga pitati budući da mi se nadijelio svega i svačega upravo tih dana (pa ću tu opciju ostaviti za posebno zahtjevne trenutke); a Mariju sam prekrižio na samom početku, jer takvu besramnost još nije bilo potrebno iskoristi. Idemo dalje. Roditeljima se nisam javio, osim one obavezne večere, već dva cijela i zaokružena mjeseca; a ionako su prošli mjesec uplatili šesto kuna na moj račun… Sjetio sam se i Sandre, ali i to sam ubrzo odbacio; ipak nije ni Dmitrij poznat po redovitim prihodima, zbog čega obično Sandra daje novce za punjenje frižidera i cirkulaciju energije i što tjera Dmitrija da radi sve ozbiljnije i ozbiljnije na svom književnom ostvarenju (koje će, kad se jednom ostvari, imati ne baš ugodne posljedice za Dmitrija. Stara priča: za svako dobro jedno zlo).
Sad zavaljen u krevetu, sad nervozno šetajući po bezobrazno malenoj kvadraturi sobe, mozgao sam koga sutradan pitati za novce. I preda mnom su izranjala sva moguća lica, krebeljila se iz polumraka svojih udaljenih skloništa. Trebaš novce? Ajde stari! Pokreni se! Vrijeme je! Samo traži! Svijet je tvoj… Da, svijet je moj, a ja duboko u njemu. Svijet, ispružen na hrapavom dlanu i podatan poput uboge sluškinje, proteže se u zamaljivom krajoliku punim zrelih voćka. Neka me ne čudi što nebom plove komadi kamena, što se sa strane ogoljeni strojevi prijeteći nadimlju i što se horizont skuplja i tone u zemlju, jer moj put je proročki siguran. Zar ne vidim povoljno znamenje u obliku ptica, koje gore, tamo ispred sunčevog diska tvore nepogrešivu mandalu? Neka samo hodam i neka ne brinem; sigurna je ruka koja me vodi u utrobu. Bez obzira na tvrdokorna lica na zidovima, bez obzira na vatru što šiklje i bez obzira na mahniti let bezbrojnih šišmiša, zapovijed jest jasna: samo naprijed! Neka te ne uznemiri lakrdijaš na lopti, niti ljepotica na trapezu. Neka Suki i dalje stoji na debeloj škrinji i neka se samo smije tvojem unakrsnom hodu. Neka te ne uzrujaju izvodi računovođa što padaju sa planinski visokog stropa pretpovijesne pećine obučene u mramor. Kruh naš svakdašnji uvijek je tik nadohvat ruke. I stoga… Ne pitaj, samo peri, ponovno sam čuo Damira kako mi govori iz svojeg dobro skrivenog skloništa, gdje se tako fino ugnjezdio unutar moje asimetrične osobe. Krišna ispunjava sve želje; s gorućom vjerom sad je ponovio vedsku izjavu kao i kad smo se posljednji puta vidjeli. Samo trebaš znati sjediti na nekoliko stolica i koristiti svoje genetsko nasljeđe. Da, Mario, «samo», samo izvoditi izvedenice, i samo dva suprotstavljena principa djelovanja, dva identična nosoroga na suprotnim krajevima svijeta; i jedan i drugi vuku svoju polovicu jedan prema drugom: nema pomaka, nema događaja. A ipak, zemlja se trese kao stol za kojim se kockaju pijane drvosječe. Neprestano se sve trese i savija i grči i huči u divljem trganju dima s obličjem drevnih zmajeva. Tko će to uloviti? Ili spojiti? Tko ima duh za vitlanje samog sebe? Kada ćemo stići na sigurnu obalu? Na takva pitanja ponovno su se cerila sva ona lica, izranjajući iz svojih dubokih skloništa, sva u deliričnom mazanju vlastitih tijela što su izmrcvarena prvim pisanim znakovima. Ali: neka se rasprše sve sumnje, bila je misao koja je ušla u mene. Neka se dogodi, bila je druga. Neka sve samo bude, bila je treća. I tako su dolazile omamljujuće misli funkcionalne euforije, kontradiktorne u svojoj unutrašnjosti, jer ta me euforija istovremeno i uzbudila i uspavala. Neka neka neka tone u da meku postelju samo neka nestaje u spokojnoj plovidbi neka pluta poput plutače od slonovače na prozirno zelenoj vodi od snova…
Slijedeći dan sam, čim sam se probudio i na brzinu srknuo kavu, odjurio na poštu. Vrtio sam brojeve, nazivao ovog i onog, tražio novce i smišljao priče, i na kraju samo potrošio petnaest kuna na to zivkanje koje je rezultiralo jednom veoma debelo ispisanom nulom. Sve koje sam zvao izvlačili su se na sve moguće načine. Novac je umjetna zamjena za prirodno stanje potpune predaje, a budući da je potreba za novcem prerasla u gotovo primarnu potrebu, više se ne možemo jedni drugima predavati u onoj dječjoj bezuvjetnosti. Uzvišenost djelovanja lišenog želje za primanjem upravo kroz nemotivirano davanje omogućuje primanje: i to primanje u korist naših pravih, istinskih potreba. Sve ostalo čista je konstrukcija, jedna sintetička reprodukcija onog drevnog, iskonskog postojanja kada još nismo izletjeli kroz vrata raja. Princip obrnutog kretanja ostaje Velika Tajna, upravo zato jer ga nagonski shvaća svaki divljak, svako dijete, svi primitivni, svi potpuni autsajderi… Dokle god ćemo plesti visoko kompleksne kombinacije, nećemo biti u stanju makar približno shvatiti osnovne principe života u kojima je sadržano sve što nam je potrebno da konačno raširimo svoja krila, koja tako strpljivo čekaju svoj veliki trenutak.
Nakon nekog vremena gotovo očajničkog razmišljanja od kuda-kako-gdje i zašto, izašao sam iz pošte… i počela je besciljna potraga. Uronjen u more misli, samo sam puštao da me noge nose vijugajući ulicama oko kolodvora. Iako sam se pokušavao sjetiti nekoga tko živi u blizini i tko bi mi mogao uskočiti s nekih pedeset kuna, svako ime ili slika ili bilo kakav obris nekog poznatoga, sve što bi mi palo na pamet poništavalo se u uzajamnom sudaranju psihotično brzinskog naviranja. Prijepodnevna gužva je bila u punom zamahu, sve je jurilo i trubilo i škripilo, posvuda su tekli potoci ljudi, te divlje struje što su me nosile poput otkinutog komada drva. Hvatao sam poglede, sitne titraje na facama, nagla skretanja, brzinske promjene već odavno izračunate i jasno predodređene, a ipak, potpuno nepredvidljive. Posvuda bjesomučna jurnjava kroz sintetički raskoš i reklamno blještavilo. Programatski indiferentno odvijanje, pod akceleracijom navinuta masa, zapljuskivanje intenzitetom mehanicističkog djelovanja. S rojem muha u glavi zaustavio sam se na Zrinjevcu, pokušavajući posložiti stvari u nekakvu smislenu sliku; ili makar u jedan konkretan oblik:
(Fantazmagorija je najbolji bend: nikad ne prestaje svirati i nikad ne svira isto!)
Vrijeme je prolazilo i tok se odvijao. Pozornošću starog lovca promatrao sam rulju i ustanovio da sam vjerojatno jedini koji luta bez ikakvog pravog cilja; nitko, čini se, nema niti najmanjih financijskih problema, a da ne pričam o egzistencijalističkim. Svima je pažnja točno fokusirana, kreću se po uhodanoj crti bez i najmanjeg odstupanja. Samo tu i tamo koji klošar, ili cigan, koji ispada iz opće slike. Obuzela me odvojenost. Izrazita i veoma snažno konkretizirana odvojenost u kojoj sam stajao poput pripadnika druge vrste; jednog slučajnog posjetioca čiji su osjećaji na visokoj točki čuđenja. Stranac u potpuno tuđoj zemlji, ukopan na mjestu i sa izbuljenim očima, samo promatrajući bizarnost prizora koji se ispred njega odvija u istančano modeliranoj uhodanosti. Tako fokusiranog pogleda ispred sebe, vidno polje se širi kao moćna krila velikog jastreba. Kričavo šareni natpisi isijaju svoje namjere, njihova ekspanzija grabi nemirne točke na licima prolaznika; i izlozi, poredani poput predsjedničke garde, šapuću zavodljivim glasovima; oni nude svoju utrobu, tu brižno pripremljenu hranu za izvještaćenost gradskih krvnih tjelešca: kurve, skrivene iza betonskih zavjesa, kopiraju radnju izloga – ali pošteno, i nenametljivo, zdravo… Posvuda masa ljudstva brza, u propisanoj dužnosti traži, gleda; svi trče za nečim, grabe što stignu, nagonski brzo kupuju. I sa svoje desne strane ugledam tipa, šešir mu čvrsto nabijen na glavi; ispod šešira se ocrtava dlakavo, gotovo skriveno lice ogrnuto visokom kragnom koja izbija iz stare, istrošene jakne. Prekriženih nogu on sjedi na betonu, žilama prošaranim prstima svira gitaru, sve neke vesele melodije bezbrižnosti. Ispred njega bejzbol kapa, u njoj nekoliko sitniša, i ispred te kape munjevito tapkaju noge, mnogo noga, stotinu noga mahnito tjerane silama formulara, ugovora, dionica, budilica, satova, svih mogućih imperativa… Taj čovjek sjedi na betonu umornog izraza kao sam teret zemlje, on svira vesele popjevke polusklopljenih očiju sporošću duhovne promjene svijeta, ali nitko ne obraća niti najmanju pažnju na tog izdvojenog primjerka ljudske vrste. Simbolički značaj toga čovjeka je približno toliki kao što je groteskna pojava jednog čovjeka-sendviča. Ili prodavača novina, koji, tik do onog bogalja, stoji i viče: – Istraživanja pokazala da dvije trećine Hrvata nema dovoljno za osnovne životne potrebe. I tu se novine halapljivo grabe, tamo se ulazi u butik, gužva za kasama se gomila, kombiji škripe kočnicama, brzo se istovara roba za dućane. Tu se gomila smeće, tamo dućani, i sve se potencira bjesomučnošću jedne fatalne ospesije. Svi se nalaze u toj igri; igri besmislenoj kao govor shizofrenika, ozbiljnoj kao smrtonosna epidemija. Jesam li ja lud zato što ne držim korak?
Stara gustoća razbacanih slika zujala mi u glavi upravo monstruozno (programatski indiferentno odvijanje, pod akceleracijom navinuta masa, zapljuskivanje intenzitetom mehanicističkog djelovanja!), i trgnuvši se nakon što je neki čovjek proletio pokraj mene trknuvši me ramenom, konačno sam krenuo dalje. Ponovno sam se pokušavao sjetiti tko živi u blizini i od koga bih mogao izvući neke pare. Imena su jurila mojom poprilično zamućenom memorijom kao projektili, i za niti jedan od tih projektila se nisam mogao uhvatiti, sve se ponovno poništavalo u uzajamnom naviranju…i već zamalo digavši ruke u znaku nemoći, začujem u sebi pobjedonosni usklik «Heureka!»: sjetio se ja Davida, tog čudaka kojem su na pameti samo vlažne pice, drevni misticizam i britanski humor. Da li još uvijek radi one stripove, te upravo luđačke produkte tako obilno krcate likovima kao što su kvartovski murjaci tipično murjački glupi, i veliki zavodnik, latino lover, koji se svako malo pojavljuje ni u kakvoj vezi s pričom i svaki puta ide: – Joooj… Šta sam si dobar! Joooj… Šta sam… Pa ona dva lika, balkanski pandan na Jay and Silent Boba, ti tipovi i njihovo neprestano uletavanje u najzamršenije kombinacije, sheme kakve može izmisliti samo jedan tako opaljeni um kao što je Davidov. Poznavajući Davida on sigurno ne samo da ne radi taj strip, već upravo suprotno: bez sumnje ga je nabildao sa svime što bi jednom istinskom psihijatrijskom oku bilo itekako zanimljivo. I iako se nisam čuo s Davidom najmanje godinu dana, odlučio sam probati svoju sreću kod njega. Budući da je živio u Branimirovoj okrenuo sam se i pošao u suprotnom smjeru, smišljajući priču koju ću mu uvaliti. Neću ga tražiti više od… recimo… pedeset kuna. Da, pedeset kuna, cifra u normali, to je sasvim pristojno od mene, s obzirom da je naša komunikacija mirovala toliko vremena. Ali, što mu reći? Možda da moram vratiti pare Sukiju, i bio bih mu vratio da je meni vratio Emir, a…
I tada naletim na Ivku. A ona: upalih obraza, podbuhlih očiju, raščupane kose, a nazvati njenu odjeću neopeglanom bilo bi ne maleno umanjenje: kao da ju je krava prožvakala, kako bi to lijepo rekao David. Čim me je vidjela odmah je raširila ruke i počela piskutavo brbljati kao navijena, a glas joj je neobično podrhtavao posve u skladu s paranoičnim pogledom, kojim je zvijerala okolo kao da hvata nekakvu veoma važnu točku u svemiru.
- Eeej… Robi. Pa gdje si ti? Što ima? Uh, čovječe, kakav dan, jebenooo… Jučer sam se taako ušlagiralaaa… Mislim ono, odeš na kavu a završiš na sliki. Užaš! Kužiš, to je… Ej! A što je ovo? (okreće glavu oko svoje osi. Kolutaju se oči kao pokvareni želudac) Šešir, da… E! Robi. Imaš možda pedeset kuna? Ajd please… Gle (povjerljivo mi šapuće na uho, pogledava lijevo-desno) Oki ima neke opake slike, masne kao špek. Mogli bi… E! A imaš možda broj od Emira? Čula sam da on ima… Hej! Šuti! (pogledava sumnjičavo u nekog čovjeka srednjih godina, opet mi šapuće na uho) Mislim da je ovo murjak, ha? Što ti misliš? Fuck! Neki dan sam si skurila majicu! Da si to vidio… Palila sam pljugu – da znaš kakva žiža! – i pljuga mi je pala ispod majice – kljucala sam, ovaaakva lajna dopa, kužiš? – i… Ma! Eeee… Robi Robi…nova nada naše avangarde… Si vidio gdje Mariju? Čula sam da je uletila u neke fancy sheme i…
- Ivka! – oštro sam ju prekinuo – Moram ići, stvarno mi se žuri. Neki dogovor. – misleći u sebi: tako znači: ova je pukla. Kao tanka grana, kao kokica, kao… i te misli, koje su se u meni jasno i nedvosmisleno formirale, čini se da su se manifestirale i na mojoj faci, jer odjednom je nastala šutnja. Neugodna šutnja. Ivka je nervozno cupkala na mjestu, okretala glavu amo-tamo, ja nabio ruke u džepove, piljio nekud u stranu, po svoj prilici sav ukočen, jer ta neugoda izrazita poput susreta na sastanku stranke nad kojom lebde unutarnji antagonizmi, provlačila se među nama prilično snažno nas pritiščući. Onda je Ivka progovorila vidno smirenije, ali svejednako nesigurno: – Znaš koga sam maloprije vidjela? Icu. Na trgu je sa nekim tipovima i…
- Ivka! – ponovno ju odrežem – Sorry, ali moram ići. Vidimo se. – i okrenem se, pođem prema trgu, Ivka viče za mnom «da li onda imam onih pedeset kuna», ja mašem rukama da nemam i nestajem s njenog vidika u onoj poplavi ljudi, koja me nosila do trga dok sam si ja mislio: – Odlično! Hodam okolo, tražim pedeset kuna, nigdje nikog osim, naravno, Ivke puknute do daske i koja traži mene upravo pedeset kuna – ni manje ni više. Divno, baš sam oličenje sreće čiju je dušu zaposjela ironija. I ponovim misao: tako znači: ova je pukla. Toliko je brzo pričala, brbljala nevezano o svačemu i ničemu, da ju nisam niti stigao pitati što je s Fionom; ali činjenica je da sam od Ivke tako brzo odmaglio posve neprikriveno ju izbjegavajući, i ja sam taj koji je kriv što ju nisam stigao pitati za moju prijateljicu, koja u posljednje vrijeme tako tiho treperi u tišini pozadine. Moje ponašanje prema Ivki: bezosjećajno? Egoistično? Možda. Ali, činjenica da je mala prolupala i nije me previše iznenadila; dovoljno se je samo sjetiti onog njenog zavijanja i tuljenja za Mariom u Sebastianovom stanu; pa oni nagli prekidi tog urnebesnog tugovanja iznenadnim provalama smijeha, histerično neprirodnog smijeha, ona njena ucviljena grimasa i uopće, cijela njena pojava kao da mi je već onda govorila da ta cura neće završiti kao psihoterapeut, već upravo suprotno. U njoj je klica svojevrsnog ludila oduvijek postojala, i to da se sada rascvala (ako riječ rascvala u ovom kontekstu nije suviše cinična) ostavila me na neki način poprilično ravnodušnim. Postoje ljudi u čijim je životima od samog početka zapisana cijela drama, koja se ima tokom vremena odigrati; i taj neispisani zapis, kad se jednom ostvari lišava vas svih onih emocionalnih reakcija, koje bi u drugim slučajevima bile itekako prisutne. Šapuće vam glas nevidljivog trbuhozborca, proriče vam s točnošću drevnih astronoma što će se dogoditi; sve je jasno naslikano. Kao slučaj Dejana, zvanog King iz razloga jer je stvarao bend King po uzoru na Sonic Youth, ali koji nikada nije dospio dalje od Dejanovog svijeta ideja. Nikoga u kvartu nije pretjerano začudilo što je prolupao, polako ali sigurno, tijekom godina sve više stareći dok je iznutra ostao potpuno isti kao i dok je prvi puta spomenuo taj famozni bend King. King, Burek (ekstreman slučaj, veoma veoma ekstreman o kojem nećemo sada…), a sada i Ivka. Ljudi vrludaju okolo poput uskovitlane mase zvrkova, bauljaju u transu ne znajući što im se nalazi tik ispred nosa. A to je samo uobičajeno stanje Homo sapiensa, tog blistavog primjera progresivne prirode. Oni ekstremi, oni što balansiraju na rubu sveopćog ludila, nisu ustvari toliko dalje otišli, samo drugdje. Lud je onaj čija se ludost ne poklapa s onom većine, pročitao sam jednom negdje, a varijacija na tu poantu ima bezbroj. Jedna je to od onih toliko općespoznatih istina, da je njeno ponavljanje već postalo papagajsko parafraziranje; varijacija na refren sveopćeg zbora.
Taj refren mi je tada ponovno razbudio onu istu viziju od toga dana, viziju programatski indiferentnog odvijanja, pod akceleracijom navinuta masa, i u nesvjesnosti kuda idem, zašto i kako, našao sam se (u posve suprotnom smjeru kojim sam krenuo) na tramvajskoj stanici kod Glavnog kolodvora s pitanjem: – A gdje je Fiona cijelo vrijeme? – pitanjem koje mi je još narednih pola sata odzvanjalo u glavi (kao, uostalom, i prethodnih dana kad god bih je se sjetio), tako da sam pod tim zvonkavim pritiskom instinktivno ušao u tramvaj i nakon poprilično mutnog sanjarenja tijekom vožnje kasnije kucao na Fionina vrata. Ne znam točno što sam očekivao, ali svakako ne doček kojeg bi se moglo nazvati gotovo svečanim. – Robi! Kao naručen! Ajde ajde… Uđi što čekaš… – I nakon što me blago ošamarila okrenula je glavu i rekla: – Vidiš, Igi, mi o vragu… He he… – Igi, mršav tamnoputi tip odjeven u crni sako s kapuljačom na glavi, blago se smiješio i kimnuo mi u znak pozdrava. Bio je zavaljen u fotelji, koja se nalazila usred poplave majica, hlača i ostalih Fioninih krpica, a stol je bio upravo natrpan čašama, tanjurima, papirićima, flyerima, upaljačima, CD-ima… svim i svačim, a i svo ostalo pokućstvo je bilo prekriveno svim vrstama predmeta. Taj posvemašnji nered bio je znak jedne elementarne promjene u Fioni, jer kako se smanjuje njena onako opsesivna potreba za čišćenjem, tako se smanjuje i njena opterećenost samom sobom. Ukratko: Fiona je blistala kao u svojim nasvjetlijim danima. Upravo su pričali o meni, reče mi Fiona dok je premještala hrpu knjiga i časopisa s fotelje kako bih se imao gdje sjesti; točnije, ona je njemu pričala o mojem pisanju i sviranju. Igi je, naime, recenzent, i objavljuje glazbene recenzije po raznim sajtovima; mogao bi nešto povoljno napisati za moju i Mauriceovu elektroniku. Osim toga, poznaje hrpu ljudi i sigurno nam može srediti po koju svirku. – Jel’ tako, Igi? – sladunjavo je završila mazeći ga po glavi (kapuljači), što je on potvrđivao nekakvim nejasnim mrmljanjem. Hoću li večeras s njima, pitao me Igi, u Ksetu je Chicago Undeground; Igi nam može srediti besplatan upad. Pa htio bih, da, naravno, samo nemam para, i… – Šuti Robi! – Odmah me prekinula Fiona – Ideš s nama, pare nisu problem. – I zaista nisu bile, jer kasnije, prije odlaska (nakon što smo ispraznili bocu vina), dok je Igi bio na WC-u, još sam pitao Fionu za onih pedeset kuna, a dobio odmah stopedeset! – Fiona! – usprotivio sam se, ali me ona odmah prekinula: – Robi. Sve je OK. OK?! – I zašutio sam, spremio novce u džep i uskoro zatim krenuo za njom i Igijem, njenim novim partnerom. Fiona je trenutno u sedmom nebu, kako sam doznao na putu za Kset; upravo kad se riješila Ivke dočepala se Igija, i topeći se u zagrljajima novopečene strasti sa zanosom u glasu mi je ispričala kako je Ivkino ludilo skoro prešlo i na nju. Ivka je zadnjih mjeseci sve više jela tripove i bombone a sve manje B vitamine i željeza, i takvi odnosi u prehrani su njenoj inače luckastoj i neurotičnoj osobnosti nanijeli gotovo cjelokupan raspad sistema, čije su psihotične krhotine trovale atmosferu u stanu do opasne razine nepodnošljivosti. – Kakve je samo freakove dovodila doma… – s uzdahom mi je rekla Fiona – A što bi tek bilo da nije bila cijelo vrijeme vani? – Ne, o tome se ne smije niti razmišljati, završila je Fiona prepričavanje tog mračnog poglavlja njene nedavne prošlosti. – Ali kako si ju uspjela izbaciti iz stana na koji te ona primila? – rekoh, na što je Igi odgovorio mirnim, ravnomjernim tonom: – Vrlo jednostavno. Ivka nije već dva mjeseca dala više od petsto kuna za stan. – Slegnuo je ramenima i sarkastično dodao: – Argument u Fioninu korist koji je teško pobiti. – Kasnije je još počeo pričati kako ju je pri tom izbacivanju morao smirivati (Ivka je postala agresivna te je prijetila da će.. ako…), ali Fiona ga je ubrzo prekinula ponovivši da ne želi više razmišljati o toj užasnoj situaciji. – Ljudi, idemo na svirku. To znači: bez opterećivanja. Jasno? – I bilo je jasno, jednoglasno prihvaćeno, tako da smo u Kset ulazili nacereni od uha do uha, odmah odjurivši na kat gdje još nije bilo gužve. Naslonjeni na ogradu terase, promatrali smo šaroliku masu koja se polagano ljeskala u tami kluba. Bend je već počeo svirati, i kao i uvijek, Chicago Underground (ovog puta kvartet) je ponovno stvarao snovite prizore snažnih, ali mutnih boja. Kompozicije krcate egzotikom kroz koju bi svako malo prošarali freejazz izleti, poluplesni beatovi i nenametljiva elektronika zamuljanih i razvučenih nijansi, koje se prelijevaju u šarenim tonovima lebdeći poput dima kroz prigušeno osvjetljenje prostora. Efektna podloga na kontrabasu dobila je na dinamičnosti basgitarom zbog improvizacijskog pristupa, kojim se poigravao basist. Dražesni prijelazi iz snažnih turbulencija u mirno valjanje valova; ljupko, šarmantno i (rekao bih čak) puteno pridjevi su, kojima ću krstiti taj jazz, koji uvijek diskretno iskače iz svojih vlastitih tračnica općeći tako s elementima raznoraznih glazbenih pravaca. Tu sam se sjetio Sebastiana kojeg je Chicago Underground nekada inspirirao; pokazali su mu da se freejazz može također veoma profinjeno protezati i kroz mekane, spužvaste zvukove; zvukove kakvi obično ne dopuštaju ulete bučnih zavrzlama. – Kužiš! – oduševljeno je uskliknuo gotovo skršivši svoje inače tako staloženo stanje. – Promišljena, senzibilna improvizacija. To sam tako dugo tražio… I naravno, bilo mi je cijelo vrijeme pred nosom. Kad već ništa ne vidimo, mogli bi barem nos razviti. To bi bio istinski pragmatizam… – Bezobrazan smiješak s dozom fino smljevenom ljutinom zaigrao mu je na faci, a rukom je tresao iznad svoje glave lijevo-desno, jedan-dva… Stvar je u tome što je Sebastian prvi puta preslušao Chicago Underground baš u ono vrijeme, kad si je (nama) nabavio svu onu hrpu muzike među kojom su izbijala imena poput Don Caballero, Denison Kimball Trio, Braam Wurli, Ganger, Szilard Mezei, Odd Nosdam, Amon Tobin… Uglavnom, previše muzike je zaglušilo uši, a utjecaji su šibali po nama poput kletva; činilo se da se iz nas puše zvukovi kao iz peći, toliko smo ih upijali! Ganger, post rock kompozicijski promišljen, profinjenog zvuka i bogatog ritma; bend koji baca u trans vodeći vašu podsvijest po polaganim uzletima gitarskih dionica i naglim, točno konceptualiziranim zaokretima u sfere ritmičkog talasanja tonova, koje bubnjevi tjeraju na postepeni razvoj prema ponovnim uzletima u snovite predjele bogate imaginacije. Pa Amon Tobin, lik čija glazba u sebi sadrži najrazličitije elemente kakve elektronika uopće može imati a da ne zapada u tipičnu eksperimentalu: egzotične melodije i divlji ritmovi, prštanje u pozadini i filmska glazba, jazz dionice i ethno svirke… Ta vremena u kojima smo plovili u tim inventivnim glazbenim vodama sad su mi se odigravala u kazalištu mojih razbuktalih sjećanja; prizori iz istraživačkog doba i osjetilnih ekspedicija, koje su nas tjerale na maštu, na pokret, akciju… na ono što me i sad obuzelo dok sam stajao uz ogradu, u laganom transu klimao glavom i upijao poput upaljenog mikrofona razvlačenje saksofona i poskakivanje basova. Iz tog transa me izvadio miris šita koji je dolazio s moje lijeve strane, i bez mnogo razmišljanja sam se okrenuo i pustio svoj nos da me vodi do izvora mirisa. U kutu su stajale dvije cure i polako, ali opušteno pušile pljugu; prišao sam im. Bez nekih formalnosti, koje inače služe kao društveni eufemizmi dok su ustvari prikriveni carinici, odmah sam dobio pljugu i priključio im se u brbljanju. Tu su se spominjali neki huligani, neki boysi koji su jašili na cuckima, ulični svirači koji su zarađivali kao prosječni advokati, nargila iz Emirata, vreća šafrana, ciganska posla…i tek nakon cijele te hrpe tema, jedna od njih dvije (Ana, kako sam kasnije doznao) predložila je da se upoznamo, i upravo kad smo to krenuli učiniti prošao je neki tip kojem je ispao nekakav papirić iz džepa, i Ana je odmah poslala pljugu dalje, nešto za sebe promrmljala i pojurila za likom da ga obavijesti. Kako je Ana nestala među ljudima, ona druga se premjestila na Anino mjesto, i tek sam joj onda valjano razabrao lice. Sada mogu reći da bi me ta cura privukla i da nije bilo dozivajućeg mirisa. Cijela njena pojava je bila nekako… pristojno divlja, da tako kažem. Na prvi pogled šlampavo odjevena, a opet, tako je odgovaralo njenom liku da je ta proturiječnost zbunjivala svu procjenu; kao da je stavljala na sebe baš one krpice na koje bi slučajno naletjela, dok je ujutro tumarala stanom u potrazi za šećerom. I uvojci crne, guste kovrčave kose padali su joj preko lica preko kojeg je neprestano bio razvučen sitan, ali intenzivan, živ osmijeh. Na trenutke kao da će prasnuti u urnebesan smijeh, ali onda opet, kao da se sjetila da ipak nije sama. Naravno, to ju nije spriječavalo da povremeno stvarno i padne u svoj tipično raskalašen cerek, i tada bi se pretvarala u razigrano dijete, u malu, pitomu ludu koja bi eksplodirala u prigušenoj svečanoj gomili. Kad bi se tako smijala, sva bi još bila samo smijeh, jedan veliki, utjelovljeni smijeh koji je orio po svojoj zemlji poput gromoglasne prirodne pojave: harlekinska magija koja se isprepliće s elementima kovitlajući ih oko sebe kao tornado. Kažem magijska, jer je upravo tako djelovala: jedna cura (s vremenom sam doznao) bi stalno kihnula na taj njen iznenadan i potpuno nepredvidljiv smijeh (ja bih obično poskočio i zaražen pridružio se smijanju). Isto tako kažem tipično raskalašen cerek, jer postoje ljudi, koji su toliko prirodni da odmah, već na prvi pogled sve o njima znate (svakako najrijeđi primjerci naše vrste), i Anivija je bila takva osoba. Ispričala mi je legendu, koja se ispreplela oko njenog lijepog i jedinstvenog imena. Njen otac, uvjereni iracionalist po rođenju (ovo je Anivijin citat), htio je da se zove Antilopa: u noći njenog rođenja mu se ukazala ta životinja, i po njegovom mišljenju nije bilo nikakve sumnje kako će se njegova djevojčica zvati. Njena majka, uvjereni racionalist (to sam sam razabrao), to nije nikako dopuštala, a inzistirala je na imenu Nives; i tako je nastalo razdoblje od tri mjeseca a da mala Anivija nije imala imena. Za vrijeme tih tri mjeseca, pričao joj je njen otac, Anivija navodno da nije ispustila niti jedan jedini zvuk: apsolutno ništa! To je bila težnja za individualnošću, smatrao je otac, čemu se majka smijala, jer je ona pak smatrala da je to jednostavno samo osjećaj djeteta, koje naslućuje da nešto ne valja. Iako je to bila iskra jedne dugačke i sudbonosne svađe, koja je na kraju rastavila te tako dijametralno suprotne osobnosti njenih roditelja, bilo je jasno da ime mora što prije osvanuti. I od Antilope i Nives je nastala Anivija, ime sklepano od strane jednog slučajnog posjetioca (lokalnog pijanca: a što drugo?). Kad sam ju upitao s koliko godina su se njeni rastali, ona je samo slegnula ramenima i promrmljala: – Dok sam još bila mala. – pa malo kasnije sjetno, zamišljeno, ali svejednako nasmijano: – Znaš, stari je genijalac. Uvijek je govorio:´Ja sam oduvijek znao da si ti čarobnica. Nažalost, tvoja stara ne vjeruje u čarolije.´ Tada bi se nasmijao i rekao:´Ali ona je bila prva koju si začarala hehe…´ – Onda je dodala: – Ali ja mislim da je ipak stari bio prvi začaran… – Anivija je uvijek bila u pokretu, neprestano je tijelom migoljila i vijugala, i to je činila nekom prigušenom ludošću glazbenika, a ustvari je bila plesačica. A plesala je čak i u snu! Ali sad već trčim pred rudo… Zaletavam se. Tipično. Tako tipično! Postoje priče što u nama već toliko dugo čame, da i samo jedna riječ o njima izaziva lavinu, jednu golemu i gotovo nezaustavljivu lavinu, čija će sila izbrisati sve što je do tada stajalo na putu samo da bi prva riječ mogla obaviti svoj tako dugo iščekivani porod priče, čije će nas magijsko djelovanje uvijek vratiti sebi, uvijek nas izbaciti iz sebe… Naše priče moraju biti ispričane, jer ako se to ne dogodi, slijedi bolest.
A tu večer je uslijedilo svašta: pojava jednog lika s avijatičarskom kapom iz II. Svjetskog rata, koji je tvrdio da je Anivija njegova sestrična; jedna cura obrijane glave, čije su riječi šibale poput gromova po nekom klincu za našim stolom; jedan tip opaljen kao gumena loptica, koji je tražio svoju jaknu i pri tome zalio ama baš svakog s pivom a uz što je uspio (istovremeno!) bacati takve fore, od kojih se nasmijalo čak i najtmurnije lice… Pa likovi s flajerima koji su nam padali u pive, cure bez srama koje su svakom sjedale u krilo, luđaci što imitiraju Pavarotija, fanatici za jazzom što skakuću poput čimpanza… Ali uglavnom, uslijedilo je ispijanje piva koje su se materijalizirale za našim stolom (uglavnom) pomoću Anivijine magije, jedne čarolije čije su svjetlucave kapi frcale oko nje kao iz divovske fontane osvježavajući svakog tko se našao u blizini i privlačeći svu onu gomilu najšarenijih osobnosti, tako da je stol neprestano bio pun piva. Igi i Fiona su nam se pridružili, isto kao i Ana i onaj lik za kojim je odjurila i s kojim se uskoro grlila i ljubila i hvatala i… i da ne pričam o trabunjanju i verglanju, o urnebesnom smijanju, prolijevanju piva i namočenim hlačama (koje su neki htjeli i skinuti kako bi ih ocijedili), da ne razmotavam pijane i veoma mutne dogovore oko kojekakvih svirki, magla od alkoholnih para, koja me uskoro obavila skroz na skroz me ošamutila, tako da ništa više nisam niti vidio niti znao, i uopće, nemam nikakvog pojma kako sam dospio u Fionin stan gdje sam se oko podne probudio, škiljeći na jedno oko i držeći se za glavu poput upravo osviještenog brodolomca. Tamo su spavali nekakvi likovi jedni preko drugih, ispruženi ili sklupčani na trosjedu hrkali su i stenjali kao bolesnici u intenzivnoj, nered je bio još veći nego predhodnu večer i inače, sve je bio jedan veliki kaos zgusnut u toj jednoj prostoriji što odiše izgorenom željom za ludovanjem, ispijenim bocama, tjelesnim sokovima i maštom razbacanom u neobuzdanim izlijevima.. Jedino su dva tipa, u položaju osakačenih svraka, nešto mrmljali jedan drugome i pušili pljugu: sve polako… tako polako… Kad sam se malo razbudio, instinktivno sam stao prekopavati po džepovima – potraga za razbijenim sjećanjima – i našao račun na čijoj je poleđini bilo napisano Anivijino ime i ispod broj mobitela. Nešto kasnije, dok sam se gurao u tramvaju boreći se za svoje mjesto, sjetio sam se jednog dijela sinoćnjeg razgovora s Anivijom, čiji je okus tako profinio svo to grubo događanje u tramvaju, da sam na kraju skroz na skroz zaboravio gdje jesam, ali i gdje idem, jer sam uspio promašiti jednu stanicu, a zamalo i dvije.
Stajali smo među onom ruljom u Ksetu kad sam joj rekao: – Znaš što je kod jazza najbolje? Bezbrižnost. Ona igra, neopterećenost, lagodnost… Ne kažem da u jazzu nema ničeg dramatičnog, ali to nije nikad drama u uobičajenom smislu riječi; to je drama bez drame. Ustvari, jazz izražava onu totalno svjetovnu čaroliju. – Tada je ona rekla: – Magija grada. Jazz izražava ono što nas drži da ostanemo tu gdje jesmo. Ta magija je možda iluzija, ali je ipak magija. Poziv da se opustimo i da radimo što želimo… – Pa malo kasnije već pomalo zamišljeno: – Ili, ono što možemo…
- Misliš ´ono što nam je dopušteno´? – Tada se nasmijala poput čovjeka kojem postavljate upravo nemoguće pitanje, i odvratila šaljivo: – Neee… Robi. Dopuštenje ne postoji. Postoje samo dvije stvari, a to su: okviri i svijet izvan njih. I postoji izbor na kojem od ta dva mjesta želimo biti. A mogućnost slobodnog akta postoji samo izvan okvira. Dakle, možeš biti beskućnik ili kućni ljubimac. – Iako sam se tada blesavo nacerio mangupski izvalivši «da sve ovisi čiji si kućni ljubimac iliti u kojoj državi beskućnik», njena posljednja rečenica, ta izjava metaforične mudrosti istočnjački sažeta u tako kratkom formatu urezala se u konture mojeg misaonog sistema. Izbor je tvoj, ali ne i presuda, kako je jednom dramatično, ali istovremeno ravnodušno-pomirljivo rekao Sebastian. Bio je to njegov komentar na Mauriceov egomanijački izlijev: nije htio dodati čašu, jer «nije on ničiji sluga», kako se sam oholo izrazio.
Maurice. Došavši taj dan na stan zatekao sam ga kako nepomično sjedi ispred kompjutera i igra «Civilizaciju»; oči mu natečene i podočnjaci poput neopranih tanjura, koji su se, usput budi rečeno, nakupili do opasne mjere izazvavši gotovo posvemašnju neprepoznatljivost stana. Ustvari, sve je u tom našem minijaturnom stanu izgledalo kao i to jutro kod Fione: rasulo pomućenih umova pod uvjetima ratovanja sa samim sobom: neizbježna slika ekpresionističkog apstrakta s mnogo mutnih boja što se prožimaju u kaotičnoj kompoziciji irealne osjetilnosti. Upitao sam Mauricea da li je to bomba pala u stan, no on mi nije ama baš ništa konkretno odgovorio; samo je piljio u ekran i tek na moj ponovni upit «da što je to bilo» nešto promrmljao, nešto što nitko ne može razumjeti osim njega samog – a i to je poprilično upitno. I narednih dana naš umjetnik Maurice se toliko bacio na umjetnost igranja igrica a ja sanjarenjem o Aniviji, tako da je upravo opisana slika stana ostala ne samo ista nego čak još i gora, i… Ali!, da, dame i gospodo, potpuno ste u pravu: zagrijao sam se za Aniviju onako kako se nisam zagrijao za nekog već dugih niz godina. I sile privlačnosti počele su djelovati…. A Maurice? On se zagrijao za samog sebe, i… ali polako…uvijek samo polako… Nećemo ponovno trčati pred rudo, jer bi me moja mala brodica mogla lako sustići, i iako sam mačka, isto tako sam i kičmenjak (!?) tako da… Ispričat ću vam već tu priču; sve ću vam ispričati. Samo da još neke relikvije iskopam. Hoćete li biti tako ljubazni i sačekati?

* * *

Kad bi barem mogli slijediti znakove, koje nam život tako dobronamjerno postavlja, napisao je naš mudrac Sebastian za vrijeme ronjenja po svojem vlastitom moru. Da, ali da bi ih slijedili prvo ih moramo znati uopće prepoznati, rekao je kasnije Damir hladnim tonom kroz koji se skrovito provlačila ona fina nit drevne čežnje. «Kad bi barem mogli naš njuh razviti. To bi bio istinski pragmatizam!» Jeste, Sebastiane, i tu si u pravu, ali što ako je atmosfera u kojoj se nalaziš zagušljiva kojekakvim isparavanjima, vid stoga zamagljen a uši začepljene? Ja se, npr. u to vrijeme nisam mogao pretjerano osloniti na svoja osjetila, barem ne u našem stanu, tom mjestu koje se polako ali sigurno iz jednog gotovo prosječnog (!) doma pretvaralo u odlagalište neopranih šalica u kojima je soc kave već fermentirao odavno, u spremište za ispijene boce koje su postale svojevrsne vaze, pa cd-ovi razbacani posvuda, čarape po podu, gače po kutevima, zgužvane hlaće, neoprane majice itd. Neću reći da je to sve isključivo Mauriceovo maslo, jer na kraju krajeva i ja sam tamo živio, ali papagajsko ponavljanje nekakvih domaćinskih demagogija jednoj osobi za kojom neprestano čistite i pospremate a koja se ama baš niti najmanje ne obazire na vaša nastojanja, gubi na snazi te se na kraju pretvara u mrtva slova što samo još bespotrebno i jalovo lebde zrakom, gustim od prašine jednog rasklimanog i već poprilično izopačenog odnosa. Dakle, nered stana možemo navesti kao simboličan odraz našeg cimerstva. Kad bih mu npr. prigovorio zašto nije uredniji, ako bi me uopće i čuo, samo bi rekao: – Što ti je? Sve je OK. To ti je tako normalno… – A ako biste se upustili u diskusiju, davao bi vam takve argumente da biste jednostavno ostali paf! – Šta? A što bih trebo`? Čim popijem kavu trčati u kuhinju što prije oprati šalicu?
- Ne. Ali barem nemoj čekati da se soc fermentira, jer jebote ovo je već stvarno…
- Ma daj! – odrezao bi me u pola rečenice – Fakat imam pametnijeg posla nego se gnjaviti oko tih gluposti.
- A kakva to posla? Igranje «Civilizacije»?
- Recimo… – Sad već mrmlja, govori sebi u bradu, facu zaključava dok ustvari ispisuje krivicu – A i tebi bi bilo bolje da se primiš nečega umjesto da se ponašaš ko` kakva baba… – Ton mu je postajao sve arogantniji, stavovi sve manje tolerantni, pogled bahat i uopće, cijela njegova pojava sve se više i više žarila jednom bezobraznom ohološću koja je titrala na opasnoj granici podnošljivosti. Naravno, takav nije postao preko noći, ali postepeno, malo po malo poprimao je osobine jednog osamljenog, napuštenog, i stoga otrovnog starca. Sve je to počelo sve učestalijim igranjem igrica i zapostavljanjem najosnovnijih stvari poput već i previše spominjanog pranja posuđa. Razumije se da je u takvom stanju i njegova kreativnost patila ostajući upravo ropski zatvorena unutar njegove (tada) pasivizirane osobnosti. – Maurice, idemo onu stvar srediti. Imam ideju kakav bass line bi dobro išo` na onu svirku… – Njegova reakcija je bila ravna nuli, i tek nakon što bih ga poticao oko petnaest rastegnutih minuta, on bi se udostojio odvratiti nešto tipa: – Hmmm… – Pa nakon nekoliko slijedećih: – Ne sad. Možda kasnije… – Ili: – Ne, danas nije dan za to. Nisu povoljni položaji planeta… – Što reći na to? Za sad ništa; reći ću samo da je to sve poprilično ironično ispalo, jer upravo kad smo počeli sve manje muzicirati, ponude za razne svirke su počele kucati na vrata našeg kreativnog života sve češće, a počelo je na jednom tulumu. Naravno, pa gdje drugdje? Može li uopće biti drugačije? Kako bi i bilo drugačije?
Nalazimo se u orbitalnom kruženju, svaki sa svojom vrstom oko svojeg vladajućeg planeta, i ništa nas ne može otrgnuti iz te orbite. Vrtimo se i vrtimo, svi smo mali sateliti, lica nam gumena, nalik su na totemske vrhove, mlatarimo rukama dok pišamo niz vjetar. Tako egzistiramo već tko-zna-koliko milijuna godina, i bez obzira da li preodjenuli svoje odijelo, bez obzira da li se preselili u elitniji kvart (ili u «niži»), bez obzira kako izmicali vlastitim postupcima i koliko alegorija ispričali sami sebi prije obaveznog sklapanja očiju, mi smo i dalje u našoj orbiti, vrtimo se i vrtimo, mali sateliti, lica nam gumena, nalik na… Da, dame i gospodo, možete me optužiti za subjektivizam, ali me ne možete izbaciti iz orbite, molim lijepo… Tako stvari stoje, ništa ih neće promijeniti, i sad ću se baciti na svoj posao što mi ga zadaše Gospodari orbite. Plesni podij je postavljen, rasvjeta već odavno u željnom iščekivanju, a mi glumci podzemnog raja nabrušeni poput mesarskih noževa: Gospodari orbite odašilju pajačane signale – vrijeme nas uskoro stiže…
Tih dana, dok je Maurice ponovno preživao svoje vlastito preživanje i za vrijeme moje početne zaokupljenosti Anivijom (što će se samo malo kasnije pretvoriti u jednu poprilično zamršenu aferu), u «Palmi» je bilo… pa u najmanju ruku veselo. Muziciranje, pijančevanje, duvanje, hvatanje, jebanje, podjebavanje… jednom riječju: šareno i veselo. Stigli su topliji dani, hormoni su proradili i kod najstriktnijih fratra, posvuda je počeo život bujati poput sisa što se napuhavaju u obaveznim trenucima ženskih obilnih (i krvavih) života. Mario i Emir su meni i Mauriceu priredili svirku u sad već legendarnoj «Palmi», prvu svirku nakon jednog podužeg razdoblja (ako ne računamo slučajni ulet u «Močvaru» tijekom festivala «Sloboda stvaralaštvu»: tada je pao i naš prvi intervju – predznak budućih događanja?) i koja je polučila itekako povoljne i ohrabrujuće reakcije one tako (bez pretjerivanja: pa poznat vam je moj razvijeni smisao za realno!) izbirljive rulje koja bi običavala zalaziti u taj veliki, Marijinim slikama napućeni birc sa kojeg je sve češće padalo palmino lišće tako zaklanjajući naš prostor od nepoželjnih pogleda onih tamo, onih autsajdera. To je bilo nedugo nakon našeg izlaska u «Kset», i Igi je upoznao Marija. Čim je Mario čuo da Igi piše recenzije odmah je podigao obrve, nagnuo se prema njemu i nonšalantno počeo svoje legendarno žašprehavanje. «A… Pišeš znači recenzije… A za koga ono…Muzika.hr… I članke druge vrste?… Za kulturpunkt, 04…? Zanimljivo… da da… Vidiš, znam ja tu neke ljude…Veoma zanimljivi veoma kreativni… Da… O njima treba sad pisati…Inače i ja sam prije pisao za…» I tako, njih su dvoje brbljali i brbljali, verglali i motali, sve dok na kraju Igi nije bio skroz na skroz namotan na Mariov verbalni prst, čija ga je šarmantna retorika navela da mu dade kontakte od ama baš svih medija za koje piše, i ne samo, već ga je nažicao da ga i preporuči (toplo!, molim lijepo…), tako da je Mario tih dana ponovno uplovio u novinarske vode a što je imalo poprilično povoljan utjecaj na moje (i Mauriceovo) stvaralaštvo. – Dečki, ovako to ne može – govorio bi vatreno nas napuhavajući – Vaš sound je za stvaranje potresa u klubskim prostorima, ali vi ste space out. Zašto više ne svirate? Neki dan vas je jedan lik uspoređivao s Amon Tobinom i Twinom, i ja mislim da je to dosta dobra kritika. Što to radite? Cijeli dan samo tripovanje uz plastiku i frekvenciju, ali realiteta niti mrvicu. – Jednom drugom prilikom, kad smo mu odgovorili da to sve i nije baš vrijedno nekog naročitog truda, on je podrugljivo odvratio: – Šta? A to je ono: – pa citat (naročito grubo izrečen): – „Svijet je fikcija i pun je kontradikcija. Zato radi što želiš“?! – Ali stvar je u tome da nije sve bilo samo u sarkastičnim izlijevima, jer njegovo novinarstvo je bilo dovoljno oštro da razreže neka vrata pa da i mi možemo opet malo uploviti u glazbene vode. (Osim toga, i ja sam polako počeo objavljivati tekstove pa se i meni financijsko stanje pomalo popravljalo.)
Dakle, prvo u našoj «Palmi». Ne želim reći da je to bio nekakav spektakl, možda nije niti bila neka naročito luda svirka, ali ipak se ne može poreći itekako pozitivna reakcija publike, koja se (samo da spomenem) okupila u prilično finom broju. Kao dokaz možemo navesti da je netko Fionu zalio (slučajno!) pivom, što znači da odnos među prisutnim tijelima nije bio niti približno sličan onome u našem sunčanom sustavu. I moram priznati da smo i ja i Maurice imali ne malenu tremu prije nastupa! Naravno da se to može činiti čudno, jer iako tada možda i nismo bili u najboljoj formi, ipak smo tri mjeseca ranije svirali u Močvari pred nekih tristo ljudi – i to sa znatno manjom tremom nego u «Palmi». Na kraju, to nam nije bila prva svirka u životu… Kada sad na to sve gledam iz ove vremenske daljine, mislim da mogu sa popriličnom sigurnošću tvrditi da je bila stvar upravo u tome, što smo u «Palmu» redovito zalazili. Tamo vas ljudi poznaju, i tamo od vas nešto i očekuju. Ustvari, očekuju mnogo. Osim toga, bila je tu još jedna okolnost koja je samo mene pogađala, a to je Anivija. To popodne sam joj poslao valjda deset poruka jednom ju i nazvavši, ali ništa. Niti jednom se nije javila, i to me dodatno kopkalo uz sva ona očekivanja publike, koju sam i predobro poznavao. Koliko smo samo puta tamo sjedili i komentirali razne izvođače! Poput pravih znanstvenika, ili umjetničkih kritičara, koji uvijek lebde na svojem umjetnom oblaku visoko iznad svih kreativnih nastojanja njihovih mnogobrojnih subjekata, naši jezici su često puta izricali sudove i prije nego što bi ih naši umovi mogli reflektirati – instinktivni izlijevi rasklimanih kočnica pod društvenim faktorima – i svi oni tipovi, onako naoružani znalačkom retorikom do vrha nabijenim cinizmom, te su diskusije mnogo češće sjekle razne nove pojave na našoj sceni nego ih slagale u jednu konstruktivnu strukturu. «Ste’ čuli onog pseudo-DJ-a koji bi htio biti drum’n’bass guru zagrebačke scene? Samo da je što više bpm-a kako se miks ne bi mogao niti slučajno uhvatiti… Da li je žalosno umanjen opis?» Ili: «Crunchshow! Namažimo lice bojom, pokupimo nekoliko klaunskih fora iz vremena pojave jazza, pustimo svoju imitaciju funky-glitcha sa tvrdim snareovima i vijugavim zvukovima i ajmo! – ruke u zrak! Mislim, stvarno, kad čovjek više ne zna kako prezentirati svoju glazbu pa se mora koristiti drugorazrednim performansima, e pa onda stvarno…» I da ne nastavim opisivati ove egomanijačke izlijeve svih tih velikih stručnjaka sa područja suvremene eklektične glazbe čiji ukus titra na visokoj frekvenciji nedostižnosti, samo ću reći da ove «kritike»… ma ne! Bit ću otvoren: ova pljuvanja su obično bila usmjerena na znatno uspješnija imena nego što smo to bili ja i Maurice. Kada drugi od vas očekuju više nego vi sami i ako vas to previše zaokuplja, tada obično ne uspijete niti sami sebe zadovoljiti. Međutim, ovaj put nije bilo tako. OK, priznajem, tu je Emir malo pomogao žuto-bijelim prahom i ohrabrujućim govorancijama: -Dečki, mislim stvarno… Imate groov koji pokreće čak i tijelo paralitičara, a i artistička funkcija je na jebenoj razini: šmrc!.
- Ali čovječe – protestirao sam – pola ove publike su naduvani paunovi koji će nas kasnije (šrmc!) sasjeći kao salatu.
- Ali u tome je stvar! U tome što ih poznajete. Zašto se toga bojati (šmrc!), kad možeš to pretvoriti u svoju korist? Daj im ono što im treba (šmrc!). – Iako je Maurice odgovorio da je to onda prostituiranje vlastitog rada, morali smo priznati: što jest jest, a u tom našmrkanom ulijevanju hrabrosti direktno u naša smanjena muda su mu pomagali i Mario i Igi, i tako je cijela priča, nakon mučnog i (za nas izvođače) neugodnog početka, ustvari veoma dobro počela, a još bolje završila. Na početku smo vrtjeli dugačke chill-dionice na tragu post rocka što se veoma polako pretvaralo u aritmični elektro-noise. Ritam je postepeno ulazio paralelno s free jazz dionicama i math rock referencama, što smo kasnije (nakon jednog divljeg uspona) naglo presjekli tvrdim big beatom pomiješanim s drum’n’bassom. Taj ritmični dio je bio popraćen filmskom glazbom i ethno melodijama ispod čega je brundala poprilično distorzirana bas linija uz povremene ulete onih noise-shema sa početka. Uglavnom, mnogo njih bi to nazvalo, ustvari, kasnije i jesu to komentirali kao «veoma hrabar pokušaj kombiniranja žanrova što je lako moglo pasti u vodu». Ali kasnije, kad smo zašli među rulju i prepustili pult nekom DJ Atu, ljudi su nas zadovoljno tapšali po ramenima i gurali nam cugu u ruke. Igi je kasnije napisao «Iako je početna nesigurnost bila prikrivena žestokim noise-minimalizmom, svirka je kasnije poprimila veoma dinamičan razvoj. Nastup Roberta Radamanta i Visitor Q-a možemo opisati kao spretno balansiranje između klasične melodioznosti i disciplinirane buke ispod čega odzvanjaju teški ritmovi upravo stvoreni za tipičnu klubsku atmosferu. Pitanje nije da li su ovi izvođači spremni za našu scenu, nego da li je ta scena spremna za ovako detaljno koncipiranu eklektičnost?» (Da li je ovaj komentar objektivan prikaz kvalitete naše elektronike, ili samo prijateljsko tapšanje po ramenu?) Uglavnom, tu večer je priča otišla dalje od pukog tapšanja po ramenima i pijančevanju, jer nam je uletio i lik izblajhane kose u tamnom sakou i poderanim hlačama na crtu, koji nas je pozdravio široko raširenim očima i isplaženim jezikom na kojem je zablistao piercing poput lukavo pripremljenog miga što je izveden u pravom trenutku. Ovo je bilo baš fino, počeo je opsesivno-živahno kad je vratio jezik na svoje mjesto. – Pravo osvježenje za ove ustajale glazbene vode. – Mi smo šutke klimali glavama i mirno ispijali svoja pića. On je Tim T, diplomirani dizajner, teoretičar suvremene umjetnosti i dugogodišnji akter na području urbane kulture. I naravno, on je slobodni umjetnik. – Ali, dečki… – odjednom se prebacio iz svečanog u veoma prisni ton – Sve to sad nije tako važno jel’ tako…? Gledajte. Ja sam jedan od onih koji su pokupovali Marijine slike, i… A vas onda nije bilo? Da da… Pa sjećao bih vas se… Nego, znate da će Marija nositi neke moje kreacije na jednoj reviji koju radim? Uglavnom, trebao bih baš ovakakv sound za taj događaj. Što kažete? Gledajte, slijedeći tjedan radimo tulum kod frenda. Pozvani ste. Naravno, tamo će biti i Marija i možete povesti koga god želite. Tamo ćemo onda vidjeti dalje, OK? – Maurice je potvrdno ali svejednako rezignirano klimao glavom, a ja spokojno odgovorio: – OK. Zvuči fino. Vidimo se onda na tulumu… A sad sori, ali moramo do frenda koji nas treba zbog sličnog razloga. Znaš kako je, svirke, dogovori, sheme…
- Da da… Naravno… Vidimo se na tulumu. I, dečki: – i tada je ponovno isplazio svoj jezik na kojem je ponovno zablistao onaj za oči bodljikavi piercing: njegov način optimističnog izražavanja uspješne suradnje u budućnosti? Ili samo paljevina mozga materijalizirana u već instinktivnu naviku ekspresije svoje osobnosti u društvu? Anyway, mi smo se zabili s Mariom, Emirom, Fionom i svim ostalima koji su, razvaljeni u separeu poput životinja u premalenom kavezu međusobno isprepletenih tijela, miješali svoje udove, jezike, govorancije i tikove; tamo su se našli svi sa široke slike odraza one moje apstraktno ekspresionističke unutrašnjosti, jednog već do bola uzburkanog realiteta čiji je uvrnuti karakter pružao svoje determinističke šape na naš separe tako nas sve šamarajući do gotovo posvemašnje izgubljenosti: šmrrrrc…

* * *

To je bilo jedno od onih jutra koja su naelektrizirana kao da će svaki čas udarit grom, samo što puca sunce poput kilometra dugačkog reda petardi. Pravo prolječe na vrhuncu. Oko deset i nešto sam izletio iz stana kao raketa i jurio ulicama još uvijek omamljen od sinoćnjeg mozganja da što je sa Anivijom. Morao sam ju vidjeti, pod hitno, pošto-poto, što prije i što brže. I zaista, ima nešto u tome kad vam ne vraćaju poruke i pozive iako dobro znate da je ta slatka ali bombastična kemija među vama: tada vas takve situacije još više izluđuju! Maurice me cijelu noć radi te moje grozničavosti podbadao, podsmijehivao mi se i uopće, pilio mi živce do ruba. I sad su me živci pilali, jer em me pralo to naelektrizirano sunce, em ta cijelonoćna grozničavost, em činjenica da opet nemam za poruku, a kamoli za poziv. Ništa, rekoh, pitat ću bilo koga, jebe mi se! Zaustavio sam nekog lika čija je pojava savršen primjerak skejterskog đira, gotovo mu naredio da skine slušalice sa ušiju i nažicao ga mobitel. I zamisli čuda: Anivija se javila! Isprve nisam znao što reći, nešto sam počeo nevezano brbljati, više za sebe, no onda sam se pod oštrim pogledom skejtera pribrao i započeo neki smislen razgovor. Pa zašto se nije javljala? Gdje je bila cijelo vrijeme? Ma! Neka ne pitam, kaže mi tonom hvatanja za glavu, uletjela je na turneju sa nekim bendom (muzika: kombinacija jazza i makedonskog ethna sa dosta elektronike), sve to naravno posve slučajno, onako, dok je izašla na kavu, kava se pretvorila u nekoliko piva, skompala se sa bendom i to je to. Bili su u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Subotici, Beogradu… Ma neka ne pitam. – Fakat ti nije dosadno a? – rekoh – A gdje si sad? – U „Krivom putu“ je i upravo se dogovara za neki stan s nekim likovima; bili bi kao cimeri. – Eto me, dolazim odmah! – brzo sam odgovorio, vratio mobitel i prije nego što sam se uopće uspio snaći našao sam se pred onim golemim ulazom u „Krivi put“. Odmah sam uočio njenu bujnu, kao ugljen crnu grivu između koje se razvlačio osmijeh kao suncem opaljen žal. Čim me je vidjela, odmah je prekinula sav razgovor, brzo doletjela do mene i – zagrlila me. Samo tako… A upravo taj ustvari posve prirodan čin me je tako emocionalno pogodio da sam se iznutra sav nekako blesavo rastopio; baš kao kakvo dijete. Dakako, te sam emocije ipak sakrio, bar do određene mjere, no ne zadugo, jer pred Anivijom ne da niste mogli sakrivati osjećaje, nego je to pokraj nje tako glupo, to se čini tako besmisleno, da to jednostavno ne možete učiniti. Ona ima tu čudesnu sposobnost od vas učiniti upravo ono što jeste, a to je po meni jedna od najvećih sposobnosti uopće. Morati se pred ženom pretvarati zna biti zanimljivo, igrati sve one igrice, ona sva zavođenja ispod površine, no još više me fascinira – ustvari to me upravo istinski fascinira – kada pred ženom ne morate ama baš ništa glumiti. Kao da ste pred svecem ili kurvom, jer u oba slučaja nema nikakvog smisla pretvarati se. Otišla se samo pozdraviti sa onim svojima, odmah se vrativši sa dvije pive i dvije rakijice. – Ovo moraš probati – kaže podizući svoju čašu rakije – Ovo sam dobila u Sarajevu. Nevjerojatna cuga, prefina a odlično puca. Uopće ne kužim kako mi je uopće nešto ostalo. Ustvari – i tu prasne u onaj svoj tihi ali ipak eksplozivan smijeh – donijela sam doma čak pola litre. Ha! Ko je rekao da nema čuda a? Ajde, da se kucnemo!
- Za turneju, Sarajevo, i – i tu značajno zastanem – i za povratak! – Ona se samo slatko nasmiješila, tiho rekla da da, pa smo se kucnuli i ispili taj uistinu odličan primjerak rakije. – I – rekoh – kako je bilo na turneji? Iako mogu misliti…
- Ah… Bolje ne pitaj. Svašta, stvarno svašta. U Beogradu smo završili na murji, neka glupost radi paradiranja po centru, i već kad sam se ali fakat usrala, počela je fešta. Nevjerojatno! Murjaci probali moju rakiju, poludjeli i odmah izvadili nešto svoje. Nešto… ma nemam pojma što je to. Fakat nemam pojma niti je iko od nas imo’, ali kad je to počelo pucati… A joj. Ostali smo tamo na murji do jutra i poslije toga tako pijani krenuli dalje, skoro se razbili radi neke isto pijane babe i… Ma. Pustimo to. Ima vremena za te priče. – I tada me pogledala na takav način, da sam u jednom trenu vidio gotovo sve što će se između nas dogoditi: upravo mističan osjećaj! Rijetko kad sam tako nešto doživio. Vidio sam kako ćemo se sastajati, malo kod mene, malo kod nje, tj. kod njenih frendova, sve to potajno, u skrovitosti od drugih očiju koje uvijek tako halapljivo žele svu vašu intimu posisati i kasnije ju upravo onima pokazati, tko za to najmanje smije znati. Gotovo da sam čuo Coltraina kako svira u polutami moje sitne sobe (nakon što sam Mauricea otjerao k Heleni ili šta-ja-znam-gdje), vidio sam jasnno kao dan kako smo izbjegavali njenog…
I opet! Opet trčim pred rudo, i stoga, malo ćemo usporiti i reći ću lijepo polako kako sam u jednom trenutku šutnje rekao: – Znači tražiš cimere?
- Ah… Da. Ne da mi se više biti s onim freakovima, izluđuju me. Čak ni danas tamo najradije ne bih otišla… – To je rekla polako i smireno pri tome me krajičkom oka znatiželjno promatrajući, i iako sam često puta u takvim situacijama upravo mutav, ovog puta sam samo istim tonom rekao: – Pa, i to se može riješiti. Znam ja nekoga tko danas treba cimericu. – I uskoro, nekih sat vremena kasnije, završili smo u mom stanu odakle sam Mauricea (koji je opet buljio u monitor u onom svom transu sav okružen dimom) doslovno otjerao van. Onako brutalno, agresivno, gotovo fizički agresivno. Tu uistinu nije bilo šale, i to je čak i Maurice uočio što mu se i veoma očito vidjelo na faci, pa je bez riječi samo pokupio jaknu, nešto CD-ova, sendvič i otišao. Samo je još tik pred zatvaranjem vrata tiho promrljao „mislim, koji lik…“. Na to smo ja i Anivija, koja se za cijelo to vrijeme jedva suzdržavala od smijeha kao da je na sprovodu, na tu smiješnu Mauriceovu pojavu smo prasnuli u tako histeričan smijeh kao da smo vidjeli kako su princu Charlesu za vrijeme govora skliznule hlače pred cijelim narodom. A i sa nas je počela odjeća klizati, ne odmah, ali nakon što smo se zavalili u fotelju, natočili si crnjaka i pustili Pharoaha Sandersa, Boilerse, Modern Jazz Quartet i sl., vibracije su počele raditi svoje. Dakako, prvo smo smotali pljugu koju je Anivija donijela iz Bosne – za posebne prigode, kako je rekla. Malo smo brbljali, štipali se, zezali, no kako se glazba počela umirivati, tako su nam se ruke počele sve više približavati, polako kao što se i umirivala Sandersova dionica. Isprve su nam ruke samo kružile oko bokova, onda se njena približila mojoj na što se moja odmah našla među njenim nogama. Dok se ona otkopčavala, ja sam ju lagano draškao, vlažnu kao spužvu, i ona je isto tako počela dirati mene. Uskoro smo se počeli skidati, malo svaki sebe, malo jedan drugog, malo smo se dirali po tijelu, malo među nogama, sve polako, fino u ritmu muzike: bila je kao naručena! (Mislim, muzika…) Kako smo se već bili posve priljubili jedno uz drugo, ona je uhvatila moj kurac i stavila si ga u picu, ja sam ju polegnuo na leđa i konkretan akt je počeo. Malo smo bili u tom položaju, pa onda ona na meni. Kad sam joj počeo oblizivati bradavice one su bile krute kao bodež na puški, a ona se sva tresla kao pneumatska mašina od krvi i mesa. Mijenjali smo tako te položaje i brzine sve u ritmu muzike, baš kao da izvodimo kakvu predstavu za nekog bolesnog bogataša koji se valja u vlastitoj dekadenciji kao u mulju. Kako je ona počela svršavati tako sam ga ja izvadio, još ga malo natezao i stao svršavati po njoj: među njene noge, po bokovima, pupku, sisama… Jedino sam lice izbjegao na što je ona morala baciti komentar: – A što? Sad smo kao fini a? – Na to sam se zdušno nasmijao, otišao do stola i natočio nam svakom po čašu rekavši: – Zaslužili smo zar ne?
- O da… Nakon fizičkog rada mora ići neka cuga. I pljuga. – Ona je počela motati pljugu, dok sam ja odteturao do WC-a obaviti svakakve stvari. Bio sam tamo nekih pet-šest, možda i deset minuta, i za to vrijeme su mi se takve stvari odigravale u glavi da to sad uopće ne mogu niti približno ponoviti. Samo znam da sam se u jednom trenutku prenuo kao iz transa, sjetivši se da je ona tamo u sobi, ja ovdje već ni ja ne znam koliko dugo, okenuo se, otvorio vrata i krenuo k njoj s čašom govoreći: – A onaj Maurice. Jel si ti to vidjela? Otjerali smo ga kao pseto hehe…
- Ne, ti si ga otjerao kao pseto molim lijepo – svečano odvrati rukom me pozivajući k sebi, kad se odjednom otvore vrata stana i upada – moj bratić Janko! Oči mu izbuljene, vilica obješena a tijelo svo ukočeno. A ja i Anivija, malo gledamo njega, malo jedno drugo, ja stojim sa časom, ona sa polusmotanom pljugom, goli kao od majke rođeni. I nakon nekoliko mikrostoljeća nas dvoje smo prasnuli u tako urnebesan, tako histeričan i lud smijeh da se meni gotovo sva čaša prolila, njoj sve iz rizle, a Janko je svejednako onako stajao, buljio u nas i odjednom, kao grom iz vedra neba, i on prasnuo u isto tako ludi smijeh. Nas troje se tako smijalo nekih tri, četiri, možda i sedam minuta – tko bi ga znao – i tek smo se onda počeli polako umirivati. – Mislim Robi, – reče Janko iskreno veselo – ovo još nisam vidio. Ma, nitko koga poznajem ovo još nije vidio. Zar niste znali da se vrata mogu i zaključati? Hehehe… – Nakon što smo se nas dvoje golih zagrnuli plahtama, sjeli smo se za stol i natočili svakome po čašu. – Čuj Robi, znaš zašto sam došao. Jel’ da da znaš? – Ja nisam ni najmanjeng pojma imao zašto je došao. – A jebote – reče on – Eto! – i baci na stol sto eura! Nisam ni stigao ništa reći već je Janko nastavio: – Gle, ovako stvari stoje. Tvoji starci su stvarno zabrinuti za tebe, a i ja sam. Gdje si cijelo vrijeme? Stvaraš velika djela? Mislim, kužim ja to, ali mora se i od nečega živjeti. Gledaj, ja ti sad neću tu solit pamet ili šta ja znam šta srat. Samo sam ti došao pomoći, kužiš? Znam da krpaš kraj s krajem, i Ok, ja ću ti uvijek pomoći: kad ću moći. Ali znaš, jednom moraš i ti nešto učiniti. Eto, kad si zadnji put kod starca? Oprosti curo – reče okrenuvši se Aniviji koja je je samo ležerno mahnula rukom, izustila jedno tiho ništa i dalje se samo smijuljila. – Samo, Robi – nastavi on – Ma! Neću vas smetati. Ajde se vi samo zabavljajte. Ali Robi, ajde me jedan dan nazovi, može? Trebali bi se naći, ne sad radi ozbiljnih razgovora, ti sve to ionako znaš, nego ono, ipak smo familija, zar ne? Ok, idem ja. Ajde pozdrav. – I jedva da smo ga stigli odzraviti, on se na vratima okrene, pogleda nas, nasmije se, kimne glavom i tiho kaže: – Dobri ste, dobri ste… – i tada je nestao: naglo i tiho kao što je i došao.
Taj događaj je još dugo bio tema zajedničkog cereka i zajebancije između mene i Anivije, još smo se valjda stotinu puta na to veoma slatko nasmijali. Obrati kao recimo ovaj podsjete vas da stvari nisu ravno nacrtane; nijedan trenutak nije bez svojeg specifičnog iznenađenja. Eto, još to isto jutro sam bio gotovo očajan u svom stanu, ovom istom gdje su se odigrali neki od najboljih trenutaka mojeg malog života. To isto jutro sam čamio na ovom istom divanu i razmišljao kako je sve zamršeno, gdje je Anivija, kad ću ju opet vidjeti – čak i da li ću ju uopće opet vidjeti – i uopće, sve mi je bilo kao bez boja, neki otrcani i depresivni crno-bijeli film. A kako se sve brzo okrenulo na bolje! Ne samo da sam konačno našao Aniviju, nego smo odmah i završili kod mene, što će reći da su se doslovno ostvarila sva moja sanjarenja – i onda još Janko i onih pedeset eura!
- E ako ovo nije jackpot od dana, onda ne znam što je. – rekoh Aniviji mašući sa novčanicom entuzijastičan kao dobitnik na lutriji – Robi – reče ona na to veoma smireno i još više sigurno – Bez obzira što radio, koliko god ti vodio kaotičan život, tebi će se sreća uvijek osmijehnuti. Jednostavno ne može biti drugačije. – Upitah ju uistinu znatiželjan zašto bi to bilo baš tako, i ona odgovori: – Gle. Tebi stvari kao što su novac ili reputacija ništa ne znače, i zbog toga ćeš uvijek dati i zadnju kunu – ako baš treba. Nećeš ju tražiti natrag, jednostavno ćeš ju dati. To je sve. Ti imaš mentalitet sveca, samo što si poročan do bola hehe… Ali šta god da jesi, ti to pred nikim ne skrivaš, ti nisi fejker, a to ljudi jako cijene, i više nego što ti misliš. I zbog toga, uvijek će se naći neki lik kao eto sad tvoj bratić koji će imati tu neodoljivu potrebu pomoći ti. To je taj tvoj šarm… – Na to nisam ništa odgovorio, samo sam joj se polako približio i ponovno priljubio uz nju: uslijedila je repriza maloprije ispričane scene.
Njeno tijelo što je se savija poput tankih grana, njene usne sočne poput jagoda, i taj um, to ludo čudo što vas u jednom jedinom trenu može izbaciti iz takta – samo tako, kao dok pucnete prstima – to je ta magija. Nije Anivija samo začarala svoje roditelje; ona je začarala mnogo više njih, a trenutno sam ja vjerojatno na prvom mjestu njenih magičnih efektivnosti. Ušla mi je pod kožu. Skroz na skroz. Ali i ja sam njoj ušao pod kožu, ušao sam takoreći na stražnja vrata, tiho joj se prišuljao i polako, veoma polako i vrlo senzitivno ju počeo masirati. To je masaža što je obilježena višeznačnim simbolizmima. To je ono što nas pali kad već gorimo. To je taj lud osjećaj čiji sadržaj nas ispunjava poput rođenja djeteta: u jednom trenu konačno shvatite što znači kopernikantski obrat. Da, tada to shvaćamo: ako možemo, ako možemo…

* * *

3 Responses to “Koraci antipoda”

  1. Комплекс текстов неплохой, помещу сайт в закладки.

  2. JesUnreds said

    Афтар недоумок

  3. Salut there everyone hows it hanging these days? I hope the economy hasnt cost you as bad as it has hurt so many others! Checkout my blog about Tour Guides and Planning at .

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
Follow

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: