autor: Sasa Blagus
Preuzeto sa zamizine-a
U hladnoj konstataciji kako je “konačno razbijena iluzija da je zdravstvo besplatno i da svi moramo imati pravo na sve” sadržana je sva bit odnosa među ljudima u uvjetima kapitalizma. Napose je tu sadržano odricanje od solidarnosti, jer se implicira da će onaj tko plati više, i dobiti više. U toj izjavi je sadržan sukus kapitalizma: koliko novca – toliko prava. Radi se zapravo o ideji da se HZZO postupno eliminira te da se cjelokupni doprinos prebaci na privatna osiguravajuća društva, čime bi se omogućilo da dio privatnog sektora masno zaradi na tuđoj nevolji.
Bit produkcije i reprodukcije cjelokupnog čovjekovog života na osnovama kapitalističkog ekonomskog i društvenog sistema jest u postizanju i maksimiziranju profita i superprofita po svaku cijenu, a čovjek je sveden na puki instrument ekonomskih ciljeva – radnu životinju. On gubi vezu sa svojim bližnjima i sa prirodom. Prestaje biti stvaralac, gubi svijest o sebi i postaje zavisan od odobravanja drugih, te stoga teži konformizmu i egoizmu, a ipak se osjeća nesigurnim. Sve je očitije samootuđenje čovjeka, to jest, otuđenje od njegove ljudske biti, odnosno od ostvarenja njegovih historijski kreiranih ljudskih mogućnosti. Društvo postaje bolesno. Mada je moderni kapitalizam doveo i do relativnog blagostanja ljudi u razvijenim zemljama, on je čovjeka sveo na puko potrošačko biće, a ipak sve više ljudi ima materijalne teškoće nasuprot besmislenu obilju manjine. Kapitalizam ne oslobađa čovjeka od raznih oblika potčinjenosti i ovisnosti u društvu, etičkog relativizma, autoritativnosti države, militarizma i ratova, a u njegovom se krilu rađa i fašizam, koji pribjegava najgrubljem rasizmu i metodama terora i tiranije.
Budući da se je osnovni princip kapitalizma, uvukao u svaku poru društva, onda nije čudno što se tom principu nastoji podrediti i cjelokupni sistem zadovoljavanja društvenih potreba poput zdravstvenog i mirovinsko-socijalnog osiguranja, obrazovanja, znanosti i kulture. To je manje-više tako u svakom društvu koje je bazirano na kapitalističkoj osnovi. Malo kome nije ostao u sjećanju film Michaela Moora “Sicko” u kojem su prikazane “blagodati” ili bolje reći bezdušnosti zdravstvenog sustava SAD-a. Takozvane socijalne države, na koje se često referira, kad se govori o kapitalizmu više su anomalija nego pravilo u kapitalističkom svijetu. One nisu pale s neba, a nisu ni rezultat “dobrote” kapitalista, već su nastale kao rezultat svjesne borbe sindikata i radničkih partija, praćene teškim žrtvama. Danas smo svjedoci, da se pod brutalnim pritiskom kapitala ubrzano demontiraju sve tekovine radničke borbe, a socijalna država nestaje dokidanjem socijalnog momenta i privatizacijom javnih društvenih djelatnosti. Na djelu je socijaldarvinizam, odnosno implementiranje ideologije nasilja i privatizacije svijeta.
S obzirom da je princip stjecanja profita manje ili više uobičajena praksa u zdravstvenim sustavima kapitalističkih društava, onda nije nikakvo čudo što je za dr. Željka Reinera, ravnatelja KBC-a Zagreb i bivšeg ministra zdravstva u HDZ-ovoj vladi, Milinovićeva reforma “vrlo dobar model koji će unaprijediti sustav financiranja zdravstva”, jer da je “Sad jasno definirano da će onaj tko može platiti više, a za onoga tko ne može, platit će država”, a osim toga je “konačno razbijena iluzija da je zdravstvo besplatno i da svi moramo imati pravo na sve”.
