par stvari od jedne…cure

nobody knows whats its like, to feel this feelings. well, necu sad cijelo vrijeme na engleskom, ali prva recenica, inace iz behind blue eyes od the who, nekako mi prva pada na pamet kada citam njene stvari. ne znam, mozda jednostavno svoje interpretacije vadim na licu mjesta, tipa intuitivno, da tako kazem. kako god, teme o kojima pise ova cura su one opcenite, one koje se svih nas ticu, nas, misaonih bica iz ovog jedinstvenog suncevog sustava. pitanja samoce, bliskosti, kontradikcija, ukratko, samog zivota: to su boje na njenoj paleti. no, da nesto kazem ovdje. mi cesto puta citamo nesto iza cega stoji necije ime, ali koliko mi zaista znamo o toj osobi? jednom je R. Bach zapisao:  mi sudimo o nekoj osobi u nekom trenutku njenog ocaja ili srece, praznine ili ispunjenja. medutim, mi ne znamo milijune i milijune odluka i posljedica koje su ovu osobu dovele sad tu, pred nase oci. hocu reci, citamo zivo slovo iza mrtvog imena. koliko puta ste se potrudili informirati o osobi koju citate i koja je ostavila na vas neki dojam? vrlo zanimljivo kad se malo bolje pogleda, zar ne? eto, ova osoba cije pjesme ovdje sad objavljujem me danas pitala da li smatram da je ta poezija iznad njenih godina. iako sam se onda poceo zajebavati na foru rimbauda i bla, sad, kad ponovno citam ovo sto cu kopi-pejstat razmisljam o onome sto sam joj odgovorio. rekoh: – gle, na to ti ne mogu odgovoriti, jer nisam profesor knj. pa da znam kako pise ekipa tvojih godina. kasnije je ona preformulirala pitanje, pa sam vec mogao lakse odgovoriti: dovoljno je reci da smo zavrsili na batmanu koji nikad ne placa za prozore koje je razbio prilikom svojih junackih pothvata. ok, priznajem: i spiderman je bio u shemi. whatever, skuzili ste da cura nema 27 godina i 2 braka iza sebe, i kako god tesko odgovoriti na njeno prvotno pitanje, mislim da mogu reci jednostavno – da. jeste, jer osjecaj iskustva koji imas kad to citas je prirodan, ono kao istinski, nepatvoren, kako vec zelite, ali svakako je efektno. a efekt u danasnjoj poplavi svega toga je tesko naci. pricam o pravom efektu, a ne o zapisivanju brbljarija na sudu. ili na intervjuu… rijetkosti su dragocijene zbog cega zlato  i ostalo drago kamenje ima takvu vrijednost – ne samo novcanu. naravno, danas svasta ima veliku vrijednost, instant zvijezde npr. eto, tu bi naravno i ova cura mogla proci kao pop rock zvijezda, samo sto ne zeli pokazati vise svog povrsnog aspekta hehe… ok, serem. fuck it. ako nema zajebancije, onda necu to ni raditi. no, point je da je ostavila dojam. cool. zivcan. impresivan. ok, moze i weird ako tako hocete.  anyway, eto par njenih stvari:

Arthur Rimbaud: poezija kao avantura

ovaj post cu posvetiti jednom mladom geniju cija je osobnost koketirala  poprilicnom strascu sa  ludoscu. mladi, avanturisticki, buntovni i sokantni pjesnik arthur rimbaud.  u biografskom filmu total eclipse je verlaine rekao: – he’s the voice of the future. – da, za jedne 1870-te to je bila istina. no s druge strane, ko zna koliko ih je bilo da su isto tako dobro pisali, samo sto ih niko nije otkrio? jebga, onda nismo imali net, blog i ostalo da se sami promoviramo.

whatever, eto par njih:

Koraci Antipoda i dalje koracaju

Malo smo brbljali, štipali se, zezali, no kako se glazba počela umirivati, tako su nam se ruke počele sve više približavati, polako kao što se i umirivala Sandersova dionica. Isprve su nam ruke samo kružile oko bokova, onda se njena približila mojoj na što se moja odmah našla među njenim nogama. Dok se ona otkopčavala, ja sam ju lagano draškao, vlažnu kao spužvu, i ona je isto tako počela dirati mene. Uskoro smo se počeli skidati, malo svaki sebe, malo jedan drugog, malo smo se dirali po tijelu, malo među nogama, sve polako, fino u ritmu muzike: bila je kao naručena! (Mislim, muzika…) Kako smo se već bili posve priljubili jedno uz drugo, ona je uhvatila moj kurac i stavila si ga u picu, ja sam ju polegnuo na leđa i konkretan akt je počeo. Malo smo bili u tom položaju, pa onda ona na meni. Kad sam joj počeo oblizivati bradavice koje su bile krute kao bodež na puški, ona se sva tresla kao pneumatska bušilica od krvi i mesa. Mijenjali smo tako te položaje i brzine sve u ritmu muzike, baš kao da izvodimo kakvu predstavu za nekog bolesnog bogataša koji se valja u vlastitoj dekadenciji kao u mulju. Kako je ona počela svršavati tako sam ga ja izvadio, još ga malo natezao i stao svršavati po njoj: među njene noge, po bokovima, pupku, sisama…

Good morning captain: i’m sick and i’m not sorry – the extended dance mix

napomena prije pocetka: ovo sto slijedi je text koji sam citao na knjizevnoj veceri.  to nije nikakvo remek djelo, to nije cak niti nesto bolje sto sam inace napisao, ali je iskreno,  i reflektira odredena stanja u kojima sam – ili da bolje kazem svi mi? – znao nalaziti. bar sam se tada u tome nalazio…  whatever, neki ljudi su mi govorili da sam bas bio zabavan, neki kao “super, bravo…”, neki samo mahnuli rukom i bla bla bla… ustvari  je samo jedna osoba istinski taj moj text kritizirala. cura koja me pravo i ne poznaje, koja je inace ono sto bi se reklo obrazovana i koja je procitala ozbiljan i kvalitetan text. stovise, iskren i iz osobnog iskustva. kak god, rekla mi je: – znas, ocekivala sam vise. cula sam toliko pohvalne rijeci o tebi. – na to sam samo rekao: – a sta ces. takav je dan. – na to se ona znalacki nasmijesila zenskom intuicijom sto me ponukalo da budem skroz iskren.  rekoh: – to sam inace danas ujutro nadrljao, onako, uz casu vina i malo pellina. – ona rece samo da zna, da se to vidi iz mog teksta i… i nista, zakljucili smo da je sve ok. i jest. sve j ok.  i iako mi je stavila bubu u uho – jer su tamo svi dolazili sa ful pripremljenim tekstovima na kojima su radili zadnjih mikrostoljeca – i dalje smatram da sam ok ucinio sto sam procitao taj tekst. ovaj. tu. ok, skuzili ste: ide kopi-pejstanje.

Good morning captain: i’m sick and i’m not sorry – the extended dance mix

Ovo sto cete sada cuti nije ono sto se inace cita na pjesnickim ili inim vecerima. Ovo nije poezija, ovo nije proza, ovo nije  kolumna, esej, ovo nije niti fucking brainstorming. Mozda bi se ovo moglo nablize povezati sa blooogom, tim danasnjim izricajem koji ljuti novinare, lingviste, koji nekad i ljuti mene. I naravno, kao sto me i nasmijava. Pogledajte samo face, ili ono sto bi se reklo rijecnikom geeka: mikroblogovi. Sama rijec svoje govori: mikro. Mikro recenice, mikro izrazavanje, mikro mozak… i tak. Anaway, necu ovdje previse o tome jer sam se u toj temi ispucao u clanku za kojeg cekam novce ne bas dugo: samo nekih pola godine. Ali kaj sad, to je samo opca slika ove lijepe nase, zar ne? Pa ok, onda necu ni o tome. Nego, htio sam reci da:

whatever you do, dont be just another brick in the wall. moj moto, u zadnje vrijeme… i mislim da je ok moto, jer: daj mi dramu, daj mi veselje, daj mi sranje, daj bilo sto osim – osrednjosti! samo da nije osrjedno  zar ne? eto, npr jucer, jucer je bilo.. pa ok, nista special, ali je bilo ok. mala pijanka, male pice, malo zezanja: malo svega. ali – nista ludo. osim mozda… ok, pustimo mozda… to je sjebana tema pa cu to ostaviti za drugi put. umjesto toga, vracam se na naslov: i’m sick and i’m not sorry. captain (skoro zaboravih…)

rape me. my friend. again. and ever and never. ok, sad sam zaglibio – u – citiram: neko retro grunge peglam karirane kosulje sranje. ovo je reko jedan bas ok frend, i moram reci da je bas pogodio. ono, kratko ali jasno… he got the fuckin point. iako… ok, vremena za diskusije o post retro high emocional music shitu uvijek ima, tako da… a tako da cemo i to ostavit za kasnije. mnogo toga se inace ostavlja za kasnije: trazenje posla, dopa, zene, para, cuge, jastuka, pljuga, kljuka, muka… to je ono: sto mozes danas, ostavi za sutra… i stoga, zaposljavam se u tvornici snova, radim na preparatima za stimuliranje genitalija, za nabrijavanje gableca i uzdizanje sado-mazohistickih intencija monaha. Ali, tu je i lijep izlazak sunca, razlijevanje fluidnih boja po landscapeu iluzornih fenomena, onaj zalazak vidnog polja, to neprestano ubijanje muha, sprovodi frendova, pusenje karme, jebanje jezeva, odcerupanih, oguljenih… krumpira… hostesa, neceg… da, znam, ovo je skroz uvrnuto, bas zajebano, ali sta ces, nemam nikakvu poeziju u rukavu, nisam bas pripremljen, sto bi se ono reklo, i tako, sto sam mogao sad tu pruziti? Ok, mogao sam izabrati dio iz knjige koju pisem „samo“ nekih 4-5 godina, ali tamo ima previse prasine i za moje oci, a i bilo bi predugacko. Onda, pitate me, zasto ne neka pjesma? Bar neka stara? Ok, mozemo i to, ali ne staru nego iz te moje famozne knjige:

Definicija?

Definicija u svijetu koji ne poznaje taj pojam,

No pojam koji taj isti svijet reže,

I na lude i na odijela ostavlja isti dojam,

I sve nas na isti stup srama veže.

Ah šta obožavam ovaj svijet! Tvornica snova, Damire, tvornica snova.

(Pitanje: što bi se dogodilo da tu tvornicu preuzme drugi vlasnik? Netko manje moralan? Kakvi bi nam onda bili snovi…)

Da, sitan odbljesak  iz te knjige koja se izgleda pise sama a ne mojim mozgom. No anyway, ono sto je bitno je slijedece pitanje:

zar je tako bitno da li ces spasit dan ili sjebat svoj san? au! kako nihilisticki… da, fakat je nihilisticki, ali – i po svim mjerilima filozofske ambivalentnosti – isto tako afirmacijski. Na kraju, i’m not the only one, zar ne?

Ali pravo pitanje je: zasto ovaj grad tako uporno usporava svoje gradane? ili je ovo samo subjektivisticko videnje?… hmmm….

Whatever, bitno je samo: whatever you do, dont be just another brick in the wall!

Slobodan korak G. Millera

“Radite šta želite!” (Rabelais)

“Volite Boga, i radite šta želite.” (Sv. Augustinus)

“Ali ako čovjek ovo radi, šta radi rado, ima uvijek onaj osjećaj slobode, čak ako je to sloboda glada i patnje.” (H. Miller)

Iako ova osoba nije ništa novo u svijetu književnosti, vjerujem kao što vjeruju i mnogi drugi da se treba pisati o njemu.  Ovdje ću pokušati predstaviti Henryja Millera, tog često puta neshvaćenog pisca, ali prije toga ću navest  jedan njegov citat iz knjige «Svijet seksa»:

«Rakova obratnica je krvava oporuka koja svjedoči o teškim posljedicama moje borbe u utrobi smrti. Snažni vonj seksa koji je prožima zapravo je miris rađanja koji je neugodan ili odvratan samo onima koji nisu uspjeli dokučiti njegovo značenje.» Rekoh da ću pokušati predstaviti H. Millera, no prije svega kao osobu, tek onda kao pisca. Međutim, ovdje odmah moram samog sebe ispraviti, jer ustvari u njegovom slučaju ne postoji ona uobičajena podjela na pisca i osobu koja je tako česta među književnicima. Stoga, možda  su ovih nekoliko posljednjih rečenica suvišne; a možda upravo neizostavno potrebite. No, idemo o Henryju Milleru, čovjeku iz čijih su rečenica prštale iskre istinskog i nepatvorenog života, čovjeku koji je očito tipkao na mašini kao da svira neki ludi jazz i koji nije znao što je to dlaka na jeziku.

Romantično-stravičan bal

UMM, od svojih prvih koraka do danas, organizirala je raznovrsna dešavanja, od biciklijadi, seminara, preko snimanja filma do volonterskog kampa i sajmova udruga.
Ovaj put pojavila se u ulozi predstavnika jedne mlade umjetnice, mlade pjesnikinje čiji je osebujan stil pisanja vezan uz prolaznost, a njezine su pjesme jedino što traje vječno i suprotstavlja se prolaznosti.
Njezino ime je Antonija Martinčić, a njezin talent ugledao je svijetlo dana već u ranom djetinjstvu kada su joj se prve pjesme pojavile u osnovnoškolskim časopisima, a danas je ta mlada dama nagrađivani član Društva hrvatskih književnika – DHK, a pjesme su joj izlazile i u časopisu «Književna Rijeka» koji se bavi kulturom i književnošću na području grada Rijeke i okolice.
Večer poezije održana je u cocktail baru «Volsonis» u Krku, u zamračenoj prostoriji, odjenutoj u drvo i kamen, pod tihim svijetlom svijeća riječi su zaplesale svoj romantično-stravičan bal, a istinske ljubitelje neobičnog žanra obaviještavamo da mladoj umjetnici početkom prosinca 2007. izlazi zbirka poezije pod nazivom «Tragovi sjećanja».

Spoj sjećanja na minule ljubavi, emotivne uspomene, leševi prekriveni crvima,..sve to skrivaju «Tragovi sjećanja».

Autor: Anivija, udruga Maslina, Krk

Radamant: Još bih samo dodao da je na toj večeri poezije I moja malekost imala udjela kao zvučna podrška. Po želji pjesnikinje izvodio sam scarry I općenito mračno-čudne zvukove kako bi efekt romatičko-stravičnog bala bio veći. Po mišljenju posjetitelja, u toj namjeri smo bili uspješni.

i.

Vrli novi svijet

Na naslov ove knjige sam već mnogo puta naletio, pa tako i saznao tematiku ovog odličnog djela. Međutim, tek sam ju nedavno pročitao, i kao što sam i očekivao, knjiga je na mene ostavila snažan dojam. Huxleyjev široki, ali utoliko i uznemirujući pogled na društvene procese i kamo bi nas oni mogli dovesti u najmanju ruku je – zaprepaščujući. Čitajući ovu knjigu sad se osjećate kao da se nalazite u hipermarketu na dobroj dozi antidepresiva i sedativa gdje uz veselu muziku tipkate pin na kasi; no već u slijedećem trenutku, pri izlasku iz marketa, malo kasnije, kad se nađete negdje sami sa sobom, u dijeliće svijesti vam prodiru naviranja iz onih dubljih, podsvijesnih sfera čije su slike i osjećaji poprilično kritički, pa stoga i alarmantni. Međutim, odgojni procesi koji su vas smjestili u udobnost i ritmiku solidne srijednje klase što je sve potencirano raznim, gore spomenutim lijekovima, ne dopušta vam duže zadržavanje u toj trenutačnoj kontemplativnoj samoći. Brzo ju napuštate raznim drugim aktivnostima konzumacije medijskih proizvoda, markiranih artikala, hedonističkim djelatnostima, dokonim časkanjem s drugima, vama sličnima itd. Autokritika vašeg vlastitog životnog stila nedopustiva je, jer neizbježno dovodi do kritike društvenog sistema. Procesi socijalne prilagodbe stvorili su vam takvu svijest, koju napuštate samo u rijetkim, iznimnim trenucima, raznim inhibicijama odmah se vraćajući na prvobitno stanje. Nalikujete svima iz vaše neposredne okoline, i radi obrazovno-medijskog odgoja vi upravo to želite. Ustvari, mislite da to želite. Međutim, heretik u vama ne može spavati zauvijek, i ponekad se budi, no vi ga odmah uspavljujete utakmicom na TV-u, antidepresivima, anegdotama bližih ili daljnih, također vama sličnih, te raznim drugim hiperealističko-sintetičkim sadrđajima. Stvarnost je kalup od sapunskih mjehurića, praha lijekova i osjećaja potrošnje i radikalnog hedonizma. Egoizam nalik na svaki drugi prestaje biti egoizam te se stapa sa općom, društvenom svijesti. Vi niste samo vi, već ste svatko, baš kao što je svatko – vi!

Upravo opisano stanje je samo velika umanjenica slike svijeta, kakva je prikazana u Huxleyjevoj knjizi. Vrli novi svijet je kombinacija realističnog Matrixa u stilu Baudrillardovih teza o simulaciji, Foucaultivih prikaza sustava medicinske kontrole i uvođenja seksualnosti u opći diskurs, i jedne manje umjetne, ali svejednako mračne doze Borga iz Startreka. Društvena stabilnost je neupitna, ne smije i ne može se nikako dovoditi u pitanje, a bilo kakav oblik individualnosti je žvrtvovan udobnosti i zadovoljenju osjetila, jednom sintetičkom i kontinuiranom obliku plitke i infantilne sreće. Tu se ljudi više ne rađaju, nemaju majke i očeve, već bivaju uzgajani u bocama dok su bebe. A kasnije se, u dobu ranog djetinjstva, obrađuju (kako je to nazvao autor) hipnopedijskim metodama. Djeci se za vrijeme sna pušta sintetička muzika, i tihi glasovi poput „svatko pripada svima“, ili „bolje jedan gram nego sram“ tokom noćnih sati neprestano oblikuju ličnost svake jedinke. Tako imate program „seksualnog odgoja“, kasnije „program klasne svijesti“ itd. Te klase su strogo odijeljene fizičko-mentalnim obilježjima, pa tako imate alfa, beta, gama, epsilone. Pri tome se maloprije opisanim metodama svijest svake klase tako oblikuje, da joj upravo odgovara biti ta jedna, određena klasa iz koje do kraja života nikako ne može iskoračiti. Ljudi su tako „obrađivani“ biološko-psihološkim metodama da su upravo sretni biti u svojoj klasi, bez obzira da li je to prva, najviša alfa klasa, ili posljednja, epsilon-poluimbecili. Pojmovi poput demokracije, jednakosti i slobode mišljenja su toliko zastraljeli i iz ljudskog društva odstranjeni da i mnogi najobrazovaniji iz alfa klase za njih uopće i ne znaju. Ista stvar je i s konceptom obitelji, dakle majke, oca, braće itd. Država je strogo centralizirana i sa tržišnim zakonima pomoću biološko-psiholoških tehnologija potpuno stopljena. Moto tog društvenog sistema ispisan je na Londonskom centru za inkubatorsku proizvodnju, i glasi: Zajednica, istovjetnost, stabilnost. Ne slavi se više Boga, već osnivača ovog društveng sistema, Forda. Promiskuitet je također ne samo društveno prihvaćen, već potpuno poželjan, i to iz jednostavnog razloga kao što je poželjna konzumacija svih drugih oblika zabave: kada ljudi svoje slobodno vrijeme provode u uživanju, ne mogu im padati na pamet raznorazne nepoželjne, društveno štetne misli kao što je npr. skepticizam nakon kojeg prirodno slijedi kriticizam. Istina je stoga nepoželjna, a čovjek sredstvo za društvenu stabilnost. Nema više visoke kulture i povijesti, jer to vodi do narušavanja društvene stabilnosti. Nema više Atene i Olimpa, jedne Sikstinske kapele, Francuske revolucije ili devete simfonije. Postoje još samo taktilografski filmovi i sintetička muzika: hiperkonzumacija svih hedonističko-potrošačkih sadržaja nakon radnog vremena. I redovito uzimanje some. Soma je droga veoma male štetnosti, nakon nje nema mamurluka i njeno djelovanje stvara potpun osjećaj ugode. I ta se droga svima dijeli.

Huxley je pokušao u tridesetim godinama prošlog stoljeća opisati jednu daleku budućnost, no ta budućnost je čini se mnogo bliža nego što je to autor zamislio. Današnji propagandni sustavi, ogroman koncentrat medijskog vlasništva sa strane nekolocine megakorporacija i zakonodavne mjere koje tom sistemu idu na ruku nisu već godinama nikakva novost. Sintetička sreća kroz antidepresive i sedative također, te opći poticaj konzumerizmu i radikalnom hedonizmu su isto tako prisutni. Međutim, iako nas još dosta vremena dijeli od radikalnih aspekta te knjige poput uzgoja beba, hipnopedije i kastinskog sustava, „tko zna što se sve može dogoditi u budućnosti“ (kako je to rekao Huxley). No s druge strane, budućnost se oblikuje kroz sudjelovanje u sadašnjosti, i danas imamo takoreći privilegiju da živimo u poprilično ambivalentnom vremenu u kojem imamo izbor: da li se prikloniti pasivnom življenjem aspektu sadašnjosti koji se kreće prema opisanom vrlom novom svijetu, ili aktivnom sudjelovanju u oblikovanju neposredne budućnosti ka jednom drugačijem sistemu, jednom takvom u kojem se istina i individualnost neće žrtvovati umjetnoj sreći i infantilnom, plitkom mentalitetu. Ili drugim riječima: želimo li hiperacionalizam i društvenu stabilnost ili slobodu individue i kulturu? Što je najgore, prva opcija se ponekad čini čak itekako opravdana! Ovo nije samo pitanje prohujale prošlosti ili neke daleke, nama ravnodušne budućnosti, već veoma konkretno pitanje ovog isto toliko konkretnog „ovdje i sada“. Izbor je naš, ali i posljedice. Dakle…?

 

autor: Radamant

Djelo moje malenkosti “Koraci antipoda”

Imao sam sreću izdati zajedno s još četiri pisca zbirku priča “Pet autora traži naslov“. Izdavač je Dataart+ i udruga K.V.A.R.K.

Moj prostor u toj knjizi sam iskoristio da objavim prvi dio romana na kojem radim, koji možete skopirati sa ovog sajta pod pages. Eto jedan pomalo veći odlomak koji sam nasumično odabrao…

Izvadak iz Koraci antipoda

Osjetih da me netko vuče za nogavicu; to me molio osakaćeni beskućnik koji je ležao na pločniku da mu udijelim nešto sitnog. Stisnuo sam mu šaku sitniša u ruku i odletio dalje, uskoro se već našavši u knjižnici. Zašto sam upao ovdje? Što tražim? Što želim i kako? Bit će da sam izgledao neobično blesavo, onako stojeći na ulazu, jer me knjižničar promatrao s određenim nepovjerenjem, a mir, ona smrtna ozbiljnost tamo što je naređivala na beskompromisnu asimilaciju dok sam pogledom opipavao nebrojene redove knjiga, pojačala je odmah onaj dobro poznati roj misli do kritične točke napuknuća. I tada je onaj ukočeni knjižničar još više izbuljio svoje okice na moju malenkost, jer sam se odjednom nacerio i prijateljski mu mahnuo rukom, a već u sljedećem trenutku sam stupao po knjižnici kao prikriveni Gestapo, uzimao knjige, brzo ih prelistavao, od police do police idući napuhnut kao paun sa majmunskim osmijehom na faci, namještenim potpuno svjesno i namjerno. Tek što bih koju primio i otvorio, odmah bih ju vratio i zgrabio sljedeću, a sve što sam pročitao bilo mi je neobično smiješno. «Znate», usiljeno se smijuljila Madie, «srce mi je zaigralo, kad sam čula klavir. Već vas…» pisalo je kad sam otvorio «Bijelog pauna», i ja se u mislima nadovežem: «Već vas želim tako dugo zaskočiti i projahati na vama uzduž i poprijeko sve poljane našeg krasnog, da upravo rajskog krajolika!» Zaskočiti i projahati, vitlati lasom i urlikati. Želimo još! «Uz to, ako je nemoguće ono što je lišeno mogućnosti, ono što ne nastaje bit će nemoguće nastajati; i onaj tko o…» umovao je dobri stari Aristotel, a ja, kao i svaki istinski kupac vrijednih potrepština za stabilnu egzistenciju najpametnijeg kičmenjaka na planeti, nastavih: «… onaj tko o mogućem misli da je nemoguće, taj nemoguće da će ozbiljiti svoje mogućnosti u punoj mjeri svojih mogućnosti.» Hop! Evo me brzinom vjetra na drugoj polici: «Shizofrenija simpleks ili jednostavna shizofrenija obično počinje rano, neprimjetno, polagano, «šuljajući se»…» Šuljajući se. Kao nindža u mraku, kao profesor na ispitu, kao murjak u civilu, kao inspektor u dućanu, i kao što sam se ja tamo šuljao po knjižnici s rukama na leđima, s očima na posjetiocima, s mozgom na lijepim guzicama, s tijelom na mislima… Šuljao sam se i šuljao, pozorno motrio i pažljivo osluškivao, kao Peter Sellers u «Pink Panteru». Gospođo, mogu li vam pomoći? Žena me zbunjeno gledala, a ja sam iznad njenog ramena čitao u sebi: «Ako želite dostići višu razinu svjetlosti, vaš fokus sada mora biti usmjeren još točnije i preciznije u sunce koje ste vizualizirali. Ali ako prethodno niste odstranili svu negativnu energiju, onda će…» – Gospođo – rekoh uljudno i uglađeno – nemojte ovo čitati. Svijest je termometar visoke osjetljivosti, a um atmosfera. Ali sve je to ionako totalno mračno, tako da je najpametnije da, ili probijemo stratosferu, ili da idemo jesti salatu. Vidite…- Gospodine – začuh ozbiljan i prijekoran glas; to me knjižničar pita što izvodim. Što? Pa tražim Baudrillarda, naravno. Možete li mi pomoći? Može, ali moje ponašanje mu se ni najmanje ne sviđa. – Bit ću dobar. – rekoh, na što me on samo sumnjičavo odmjerio i otišao nesigurnim korakom, pogledavajući preko ramena da vidi što radim. «Odlazi cijela metafizika. Nema više zrcala bića i privida, zbilje i njezinog koncepta… Dimenzija simulacije je genetička minijaturizacija… Gospodari simulacija i mi više nemamo pravo na retro, na fantomatsku i parodijsku rehabilitaciju svih referenata…»

Antiinformacije kao odgovor overloadu medijskog sadrzaja

Zivimo u svijetu koji je prepun informacija. Ne samo da je tesko razlikovati koja je vazna a koja nije, i koja je istinita i koja lazna, vec je cak znacenje informacije kao takve izmjenilo svoj oblik poput pripadnika africkog plemena kojeg je netko stavio u New York da radi kao covjek sendvic. To vrijedi narocito za posljednjih 10 godina, jer je nagli porast koristenja interneta izazvao cijelu lavinu maloprije opisanog informiranja. Od blogosfera preko velikih komercijalnih portala do free open source medija poput Wikipedije otvorile su do sada nevidenu mogucnost participacije u kreiranju medijsko-kulturnog sadrzaja. To je naravno odlicno, ali isto tako za sobompovlaci odredene konzekvence kao sto je plasiranje ne bas pretjerano korisnih informacija ili pak potpuno iskrivljenih. Ambivalentna karakteristika danasnjeg postmodersnisticko-globalistickog sistema stoga je upravo divovski izrazena. Kao svojevrstan odgovor na tu medijsko-kulturnu sliku radim na permanentnom projektu jednostavno nazvanog “antiinformacije”. Radi se o clancima u kojima na novinarski nacin opisujem dogadaje, institucije i osobe koje su potpuno fiktivne, dok je forma tih tekstova izvedena tako da se moze vrlo lako povjerovati u njihove sadrzaje.

Neke tekstove mozete vidjeti na Pages pod Antiinformacije