Glow Tonight 11.12. u Clubu 100: stopostotno ludi tulum

da, znam, taj glow tonight projekt se fakat razvrtio. ima ga svuda, po puli, po zg-u, sad i velika gorica. di ce bit slijedeci? u berlinu? ok, vjerojatno ne bas tamo (barem ne jos sad), ali da se prica polako ali sigurno razvija je ziher kao cetiri asa. osim sto sam ukljucen u promociju kako ovog eventa, tako i cijelog projekta, sad na slijedecem partyju opet nastupam kao zadnji. moja misija: zadnji za pultom sa zestokim drum’n'bassom razbiti mozgove do kraja. divne li misije, pomislih!

dakle, 11.12 u clubu 100 ce  svirati Skandal Band ( Medo i Buki), Insane Beats, Matej & Matijas i robert radamant iliti admin ovog tako amazing sajta.  ako ne znate di k vragu ici u petak, eto, sad znate. decki: ponesite fucke! cure: gacice i grudnjake za bacanje na stage. bogovi partyja ce nam tako slati povoljne vjetrove…

eto ovdje detaljnije o svim izvodacima:

Prostituke daju besplatno sudionicima klimatskog samita UN-a

preuzeto sa monitor-hr-a

zabavan naslov, zar ne? zabavan koliko i intrigantan, ili u najmanju ruku zanimljiv. kad bi se takve stvari desavale kod nas, cak bih razmotrio ideju da odem u politiku. ovako, hm, pa ovako ta mi ideja nije bas privlacna, jer kao prvo ovdje kao politicar samo jebete narod, a onda mediji jebu vas. rezultat:  i narodu i vama krvavi supak savjesti, potencijala i volje poput niagarinih slapova. ali, dosta mojeg laprdanja, vrijeme za kopi-pejstanje sa monitora:

“Gradonačelnica Copenhagena Ritt Bjerregaard poslala je razglednice hotelima u gradu s upozorenjem gostima UN-ovog klimatskog samita da ne ugošćavaju danske prostitutke tijekom trajanja konferencije. Na to je reagirala organizacija “seksualnih djelatnika” Danske protunapadom, te sada svim akreditiranih gostima konferencije koji dođu s takvom razglednicom nude – besplatan seks. Prema portalu avisen.dk, udruga prostitutki smatra potez gradonačelnice čistom diskriminacijom ljudi koji “obavljaju svoj potpuno legalan posao”

Posveta piscima: ushićenje i depresija!

da, kontradiktoran, ovaj naslov.  moza sam ga trebao nazvati Ekstaza ludila umjetnosti. bez sumnje veci efekt. i upravo efekt pokraj dubokog osjecaja spoznaje, je razlog zasto stavljam ovaj ovdje post. jer: nakon sto sam procitao ove posljendje stranice jednog poglavlja u Henry Millerovoj knjizi Nexus, imao sam osjecaj kao da mi je netko zabio iglu amfetamina i samo srce i po njoj udario cekicem budenja! ove stranice sto slijede, iako posebno namijenjen piscima, djelovat ce i na ostale. na obicne ljude, da tako kazem. iako je rijec obican posve neprikladna, rekao sam da necu nista mijenjati u uvodnoj rijeci stranicama sto slijede. samo cu jedan odlomak pejstati, cisto da vidite o cemu se radi i zbog cega sam iskocio iz kreveta kao munjom pogoden i poceo prepisivati nekoliko gusto napisanih stranica. ovo ne podijeliti sa svijetom bilo bi gore od najvece skrtosti!

“Jedino kroz iskušenja, rečeno je, možemo se otvoriti. Hoću li to pronaći – ništa više? – prelazeći stranicama biografija? Jesu li kreativci bili namučena bića koja su našla spas jedino u hrvanju s umjetničkim medijima? U ljudskom svijetu  ljepota je bila vezana uz patnju, patnja uz spasenje. Ništa od toga nije bilo potrebno prirodi.

Sjeo sam u čitaonicu, s ogromnim biografskim riječnikom ispred sebe. Čitajući nasumce bih počeo sanjariti. Slijediti vlastite misli pokazalo se uzbudljivijim od kopanja po životima uspješnih propalica. Mogu li ocrtati vlastita lutanja, ispod korijena, onda ću možda naletjeti na tijek koji će me odvesti na otvoreno. Stasijine riječi pale su mi na pamet – potreba da sretnemo srodni duh, da bismo rasli, da bismo dali ploda. Konzervirati (o pisanju) s ljubiteljima književnosti bilo je besplodno. Već sam sreo mnoge koji su mogli sjajno pričati o ovoj temi sjajnije od bilo kojeg pisca. (A da nikada nisu napisali niti retka.) Je li uistinu bilo nekog tko bi mogao oštroumno govoriti o tajnim procesima?

Veliko pitanje je bilo ono vječno pitanje bez odgovora: što to imam reći svijetu, a što je tako očajno bitno? Što imam za reći, a da nije bilo rečeno ranije, tisuće puta, od strane daleko nadarenijih ljudi? Je li to bio čisti ego, ova pririlna potreba da se bude osluhnut? U čemu sam bio poseban?  Jesam li bio poseban?”

dame i gospodo, prepustam vas misaonom izlijevu henrija millera:

The Observer o ukidanju zabrane pušenja u Hrvatskoj

Preuzeto sa monitor.hr

“To je miris crnog balkanskog duhana, ali i miris pobune i prvog primjera uspješnog odupiranja otkad je ideja zabrane pušenja počela kružiti razvijenim svijetom”, piše Euan Ferguson za The Observer, komentirajući fotografiju snimljenu tijekom stanke u zagrebačkom HNK-u, a na kojoj balerina odjevena u baletnu suknju puši cigaretu u kafiću. “Što su Balkanci ikada napravili za nas? Dok nisam vidio ovu sliku, rekao bih – prokleto malo. Bijes, ratovi, vampiri, loša hrana, onečišćene rijeke, diktatori, sumnja, osveta i strah te jedini dio svijeta – luda sjeverna Albanija – gdje sam doživio da mi u hotelu ponude pištolj za zaštitu, budući da su izgubili ključ. Ali Hrvatska se pobunila protiv zabrane pušenja u kafićima i jednostavno nastavila pušiti. Zabrana je sada ukinuta. Srčani mali Balkanci. Ima nade.”

par stvari od jedne…cure

nobody knows whats its like, to feel this feelings. well, necu sad cijelo vrijeme na engleskom, ali prva recenica, inace iz behind blue eyes od the who, nekako mi prva pada na pamet kada citam njene stvari. ne znam, mozda jednostavno svoje interpretacije vadim na licu mjesta, tipa intuitivno, da tako kazem. kako god, teme o kojima pise ova cura su one opcenite, one koje se svih nas ticu, nas, misaonih bica iz ovog jedinstvenog suncevog sustava. pitanja samoce, bliskosti, kontradikcija, ukratko, samog zivota: to su boje na njenoj paleti. no, da nesto kazem ovdje. mi cesto puta citamo nesto iza cega stoji necije ime, ali koliko mi zaista znamo o toj osobi? jednom je R. Bach zapisao:  mi sudimo o nekoj osobi u nekom trenutku njenog ocaja ili srece, praznine ili ispunjenja. medutim, mi ne znamo milijune i milijune odluka i posljedica koje su ovu osobu dovele sad tu, pred nase oci. hocu reci, citamo zivo slovo iza mrtvog imena. koliko puta ste se potrudili informirati o osobi koju citate i koja je ostavila na vas neki dojam? vrlo zanimljivo kad se malo bolje pogleda, zar ne? eto, ova osoba cije pjesme ovdje sad objavljujem me danas pitala da li smatram da je ta poezija iznad njenih godina. iako sam se onda poceo zajebavati na foru rimbauda i bla, sad, kad ponovno citam ovo sto cu kopi-pejstat razmisljam o onome sto sam joj odgovorio. rekoh: – gle, na to ti ne mogu odgovoriti, jer nisam profesor knj. pa da znam kako pise ekipa tvojih godina. kasnije je ona preformulirala pitanje, pa sam vec mogao lakse odgovoriti: dovoljno je reci da smo zavrsili na batmanu koji nikad ne placa za prozore koje je razbio prilikom svojih junackih pothvata. ok, priznajem: i spiderman je bio u shemi. whatever, skuzili ste da cura nema 27 godina i 2 braka iza sebe, i kako god tesko odgovoriti na njeno prvotno pitanje, mislim da mogu reci jednostavno – da. jeste, jer osjecaj iskustva koji imas kad to citas je prirodan, ono kao istinski, nepatvoren, kako vec zelite, ali svakako je efektno. a efekt u danasnjoj poplavi svega toga je tesko naci. pricam o pravom efektu, a ne o zapisivanju brbljarija na sudu. ili na intervjuu… rijetkosti su dragocijene zbog cega zlato  i ostalo drago kamenje ima takvu vrijednost – ne samo novcanu. naravno, danas svasta ima veliku vrijednost, instant zvijezde npr. eto, tu bi naravno i ova cura mogla proci kao pop rock zvijezda, samo sto ne zeli pokazati vise svog povrsnog aspekta hehe… ok, serem. fuck it. ako nema zajebancije, onda necu to ni raditi. no, point je da je ostavila dojam. cool. zivcan. impresivan. ok, moze i weird ako tako hocete.  anyway, eto par njenih stvari:

misaoni izlijev iz Koraci Antipoda

Slijedeći dan, čim sam se probudio i na brzinu srknuo kavu, odjurio sam na poštu nadajući se nabaviti nešto para. Vrtio sam brojeve, nazivao ovog i onog, tražio novce i smišljao priče, i na kraju samo potrošio petnaest kuna na to zivkanje koje je rezultiralo jednom veoma debelo ispisanom nulom. Sve koje sam zvao izvlačili su se na sve moguće načine. Novac je umjetna zamjena za prirodno stanje potpune predaje, a budući da je potreba za novcem prerasla u gotovo primarnu potrebu, više se ne možemo jedni drugima predavati u onoj dječjoj bezuvjetnosti. Uzvišenost djelovanja lišenog želje za primanjem upravo kroz nemotivirano davanje omogućuje primanje: i to primanje u korist naših pravih, istinskih potreba. Sve ostalo čista je konstrukcija, jedna sintetička reprodukcija onog drevnog, iskonskog postojanja kada još nismo izletjeli kroz vrata raja. Princip obrnutog kretanja ostaje Velika Tajna, upravo zato jer ga nagonski shvaća svaki divljak, svako dijete, svi primitivni, svi potpuni autsajderi… Dokle god ćemo plesti visoko kompleksne kombinacije, nećemo biti u stanju makar približno shvatiti osnovne principe života u kojima je sadržano sve što nam je potrebno da konačno raširimo svoja krila, koja tako strpljivo čekaju svoj veliki trenutak rađanja. Nakon nekog vremena gotovo očajničkog razmišljanja od kuda-kako-gdje i zašto, izašao sam iz pošte… i počela je besciljna potraga. Uronjen u more misli, samo sam puštao da me noge nose vijugajući ulicama oko kolodvora. Iako sam se pokušavao sjetiti nekoga tko živi u blizini i tko bi mi mogao uskočiti s nekih pedeset kuna, svako ime ili slika ili bilo kakav obris nekog poznatoga, sve što bi mi palo na pamet poništavalo se u uzajamnom sudaranju psihotično brzinskog naviranja. Prijepodnevna gužva je bila u punom zamahu, sve je jurilo i trubilo i škripilo, posvuda su tekli potoci ljudi, te divlje struje što su me nosile poput otkinutog komada drva. Hvatao sam poglede, sitne titraje na facama, nagla skretanja, brzinske promjene već odavno izračunate i jasno predodređene, a ipak, potpuno nepredvidljive. Posvuda bjesomučna jurnjava kroz sintetički raskoš i reklamno blještavilo. Programatski indiferentno odvijanje, pod akceleracijom navinuta masa, zapljuskivanje intenzitetom mehanicističkog djelovanja. S rojem muha u glavi zaustavio sam se na Zrinjevcu, pokušavajući posložiti stvari u nekakvu smislenu sliku; ili makar u jedan konkretan oblik: (Fantazmagorija je najbolji bend: nikad ne prestaje svirati i nikad ne svira isto!) Vrijeme je prolazilo i tok se odvijao. Pozornošću starog lovca promatrao sam rulju i ustanovio da sam vjerojatno jedini koji luta bez ikakvog pravog cilja; nitko, čini se, nema niti najmanjih financijskih problema, a da ne pričam o egzistencijalističkim. Svima je pažnja točno fokusirana, kreću se po uhodanoj crti bez i najmanjeg odstupanja. Samo tu i tamo koji klošar, ili cigan, koji ispada iz opće slike. Obuzela me odvojenost. Izrazita i veoma snažno konkretizirana odvojenost u kojoj sam stajao poput pripadnika druge vrste; jednog slučajnog posjetioca čiji su osjećaji na visokoj točki čuđenja. Stranac u potpuno tuđoj zemlji, ukopan na mjestu i sa izbuljenim očima, samo promatrajući bizarnost prizora koji se ispred njega odvija u istančano modeliranoj uhodanosti. Tako fokusiranog pogleda ispred sebe, vidno polje se širi kao moćna krila velikog jastreba. Kričavo šareni natpisi isijaju svoje namjere, njihova ekspanzija grabi nemirne točke na licima prolaznika; i izlozi, poredani poput predsjedničke garde, šapuću zavodljivim glasovima; oni nude svoju utrobu, tu brižno pripremljenu hranu za izvještaćenost gradskih krvnih tjelešca: kurve, skrivene iza betonskih zavjesa, kopiraju radnju izloga – ali pošteno, i nenametljivo, zdravo… Posvuda masa ljudstva brza, u propisanoj dužnosti traži, gleda; svi trče za nečim, grabe što stignu, nagonski brzo kupuju. I sa svoje desne strane ugledam tipa, šešir mu čvrsto nabijen na glavi; ispod šešira se ocrtava dlakavo, gotovo skriveno lice ogrnuto visokom kragnom koja izbija iz stare, istrošene jakne. Prekriženih nogu on sjedi na betonu, žilama prošaranim prstima svira gitaru, sve neke vesele melodije bezbrižnosti. Ispred njega bejzbol kapa, u njoj nekoliko sitniša, i ispred te kape munjevito tapkaju noge, mnogo noga, stotinu noga mahnito tjerane silama formulara, ugovora, dionica, budilica, satova, svih mogućih imperativa… Taj čovjek sjedi na betonu umornog izraza kao sam teret zemlje, on svira vesele popjevke polusklopljenih očiju sporošću duhovne promjene svijeta, ali nitko ne obraća niti najmanju pažnju na tog izdvojenog primjerka ljudske vrste. Simbolički značaj toga čovjeka je približno toliki kao što je groteskna pojava jednog čovjeka-sendviča. Ili prodavača novina, koji, tik do onog bogalja, stoji i viče: – Istraživanja pokazala da dvije trećine Hrvata nema dovoljno za osnovne životne potrebe. I tu se novine halapljivo grabe, tamo se ulazi u butik, gužva za kasama se gomila, kombiji škripe kočnicama, brzo se istovara roba za dućane. Tu se gomila smeće, tamo dućani, i sve se potencira bjesomučnošću jedne fatalne ospesije. Svi se nalaze u toj igri; igri besmislenoj kao govor shizofrenika, ozbiljnoj kao smrtonosna epidemija. Jesam li ja lud zato što ne držim korak?

Arthur Rimbaud: poezija kao avantura

ovaj post cu posvetiti jednom mladom geniju cija je osobnost koketirala  poprilicnom strascu sa  ludoscu. mladi, avanturisticki, buntovni i sokantni pjesnik arthur rimbaud.  u biografskom filmu total eclipse je verlaine rekao: – he’s the voice of the future. – da, za jedne 1870-te to je bila istina. no s druge strane, ko zna koliko ih je bilo da su isto tako dobro pisali, samo sto ih niko nije otkrio? jebga, onda nismo imali net, blog i ostalo da se sami promoviramo.

whatever, eto par njih:

Koraci Antipoda i dalje koracaju

Malo smo brbljali, štipali se, zezali, no kako se glazba počela umirivati, tako su nam se ruke počele sve više približavati, polako kao što se i umirivala Sandersova dionica. Isprve su nam ruke samo kružile oko bokova, onda se njena približila mojoj na što se moja odmah našla među njenim nogama. Dok se ona otkopčavala, ja sam ju lagano draškao, vlažnu kao spužvu, i ona je isto tako počela dirati mene. Uskoro smo se počeli skidati, malo svaki sebe, malo jedan drugog, malo smo se dirali po tijelu, malo među nogama, sve polako, fino u ritmu muzike: bila je kao naručena! (Mislim, muzika…) Kako smo se već bili posve priljubili jedno uz drugo, ona je uhvatila moj kurac i stavila si ga u picu, ja sam ju polegnuo na leđa i konkretan akt je počeo. Malo smo bili u tom položaju, pa onda ona na meni. Kad sam joj počeo oblizivati bradavice koje su bile krute kao bodež na puški, ona se sva tresla kao pneumatska bušilica od krvi i mesa. Mijenjali smo tako te položaje i brzine sve u ritmu muzike, baš kao da izvodimo kakvu predstavu za nekog bolesnog bogataša koji se valja u vlastitoj dekadenciji kao u mulju. Kako je ona počela svršavati tako sam ga ja izvadio, još ga malo natezao i stao svršavati po njoj: među njene noge, po bokovima, pupku, sisama…

malo bla bla bla-ovanja nakon balavog vikenda

budenje uz kombinacije glavobolje i rastimanih zivaca. pri izlazenju iz kreveta osjecaj rane na desnom uhu.  kroz prozore mojeg potkrovlja siri se sivilo godinsjeg doba. ja, teturajuci prema kupatilu osjecajuci hitnu potrebu za tusem, nemam ni jedne jedine konkretne misli u glavi. too much partijanja, premalo chilanja, i tiha glad pokraj nedostatka apetita. eto, to su u tom trenu bile jedine konkretne misli. uf! sta je ovaj vikend bio: rat pomocu neobuzdanih instinkta protiv zdravog razuma.  opet je bilo hektolitara cuge,  za pljugat, zderat… gdje mi je ruksak?  pitanje kojeg bi danas trebalo rijesiti, a jos da je to i jedino pitanje bilo bi dobro. ima tih pitanja, nakupi se toga, kao sto se i u meni nakupilo toliko toga da je misao o jednom konkretnom, ozbiljnom ciscenju organizma, ali i uma bila jednostavno neizbjezna. cak sam pomislio da bih trebao poceti raditi sklekove. ili barem hodati po sumi po sat-dva na dan, ali fuck it, i tam mogu nabasat na neke gljive.

gledajuci biografije raznih licnosti za koje bi se moglo reci da su svasta, samo ne prosjecne, shvacam da pretjerani hedonizam koji je ustvari blize autodestruciji proizlazi iz straha. straha da se primimo posla, da bacimo staru torbu i da samo krenemo, da se tako reci otisnemo u nepoznato. da krenemo zivotu u susret, pa makar to bilo kockanje sa samim tim zivotom. jer: nema vece droge od one kada osjecas da si zaista ziv – tu, sada, u ovom trenutku. to su znali svi likovi poput rimbauda, morrisona, millera, whitmana, cobaina, kerouaca… da spomenem samo neke od njih. jer, iako su se i oni natrpavali sa svim zivim, od apsinta i opijuma preko tripova, meskalina ili pak zutog, oni se nisu bojali istraziti ono nepoznato – krenuti bez prtljage, ma sto god ispalo. bili su spremni primiti svako iskustvo, i makar ih je to stajalo zivota, znali su da barem disu punim plucima, da nije bitno da li ce te u slijedecem gradu docekati hotel, sobica ili klupa u parku. eto, dok su likovi kao jack kerouac ili jedan arthur rimbaud krenuli put ceste, nisu imali nikakvog pojma sto ce ih docekati na slijedecem uglu. nisu imali bas para, ali su imali muda. svatko od tih likova je zivio u najmanje 5-6 gradova po par godina, i svatko je proputovao pola kugle zemaljske. koliko puta jedan henry miller nije znao gdje ce prenociti dok je lutao francuskom, grckom ili svojom rodnom amerikom. i jim morrison je zivio u nekoliko gradova prije slave, i da nije postao slavan, siguran sam da bi opet prosao sva ona luda mjesta. dakako, s “malo” manje para. kada su oni varali svoje zene, oni to ustvari  nisu cinili, jer, na kraju, i njihove su zene znale s kim se upustaju u vezu i kamo to moze otici. oni se nisu  samo zalili, svaki u svom malom gnijezdu, kako je sve sjebano, nego su se maknuli iz tog gnijezda, pa makar to znacilo izgubiti toplinu i sigurnost, ne samo doma nego i obitelji, frendova, cura, poznaninka, uglavnom, svega onoga sto vas uvijek tako fino ljulja na osjecaju pripadnosti. no pripadnost je cesto puta lazna, ona je  nekada cak i camotinja i stoga, bjezanje od pravog, golog zivota. prema takvom zivotu krenuti je za sam covjekov zivot bitno, pa makar to znacilo odreci se svega i krenuti bez plana i para.

ali sta ces, svi rade pljujemo po monotoniji i camotinji za sankom ili na jednim te istim tulumima, uvijek sa istom vrstom ljudi, nego da se jednostavno maknemo. na kraju, ako nista drugo, kada napustis sigurnost gnijezda, barem nemas para za te prozvakane tulume pa se neces buditi kao ja danas. a s druge strane, ko zna, moze uletjeti jackpot pa da zavrsis nakon par godina bauljanja po svijetu u nekoj finoj, velikoj kuci sa dobrom seksi zenicom. i bit ces spokojan. da, dok opet ne zasvrbi pod petama…

Good morning captain: i’m sick and i’m not sorry – the extended dance mix

napomena prije pocetka: ovo sto slijedi je text koji sam citao na knjizevnoj veceri.  to nije nikakvo remek djelo, to nije cak niti nesto bolje sto sam inace napisao, ali je iskreno,  i reflektira odredena stanja u kojima sam – ili da bolje kazem svi mi? – znao nalaziti. bar sam se tada u tome nalazio…  whatever, neki ljudi su mi govorili da sam bas bio zabavan, neki kao “super, bravo…”, neki samo mahnuli rukom i bla bla bla… ustvari  je samo jedna osoba istinski taj moj text kritizirala. cura koja me pravo i ne poznaje, koja je inace ono sto bi se reklo obrazovana i koja je procitala ozbiljan i kvalitetan text. stovise, iskren i iz osobnog iskustva. kak god, rekla mi je: – znas, ocekivala sam vise. cula sam toliko pohvalne rijeci o tebi. – na to sam samo rekao: – a sta ces. takav je dan. – na to se ona znalacki nasmijesila zenskom intuicijom sto me ponukalo da budem skroz iskren.  rekoh: – to sam inace danas ujutro nadrljao, onako, uz casu vina i malo pellina. – ona rece samo da zna, da se to vidi iz mog teksta i… i nista, zakljucili smo da je sve ok. i jest. sve j ok.  i iako mi je stavila bubu u uho – jer su tamo svi dolazili sa ful pripremljenim tekstovima na kojima su radili zadnjih mikrostoljeca – i dalje smatram da sam ok ucinio sto sam procitao taj tekst. ovaj. tu. ok, skuzili ste: ide kopi-pejstanje.

Good morning captain: i’m sick and i’m not sorry – the extended dance mix

Ovo sto cete sada cuti nije ono sto se inace cita na pjesnickim ili inim vecerima. Ovo nije poezija, ovo nije proza, ovo nije  kolumna, esej, ovo nije niti fucking brainstorming. Mozda bi se ovo moglo nablize povezati sa blooogom, tim danasnjim izricajem koji ljuti novinare, lingviste, koji nekad i ljuti mene. I naravno, kao sto me i nasmijava. Pogledajte samo face, ili ono sto bi se reklo rijecnikom geeka: mikroblogovi. Sama rijec svoje govori: mikro. Mikro recenice, mikro izrazavanje, mikro mozak… i tak. Anaway, necu ovdje previse o tome jer sam se u toj temi ispucao u clanku za kojeg cekam novce ne bas dugo: samo nekih pola godine. Ali kaj sad, to je samo opca slika ove lijepe nase, zar ne? Pa ok, onda necu ni o tome. Nego, htio sam reci da:

whatever you do, dont be just another brick in the wall. moj moto, u zadnje vrijeme… i mislim da je ok moto, jer: daj mi dramu, daj mi veselje, daj mi sranje, daj bilo sto osim – osrednjosti! samo da nije osrjedno  zar ne? eto, npr jucer, jucer je bilo.. pa ok, nista special, ali je bilo ok. mala pijanka, male pice, malo zezanja: malo svega. ali – nista ludo. osim mozda… ok, pustimo mozda… to je sjebana tema pa cu to ostaviti za drugi put. umjesto toga, vracam se na naslov: i’m sick and i’m not sorry. captain (skoro zaboravih…)

rape me. my friend. again. and ever and never. ok, sad sam zaglibio – u – citiram: neko retro grunge peglam karirane kosulje sranje. ovo je reko jedan bas ok frend, i moram reci da je bas pogodio. ono, kratko ali jasno… he got the fuckin point. iako… ok, vremena za diskusije o post retro high emocional music shitu uvijek ima, tako da… a tako da cemo i to ostavit za kasnije. mnogo toga se inace ostavlja za kasnije: trazenje posla, dopa, zene, para, cuge, jastuka, pljuga, kljuka, muka… to je ono: sto mozes danas, ostavi za sutra… i stoga, zaposljavam se u tvornici snova, radim na preparatima za stimuliranje genitalija, za nabrijavanje gableca i uzdizanje sado-mazohistickih intencija monaha. Ali, tu je i lijep izlazak sunca, razlijevanje fluidnih boja po landscapeu iluzornih fenomena, onaj zalazak vidnog polja, to neprestano ubijanje muha, sprovodi frendova, pusenje karme, jebanje jezeva, odcerupanih, oguljenih… krumpira… hostesa, neceg… da, znam, ovo je skroz uvrnuto, bas zajebano, ali sta ces, nemam nikakvu poeziju u rukavu, nisam bas pripremljen, sto bi se ono reklo, i tako, sto sam mogao sad tu pruziti? Ok, mogao sam izabrati dio iz knjige koju pisem „samo“ nekih 4-5 godina, ali tamo ima previse prasine i za moje oci, a i bilo bi predugacko. Onda, pitate me, zasto ne neka pjesma? Bar neka stara? Ok, mozemo i to, ali ne staru nego iz te moje famozne knjige:

Definicija?

Definicija u svijetu koji ne poznaje taj pojam,

No pojam koji taj isti svijet reže,

I na lude i na odijela ostavlja isti dojam,

I sve nas na isti stup srama veže.

Ah šta obožavam ovaj svijet! Tvornica snova, Damire, tvornica snova.

(Pitanje: što bi se dogodilo da tu tvornicu preuzme drugi vlasnik? Netko manje moralan? Kakvi bi nam onda bili snovi…)

Da, sitan odbljesak  iz te knjige koja se izgleda pise sama a ne mojim mozgom. No anyway, ono sto je bitno je slijedece pitanje:

zar je tako bitno da li ces spasit dan ili sjebat svoj san? au! kako nihilisticki… da, fakat je nihilisticki, ali – i po svim mjerilima filozofske ambivalentnosti – isto tako afirmacijski. Na kraju, i’m not the only one, zar ne?

Ali pravo pitanje je: zasto ovaj grad tako uporno usporava svoje gradane? ili je ovo samo subjektivisticko videnje?… hmmm….

Whatever, bitno je samo: whatever you do, dont be just another brick in the wall!