Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Archive for September, 2007

Javno dobro i sloboda

Posted by robertradamantsco on September 29, 2007

Iako je svakodnevnica takva da je mnogima cudenje postao stran pojam, covjek se jos uvijek moze ponekad dobro zacuditi. Kao ja i jedan frend neki dan. Ukratko, zamolio me da ga otpratim do glavnog kolodvora kako bi tamo kamerom snimio dolazak vlakova. Tu mu treba za faks, tocnije, njegovoj curi koja studira dizajn i koja treba napraviti izmedu ostalog i dokumentarac na temu HZ-a. Sad, moj frend kao dobar decko koji se usput razumije u snimanje ponudio joj je da ce joj pri tome pomoci. I tako, nas dvojica ispijamo kavu na kolodvoru, i on ode postaviti kameru. Tada mu je prisao prometnik s kojim je poceo nekakvu raspravu. Iako je bio na relativno velikoj udaljenosti, mogao sam naslutiti sto se dogada; i moje slutnje su ispale tocne. Prometnik je mom frendu rekao da se ne udaljava, jer on – prometnik – mora pozvati policiju kako bi se provjerilo sto se to tocno kuje pomocu te kamere. Uskoro zatim su se pojavila 2 murjaka koja su mog frenda, prvo legitimirali, onda ga jos odveli u prostoriju gdje su ga dodatno provjeravali. Iako je prometnik inzistirao da se izbrise sav snimljeni materijal, po rijecima mog frenda, caksu i murjci skuzili da se radi o sasvim bezazlenoj stvari, pa su pustili mog frenda zajednosa snimljenim materijalom.

Vjerujem da vam nije tesko pretpostaviti koja je bila tema razgovora kada smo se udaljavali od “mjesta zlocina”. Potpuna besmislenost prometnikove intervencije koja granici sa vec dobrom dozom bizarnosti toliko nas je uznemirila da smo, nakon sto smo zakljucili da tog prometnika zena doma vjerojatno tuce po guzici pa na poslu mora to kompenzirati ispoljavajuci svoju uniformiranu moc (jelte!), da i inace cijeli sistem sve vise ide u smjeru sustava kontrole. Jer: mjesto na kojem je frend snimao je Public space iliti javno dobro, nije tu potrebna nikakva posebna ili bilo kakva dozvola, pa ovaj slucaj poprilicno dovodi u pitanje taj koncept javnog dobra. Da, ovdje se radi o samovoljnom postupku prometnika, no nije uopcetesko zamisliti kako bise uskoro moglo dogoditi nesto tipa stojite ispred necije kuce, razgovarate na mobu sa nekim, i vlasnikte kuce odjednom vas prekori, pozove murju koja vas tada legitimira i pita da zasto ste se udostojili telefonirati ispred njegovog vlasnistva. Pri cemu je bitna jedna pojedinost: ovaj potonji izmisljeni slucaj manje je bizaran nego onaj prethodni buduci da se radi o privatnom posjedu. Dakle, mogli bismo ici dalje i reci kako cemo uskoro trebati dozvole za telefoniranje u parkovima, na ulicama, trgovima itd.

Sustav kontrole uzima maha, pojedinci koriste svoje mrvice moci, neki drugi mnogo vise takvog rade, i po svemu sudeci jos ce mnogo toga vise ciniti. Pasivno pristajanje na takav razvoj sistema hrani ga, stimulira, daje mu krila…

Ako ima istine u rijecima Foucalta koji kaze (znanje i moc): “Moc nije institucija i nije struktura, ona nije stanovita sposobnost kojom su neki obdareni; ona je naziv sto pridaje nekoj slozenoj strategijskoj situaciji u danom drustvu”, tada to znaci da kako se i mi – hocemo-necemo – nalazimo u toj situaciji, jer se i nalazimo u danom drustvu. Dakle, moc je distribuirana posvuda, svatko je moze koristiti iliti ne-koristiti. Ovo potonje ce pomoci laksem razvoju sustavu kontrole; ono prvo ce mu zadati muke. Dakle…?

Posted in Uncategorized | Tagged: , | 1 Comment »

Robert Radamant i A Stunned Visitor u Krivom putu

Posted by robertradamantsco on September 25, 2007

Mnoga mjesta se nazivaju kultnim, ali samo neka od njih zasluzuju taj naziv. Oko Krivog puta se zasigurno nema mnogo sta raspravljati. Tako s veseljem objavljujem obavijest da ce u subotu 29.9. u tom kolazu blagih freakova nastupiti elektronski duo Robert Radamant i A Stunned Visitor. Mjuzu ove dvojice najkrace mozemo opisati kao krajnju eklekticnost. Ako cemo pak ulaziti u malo podrobnije opise, mozemo reci kako je ta glazba kao kakvo dugacko putovanje kroz razlicite kulture, nesto poput kombinacije vedske kuhinje, fast fooda i cobanca. Ethno i filmska glazba, klubska vibra u maniri d’n’b i breakcorea, kaoticni ispadi, post rock-noise elementi ili pak jazzy-free form reference karakteriziraju ovu mjuzu. I Robert Radamant i A Stunned Visitor objavljuju vec godinama svoje radove pod creative commons licencama na netlabelovima EGOBOO.bits i Dogmazic.com. Takve licence i labelovi koji ih koriste poticu slobodnu razmjenu glazbe, ali i kulture opcenito. Ulaz je besplatan, kao sto je to uvijek u Krivom putu.

Posted in Uncategorized | Tagged: , , | Leave a Comment »

JESMO LI ZAISTA LUDI?

Posted by robertradamantsco on September 21, 2007

Neki dan idem ulicom i vidim mladog čovjeka sa dreadlocksima kako svira didgeridoo, sjedeći na tlu, pred nekim izlogom…(čitalo bi se, recimo – DIĐERIDU, a to je, za one koji možda neznaju, muzički instrument od dugačke šuplje drvene cijevi, kakvog koriste australski domorodci, Aboriđini)…
Malo sam poslušao, jer je zaista odlično svirao i kada sam ubacio nešto kuna, pitam ga jeli iz Australije, jer mi je tako i izgledao…ne, iz Češke…
Riječ po riječ, spomenuli smo i Aboriđine…duhovito je primjetio da, obzirom da su Aboriđini čini se najstarija rasa na Planeti, nekih 40 000 godina, oholi bijeli doseljenici imaju običaj reći da su Aboriđini 40 000 godina u zaostatku…prava je istina, tko nešto zna o tome, da su, na planu duha, oni 40 000 godina ISPRED nas… 🙂 …tu smo se malo nasmijali, jer smo shvatili da smo obojica čitali Marlo Morgan…
Onda me upitao jeli znam di bi mogao prenoćiti…Kako kod Fadića nije bilo mjesta (tko zna tko je Fadić – zna, a tko nezna – sjedi dva :), pozvao sam ga da prenoći kod mene…
I tako smo prvo sjeli da nešto pojedemo…obojica vegetarijanci, jedemo na sličan način, u tišini polako pričamo…a onda smo prošetali i do morskih orgulja, sve polako pričajući…imamo dosta zajedničkog: On je umjetnik – putuje svijetom i svira didgeridoo, živi od toga i od prodaje svojih CD-a…pa i ja sebe smatram umjetnikom – crtam stripove i karikature…On se bavi ezoterijom i ja se bavim ezoterijom…I što mislite, o čemu smo nas dvojica cijelo to vrijeme pričali? Ne biste vjerovali: O POLITICI!…On je meni objašnjavao političku situaciju u Češkoj, a ja sam njemu objašnjavao političku situaciju u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji…
Poslije, kada je on otišao, ostao sam razmišljati: Ako se ovakve stvari događaju i ljudima koji su praktički CIJEPLJENI protiv politike – ČOVJEČE! Mora da smo zaista svi ludi! 🙂

autor: Boris

Posted in Uncategorized | Tagged: | 1 Comment »

Kakvi smo mi to ljudi?

Posted by robertradamantsco on September 15, 2007

Jesmo li sami krivi za život koji živimo – nas gotovo 95%? Kakvi su naši standardi?

Kakav smo mi to narod? Kakav smo mi to mentalni sklop? Sluganski? Maloumni? Bez časti i ponosa? Kakvi su nam ciljevi i vrijednosti?

Mislila sam da su Zagrebački bokci osnovani iz humanih, plemenitih pobuda, da je osnovana Udruga koja se zavjetovala robinhudski brinuti o sirotinji koja je svakim danom sve brojnija, da se zavjetovala biti njihov zastupnik, posrednik između onih koji imaju i onih koji su bogati jedino neimanjem. No, to je bilo utopijsko, retoričko predstavljanje javnosti, kako bi se ista senzibilizirala, solidarizirala s potrebitim.I pokazalo se da je Udruga sve, samo to ne. Samo još jedna velika prevara sirotinje i zapravo je stvorena da se na sveopćem siromaštvu moralni bogalji, Krznarić i Nelica i netko iznad njih – bogate. Razmeću se lovom od sirotinjskih milodara. Najcrnje u svemu je što im se ništa ne dešava, ne raskrinkava ih se,javnost se obmanjuje neinformiranjem o njihovom nezakonitom djelovanju. Ne istražuje se, niti dokazuje kuda ide lova iz proračuna Zagrepćana?Gledam ženu s djetetom, iako je neradni dan za Udrugu, istovaruje iz vremešnog, rascvalog fiata vreće milodara … i upozorila sam je da se ti milodari selekcioniraju i da će te milodare sirotinja morati otkupiti, direktno ili indirektno, od Krznarića i klimakterične Nelice, ili na Jakuševcu. Klimakterična? Malo je važno za tekst, ali karakterizira Nelicu, koja nije ni suosjećajna, ni tankoćutna, ni mlada. Nelica ima zavidan standard i vozni park, koji velikodušna, navina, ili samo komotna gospođa s djetetom ne može ni zamisliti. Megana, Passata i … i dnevno, uz plaću zaradi partisuća kuna od prodaje milodara. Torbe su po 100 kn, kaputi isto i skuplji, švercerice otkupljuju vrećice milodara po 200-500 kn … onda se namire cigani … Potom se ostatak baci pred vrata ili direktno u kontejner za potrebite. Tako ionako su u kontejneru …Ta žena s djetetom u pratnji, valjda zbog, licemjernog, odgojnog primjera, me podsjetila na scenu kada je umirovljenica ljubila Sanaderu ruku vrijednu 120 i više njezinih mirovina, zbog povrata opljačkanog dijela njezine opljačkane mirovine????
Mi smo slijep i glup narod, pasivan, inertan. Kloniramo negativnosti, ne možemo puno, ali i koliko možemo ne možemo.Mi smo svoj najveći neprijatelj i ne moraju se političari bojati našeg osvješćenja. Izgubili smo vrijednosti, bez cilja smo … zaglupljeni krivim vrijednostima. Patimo od idolpoklonstva, obožavamo one koji imaju …
A Zakon kaže da su udruge neprofitabilne, a godinama Udruga moralnih, humanitarnih bogalja prodaje sve od igle do namještaja, za osobno bogaćenje i za to još primaju plaću …
Deseteročlane obitelji mogle bi otvoriti Udrugu (ko Krznarić) i od Bandića bi dobili plaću od 15.000 kn i jednokratnu pomoć u više navrata, godišnje, od 50.000 kn… To bi bilo humanije i poštenije.

Ovo je besramni humanitarni inženjering. Sve vrijednosti su devalvirane.
I sve smo više u životnim blokadama, bankrotima, bez posla ostavljeni na milost i nemilost dehumaniziranim, bešćutnim, birokratskim institucijama.I ne mogu razumjeti da smo zapravo zadivljeni kriminalom, solidarizirani s lopovlukom. Jer, što više kradeš to si časniji, moralniji, političare skandali samo populariziraju i ne znam što bi morali napraviti da ih javnost osudi?Mi malobrojni, osvješteni, sve smo ogorčeniji od nemoći. Ne možemo ništa učiniti, osim protestirati, jambrati i, zapravo, samo izazivamo suprotni, protuefekt – osudu javnosti, s etiketom ludog, frustriranog nezadovoljnika ????

Nebo otvori se!

Autor: Labradorica

moj koment:

ovo je tekst! dira ne samo u srce, nego i u pluca, u bubrege; kritika se krece od mozga prema medunozju, da bi dotaknula pete i potom jurnula odmah natrag da pobere jos one preostale emocije. a upravo su emocije ono na sto ciljaju takve udruge koje se prodavaju pod ngo ili sta ja znam kojom humanisticko-progresivnom etiktom!

koliko su plemenite nakane u stanju ne podleci izazovu egoizmu hiperstvarnosti? holodek u kojem se nalazimo programiran je poput chessmastera: niti jedna kombinacija nije izuzeta kako bi se sprijecio hack. ovdje ne mislim na softverski hack vec na hakiranje stvarnosti.
angazirani art i postmoderna kao takva opcenito su pokazatelji broja bodova u ovoj golemoj videoigrici. lice mainstreama i globalizacijski mozak asimiliraju poput borga (kako je to rekao marcel mars). nihilizam odjeven u bezbroj etiketa je rezultanta ove bolesno postavljene jednadzbe. ili smo samo mi bolesni?
kazem, poput chessmastera. a chessmaster je bio pobijeden. mozda ne bas chessmaster, ali neka druga simulacija saha. covjek nadilazi sam sebe u povijesnim treptajima. no nazalost samo pojedinci. zato je i rekao buddha na upit da li se moze cijelo covjecanstvo osloboditi sansare: – ne. to nije moguce. takva je priroda ovog svijeta.
nekoga ove izjave mogu obeshrabriti; na nekoga ce imati suprotan ucinak. ovo nije stvar mogucnosti, vec opcija. kao i pitanje “da li se moze obogatiti a da nemas nista para”? potpuno krivo pitanje, jer pravo pitanje nije “da li mozes”, nego koja je najbolja opcija s obzirom na moju osobnost? to vrijedi i za sve druge stvari, no… da, lijepse je spavati i sanjati o opcijama.
uvjet za promjenu nije zelja, vec potreba, jer zelja izrasta iz potrebe.

Posted in Uncategorized | Tagged: | 3 Comments »

Fascinantno koliko i uobicajeno

Posted by robertradamantsco on September 15, 2007

“Sporije pricaj i brze razmisljaj” rece jednom neka mudra glava. Na to se moze nadovezati i reci “manje pricaj i vise djeluj”. Kada bi covjek uspio ove dvije izreke stalno imati na umu pa ih tako i primjenjivati u svojoj svakodnevnici, mnoge stvari bi izgledale poprilicno lijepse. Mozda je rijec lijepse nekima neprikladna; kič se percipira na različite načine jer ga percipiraju različiti ljudi. Isto tako, razliciti ljudi djeluju veoma razlicito. Nasa uvjerenja za koja mislimo da su opca i stoga neupitna, vrlo cesto su upravo ono suprotno. Nedosljednost je posljedica neshvacanja, tocnije, nedostatka dubljeg uvida kroz afektivnu spoznaju. Intelektualna spoznaja je samo pocetak, ne njezin kraj, kao sto je i logika pocetak mudrosti, a ne njezin kraj (potonje rekao Spock).

Na sto ovdje ustvari ciljam? Na mnogo toga; od drustvene organizacije, politike, medicine, obrazovanja itd. Medutim, ovdje bih izdvojio djelovanje u skladu sa svojim nacelima. Bez brige, necu poceti sad ovdje popovati; to ostavljam za pijane trenutke za sankom hehe…

Svi mi imamo razlicite frendove s kojima imamo razlicite odnose. S nekima se vidamo samo povremeno, bez dogovora, tipa navecer uz cugu u bircu gdje redovito zalazimo. S nekim drugima se ponekad cujemo i odemo na kavu malo popricati “kaj ima novog”. S nekima imamo oba ova odnosa; s nekima i jos nesto vise. U vezi ovog potonjeg cu reci nekoliko stvari. To cu uciniti kroz jednostavan opis odnosa kojeg imam sa jednim, ne frendom – jer toga se ima koliko hoces – nego prijateljem.

Jednog lijepog dana sjednem za komp, idem ga upalit, a kad ono – nista. Riknuo hard. Divno… Nakon prvih nekoliko sati izrazitog zivciranja i proklinjanja tehnologije kao takve, krenem smislajti kako nabaviti novi. Marko P odmah je uskocio rekavsi kako on moze nabaviti hard po veoma povoljnoj cijeni. I buduci da je Marko P inace veoma vjest u kombiniranju svega i svacega, taj hard je uskoro bio u mojim rukama. No prilike su bile takve da sam u meduvremenu kupio laptop, za koji sam imao samo dio para, pa sam stoga morao raditi na tome da ostale pare vratim dragim ljudima koji su mi posudili ostale pare. I tako, rekoh Marku P: – Cuj, a da mi ovaj moj stari komp sad slozimo i prodamo? Moram vratiti pare, a lova za tekstove nikako da sjdne na racun. Malo cemo pojacati komp, instalirat sve na njemu i tako ga srdenog nekome uvaliti kome je potreban. – Marko P je odmah spremno odgovorio: – Moze. Imam ja jos jedan mali hard, par giga, ali mi ustvari sad ne treba pa cemo i to stavit u komp. – I dok smo slagali komp, Marko P mi je dao hrpu filmova koji njemu vise ne trebaju rekavsi neka si izaberem koje hocu. Za cijelo to vrijeme smo samo jednom spomenuli da cu naravno i njemu dati nesto od tih para, jer Marko P je jedan od rijetkih ljudi koji se uglavnom sami snalaze za svoju egzistenciju, dok istovremeno studira (i to veoma uspjesno), mnogo cita, za sebe osobno piskara sve i svasta, uci se radit na raznom softveru, i jos mnogo toga u sto spada i pomaganje svojim bliznjima. Kao recimo taj put meni. Kada smo komp sredili, razmislili smo kome ga prodati. Sjetili smo se B-a, lika koji radi teski fizicki posao, i osim toga nista drugo. Samo pasivno konzumira sve sto mu okolina pljune pred njegovu mrsavu pojavu. – Njemu bi dobro dosao komp – rekoh, na sto je rekao Marko P: – Da, istina. Barem nece vise samo jesti dop i kljucat pred tv-om, nego ce imati komp na kojem moze nesto i raditi. – I tako, B-u smo ponudili komp za 700 kn (u sto je ukljuceno instaliran sistem, svi potrebni programi, codeci, razni filmovi, slike itd. s tim da je konfiguracija dosta dobra: 1.9 procesor, 256 rama, oko 40 GB itd.). U meduvremenu me je pitao Marko P sto cu s monitorom koji mi je ostao. Rekoh: – Vidjet cu. Mozda cu ga prodat. Da li tebi treba?- Rekao je da mu treba, i ja sam mu ga dao; ne prodao. Nekoliko dana kasnije Marko P je bio na Hrelicu u shopingu, i izmedu ostalog je pokupovao i knjiga. Cim smo se vidjeli, odmah je rekao da dodem do njega na caj, da si usput pokupim knjigu koju je kupio za mene. Radi se o knjizi o Bhudizmu na njemackom. I dok smo ispijali caj i igrali sah, Marko P je spomenuo zbirku aforizma koju sam mu mejlao nekoliko dana prije. Tu istu zbirku sam postavio ovdje na blog, i jedan aforizam iz te zbirke je Marko P upotrijebio u komentu na neki moj post. Radi se o nekom totalno weird aforizmu koji je doslovno izhakirao sve komente koji su bili prije toga napisani. Komenti koji su prije njegovog bili prisutni, napisala je A, jedna cura sa Krka kojoj izgleda nije nikad tesko baciti, mozda malo suvise laskav, ali uvjek dobrocudan i konstruktivan koment na neki post ili sl. A poznajem vec neko vrijeme, i ona nekako uspijeva pratiti neke aspekte mojih radova na netu te ih stalno komenirati. S druge strane, mnogi od mojih frendova koje poznajem hrpu godina gotovo nikada nisu niti napisali neki koment na bilo koji moj rad, niti nakon formalnog upita “kaj ima” nastavili poput Marka P reci nesto tipa “e, pa znam ti ja gdje toga ima. mogu ti to sutra nabaviti…”. Marko P-u je sasvim prirodno pitati me za 10 kn, i ako ih imam, ja mu ih dam. Pod tim mislim, ne posudujem mu, nego mu ih jednostavno dam. Isto tako on meni da 10, 20 ili 50 kn ako ja nemam i pitam ga za pomoc. Nikad jedan drugog ne trazimo povrat novca, jer to niti ne mozemo; mi smo jedan drugom darovali te svote. Takoder, A svojim komentima podupire moj rad, i stoga sam stavio na ovom blogu link na udrugu ciji je ona clan. Tako i ja podupirem njen rad. A poznajem nekih tri godine, no ona zivi na drugom kraju lijepe nase, i vidimo se jednom ili dvaput godisnje. Neke druge ljude vidam mnogo cesce, dakle, s njima i mnogo vise pricam, planiram sto sve raditi itd i sl., no vecina tih prica ostaje prilijepljeno na talogu kave koju smo ispili za vrijeme tog brbljanja. Nekima trebaju cijeli mjeseci da bi zaprzili jedan cd, nekima nekoliko minuta. Oni potonji manje pricaju o przenju nego oni prethodni. Kao sto A u rijetkim trenucima kada se vidimo ne prica nimalo o tome kako ce ici vidjeti moje radove jer ju takosilno zanimaju itd. Ona jednostavno to napravi. S druge strane, oni koji pricaju kako ce ici pogledati te radove jer ih “fakat silno zanimaju”, obicno ne odu niti baciti oko na to. Kao sto i ja nekad ne odem baciti oko na nesto za sto sam rekao da me “fakat silno zanima”.

Tesko je reci da li je lijenost posljedica nezainteresiranosti, ili njen uzrok. Odgovor je vjerojatno paradoksalan kao i u svim bitnim stvarima. Neke od bitnih stvari su koristenje potencijala koji su nam dani; kako oni naseg karaktera, tako i oni naseg drustvenog sistema. Ostvarenje potencijala moze na pocetku izgledati sporo i tegobno, no nakon sto se prode ta pocetna faza, ostvarenje pocinje teci sve lakse i brze. Kao kod plivanja ili bicikliranja…

Iako je govor bitna stvar, djelovanje je za stupanj bitnije. Korak izmedu djelovanja i pricanja je malen. Za neke. Za neke golem, bas kao prelazenje kontinenta. Nije li to fascinantno? Ali da, i uobicajeno…

Posted in Uncategorized | Tagged: | 3 Comments »

Ne militarizmu i militarizaciji!

Posted by robertradamantsco on September 14, 2007

ZVUK” – Zadarska vizija urbane kulture, ’’Direktna akcija’’ – anarhosindikalistička grupa i ’’Inicijativa Queer’’ – anarhoqueer grupa uputili su cirkularni poziv na akcije protiv NATOovih vježbi ’’Noble Midas 07’’. 13. rujna 2007

Kao što je sada već poznato od 1. do 12. listopada diljem srednjeg i južnog Jadrana će se održavati jedna od najvećih NATOovih akcija ’’Noble Midas 07’’. Radi se o militarističkoj akciji kojoj je cilj simulacija (ratnih) kriza i vježbanje brze intervencije NATO snaga u tim situacijama. Radi se o uvježbavanju ’’NATO snaga za brzi odgovor’’ kao novog strategijskog koncepta te militarističke institucije, a čiji je cilj brza intervencija u slučajevima krize.

Neke NVO (Nevladine organizacije) – nositeljice tzv. ’’civilnog društva’’ – što bi značilo i kakve-takve kritičke svijesti građana i građanki – ili su ostale pasivne po tom pitanju, ili su, a što dođe na isto, spremno upale u retoriku i ograničeni diskurs koji im se nudi. Do sada je jedino izašao skupni dokument većine NVO organizacija koje, eto, šalju apel za referendum. Za nas, antimilitariste i antimilitaristkinje iz raznih zadarskih organizacija, oba zahtjeva su lažna – i apel i referendum. Žalosti nas da NVO organizacije nisu bile barem u stanju zahtijevati taj sitničavi referendum, već su eto iskazali zabrinutost za proceduru. Referendum je procedura, i ništa više, on ne mora, što je već odavno jasno, uopće biti pokazatelj ’’demokratičnosti’’ nekog društva, a često je i daleko od toga.

Da zarežemo još dublje – pozivanjem na referendum indirektno se poručuje da pitanje antimilitarizma može biti stavljeno na izbore i njime legitimirano. Mi, kao antimilitaristi i antimilitaristkinje, ne želimo biti dio tog spektakla. Zahtijevati referendum značilo bi i legitimirati ’’odluku većine’’, i nositi se sa posljedicama odluke – pristavši na referendum pristali bi na legitimiranje njegovih rezultata. Međutim, pitanje antimilitarizma nije i ne može biti pitanje institucionalnih izbora. To je pitanje etičke i političke pozicije – pozicije neslaganja i protivljenja svim militarističkim institucijama, svim militarističkim praksama i njihovoj ulozi u širim opresivnim društvenim odnosima poput kapitalizma, države, državotvornosti, seksizma itd.

Antimilitarizam se tako može najjače iskazati u formi direktnih akcija, daleko od logike lobiranja u koju je većina NVO organizacija upala. Lobirati znači već biti uvučen u leksikologiju države i samim time ograničen izborima. Znači reformirati nešto što treba biti ukinuto. Zato, putem direktne akcije, možda ne možemo spriječiti ovaj događaj ali im barem možemo pokvariti zabavu, i još jednom glasno izjasniti naš stav: ’’Ne militarizmu uvijek i svugdje, ne NATO-u sada i ovdje’’.

Pozivamo sve organizacije da zajedno s nama 6. listopada unutar svojih lokalnih zajednica organiziraju prosvjede protiv NATO-a, kao i da tokom vježbe rade druge direktne akcije. Prosvjed na taj datum može biti simbolički čin, izraz solidarnosti i neslaganja sa militarističkim luna parkom.

Tko god je voljan surađivati i zajedno sa nama koordinirati akcije protiv ove vježbe, neka nas do 16. rujna kontaktira na antimzadar@gmail.com

Ovo je skracena vijest preuzeta sa http://www.zamirzine.net, a cijeli tekst na:

http://www.zamirzine.net/spip.php?article5187

Posted in Uncategorized | Tagged: , , | Leave a Comment »

Iracionalna mrznja? Ili jos nesto…? hm…

Posted by robertradamantsco on September 13, 2007

Ako odete na http://mrzim.bloger.hr/ odmah ce vas zabljesnut kilometarske recenice tipa “Jebem li ti krvavu majku, zaurlao je dobrodržeći gospodin u kasnim pedesetim godinama koji je očito držao do svog izgleda i bio stilski oboružan najtežom mogućom artiljerijom jer mu se boja lica, koja se mijenjala iz “Michael Jackson” bijele u “prvomajski karanfil” crvenu, slagala s detaljima na skupom retro-futuro-prezentnom sakou boje nekog prosječnog američkog dilera drogom, kriminalca, silovatelja, lopova i općenito govoreći loše osobe…”

pa nesto dalje

“Zašto cijeli svijet mrzi Ameriku? Nismo li nedavno imali na ovim prostorima sličnu stvar kad su svi mrzili Srbe, jer jebem mu mater, svi su oni isti, koji kurac seru, smrde po rakiji, nose šajkače, imaju bradurine i žele spaliti sve ne bi li napokon mogli doći na more a da ne guraju putovnicu u kupaće gaće?”

Recenice ovog blogera pune su dima i vatre, eksplozivnih naprava smjestene u refleskivne jezicne konstrukcije, dok se prasina vitla po putu tog bijesnog jezika koji ne stedi niti rasiste i altruiste, niti gayeve niti niti homofobe… Jednom rijecju, to je uragan bijesnila zapaprenog sa gorcinom svijeta kao takvog. To je senzacionalizam u maniri savsrenog pretjerivanja, onog istinskog obiljezja antiafirmacijsko-nihilisticke geek elite postmodernizma. To je razbijanje casa u kafani s prezirom prema onima koji to isto cine. Antiporuka koja se sa tog bloga odasilje je stit upravo radi nazivnika koji je sam sebi stavljen: iracionalna mrznja. Krajnost aktivizma kao anti-aktivizam, destrukcija u fino poslozenim rusevinama na pocetku apokalipse cija je teleoloska funkcija post-konstruktivizam. I da, dame i gospodo, to ljude itekako privlaci… Komentara ne nedostaje, svaki blog ih ima najmanje 20, ljudi to zderu kao fast food uslijed divlje noci pune pijanstva i orgijanja. Tu je izreka “kruha i igara” na djelu koje samo sebe potvrduje svojom statistikom, i nista se tu ne moze osim, ili se pridruziti orgiji gramatickih pijanki, ili se baciti na moralizatorsko popovanje kako s tim blogerom definitivno nesto nije u redu u glavi. Ja se, medutim, ne pridruzujem ni jednima ni drugima, vec cu samo baciti jos koji citat ovog mrzitelja svega i svakoga:

“Ratovanje za mir, jebanje za nevinost, ubojstvo doktora Gunna od strane “pro-life” aktivista. Ali ne bojte se, jer kao što bi pisalo na kraju onog crtića Orson i prijatelji (Orson je bio svinja kojoj je glas davao lik koji je glas davao i Jonu iz Garfielda, pa je tu bilo i ono neizleženo jaje s nogama itd.), djeco, bit će još! Čega to još ima u ovom dekadentnom i moralno posrnulom svijetu gdje se više ne moraš prati ako slučajno dotakneš ženu koja ima mjesečnicu i gdje žene koje imaju mjesečnicu slobodno šeću gradom tako da ih se može dotaknuti, umjesto da stoje negdje dok se ne odnečiste?”

ili…

“Ako ćete biti pederi, budite, jebe se meni. Ionako je nepristojno pitati ljude što im se događa u spavaćoj sobi. Ali ako ne želite da vas jebeni ljudi diskriminiraju zato što ste jebeni pederi, onda pokušajte ne isticati taj pederluk kao neku naročito pozitivnu ili negativnu osobinu, nemojte da vas činjenica da volite kurac ili pičku, umjesto pičke ili kurca, definira kao jebenu osobu. Ali ne, ova slavna osoba je bila peder, ona slavna osoba je bila peder, doprinos pedera civilizaciji je nemjerljiv, te Oscar Wilde, te da Vinci, te ovaj te onaj…. Držanje za ruke dok šetate kroz Sabor i lingualna inspekcija krajnika nasred ulice onaj jedan dan kad vas policija čuva neće za rezultat imati to da vas ljudi vole.”

Ovo potonje su u grubo izreceni stavovi s kojima se moja malenkost donekle slaze. Takoder, u tekstu o rasizmu isto ima dosta toga sto ima svoje racionalne osnove. To je ono sto sam mislio pod “krajnost aktivizma kao anti-aktivizam” i “antiporuka ciji je stit upravo nazivnik koji je sam sebi stavljen: iracionalna mrznja.”

Eksplozija uvijek asimilira golemu kolicinu paznje, pogotovo ako su detonatori smjesteni na pravim mjestima – a ovi su smjesteni posvuda! Da li je ta iracionalna mrznja filozofija tipa “prvo srusiti kako bi mogli ponovo graditi”? Ili uistinu samo izbacivanje sjemena nekog gramaticki spretnog lika? Ostavit cu umjesto odgovora posljednji dio svojeg naslova: hm…

pije mi se piva…

Posted in Uncategorized | Tagged: | Leave a Comment »

Audioviizualna grupa ‘Bootborg’ iz Australije nastupit će u klubu Lamparna u Labinu

Posted by robertradamantsco on September 9, 2007

5/09/2007+Audiovizuelni nastup Botborg i Noise Wall

Botborg present live audio-visual performances using a complex feedback web, consisting of audio and video mixers, screens and camera. In this web, sound and vision are blended into a self perpetuating synaesthesia of interdependent colour and rhythm, generated (in real time) entirely by device feedback.
Noise Wall će predstaviti novo izdanjealbumae ‘SUITYOURSELF’ izdanog na GentleJunk NetLable.Preuzeto sa http://www.uke.hr/

Posted in Uncategorized | Tagged: , | Leave a Comment »

Dodatak na bizarnost iliti dodatak na prethodni post

Posted by robertradamantsco on September 7, 2007

Oni koji su procitali moj prethodni post mogli su uociti da sam jucer bio poprilicno ljut radi onog pranka. Ne toliko ljut radi toga sto mi je nekakav ego povrijeden (no niti ne poricem da nije prosljakao taj elementarni dio naseg bica); bio sam ljut jer mi  jednostavno nije bilo jasno da netko od mojih blizih ili daljih frendova ima toliko ukusan smisao za humor. Jer bilo je ocito da je to netko tko me dosta dobro poznaje… I naravno, jos jucer sam saznao tko je to bio. Usmenim putem, ne softverskim. I ispalo je da je to osoba koju znam vec godinama, jedna inteligentna osoba koja se izmedu ostalog odlicno kuzi u softver. Odmah cu dodati da se ne radi ni o kakvoj zlobnoj osobi, niti je ta spacka bila zlonamjerna; njemu je to u tom trenutku izvodenja izgledalo zabavno. – Nisam mislio da ces tako burno reagirati – komentirao je sa saljivoscu prevucenim licem moje ponasanje, koje, usput budi receno, nije bilo paranoicno. Mene je najvise okinula cista znatizelja tko je to, i kako se moze tome uci u trag. Na ovom posljednjem cu poraditi, jer me sad taj element digitalnog svijeta poprilicno zainteresirao.

Sad, jedna stvar mi nije jasna: zasto jedna osoba poput ove koja mi je to smjestila uopce trosi vrijeme na takve gluposti? – Gle, to je bila minuta posla – rekao mi je na to lezerno. Rekoh: – Dobro. – A mislio sam si: – Bilo bi ti dobro da si uzmes koju minutu i da promislis o svojem ukusu u svezi glede nekih stvari…

Ta osoba je inteligenta, obrazovana; odlicno se kuzi u softver, od malih nogu je za kompom i odavno zna hrpu stvari koje neki drugi znaju tek na trecoj godini informatike. Gledajuci to dakle iz konteksta o kome se radi, pitam se: – Zasto ta osoba ne razvija search engine koji bi mogao pratiti takve prankove? Ne mora to izvesti u par dana; neka radi polako, pola sata na dan (ako mu se vec ne da vise…) – samo da iskoristi svoje znanje na progresivan nacin.

Cini se da je pojam progresivno relativan koliko i pitanje lijep-ruzan. U ovom kontekstu, kreativnost svakako jest.  Ispunjenje vremena cirkusantskim aktivnostima jedna je od najrasprostranjenijih pop obiljezja geek kulture. Cista zajebancija je u tom smislu i sredstvo i cilj. Sad, kroz  zajebanciju sa softverom mogu i jesu nastale odlicne kreacije. Kao i u artu. Tko je citao povijest umjetnosti izmedu redova ovo sve zna. Stoga…

Idem se sad registrirati na prank.org, pokupit super fore za podjebavanje ljudi i krenut u kreativno stvaranje. Culture jamming, art ili pak pisanje ovih tesktova moze slobodno pricekati. Jer: nije li i vrijeme relativno?

Nisam li i ja relativan? Postojim li ja uopce?  No ono sto vrijedi za culture jamming, art i ostalo, vrijedi i za vjecna pitanja, ciji metafizicki okus ne odgovara pop obiljezjima geek kulture. Prema tome, povijest filozofije je u istom kosu sa prasinom  oko Vlatke Pokos. Nije li to divno obiljezje danasnjice?

Da da dame i gospodo… vrijeme prosvijetiteljstva niposto nije zavrseno… 🙂

Posted in Uncategorized | Leave a Comment »

Bizarno… Da li i besmisleno? Ali…

Posted by robertradamantsco on September 6, 2007

Svasta se covjeku moze dogoditi; no ovo je vec poprilicno bizarno. U mom slucaju, ovo dozivljavam na vise nacina, ne samo kao bizarno. Radi se o slijedecem: maloprije dobijem mejl sa subjektom “This is really weird” od izvjesnog nicka Noon. Mejl adresa je xtc@gmail.com. Ukratko, u mejlu samo recenica “take a look at this” i link:

http://www.icetruck.tv/index.php?id=7a63681af03a81e4ca7a646d495d4ec0
I otvorim link da vidim sto je toliko weird… A kad ono neki Icetruck TV sajt na kojem je filmic s naslovom: Who is Robert Olujic? Sa strane neki tekst o serijskim ubojicama itd. Uglavnom, tko nije kliknuo na link i pogledao taj filmic, eto o cemu je. Neki satro dokumentarac o serijskom ubojici koji je upravo ubio cetvrtu zrtvu. I sad, nakon laprdanja o posljednjoj zrtvi podaci: zrtve su uvijek muski, uvijek do trideset godina, i uvijek novinari. I sad, malo poslije Prikazuje se zid sa mjesta zlocina ispred kojeg je policijska traka. Na zidu pise: Robert Olujic, you are next. Nesto kasnije na papiru poruka “But first i will rape your dalmatiner dog”. Sad, radnja filma je u Miamiju; no to nije bit. Bit je da to jest moje ime i prezime (sto dosta ljudi zna buduci da se bavim novinarstvom) i sto mi doma imamo dalmatinera! Kad sam u mejlu odgovorio sa “what a fuck? Is this a sick joke?” i poslao to, odmah sam dobio mail delivery subsystem. Dakle, taj mejl je neposredno izbrisan nakon sto mi je sa njega poslat mejl da pogledam taj film. I sta sad da ja mislim?

Kao prvo, danas se foto montazom moze svasta, i recimo da je to neko od “frendova” zmontiro i stavio to na net. Medutim, to nije neki blog ili sta ja znam, nego veoma razvijen sajt, i kako sam upravo doznao, neka vrsta “servisa za zajebancije”. Te su zajebancije zvane prank jokes. Eto definicije sa Wikipedije on english: Also called a scare flash, shock flash, scream flash, screamer, or ambush flash, a prank flash is a Macromedia Flash movie created specifically designed to scare the viewer, often perpetuated by direct URL links to *.swf (flash) files by unknown users without clear information about the content; many Internet users make effort not to follow even safe links for this reason. Hence a prank flash is a type of shock site.”

Naravno, odmah sam krenuo dalje u googlanje, i dobio zanimljive stvarcice za vidjeti oko prankova. Dakle, postoji jedan prank index sajt koji je ustvari jedan golem forum na kojem mozete saznati kako izvoditi te prankove. Neki od prankova su public pranks, i tu imate jos podvrsta poput “broken bar codes” ili “bottle of piss pranks“. A to su samo podvrste public pranksa! Tako imate glavne grane kao sto su Office pranks, Computer pranks, Phone pranks ili pak Curch pranks. Na ovom potonjem je podnaslov: Prank away, just don’t damn your soul to eternal suffering. Tako imate naravno i prank helps iliti za kratki tecaj za pocetnike ove scene koja je izgleda toliko velika, koliko i bilo koja druga danas (ghotic, minimal art, bdsm, hack…). I tako sam saznao da je doticni Icetruck TV jedan od tih sajtova gdje mozete smjestiti zeljeni prank. Bez ikakvog zanja o montazi filma ili sofisticiranim net izvedbama; dovoljno je upisati tekst kojeg zelite smjestiti, i nakon toga odabrati gdje ga zelite smjestiti. U mom slucaju to je eto bio taj dokumentarni film…

Nego, nesto drugo. Otisao sam na eMailTrackerPro, sajt sakojeg mozete naruciti aplikaciju koja prati IP i domenu sa kojeg je poslan neki mejl na vas. Kada sam utipkao xtc@gmailcom dobio sam da je adresa slijedeca: Mountain View, CA, negdje iz SAD-a. No to nije ono zanimljivo; zanimljivo je da se radi o adresi sistema koji je neki mail server. Dakle, originalan mejl je vjerjatno negdje u Hrv. napisan, poslan preko Icetruck sajta na taj mejl servis koji ga je zamiskirao u taj xtc@gmail.com. Uf kako rafinirano… Zar taj “pranker” fakat misle da se tome ne moze uci u trag? Radi se vjerojatno o tome da IP servera sa kojeg je maskirani mejl odaslan nije statican. No i tome se moze stati na kraj…

Dobro je imati vjeru, ali ona ne smije nikad biti slijepa, vec racionalno utemeljena na odredenom znanju i iskustvu. Taj joker se ocito bas neki kuzi previse u net… Bravo majstore! 🙂
Nego… Mejl koji sam danas dobio s tim linkom je pod nickom Noon. I naravno, utipkao sam ga u google; i iako nisam nasao nikakav trag (cemu se i nisam previse nadao) nasao sam jednu (u ovom kontekstu meni) zanimljivost. Noon oznacava trenutak kada je sunce na polovici dana. U prostornom smislu dakle kada je na meridijanu. Točnije: kada je ili 12:00 ili 24:00 sati. Acocijaciju na kaubojaski obracun u podne nije stoga tesko dobiti…

Pitanje dana: Da li me to netko iaziva na obracun? Uf!kako sam se usro…

Kasnije, dok sam chatao s jednim frendom i kolegom elektronicarem koji mi se ljubazno javio procitavsi moj blog, napisao sam slijedece: treba taj sajt (Icetruck TV) hakirati, downloadati ga i vidjet tko je tamo postavio film (No u ovom slucaju i prema Wikipediji to vjerojatno ne bi bilo uspjesno…). Ili jednostavnije, nabaviti sofisticirani search engine koji moze bilo kojoj putanji uci u trag. I onda… hehe… e onda! onda slijedi: odgovor. Ukratko: kad lik koji je to izveo utipka svoje ime u google, otvorit ce se blogovi sa slikama kako se jebe u dupe, drka na gliste ili kako krade aute. Forumi ce biti puni njegovog imena koje ce biti povezano iskljucivo sa bolestinama i/ili idiotizmom, i sve slike vezane uz njegove ime ce biti obradene u photoshopu i flashu, tako da doticni saljivdzija slobodno nakon toga moze na plasticnu operaciju, promijeniti ime i odseliti se negdje u planinske predjele Perua i lijepo tamo jebati ovce! (a ne ljude…)

Pretjerano od mene? Mozda… Da li cu to uciniti kad saznam njegovo ime i prezime (a saznat cu)? Mozda… Bez brige, imam nekoliko frendova koji ce biti odusevljeni uzvratiti udarac ovom smart assu (Turkish, stara kuco: imas li vremena par dana? hehe…) Naravno, s druge strane gledano, imam i pametnijih posla nego se gnjaviti s tim lakrdijasem. Ali ipak…

No polako… Samo polako. Sto ako je je to ozbiljna prijetnja, a ne neka “bezazlena” prank sala? Sto onda? Sto?

🙂

Dakle, jos jedno pitanje: da li da se ovom pranku grohotom nasmijem, ili da pokupim stvari i odselim se u juzni Pakistan i vise nikad ne odem na net kako me ne bi netko ubio? Nista od toga dvoje; mozda samo ono prvo. Ustvari, to vec cinim. No nisam postavio pravo pitanje, jer ono je: da li ce si kasnije ovakva pitanja postavljati doticni komedjas kada saznam njegove podatke? Vidjet cemo…

(ne smijem vise reci da me kauboj ne bi prijavio za prijetnju!)

🙂

Toliko o tome… Za sada…

Nego, molim vas da ako znate kako hakirati sajtove, gdje ima naprednih search enginea za pracenje IP-ova ili nekog tko takve stvari zna, bilo bi vrlo lijepo da mi javite. THNX unaprijed…

Posted in Uncategorized | Tagged: | 1 Comment »