Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Vrli novi svijet

Posted by robertradamantsco on November 15, 2007

Na naslov ove knjige sam već mnogo puta naletio, pa tako i saznao tematiku ovog odličnog djela. Međutim, tek sam ju nedavno pročitao, i kao što sam i očekivao, knjiga je na mene ostavila snažan dojam. Huxleyjev široki, ali utoliko i uznemirujući pogled na društvene procese i kamo bi nas oni mogli dovesti u najmanju ruku je – zaprepaščujući. Čitajući ovu knjigu sad se osjećate kao da se nalazite u hipermarketu na dobroj dozi antidepresiva i sedativa gdje uz veselu muziku tipkate pin na kasi; no već u slijedećem trenutku, pri izlasku iz marketa, malo kasnije, kad se nađete negdje sami sa sobom, u dijeliće svijesti vam prodiru naviranja iz onih dubljih, podsvijesnih sfera čije su slike i osjećaji poprilično kritički, pa stoga i alarmantni. Međutim, odgojni procesi koji su vas smjestili u udobnost i ritmiku solidne srijednje klase što je sve potencirano raznim, gore spomenutim lijekovima, ne dopušta vam duže zadržavanje u toj trenutačnoj kontemplativnoj samoći. Brzo ju napuštate raznim drugim aktivnostima konzumacije medijskih proizvoda, markiranih artikala, hedonističkim djelatnostima, dokonim časkanjem s drugima, vama sličnima itd. Autokritika vašeg vlastitog životnog stila nedopustiva je, jer neizbježno dovodi do kritike društvenog sistema. Procesi socijalne prilagodbe stvorili su vam takvu svijest, koju napuštate samo u rijetkim, iznimnim trenucima, raznim inhibicijama odmah se vraćajući na prvobitno stanje. Nalikujete svima iz vaše neposredne okoline, i radi obrazovno-medijskog odgoja vi upravo to želite. Ustvari, mislite da to želite. Međutim, heretik u vama ne može spavati zauvijek, i ponekad se budi, no vi ga odmah uspavljujete utakmicom na TV-u, antidepresivima, anegdotama bližih ili daljnih, također vama sličnih, te raznim drugim hiperealističko-sintetičkim sadrđajima. Stvarnost je kalup od sapunskih mjehurića, praha lijekova i osjećaja potrošnje i radikalnog hedonizma. Egoizam nalik na svaki drugi prestaje biti egoizam te se stapa sa općom, društvenom svijesti. Vi niste samo vi, već ste svatko, baš kao što je svatko – vi!

Upravo opisano stanje je samo velika umanjenica slike svijeta, kakva je prikazana u Huxleyjevoj knjizi. Vrli novi svijet je kombinacija realističnog Matrixa u stilu Baudrillardovih teza o simulaciji, Foucaultivih prikaza sustava medicinske kontrole i uvođenja seksualnosti u opći diskurs, i jedne manje umjetne, ali svejednako mračne doze Borga iz Startreka. Društvena stabilnost je neupitna, ne smije i ne može se nikako dovoditi u pitanje, a bilo kakav oblik individualnosti je žvrtvovan udobnosti i zadovoljenju osjetila, jednom sintetičkom i kontinuiranom obliku plitke i infantilne sreće. Tu se ljudi više ne rađaju, nemaju majke i očeve, već bivaju uzgajani u bocama dok su bebe. A kasnije se, u dobu ranog djetinjstva, obrađuju (kako je to nazvao autor) hipnopedijskim metodama. Djeci se za vrijeme sna pušta sintetička muzika, i tihi glasovi poput „svatko pripada svima“, ili „bolje jedan gram nego sram“ tokom noćnih sati neprestano oblikuju ličnost svake jedinke. Tako imate program „seksualnog odgoja“, kasnije „program klasne svijesti“ itd. Te klase su strogo odijeljene fizičko-mentalnim obilježjima, pa tako imate alfa, beta, gama, epsilone. Pri tome se maloprije opisanim metodama svijest svake klase tako oblikuje, da joj upravo odgovara biti ta jedna, određena klasa iz koje do kraja života nikako ne može iskoračiti. Ljudi su tako „obrađivani“ biološko-psihološkim metodama da su upravo sretni biti u svojoj klasi, bez obzira da li je to prva, najviša alfa klasa, ili posljednja, epsilon-poluimbecili. Pojmovi poput demokracije, jednakosti i slobode mišljenja su toliko zastraljeli i iz ljudskog društva odstranjeni da i mnogi najobrazovaniji iz alfa klase za njih uopće i ne znaju. Ista stvar je i s konceptom obitelji, dakle majke, oca, braće itd. Država je strogo centralizirana i sa tržišnim zakonima pomoću biološko-psiholoških tehnologija potpuno stopljena. Moto tog društvenog sistema ispisan je na Londonskom centru za inkubatorsku proizvodnju, i glasi: Zajednica, istovjetnost, stabilnost. Ne slavi se više Boga, već osnivača ovog društveng sistema, Forda. Promiskuitet je također ne samo društveno prihvaćen, već potpuno poželjan, i to iz jednostavnog razloga kao što je poželjna konzumacija svih drugih oblika zabave: kada ljudi svoje slobodno vrijeme provode u uživanju, ne mogu im padati na pamet raznorazne nepoželjne, društveno štetne misli kao što je npr. skepticizam nakon kojeg prirodno slijedi kriticizam. Istina je stoga nepoželjna, a čovjek sredstvo za društvenu stabilnost. Nema više visoke kulture i povijesti, jer to vodi do narušavanja društvene stabilnosti. Nema više Atene i Olimpa, jedne Sikstinske kapele, Francuske revolucije ili devete simfonije. Postoje još samo taktilografski filmovi i sintetička muzika: hiperkonzumacija svih hedonističko-potrošačkih sadržaja nakon radnog vremena. I redovito uzimanje some. Soma je droga veoma male štetnosti, nakon nje nema mamurluka i njeno djelovanje stvara potpun osjećaj ugode. I ta se droga svima dijeli.

Huxley je pokušao u tridesetim godinama prošlog stoljeća opisati jednu daleku budućnost, no ta budućnost je čini se mnogo bliža nego što je to autor zamislio. Današnji propagandni sustavi, ogroman koncentrat medijskog vlasništva sa strane nekolocine megakorporacija i zakonodavne mjere koje tom sistemu idu na ruku nisu već godinama nikakva novost. Sintetička sreća kroz antidepresive i sedative također, te opći poticaj konzumerizmu i radikalnom hedonizmu su isto tako prisutni. Međutim, iako nas još dosta vremena dijeli od radikalnih aspekta te knjige poput uzgoja beba, hipnopedije i kastinskog sustava, „tko zna što se sve može dogoditi u budućnosti“ (kako je to rekao Huxley). No s druge strane, budućnost se oblikuje kroz sudjelovanje u sadašnjosti, i danas imamo takoreći privilegiju da živimo u poprilično ambivalentnom vremenu u kojem imamo izbor: da li se prikloniti pasivnom življenjem aspektu sadašnjosti koji se kreće prema opisanom vrlom novom svijetu, ili aktivnom sudjelovanju u oblikovanju neposredne budućnosti ka jednom drugačijem sistemu, jednom takvom u kojem se istina i individualnost neće žrtvovati umjetnoj sreći i infantilnom, plitkom mentalitetu. Ili drugim riječima: želimo li hiperacionalizam i društvenu stabilnost ili slobodu individue i kulturu? Što je najgore, prva opcija se ponekad čini čak itekako opravdana! Ovo nije samo pitanje prohujale prošlosti ili neke daleke, nama ravnodušne budućnosti, već veoma konkretno pitanje ovog isto toliko konkretnog „ovdje i sada“. Izbor je naš, ali i posljedice. Dakle…?

 

autor: Radamant

One Response to “Vrli novi svijet”

  1. gost said

    To je po nekim shemama slicno 1984, ali opet totalno drugacije. di smo mi trenutno?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: