Robert Radamant’s Co

About the great big white world

O Iraku

Posted by robertradamantsco on February 26, 2008

U otvorenom smo pismu spominjali američko iskorištavanje Iraka. Ovdje donosimo nešto više informacija o tome.

Amerikanac Paul Bremer, kao vrhovni upravitelj Iraka, nametnuo je rigorozan neoliberalni zakonski paket ‘reformi’, a The Economist je uskliknuo kako je to riječ o “wish-list that foreign investors and donor agencies dream of for developing markets” (The Economist, 27.9. 2003). Taj zakonski paket podrazumijeva: smanjenje korporacijskog poreza s 45% na 15%, zakon koji stranim tvrtkama dozvoljava 100%-no vlasništvo nad iračkim resursima, pravo investitora da 100% profita zarađenog u Iraku iznesu iz zemlje, bez obveze da pritom plate porez ili dio profita ponovno ulože u iračku ekonomiju, zakon koji omogućuje stranim kompanijama najama resursa na i do 40 godina, bez mogućnosti iračkih vlasti da raskinu ugovore koje procjene štetnima po nacionalnu ekonomiju. Od otvorene privatizacije nacionalne naftne kompanije se odustalo zbog upozorenja da bi to bilo percipirano kao otvorena objava rata, ali je Bremer ipak od iste ubrao 20 milijardi $ i trošio ih kako je držao shodnim, tj. dodijelio ih američkim kompanijama koje su dobile povlaštene ugovore za obnovu Iraka.

Najveći profiteri su bili Halliburton, Bechtel, Parsons, KPMG, RTI, Blackwater. Nakon tri i pol godine sve su se povukle neobavljena posla, navodeći kao razlog eskalaciju nasilja. U iraku ništa nije obnovljeno, a novac je nestao. Američki kongres je u veljači 2007. sproveo istragu zbog 8.8 milijardi $ američkog poreznog novca koji je dan kompanijama poput Bechtela, koje su ga potrošile ne obavivši ništa. Dalje, Bremer je donio i rješenje kojim je zabranjeno Iračkoj nacionalnoj banci da kreditima pomaže iračke državne tvrtke (Washington Post, 14. 5. 2007). Njegov prvi veliki upraviteljski čin bio je otkaz za 500 000 državnih zaposlenika, od čega veliki broj vojnika. Nastalu rupu u sigurnosnom sustavu ‘pokrile’ su privatne plaćeničke vojske (prva među njima Blackwater) koje su u jednom trenutku imale i 48 000 ‘zaposlenika’ na terenu. Halliburton je zapošljavao i do 50 000 ljudi, sve odreda neiračane. Samo vrijednost Halliburtonovih ugovora u Iraku iznosi 20 milijardi $. nadalje, Bremer je odbio dopustiti demokratske izbore, članove prvog parlamenta birale su same američke okupacijske vlasti među članovima iračke emigracije, a rezultate izbora koji su nakon svrgnuća Husseina lokalne uprave sprovele na komunalnoj razini proglasio je nevažećim. Zadatak izgradnje lokalnih uprava dodijeljen je američkoj kompaniji RTI bez obzira što je dobro organizirane lokalne uprave već postojale. Tetirane su kao irelevantne. Upitan od strane američkih novinara koji je smisao obustavljana izbora, Bremer je rekao sljedeće “ne protivim se demokraciji, ali želim to obaviti na način koji će voditi računa o našim interesima… prerani izbori mogu biti destruktivni. to treba obaviti jako oprezno.” (Washington Post, 24. studeni 2003.) U konkretnome to je značilo da nijedan Iračanin nije smio sudjelovati u nacrtu za zakon o privatizaciji naftnih polja koji je usvojen u veljači 2007. Zakon je donesen na preporuku Iraq study group-a kojoj je na čelu bio James Baker (Iraq study group report, prosinac 2006, str. 57). Tim zakonom je omogućeno kompanijama poput Shella i BP-a da potpisuju 30-ogodišnje ugovore o crpljenju iračke nafte. Nije postavljena granica iznosu profita koji strane kompanije smiju iznositi iz Iraka i ne obavezuje strane naftne kompanije na zapošljavanje iračkih tvrtki ili iračkih radnika. Na koncu upravljanje naftnim resursima predaje novom upravnom tijelu pod nazivom Federal oil and gas council, koje je nezavisno od izabrane iračke vlasti, a u kojemu brojčano dominiraju neirački ‘naftni stručnjaci’. Tom tijelu je dana isključiva ovlast da odlučuje o ugovorima o korištenju iračkih naftnih polja (New York Times, 27. veljače 2007.), što znači da mala međunardona oligarhija slobodno raspolaže naftnim resursima koji su nominalno u vlasništvu iračke države, bez ikakve mogućnosti upliva zakonski izabranih vlaste te iste države. Obzirom da su prihodi od nafte činili 95% državnih prihoda, a svote o kojima je ovdje riječ dosežu stotine milijardi $, takav zakon efektivno osuđuje Irak na trajno siromaštvo. Mnogi analitičari navode upravo skandaloznu privatizaciju kao glavni uzrok sve snažnijeg pokreta otpora. A tu je riječ o potencijalnoj vojsci od nekoliko stotina tisuća vojnika kojima je bremer uručio otkaze da bi ugovore dodijelio američkim plaćeničkim kompanijama. također, da se u Iraku doista sprovedu demokratski izbori, svima je jasno da bi SAD bio prisiljen odustati od dvaju glavnih aspekata svoje politike u Iraku: utemeljenja trajnih vojnih baza i osiguranju slobodnog pristupa američkih i multinacionalnih kompanija iračkim resursima.

A sve ovo samo je dio priče.

[vidi više u Naomi Klein 2007, The Shock Doctrine: The Rise of Disaster Capitalism]

preuzeto s http://www.antinato.bloger.hr/

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: