Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Dea Vidovic: kako je organizirana nezavisna kulturna scena u Hrvatskoj?

Posted by robertradamantsco on April 30, 2008

Preuzeto sa PLAN.et-a

PLANet magazin donosi razgovor s Deom Vidović, koordinatoricom programa Clubture HR i glavnom urednicom portala Kulturpunkt.hr na temu petogodišnjice postojanja saveza Clubture.

Možeš li za početak razjasniti koje su razlike između zavisne i nezavisne kulture?

Nezavisna kulturna scena u Hrvatskoj formira se negdje početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Ona je na neki način paralelni svijet postojećoj dominantnoj, institucionalnoj, mainstream i etabliranoj kulturi. Nezavisna kultura je hrvatsko društvo osvježila novim kreativnim snagama umjetničkog, kulturnog i društvenog djelovanja. Riječ je o samoosnovanim organizacijama koje nisu u vlasništvu države, grada ili nekog trećeg subjekta. One samostalno odlučuju i upravljaju organizacijom, a financijski ne ovise isključivo o jednom izvoru financiranja te same odlučuju na koji način će raspodijeliti sredstva unutar svojih programskih i projektnih aktivnosti.

Je li to glavna razlika između organizacija koje djeluju u okviru nezavisne kulturne scene i institucija?

Na neki način možemo reći da je to ključna razlika. Naime, većina kulturnih institucija (kazališta, muzeji, galerije, kulturni centri itd.) je u vlasništvu države ili gradova koji utječu na njihove načine upravljanja i odlučivanja. Kulturne politike tijekom devedesetih, a na žalost ni danas nije puno drugačije, svedene su na razinu financiranja i kontrole ravnateljskih pozicija javnih kulturnih institucija, pri čemu je politička podobnost jedan od ključnih kriterija. No tu je još jedna vidljiva razlika. Nezavisni kulturni akteri bore se za javni prostor i jačaju svijest o važnosti kulture u javnom društvenom i političkom životu. Upravo su oni ti koji se zalažu za transformaciju postojećeg kulturnog sustava, dok takva intencija kod kultunih institucija nije vidljiva. One su zastale na ostavštini iz vremena socijalizma i ne provode strukturnu tranziciju.

Koliko onda u toj situaciji kulturne institucije mogu samostalno odlučivati o programima?

Pojedini aspekti samostalnosti sigurno su prisutni, ali ako imamo na umu da su njihovi ravnatelji određeni „odozgo“ onda svakako moramo računati da je njihova upletenost u programsko planiranje i projektiranje, koja je ideološki određena, itekako prisutna. Time je u konačnici i određena njihova kulturna ponuda i selekcija.

Kako se kod nezavisnih organizacija odlučuje o izboru programa?

Aktivni članovi organizacija osmišljavaju i kreiraju programe, projekte i aktivnosti. To su kolektivi umjetnika, kustosa i kulturnih menadžera, koji surađuju i ostvaraju kontake i izvan granica Hrvatske. Međutim, konačna realizacija predviđenih aktivnosti u uskoj je vezini s financijskim potporama koje organizacije uspiju osigurati i dobiti za svoje programe. Na žalost, organizacije nisu u mogućnosti osmišljavati programe na višegodišnjoj razini. Naime, postojeći sustav, kako na nacionalnoj pa tako i na lokalnim razinama, još uvijek funkcionira na jednogodišnjoj razini. Pri tome, za nezavisne organizacije nema niti financijskih potora za tzv. hladni pogon, a također izostaju promjene u legislativi, vrednovanju i evaluaciji programa. Sve navedeno ne osigurava uvjete za stabilniji razvoj nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj, a ujedno prisiljava njene aktere da se bore za promjenu postojećeg stanja, čime jedan dio snaga troše upravo na ovakve aktivnosti zbog čega se ne mogu usmjeriti isključivo na proizvodnju kulturnog i umjetničkog programa.

Kako to utječe na sam program jer administracija zahtjeva vremena i novaca ako se želi iole profesionalniji pristup radu? Koliko djelatnici u tim organizacijama imaju vremena za bavljenje samim programima i aktivnostima?

Principi po kojem svi izvan javnog sektora u kulturi mogu dobiti isključivo financijsku potporu za programe, ali ne i za troškove tzv. hladnog pogona stvara okruženje nejednakih uvjeta za sve. Naime, na tzv. hladni pogon institucija koje su u vlasništvu države ili gradova, odlazi oko 75% ukupnih godišnjih budžeta, a onaj mali postotak koji preostaje namijenjen je kulturnim i umjetničkim programima za koji se natječu sva tri sektora – javni, privatni i civilni. Transformaciju postojećeg kulturnog sustava neophodno je provesti, ali tu ulogu na sebe nisu preuzeli provoditelji kulturnih politika niti postojeće kulturne institucije, već upravo akteri nezavisne kulturne scene. U takvom okruženju, nezavisna scena nije usmjerena samo na kreaciju umjetničkog i kulturnog programa, ali zahvaljujući entuzijazmu i nerijetko volonterskom radu, organizacije uspijevaju opstati i ponuditi publici programe koji aktivno promišljaju kulturne i drušvene teme suvremenog doba.

Osim problema s financiranjem postoji i problem s prostorima za djelovanje?

Važno je istaknuti da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja Jugoistočne Europe u kojoj je kulturni pogon javnih institucija kulturnog sektora uspio opstati tijekom 90-ih godina, i većina tih prostora, izuzev kino dvorana, nije otišla u prodaju. Međutim, paralelno s tim nisu otvarani novi prostori za nove forme i oblike kulturne proizvodnje i produkcije koje prije svega dolaze s nezavisne kulturne scene. Tako u većini gradova imamo problem sa prostornim resursima za realizaciju programa nezavisne kulturne scene. Zagreb je samo jedan od takvih primjera, gdje još uvijek nije osnovan Centar za nezavisnu kulturnu scenu, usprokos stalnim nastojanjima njenih aktera da uspostave partnersku suradnju s Gradom Zagrebom kako bi se osigurao prostor za njihovo programsko djelovanje. Opstanak sada postojećih klubova kao što su mama ili Močvara, zbog nepostojanja ugovora o korištenju prostora te izostanka potpora za održavanje tzv. hladnog pogona, pod stalnim je pitanjem.

Kako je organizirana nezavisna kulturna scena?

Nezavisna scena je od svojih početaka pa do danas prošla kroz tri razvojne faze. Prva je faza njenog formiranja koja je trajala sve do kraja 90-ih godina. Tada su organizacije još bile upućene na sebe i programiranje svojih aktivnosti. Negdje početkom 2. tisučljeća počinje prvo povezivanje nezavisnih organizacija čime počinje druga faza. Međutim, tada još uvijek na nacionalnoj razini ne postoje prakse suradnje i zajedničkog djelovanja i tek formiranjem mreže Clubture počinje zajedničko djelovanje i borba za korekciju sustava koja će pogodovati stabilnijem i održivijem razvoju nezavisne kulturne scene.

Kako to funkcionira u praksi djeluje Savez udruga Klubtura?

Model suradnje i razmjene programa je u samom temelju formiranja mreže Clubture. Tako za razliku od većine drugih mreža koje se temelje na članstvu i reprezentaciji, Clubture funkcionira kao programska platforma unutar koje organizacije i inicijative zajednički osmišljavaju, proizvode i distribuiraju kulturne i umjetničke programe. Tako je programska aktivnost organizacija i inicijativa jedini kriterij za uključivanje u mrežu. Mreža je nakon svog prvog trogodišnjeg razdoblja proširila svoje strateške ciljeve te pokrenula edukacijske programe, aktivnosti zagovaranja promjena na proceduralnoj i sadržajnim razinama kulturnih politika, regionalno povezivanje te medijski program kroz časopis 04 i portal Kulturpunkt.hr (http://www.kulturpunkt.hr).

Na koji način se organizacije mogu uključiti u savez?

Kao što sam već istaknula, jedini kriterij za uključivanje je programska aktivnost organizacija. Mreža jednaput ili dvaput godišnje (ovisno o financijskim mogućnostima) poziva organizacije da predlože svoje kulturne i umjetničke suradničke projekte i programe o kojima onda zajednički odlučuju sve članice mreže i predlagači (dakle i organizacije koje nisu još u članstvu mreže, ali su predložile svoje projekte). Svi predloženi projekti temeljeni su na partnerskoj suradnji i programskoj razmjeni između organizacija, a oni koje članice mreže i predlagači ocjene najbolje realiziraju se kroz platformu, što znači da dobivaju sredstva za njihovu realizaciju te administrativnu pomoć mreže. Ključ petogodišnjeg uspjeha ovog Clubture-HR programa jest u njegovom modelu koji osigurava suradnju većeg broja aktera i raznolikost sadržaja.

Bez obzira na navedene modele financiranja aktivnosti Clubture ipak nije fondacija?

Clubture nije niti fondacija niti uobičajena mreža. Savez udruga Klubtura prije svega je programska platforma unutar koje sve članice zajednički odlučuju o svojim programskim aktivnostima i drugim aktivnostima koje Savez provodi. Nema podjele na oni i mi, ako tako mogu pojednostaviti.

Koliko je Clubture doprinjeo decentralizaciji nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj?

U prvih pet godina (od 2002. do 2007.) mreža je povezala više od 80 organizacija iz svih dijelova Hrvatske, a programi i aktivnosti su realizirani u više od 50 hrvatskih gradova i mjesta. Zahvaljujući programu Clubture-HR raznovrsni kulturni i umjetnički te društveno angažirani programi dovedeni su i u slabije razvijene krajeve te sredine koje su tako imale priliku vidjeti specifične sadržaje koji predstavljaju potpunu kulturnu i društvenu novost za njih (npr. fimske projekcije queer tematike u Donjem Lapcu). Tako su najrazličitije sredine imale priliku upoznati se s novim trendovima u svijetu suvremene kulture i umjetnosti, a organizacije su se umrežile i upoznale te dobile mogućnost za razmjenu znanja i iskustava i kroz druge programe i projekte koje mreža provodi. Mislim da navedeni podaci itekako govore o tome koliko mreža Clubture doprinosi decentralizaciji nezavisne kulturne proizvodnje u Hrvatskoj. I upravo s tim ciljem, mreža nastavlja s programskom aktivnošću kako bi uključila nove organizacije i krajeve koji još nisu u mapi platforme.

Koliko organizacija trenutno sudjeluje unutar Clubture?

U ovih pet godina djelovanja i postojanja kroz mrežu je surađivalo više od osamdeset organizacija, no mreža nije ostala usmjerena samo na nacionalnu razinu nego je pokrenula i regionalnu Clubture inicijativu. Mreža je bila motivirana idejom da se s drugim susjednim zemljama razmjene kvalitetni programi i povežu organizacije na regionalnoj razini. 2006. godine realizirana je pilot faza regionalne suradnje u koju je uključeno desetak organizacija iz regije (Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija i Makedonija).

Jesu li strane fondacije zainteresirane podržati takvo umežavanje?

Međunarodni fondovi su do 2000. financirale nezavisni kulturni sektor, ali je od tada vidljiv trend njihova povlačenja i sve je manje fondacija koje podupiru nezavisnu kulturnu proizvodnju na ovim područjima. Ovako postavljena kulturna politika zapravo želi potaknuti državne i lokalne uprave da se brinu i razvijaju nezavisnu kulturu svojih zemalja. No, sada se otvaraju mogućnosti financiranja od strane predpristupnih fondova, međutim takvi oblici financiranja podrazumijevaju prije svega umrežavanja koja prelaze nacionalnu razinu. Zbog toga je važno na nacionalnoj i lokalnim razinama osigurati temelje za umrežavanje i programsku suradnju i razmjenu unutar Hrvatske.•<a

One Response to “Dea Vidovic: kako je organizirana nezavisna kulturna scena u Hrvatskoj?”

  1. jeftina kupovina…

    […]Dea Vidovic: kako je organizirana nezavisna kulturna scena u Hrvatskoj? « Robert Radamant’s Co[…]…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: