Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Sicko na domaći način – zdravstveni sustav za bogate

Posted by robertradamantsco on November 28, 2008

autor: Sasa Blagus
Preuzeto sa zamizine-a

U hladnoj konstataciji kako je “konačno razbijena iluzija da je zdravstvo besplatno i da svi moramo imati pravo na sve” sadržana je sva bit odnosa među ljudima u uvjetima kapitalizma. Napose je tu sadržano odricanje od solidarnosti, jer se implicira da će onaj tko plati više, i dobiti više. U toj izjavi je sadržan sukus kapitalizma: koliko novca – toliko prava. Radi se zapravo o ideji da se HZZO postupno eliminira te da se cjelokupni doprinos prebaci na privatna osiguravajuća društva, čime bi se omogućilo da dio privatnog sektora masno zaradi na tuđoj nevolji.

Bit produkcije i reprodukcije cjelokupnog čovjekovog života na osnovama kapitalističkog ekonomskog i društvenog sistema jest u postizanju i maksimiziranju profita i superprofita po svaku cijenu, a čovjek je sveden na puki instrument ekonomskih ciljeva – radnu životinju. On gubi vezu sa svojim bližnjima i sa prirodom. Prestaje biti stvaralac, gubi svijest o sebi i postaje zavisan od odobravanja drugih, te stoga teži konformizmu i egoizmu, a ipak se osjeća nesigurnim. Sve je očitije samootuđenje čovjeka, to jest, otuđenje od njegove ljudske biti, odnosno od ostvarenja njegovih historijski kreiranih ljudskih mogućnosti. Društvo postaje bolesno. Mada je moderni kapitalizam doveo i do relativnog blagostanja ljudi u razvijenim zemljama, on je čovjeka sveo na puko potrošačko biće, a ipak sve više ljudi ima materijalne teškoće nasuprot besmislenu obilju manjine. Kapitalizam ne oslobađa čovjeka od raznih oblika potčinjenosti i ovisnosti u društvu, etičkog relativizma, autoritativnosti države, militarizma i ratova, a u njegovom se krilu rađa i fašizam, koji pribjegava najgrubljem rasizmu i metodama terora i tiranije.

Budući da se je osnovni princip kapitalizma, uvukao u svaku poru društva, onda nije čudno što se tom principu nastoji podrediti i cjelokupni sistem zadovoljavanja društvenih potreba poput zdravstvenog i mirovinsko-socijalnog osiguranja, obrazovanja, znanosti i kulture. To je manje-više tako u svakom društvu koje je bazirano na kapitalističkoj osnovi. Malo kome nije ostao u sjećanju film Michaela Moora “Sicko” u kojem su prikazane “blagodati” ili bolje reći bezdušnosti zdravstvenog sustava SAD-a. Takozvane socijalne države, na koje se često referira, kad se govori o kapitalizmu više su anomalija nego pravilo u kapitalističkom svijetu. One nisu pale s neba, a nisu ni rezultat “dobrote” kapitalista, već su nastale kao rezultat svjesne borbe sindikata i radničkih partija, praćene teškim žrtvama. Danas smo svjedoci, da se pod brutalnim pritiskom kapitala ubrzano demontiraju sve tekovine radničke borbe, a socijalna država nestaje dokidanjem socijalnog momenta i privatizacijom javnih društvenih djelatnosti. Na djelu je socijaldarvinizam, odnosno implementiranje ideologije nasilja i privatizacije svijeta.

S obzirom da je princip stjecanja profita manje ili više uobičajena praksa u zdravstvenim sustavima kapitalističkih društava, onda nije nikakvo čudo što je za dr. Željka Reinera, ravnatelja KBC-a Zagreb i bivšeg ministra zdravstva u HDZ-ovoj vladi, Milinovićeva reforma “vrlo dobar model koji će unaprijediti sustav financiranja zdravstva”, jer da je “Sad jasno definirano da će onaj tko može platiti više, a za onoga tko ne može, platit će država”, a osim toga je “konačno razbijena iluzija da je zdravstvo besplatno i da svi moramo imati pravo na sve”.

Koliko je god moguće složiti se s principom “da će onaj, tko može, platiti više”, jer taj ionako zahvaća dublje u društveni proizvod, toliko se nije moguće složiti s ostatkom izjave. Naime, u hladnoj konstataciji, kako je “konačno razbijena iluzija da je zdravstvo besplatno i da svi moramo imati pravo na sve” sadržana je sva bit odnosa među ljudima u uvjetima kapitalizma. Napose je tu sadržano odricanje od solidarnosti, jer se implicira da će onaj tko plati više, i dobiti više.

Konstatacija o konačno razbijenoj iluziji da je zdravstvo besplatno je zlobna. Radi se, naime, o prilično neoriginalnoj floskuli s kojom se hoće reći da su građani Hrvatske u stvari žrtve tobože nametnute socijalističke indoktrinacije, o besplatnom zdravstvu (a to, dakako, vrijedi i za obrazovanje i za mirovinski sustav). To je, dakako, besmislica, jer je sasvim jasno (nismo baš svi “izgubili” pamćenje) da iluzija o besplatnom zdravstvu nikad nije ni postojala, pa ni u uvjetima socijalizma, kakav je postojao na ovim prostorima. Zdravstveni sustav je i tada zahtijevao ne mala sredstva, ali su se ona namicala solidarnim izdvajanjem doprinosa iz neto dohotka svakog pojedinog radnika, a trošila su se također solidarno. Upravo je u toj solidarnosti kao bitnoj odrednici humaniteta sadržana esencijalna razlika u odnosu na nesolidarnost međuljudskih odnosa u kapitalizmu. Sadašnji zdravstveni sustav još uvijek ima neke socijalističke elemente, jer je još uvijek baziran na kakvoj-takvoj solidarnosti. Takav sistem (ma koliko već bio derogiran u odnosu na onaj izvorni) je u diskrepanciji prema zahtjevima koje nalaže stjecanje profita. Samo je pitanje vremena kada će država sasvim popustiti pred pritiscima vlasničke oligarhije i političkom odlukom taj princip solidarnosti u potpunosti dokinuti. Država je do sada, iz čistog pragmatizma, namršteno odgađala likvidaciju solidarnosti, jer si nije htjela prirediti veće ili manje nevolje. Ona, međutim neće od toga odustati, jer je ipak servis vlasničke oligarhije, pa već po svojoj prirodi odbacuje svaku solidarnost kao “protunaravnu” (jer da potiče nerad, gotovanstvo i lijenost). Milinovićeva reforma je upravo to: likvidacija solidarnosti u zdravstvenom osiguranju.

Reinerova izjava o razbijanju iluzije “da svi moramo imati pravo na sve”, dakako, izaziva gnjušanje, moralnu konsternaciju itd., a u njoj je pogažena i Ženevska zakletva. Sve je to točno, međutim treba uzeti u obzir okolnost da živimo u kapitalizmu, za koji su se, barem vladajuće strukture i oporba tako tvrde, građani dobrovoljno opredijelili. A u toj Reinerovoj izjavi je sadržan sukus kapitalizma: koliko novca – toliko prava. Za pravdu tu, dakako, nema mjesta. To je kapitalizam.

Ako se pak za kapitalizam građani, odnosno onaj radno ovisan dio građana, nisu dobrovoljno opredijelili, onda iz tog saznanja moraju izvući konsekvence i situaciju preokrenuti u svoju korist. Sklon sam tvrdnji da su građani zapravo “namagarčeni”, no ta je “namagarčenost” – samoskrivljena. Povjerovali su da će rušenjem “komunizma” dobiti nekakav narodni kapitalizam u kojem će baš svi biti vlasnici, a usput ostvariti snove o švedskom i njemačkom standardu. To se je, dakako, izjalovilo, ali građani ipak još uvijek žive u toj samoskrivljenoj zabludi. Premda im čak i puki zdrav razum govori da im nije dobro, oni se ipak još uvijek dvoume o uzrocima takvog stanja, koje je sve više neizdrživo.

S druge pak strane većina građana zbog još uvijek prisutne jake nacionalno-državotvorne zaslijepljenosti tu i takvu državu (u kojoj, znaju da im nije dobro) još uvijek doživljava uvjetom i garantom svog opstanka. Država je reificirana i kao takva se pojavljuje (slično kao i kapital) kao nadnaravna sila koja skrbi o nama. Pa onda imamo često ponavljane fraze politokratsko-vlasničke kaste, kako građani – radni ljudi, državu koštaju, da su teret koji opterećuje cijenu rada, pak je zbog toga gospodarstvo nekonkurentno na svjetskom tržištu i slično. A da bi bilo konkurentno onda treba tu cijenu rada reducirati, što znači da građane za nešto treba zakinuti, odnosno na njih prebaciti ono što bi trebala financirati država iz sredstava koja od građana prikuplja. U tom su smislu karakteristične tvrdnje, koje dolaze baš iz političke oligarhije. Tako se ministar Milinović u intervjuu (Novi list, 15.11.2007, razgovarala Nada Berbić) usuđuje reći:

“Država će za ovu reformu izdvojiti negdje između 1,3 do 1,5 milijardi kuna. Ne možemo govoriti o boljem zdravstvu ako ga ne konsolidiramo. Koliko su to građani izdvojili za konsolidaciju bolničkog sustava? Ništa, iako smo smanjili dugove za 700 milijuna kuna, a građani nisu izdvojili dodatno ništa za zdravstvo.”

Na sličan, bezobrazan način, iz PGS-a hvale prijedlog reforme zdravstva, jer da se konačno dokazuje da ne stoje lažne i demagoške teze o tome da igdje može postojati potpuno besplatno zdravstvo. Dr. Nikola Ivaniš, član predsjedništva PGS-a pak onako s visine otkriva toplu vodu: “Svaki korisnik usluga u zdravstvu svugdje u svijetu mora na neki način participirati u financiranju tog sustava, pa je normalno da tako bude i u Hrvatskoj (Novi list, 15. 11. 2007, T. Tomičić) ” – kao da smo do sada od države išta dobijali besplatno.

Građani fascinirani “svojom ” državom ne vide da nije država ta koja stvara sredstva koja bahato i neodgovorno rasipa, nego da ta sredstva stvaraju upravo oni, građani, radni ljudi, koje putem države izrabljuje predatorska, nezajažljiva vlasničko-politička oligarhija. Budući da se građani prave da ne vide to što vide, onda je sasvim shvatljivo zašto se tvrdnje kako je država prividna zajednica, posrednik između građana i slobode, represivni aparat vladajuće oligarhije u korist novostvorene buržoazije, ili još bolje, lumpenburžoazije, opsjena lažne sigurnosti i slično, smatraju ideološkim floskulama.

Upravo je fascinantno kako politička oligarhija ovu krizu, u kojoj se je našla Hrvatska, nastoji opravdati “globalnom krizom”. U tome im, dakako, svesrdno pomažu mediji (što mislite zašto?), koji slavodobitno (urbi et orbi) talambasaju, kako je sudjelovanje Hrvatske u krizi dokaz da smo, eto, konačno postali ravnopravni dio Europe i svijeta (blago nama!). Kriza u Hrvatskoj, dakako, nema nikakve veze s takozvanom globalnom krizom, jer je ta hrvatska kriza lokalnog karaktera, skrivljena u samoj Hrvatskoj. Ona bi se prije ili kasnije pojavila bez obzira na globalnu krizu. Njen je izvor u prvobitnoj akumulaciji kapitala, koju još uvijek svim raspoloživim sredstvima, pa i nasiljem (otimačina, pljačka, uništavanje i rasprodaja narodne imovine), provodi političko-vlasnička oligarhija u egzemplarnoj veleizdaji nacionalnih interesa i interesa radno ovisnih građana.

Težnja ka stvaranju profita stvara i dehumanizirajuću težnju za moći. A “Subjekt volje za moći problematičan je, amoralan, razoran, egoističan i destruktivan. On ne traži suodnos, suradnju i suglasnost, još manje suosjećajnost i razumijevanje za drugog (individualizam)… On niječe potrebu za društvenošću i destruira svaki tip socijaliteta izvan individualiteta, on poriče potrebu za moralnošću. Subjekt postaje podređen objektu – profitu (ispraznom, bezosjećajnom umu). Subjekt bez osjećaja (moralnosti) ne može se realizirati kao čovjek, kao odgovorno biće, kao subjekt prava, društva.” (S. Kulić, “Neoliberalizam kao socijaldarvinizam”, Prometej, Zagreb, 2004.). Takve su osobe uvijek transmisija i egzekutiva političke samovolje, što im daje osjećaj moći, časti i dakako vlasti nad ostatkom populacije, od koje se očekuje da samoponižavajuće, bez ikakvih prava (a da se o pravdi i ne govori) služi interesima, koji joj se serviraju prvo milom, a onda i silom kao njihovi vlastiti interesi.

Tako, na primjer, ministar Milinović u emisiji Otvoreno, HTV, 13.11.2009. arogantno pokušava prevariti građane kako radi baš u njihovu korist, a istovremeno bezobrazno zaobilazi konkretno odgovoriti na vrlo konkretna pitanja. Pisana verzija Milinovićevog prijedloga pak nigdje u javnosti još nije viđena. Kad su ga o tome pitali, “ispalio” je da će tekst objaviti nakon što se provede javna rasprava. Pa to još nigdje nije viđeno: glumata se javna rasprava o nečem što javnosti nije prezentirano u pisanom obliku.

Premijer pak licemjerno od već krajnje osiromašenih ljudi zahtijeva plebiscitarno pristajanje na zamrzavanje plaća, a istovremeno bi nametnuo nove namete. Mediji dotle udvorno serviraju javnosti već poznate floskule o enormnom povećanju uplaćenih aranžmana za zimovanja i ekskluzivna putovanja. Mada svatko zna o kojim je slojevima riječ mediji planski posežu za lažnom interpretacijom, kako bi pokazali da građani ipak nisu siromašni, pa su shodno tome akt zamrzavanje plaća i novi nameti baš pravi potez.

Mnogi se sad zgražaju nad Milinovićevim prijedlogom reforme zdravstvenog sustava. Sad, baš svi, od takozvane oporbe do inače razjedinjenih sindikata (osim kad se radi o nacionalno-državotvornom interesu, jer taj je valjda isti za tajkuna i za prekopavača smeća) unisono zazivlju moral i etiku, kao da je problem u nedostatku morala i etičnosti. A etika kao etika uvijek je samo kompenzacija za ono što se nema, a trebalo bi i moglo biti. Stvar dakako nije u nedostatku morala i etike, nego u nehtijenju da se djelatno, vlastitim naporom, ono treba da odjelovi.

Sjetimo se sad da je čak i SDP-ovac Davorko Vidović, svojevremeni ministara rada i socijalne skrbi ( “Novi list” od 11.07. 2001.) sa zanosom opisivao, “blagodati” “novog poretka”:

“Nekadašnje sigurnosti više nikada neće biti i s tim iluzijama treba prekinuti. Definitivno smo izašli iz socijalističkog sustava u kojem je država bila glavni skrbnik. Kod nas je na djelu još uvijek neki egalitarni sindrom, naši ljudi teško prihvaćaju činjenicu da smo zakoračil u prilično tvrdi kapitalizam, da država neće otvarati radna mjesta, da se mora stvoriti poduzetnička klasa, da moraju ići i na samozapošljavanje. U svijetu rada su se zadnjih 30 godina dogodile promjene koje idu prema fleksibilizaciji posla: nema više istog posla do penzije, sve će više biti djelomičnog zapošljavanja, radit ćete kod tri poslodavca, kod kuće, imat ćete dopunske zarade, dopunska osiguranja. To je naša budućnost.”

Ukoliko su se građani Republike Hrvatske zaista svojevoljno i demokratski opredijelili za takav život, onda moraju shvatiti da su izabravši kapitalizam prihvatili i sve “blagodati” koje uz takav izbor slijede. To ide u paketu. Nije, naime, moguće imati “i ovce i novce”, to jest, iz egoističnih razloga (žeđ za privatnim vlasništvom) odabrati kapitalizam, a istovremeno zahtijevati prava koja su inherentna socijalizmu. To jedno s drugim ne ide. Ministar Milinović je postupio sasvim u skladu s logikom kapitalizma: koliko para toliko muzike ili u ovom konkretnom slučaju: koliko para toliko zdravlja. Nemojmo od kapitalističkog sistema očekivati humanizam, empatiju, socijalnu osjetljivost i slične socijalističke atribute. Humani kapitalizam, kapitalizam s ljudskim likom ili pak takozvani narodni kapitalizam su jednostavno contradictio in adjecto. Quod licet Iovi, non licet bovi.

Milinovićev prijedlog reforme zdravstva znači uvođenje izuzetno restriktivnog sustava kojim bi se doslovce kažnjavalo bolesnog čovjeka. Radi se o još jednoj stepenici prema tajkunizaciji cjelokupnog društva. Ovog puta je na redu zdravstvo. Već od 1990. je na djelu puzajuće uvođenje totalnog privatiziranja zdravstvenog sistema od primarne zaštite nadalje, koji bi radio po principu: koliko novca, toliko zdravlja, a sve na principu stvaranja profita. Zbog toga je zdravsto (dakako i socijalna politika, obrazovanje, znanost i kultura) zanemareno.

Pod pritiskom i blagoslovom MMF-a i Svjetske banke već se odavno uvode drastične restriktivne mjere s ciljem da se postepeno sav teret društvene nagradnje, dakle i zdravstva, prebaci na građanina. To je već u velikoj mjeri i postignuto. Model društvene brige za zdravstvo, kakav je postojao u bivšoj državi, je napušten (premda je bio uzor u Europi i svijetu), a nekad uzorni sistem domova zdravlja je razoren, i transformiran u sistem privatnih ambulanti opće prakse, a bolnice i specijalističke ustanove se održavaju u teškom financijskom stanju. Istovremeno se privatni medicinski kapaciteti malo po malo inkorporiraju u sistem javnog zdravstva. No nije tako samo sa zdravstvom. Ono se ovdje tematizira u paradigmatskom značenju, jer je isti process na djelu i u ostalim sektorima društveno potrebnih djelatnosti: mirovinsko-socijalna zaštita, obrazovanje, znanost i kultura.

Premda se Hrvatska deklarira kao socijalna država koja u svom Ustavu određuje zdravstvenu zaštitu kao javno i civilizacijsko dobro, ministar Milinović prijedlogom reforme, de facto, nudi američki model s privatnim zdravstvom i nešto malo javnog za siromašne i djecu. Predložena reforma nije toliko usmjerena rješavanju problema sustava, koliko problemu njegova financiranja, zapravo namicanja dodatnog novca po sistemu (kao što je netko već rekao) uzmi malo od radnika, malo od umirovljenika, a poslodavce – ne diraj.

Licemjerna je Milinovićeva žalopojka kako je hrvatski zdravstveni sustav jedinstven u Europi, jer da obaveznu zdravstvenu zaštitu sa 15% zdravstvenog doprinosa financiraju isključivo zaposleni, dakle oko milijun i pol ljudi, a da od toga potroše samo 25 % uložena novca, a ostatak od 75% da odlazi na troškove ostalog stanovništva. Lažna je ta Milinovićeva briga za korisnike zdravstvenih usluga, jer istovremeno, poput mantre, ponavlja kako je neodrživo da taj doprinos uplaćuju poslodavci i da im taj teret treba skinuti, kako bi mogli otvarati nova radna mjesta (možeš mislit!) ili u najboljem slučaju podijeliti s radnicima.

Očita je, dakle, namjera da se reformom ide na ruku poslodavcima kako bi im se najprije smanjio, a postepeno čak ukinuo doprinos (kako bi se efikasnije bogatili), i sav teret prebacio na korisnike. Nadalje, namjera je da se u sustav zdravstvenog osiguranja uključe i privatna osiguravajuća društva, kojima bi se moglo uplaćivati dio obaveznog doprinosa, kao i dopunsko osiguranje, a ne samo HZZO-u kao dosad. Milinović je to nazvao ukidanjem monopola HZZO-a, a radi se zapravo o ideji da se HZZO postupno eliminira te da se cjelokupni doprinos prebaci na privatna osiguravajuća društva, čime bi se omogućilo da dio privatnog sektora masno zaradi na tuđoj nevolji. Milinović perfidno nastoji prevariti građane računajući na ljudski egoizam, pa kaže:

“Na primjer, vi dajete za policu dopunskog 100 kn mjesečno, 1200 kuna godišnje. Ako niste prošle godine bili u bolnici, niti trošili ta sredstva, onda vam osiguranje može vratiti pola, 600 kuna, pa će vaša polica u konačnici biti jeftinija jer se neće svi razboljeti i liječiti. Osiguravatelji vas tako stimuliraju da ostanete kod njih. To je i sada praksa nekih zemalja”.

Gdje je tu “kvaka”? Pa upravo u tom vraćanju sredstava, jer bi se na taj način potpuno dokinula solidarnost, a osiguranje indidualiziralo poput kasko osiguranja automobila. No demagogiji nema kraja. Evo kako Milinović odgovara na bojazan da bi se s novim sistemom moglo dogoditi da se u privatne ruke iz zdravstvenog proračuna prelije nekoliko milijardi kuna:

“… to bi se dogodili kad bi svi ljudi otišli iz HZZO-a drugim osiguravateljima, ali ispuštate to da bi trošak države u tom slučaju bio manji za 5 milijardi kuna. Ali ako je to najveći prijepor, to da vi nećete upravljati dijelom svojih sredstava, ja to povlačim. Ako hrvatska javnost kaže da ne valja upravljati dijelom svojih sredstava, meni je to najmanji problem, ja to povlačim”.

Iz rečenog je jasno da, država ipak priželjkuje krah HZZO-a s ciljem da ga se riješi i građane izruči na milost i nemilost privatnom kapitalu. To i jeste svrha formiranja paralelnog sustava financiranja zdravstva. Naime, izuzimanjem iz HZZO-a dijela obaveznog zdravstvenog doprinosa, kojim bi osiguranici samostalno raspolagali, umanjio bi sredstva za javno zdravstvo i prelio se u privatne osiguravajuće tvrtke. Tu bi sad bile moguće dvije opcije (obje na štetu javnog zdravsta i osiguranika): ili bi poslodavci i dalje morali izdvajati 15% zdravstvenog doprinosa iz bruto plaća radnika, od čega bi dio, umjesto u HZZO-u, završavao u privatnim osiguravajućim tvrtkama, ili bi dio od tih 15% (ili čak cijelih 15%) zdravstvenog doprinosa teretio neto plaće radnika, i u konačnici sav završavao u privatnim osiguravajućim tvrtkama.

Jasno je da je dugoročni cilj zdravstvene reforme upravo ta druga verzija, tim više što se želi i umirovljenicima nametnuti obavezni zdravstveni doprinos, koji do sad nisu plaćali. Floskule o nekakvom pravu osiguranika na upravljanje dijelom svojih sredstava, neka si Milinović zatakne za šešir, jer se radi o čistom manipuliranju kako bi se građane “preveslalo” – čovjek bi naprosto mogao pomisliti da građanima nudi ni manje ni više nego samoupravljanje zdravstvenim fondom. U prezentaciji na web stranicama Ministrarstva zdravstva i socijalne skrbi već je zacrtana i dinamika tog procesa. Dakle, već od 1.01.2009., radno aktivni osiguranici bi samostalno raspolagali s dijelom doprinosa. Do 30.06.2009. bili bi obavezni opredijeliti se za “svoje” osiguravajuće društvo (HZZO ili neko drugo), a od 1.01.2010. brigu o zdravstvenoj zaštiti radno aktivnih osiguranika bi preuzela izabrana osiguravajuća društva koja su dobila dozvole MZSS-a za rad.

Najveća opasnost Milinovićevog modela je u tome što se pod sintagmom “socijalne osjetljivosti” krije jedino i samo profit i interesi privatnog sektora, što je pogubno za javno zdravstvo. Onda uopće nije neobično što su privatna osiguravajuća društva i poslodavci već izuzetno povoljno ocijenili Milinovićev prijedlog. Tko je vidio Moorov “Sicko” morao bi biti svjestan opasnosti, da bi, kao prvo, cijena zdravstvenog osiguranja kod privatnog osiguravatelja bila bez sumnje daleko viša nego kod HZZO-a, i to sa stalnom tendencijom rasta. Kao drugo, osiguravatelj bi na temelju nečije zdravstvene povijesti mogao slobodno odlučivati, da li mu je profitabilno dotičnu osobu osigurati ili ne. I kao treće, pokušajmo zamisliti cijelu kohortu visokostručnih detektiva osiguravajućeg društva, koji svoje radno vrijeme provode tražeći načine kako da vam onemoguće svako iole skuplje liječenje, a ako dozvolu za liječenje ipak dobijete, da nakon samog liječenja iznalaze smicalice kako bi izbjegli plaćanje i primorali vas da sve platite iz vlastitog džepa, premda ste sve već platili u vidu premije zdravstvenog osiguranja. “Kvaka” dakako ima još, a profiteri od zanata ih svakako znaju, a smislit će i nove.

Kako bi dobio zaokružen i što efikasniji sustav tajkunizacije zdravstva, Milinović je u prijedlog zdravstvene reforme uključio još jednu moćnu metodu derogiranja državnog vlasništva: takozvano javno-privatno partnerstvo, u kojem državni sektor ulazi u partnerstvo s privatnim kapitalom. Taj se sistem kod nas sve više primjenjuje, premda je svjetsko i europsko iskustvo pokazalo, da je primjena tog sistema uvijek na štetu države, jer dolazi do faktičkog prelijevanja državnog kapitala u privatne ruke.

Sindikati za sada nisu skloni ni Milinovićevoj reformi zdravstva ni ideji o zamrzavanju plaća. Međutim, stanje u sindikatima ukazuje na opasnost, da do ozbiljnijeg otpora vjerojatno ipak neće doći. Naime, već se je u prošlosti pokazalo da sindikati lako pokleknu, jer i članstvo i rukovodstva nisu svjesni svoje snage, a nisu ni načistu sa činjenicom, da sindikalna borba nikad nije ugodna i da je puna ovakvih ili onakvih opasnosti. Zbog zadojenosti ideologijom kapital odnosa, ni članstvo ni rukovodstva nisu svjesni svojih pravih interesa i upadaju u jednu od najopasnijih zamki: u duboko ukorijenjenu, mada samoskrivljenu zabludu o tobožnjem socijalnom partnerstvu između radnika, države i vlasnika kapitala (poslodavca). Još uvijek se ne shvaća da u klasnom društvu vladaju oni koji posjeduju, pa ne može biti ni riječi o nekakvoj socijalnoj koheziji društva, ili pak socijalnom partnerstvu.

Naprotiv, takva društva trpe od ekstremno zaoštrenih protivuriječnosti, a država služi ne da bi te protivuriječnosti razrješavala, već je oruđe klase posjednika. Zbog zablude o socijalnom partnerstvu radnici nasjedaju pozivu vladajuće oligarhije na “žrtvovanje sviju nas”, na solidarnost, i odricanja za “dobrobit šire zajednice”. Radi se o krajnje ciničnoj namjeri da se ostatak još uvijek prisutnog tankog sloja socijalističke svijesti, mobilizatorski iskoristi, ali ne u korist radnih slojeva, nego protiv njih, u korist novostvorenih izrabljivača. Oni koji žive od svog rada, još uvijek nisu postali svjesni, da je kapitalizam društvo sistematske eksploatacije i apsolutne nepravde, pa se u očaju pozivaju na one vrijednosti koje su socijalizmu inherentne, a kapitalizmu neprirodne.

Nadalje, sindikalna rukovodstva se još uvijek nadaju premijerovom obećanju, kako će im ići na ruku i nekako u budući Zakon o radu (unatoč neustavnosti) ugurati takozvani “doprinos solidarnosti”, skandalozni prisilni namet za nečlanove sindikata, koji bi imao biti naknada za korištenje “privilegija”, koje bi sindikat eventualno izborio u kolektivnim ugovorima. S obzirom na te nade, čije bi ostvarenje donijele sindikalnim centralama ne mala materijalna sredstva, nije za očekivati da bi se sindikalno rukovodstvo žešće sukobilo s premijerom.

Treći razlog za bojazan je udvornost sindikalnih rukovodstava, podložnog demagogiji, koje više razmišlja o tome kakav dojam ostavlja na vlastodršce (s ciljem da se ostavi dojam odgovornog faktora u tripartitnom socijalnom partnerstvu), nego o pravim interesima sindikalnog članstva.

Nažalost, tendencije “kokošarenja” se kod nekih sindikata već naziru, a primjetno je i određeno sektašenje kod predstavnika umirovljenika, jer na cijeli problem gledaju isuviše “cehovski”.

Današnji društveni odnosi ugrožavaju ne samo sreću i blagostanje i ne samo slobodu, nego i sam opstanak čovjekov. Ti su odnosi klasni, ponižavajući, manipulirani od strane vlastodržaca, represivni, otuđeni i neljudski, upravo pervertirani u svojoj srži. Oni su rezultat kapitalističkog načina produkcije i reprodukcije cjelokupnog života, što se odvija po principu profita, odnosno beskrupulozne otimačine viška vrijednosti ili rada. U tom smislu ukoliko građani ne žele slobodu i draže im je ostati robovima, onda im nitko više ne može pomoći. A ako ne žele ostati robovima, onda se moraju, prije svega osloboditi od destruktivnog duha podaništva, koji nagovara čovjeka da postane puž i odustane od “uspravnog hoda”. To pak je moguće jedino revolucionarnim dokidanjem kapitalističkih društvenih odnosa izrabljivanja, otuđenja i socijalnog deklasiranja, te uspostavom solidarnih, zajedničkih životnih uvjeta u slobodnoj zajednici društvenih proizvođača u kojoj bi slobodan razvoj svakog pojedinca bio uvjetom slobodnog razvoja sviju.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: