Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Jedan dio Koraka antipoda

Posted by robertradamantsco on June 29, 2009

eto jednog dijela kojeg narocito volim, na kojem jos radim ali je po meni rekao ono sto je trebao:

Ali uskoro, kad smo zapalili frulu, brzo se promjenila i glazba,  tako da su na moje uporno inzistiranje zasvirali John Coltraine & Miles Davis, ta dva božanstva u jazzu što lebde na pozornici utopljeni u umirujuće osvjetljenje sasvim pristojno prigušeno, svjetlo kakvo je i nas sad kupalo u svojim blagim nijansama tamnog žutila. Sandra je neprestano punila  čaše crnim vinom i Emir je samo poticao Dmitrija da slaže frule, govoreći mu da ne štedi nego da soli, da soli i da ne brine, jer možda ova hrpica, koja je na stolu i nije sve što se ima. Tapšao se samozadovoljno po mudima i tiho se cerio; onako, frajerski dvosmisleno: – He, he… Dobro je imati muda, he, he… –  Primjetivši da je žiža na tvrdim koricama «Hegemonija ili opstanak», upitao sam Dmitrija što kaže na tu knjigu napisanu od velikog političkog boksača Chomskog. I tada je počela priča zbog koje ću narednih dana loviti svoju osobnost grozničav poput Ahaba.

– Samo sam prolistao prvih par stranica – odgovorio je Dmitrij mirnoćom umornog šljakera – Ali izgleda zanimljivo. – To je prava pljuska, brzo se ubacio Emir, tuš hladnom vodom nakon što si cijelu zimu kljucao kraj peći. Po Emiru bi svaki čovjek trebao čitati Chomskog, jer rak amerikanizma se širi svijetom sve brže i jače, i UN i ostale čisto formalne institucije tu samo još bleje u prazno. – To nije bal vampira – rekoh – nego bal ovaca.

– I papiga i mačka. – nasmije se Fiona –  Mačke stalno love ptice, zar ne? A ove naše ptice imaju miris para, jer dobro ponavljaju bez da razmišljaju.

– Mačke vole zaviriti u zlatne krletke, pojesti pticu i zastrugati još malo zlata. – reče Dmitrij s osmjehom malog mudrijaša i privuče Sandru još malo sebi. Njen bezobrazni osmijeh zračio je smirenom bezazlenošću, a i oči su joj baš uživale trenutak. – A jesi li primjetio jednu stvar? – upitao sam Emira koji je slagao lajne  – Znaš onu priču o Centralnoj Americi, gdje su SAD rušile vladu za vladom? To je bilo direktno snabdjevanje teroristčkih skupina, a što se nazivalo humanitarnim intervenicijama, pomoć sjebanim zemljama. Isto vrijedi i za druge siromašne zemlje. Uglavnom, to se događalo većinom osamdesetih, a po upravo tim i sličnim zemljama nekoliko godina kasnije su počele nicati izrabljivačke tvornice multicanionalnih kompanija. Mislim da ne moram nastaviti, jer je sve jasno. Pogotovo pošto su nas mediji tako dobro informirali… Prava harmonija, istinski san i duh neoprosvjetiteljstva!

– Povratak feudalizmu, promrmljao je Emir ljutito i iskapio čašu. – U jednoj Indoneziji ili Meksiku ljudi rade za dolar  na sat, dan, nešto… Spavaju pokraj strojeva, tako da mogu što više raditi. I to nije dobrovoljni rad… A sve to bez zdravstvenog, bez rente, bez prava na sindikat… Kakav feudalizam!? To je robovlasništvo! Čisto robovlasništvo…

– Da, mediji nas dobro izvješćuju. Severina, Story super nova i ostale… stimulacije za više funkcije uma. – tiho reče Dmitrij sa šaljivošću utjelovljene ironije, na što sam se ja pak važno nadovezao: – Sve je još samo funkcija odvraćanja. Jean Baurdillard.

– Misliš da se tako konkretne stvari kao terorizam i izrabljivačke tvornice – odvrati Dmitrij polaganim, odmjerenim tonom s facom arheološke aure – mogu objašnjavati jednom teorijom, koja stvarnost trpa u nekakav holodek koji smo mi sami napravili? Zar nije to miješanje nekakvog metafizičkog nihilizma sa konkretnim događajima, sa pravom, postojećom ljudskom patnjom? – Pogledao me ispitivački sa dozom čvrsto postavljenih uvjerenja: filozofijom nadraženi prsti: pipanje po umnoj infrastrukturi.  – Pa… – rekoh – sve kreće iz najopćenitijih metafizičkih zakona. To je ishodišna točka.

– A ti ih poznaš? Te zakone? – Ta pitanja je Dmitrij postavio s podrugljivim osmijehom, izazivački ton mu  titrao između istinske potrage za spoznajom i sprdnje na račun nejasnih, maglovitih uvjerenja.  Oči su mu bile čvrsto prilijepljene za moje, i jasno sam shvatio  da on sada opipava moje temeljne stavove o životu: njegov pogled pun vatre točno usmjerene u svoj cilj. Ta dječačka borba očima potrajala je dobrih dvije minute; dvije minute rastegnute u dugačke sate što su ispunjeni opsesivnim analiziranjem: nervoza, škakljiva poput pripreme srednjovijekovnog mučenja, vibrirala je među nama intenzitetom revolveraškog obračuna. Dakako, dječačkog obračuna. (ali ozbiljne djece.) Napokon sam progovorio: – Pitaš me da li poznajem te najviše zakone. A ja kažem: da, poznajem ih, neke od njih. Ali ne zato što sam superpametan ili ne-znam-kako mudar. Stvar je u tome da sam čitao spise, koje su napisali ljudi koji jesu superinteligentni i ne-znam-kako mudri. Istinski, pravi mudraci, poznavaoci života i njegove velike tajne. Ljudi koji…

– A od kuda znaš da ti «mudraci» – prekinuo me Dmitrij, pri čemu je posljednju riječ izgovorio prilično cinično sa neprikrivenim podsmjehom – govore istinu? Od kuda znaš da su ju baš oni spoznali?

– Dmitrij. U riječima, koje netko napiše uvijek se nalazi duh autora, izraz njegovog bića. Da li si ikad proučavao Lao Cea? Ili Buddhu, Zen majstore, mudrace iz Indije? Kao što je rekao Nietsche: Filozof da bi bio dostojan poštovanja, mora naučavati svojim primjerom. Kod nas ih je samo nekoliko takvih; Sokrat, Bruno, možda i Nietsche. Mada… Ali istok vrvi od takvih ličnosti. Njihova filozofija je bezvremenska, ona obuhvača u sebi od individue preko društvenog sistema pa sve do samog kozmosa, ili Boga. Kako znam da su ti ljudi spoznali istinu? Pogledaj  Krista. On se uvijek ponašao obrnuto od ostalog svijeta; on je poznavao princip obrnutog kretanja. Zbog toga je i bio neshvaćen. Ista stvar je i sa ostalim umjetnicima života, kako ih volim nazivati. Njihovo kretanje je uvijek suprotno od onoga što mi poznajemo kao normalno, progresivno, obrazovano, samo po sebi razumljivo. To su uvijek totalno otvorene ličnosti, prozirne kao planinska voda. Niti jedne tajne nikad nije bilo u njihovim riječima i životima. A ipak, kako nam je teško pojmiti život i ponašanje jednog Krista, ili Buddhe. Zašto? Pa odgovor je jasan, zna ga svatko tko je spreman suočiti se s istinom u sebi. Zašto nam je teško shvatiti shizofrenika? Pa zato jer smo u tolikoj mjeri drugačiji od jedne takve osobe, da niti približno ne možemo shvatiti što se događa u njenoj glavi. Ista stvar je i u slučaju mudraca. Pišemo debele knjige i postavljamo teorije; izmislili smo demokraciju i dali svakom karticu za bankomat; šaljemo djecu u škole i punimo im glave. Izmislili smo mobitel, mašinu za pranje veša, televizor, auto. I fino. Ali, što je sa ludnicama? Zašto su zatvori sve puniji? Zašto se proizvodnja oružja samo povečava? Zašto svakim danom umiru milijuni od gladi? Zašto su nogometaši toliko plačeni, a radnici jedva imaju za osnovne stvari? Zašto na zapadu u prosjeku svaka druga osoba koristi antidepresive? Pa Amazona i ozon, globalno zatopljenje, zagađenost… Da li su ovo sve znakovi da mi poznajemo život, da poznajemo njegove zakonitosti, da smo mudri? Ne znam, Dmitrij, ali mislim da civilizacija ide u krivom smjeru, ravno u tamu. Mi sve probleme možemo opravdavati ovim ili onim, pisati o tome knjige pune stručnih termina i plesti dugačke hipoteze, ali na kraju, nemoćni smo kad je u pitanju naša priroda, naša svjesnost, razina koju smo dosegli kao ljudska bića. Temelji na kojima gradimo skroz na skroz su krivi, i tako je i sve ostalo krivo. Gotovo sve, naravno. I tko zna koliko stoljeća ili tisučljeća ćemo se još zavaravati.

Kad sam završio svoj monolog, taj govor potpaljen iskrama što su frcale direktno iz naelektriziranog srca koje je očito trebalo jedno konkretno rasterečenje, nakon što sam se obilno ispucao i zavalio  u fotelju, spokojan poput optuženog koji je priznao svoje zločine,  nastala je  šutnja. Glasna kao kolektivna misao od velikog značenja. Ili  kao pun mjehur koji mora mirno u kutu čekati da se rastereti. I nakon što smo se svi nazurili u prazno, Emir tiho reče neka netko smota pljugu. Fiona je tiho primijetila da je to baš dobra ideja i prihvatila se posla. Probivši svojom ženstvenošću staru barijeru filozofskih stavova, Sandra je odmah primjetila da sam poprilično omršavio. – Da nisi počeo raditi? – upitala me sladunjavo se meškoljeći, dok je njen Dmitrij polako razvlačio osmijeh i izustio odgovor umjesto mene: – Uspinjanje po duhovnim razinama traži svoje.

– Ne bih znao. – odvratio sam nevino, ne želeći nasjesti bezazlenoj ali ipak živoj implikaciji Dmitrijeve izjave. Njegov se intelekt uspinjao upravo u to vrijeme ploveći po vodama suvremene književnosti  pri tome koristeći ostale aspekte života samo kao sredstvo za vlastiti cilj. I tako, tu večer su se ponovno razmatrala imena poput Sibile Petlevski, Jurice Iskre, Jonathana Franzena, ili Juana Ramona Jimenela, i žestina naših umjetničkih pogleda titrala je ispod mirne intonacije, kojom smo vodili te dijaloge visokih stremljenja. Prava društvena dinamika, nema što…

Kad se priča, usta su suha i stoga mora  stalno biti čaša pri ruci. I također, kad se puno puši, a mi smo imali pravu dimnu zavjesu u sobi (a kasnije i svjetlosne efekte!). Svi su se izduživali, širili i skupljali na svojim mjestima, polako vrtjeli čaše ispred ustiju, usporenih kretnja dodavali jedan drugom pljuge i razvučenim glasovima pitali da kakva je ovo guma od zvuka (svirala je neka, pa recimo cinično-fantastična elektronika), o snovima lika koji radi tu mjuzu, rekli kako nema više ničeg pravog u filmskim spektaklima, samo akcijska drama dobro nagužena efektima, i opakih usna Angeliene (što je izuzetno vrijedan dragulj na ruhu svijeta!), a kako bi tek odgovarao postrock u filmu, mada i ima u filmskoj mjuzi elemenata postrocka, a psihodelija je početak moderne mjuze, poništi i viči, a jer se ima možda koji mirisni štapić,  i ovo je jebena elektronika, vizija jogija na tripu, jer zvukovi su se prelijevali kao preljev na sladoledu, a ritam blago ali odlučno pumpao sokove iz pošpricanog voća; pa intenzivno poskakivanje iglica i špekula u ustima potresenog androida, teatar sitih i oplođenih majmuna uz plesanje napunjenih glava što su prodrmane ništavilom bezglavog ubrzanja, oživotvoreni Evergoodov Dance Marathon; i lijepilo na organskim njihalima, vlaga na prstima i snopovi svijetlosti što su provirivali  kroz te naslage gustog dima, našem meteorološkom košu za plastiku u kojem smo se valjali kao valjušci u veoma starom loncu. A kako je tek počelo kipiti kad je Emir ponovo počeo vaditi svoje prozirne vrećice! Slagao je crtu za crtom, dok nas je bijelo šibalo upravo opako; utrnuli zubi i ubrzane oči letjele su prostorijom poput podivljalih raketa, tako da nije dugo potrajalo njegovo ljubazno slaganje crta na glatkoj tacni, već se veoma uskoro vrećica našla na stolu, na raspologanju svakom tko se želi pržiti, dobrovoljno sa represijama iz željnih iznutrica. I vino je duplo brže teklo, pljuge se udvostručile, koža napeta na razvučenim grimasama, i uopće, cijeli prizor je iskočio iz vlastitog okvira razletjevši se na bezobrazne fragmente u psihodeliji opće usijanosti. Brbljanje, stenjanje, mahanje i povlačenje; guranje jezičnim bičevima na valovitom tlu plastičnog izobilja. Neko vrijeme mi se činilo da mi zubi vode glavu, a ne obratno, a i Dmitrijevo čudovišno izlaganje o nabreknulosti bolesti pored Emirove drhtave ruke koja je uz nervozno mrmljanje pokušavala složiti pljugu a što je sve bilo popraćeno Fioninim histeričnim monologom o divoti arapskog svijeta i smart-raketa, taj moment je bio moj privatni katapult i izbacio me iz sjedala točno na drugi kraj sobe. Tamo sam se našao ispred isprintane slike Parkesa, na kojoj neka polu-guska-polu-žena «korespondira»  (je´l te!)  s nekim čovječuljkom nalik na pingvina. Parkes, pomislih. Vješto balansiranje između kranje elegancije i podmukle parodije. Kakav spoj božanstva! Erotika, koja neprestano prožima njegova djela, odličan je preljev tom sladoledu raskošnih boja od tjelesnih emulzija. Okrenuo sam glavu i uočio Boticelijevu Veneru odmah pokraj Parkesove impresivne umotvorine. Školjka je zasjenila sve ostalo na slici, dok napokon nije ostala samo ona, i u tom trenutku mog zbunjenog zjapljenja, začuo sam glas – Damirov glas! – kako mi govori: – Fantazmagorija je najbolji bend: nikad ne prestaje svirati i nikad ne svira isto. – Bit će da sam napravio stvarno gadnu facu, jer uskoro sam čuo kako me ostali pitaju da što mi je, da li sam OK itd., ali ja sam vidio Damira pokraj sebe kako me gleda i obrvama pita da što je; a onda je izustio: – Ovaj svijet, tvornica snova!

Isprve se nisam uopće obazirao na ostale, već samo zvjerao pogledom lijevo-desno, gore dolje, vamo-tamo… (jer je lik Damira odmah i iščeznuo) i tek nakon možda svojih pet minuta sam napokon došao k sebi, osjetivši Fioninu ruku na svom ramenu. Smeten kao osoba pod naglom navalom akutne shizofrenije (!), odteturao sam do fotelje i bacio se na nju. No iako sam se  ubrzo smirio stopivši se ponovno s atmosferom te impresivne noći, stvari su tekle svojim tokom: Emir je slagao lajne, netko vadio hepove, tramale, ovo ono… i… i odjednom sam pao u nesvijest. Mrak. Gašenje svijetla. Ništavilo. Ukratko: overdoas. OK, nešto poput toga, jer sam se ipak ponovo osvijestio prikucan kako vlastitim šokom, tako i šokom svih prisutnih čije su oči buljile u mene zaprepašteno poput vozača na kojeg je iznenada naletio golemi kamion. I tako, slijedeći dan sam, kao što sam već rekao, lovio svoju osobnost grozničav poput starog Ahaba.

Dakle, slijedeći dan, negdje oko podne, probudila me Sandra i stavila ispred mene upravo skuhanu kavu. Za vrijeme te kave sam doznao da sam nakon tog sveopćeg šoka zaspao u fotelji još dok su svi bili prisutni, budni, tako nešto…  Oči su mi, pripovijedala mi je Sandra, pa rekao bih čak i dosta zabrinutim glasom, bile nekako poluzatvorene, a i s vremena na vrijeme sam buncao u tom svom deliričnom polusnu. Kavu sam brzo srknuo i dok je halucinacija prethodne večeri poigravala u mojim mislima zajedno sa tim mojim (ne samo metaforičkim) padom, onda sam… da: . izletio sam iz stana poput gonjene zvijeri – doslovno odmaglio!

A upravo magla mi se rasprostrla ispred očiju, zavjesa zbrkanih misli, ideja nejasnih i konfuznih, pitanja brza i mnogobrojna, kako, što, kakva to fantazmagorija?, koji je to bend?, jebiga! – nikad čuo, stvarno, ali bez sumnje je u pitanju metaforička provokacija, ona Damirova pljuska, uvijek snažna: otrježnjujuća, omamljujuća, pljuska od koje sam bio bliže svijetu, bliže stvari-o-stvarima, lutajući, u svijetu, zapetljan u samom sebi, bez sebe, Ja i ne-Ja, izgubljen u igri nepoznatih pravila nestajući u pravilima,   i uopće, cijelokupno polje mog zapečenog senzibiliteta bilo je jedno ogromno, upravo divovsko zrcalo sastavljeno od razbijenih komada stakla: Fantazmagorija! Ulice su podrhtavale, klopotale od tvrdih kotača i odjeka truba na nabijenim raskrižjima. Čopor lica se kretao u nevidljivom pravcu determiniran X-faktorima. Starica, krezuba, pogrbljena, sva obložena krpicama tonula je sporim hodom u šarenilo što se ljeskalo poput ljuska ribe na suhom. Na pločniku pokraj kanalizacije ispružena ruka, vapi se za zrakom, jeca… dok se iz daljine cakli stakleni neboder kojeg ližu metalni jezici kljunova, dugački vratovi kranova  dizali  se i spuštali poput muslimana u džamiji. Oko kioska parada ispljunutog scenarija, mnoštvo iskalkuliranih programa, a u kiosku žena-kip okružena šarenim naslovima koji reflektiraju tekuće programe. I ti programi jure poput raketa kroz hiperstvarnost,  zvuk gitare sa ugla ulice, nalik na molitvu u mrtvom moru, dopirao je u pratnji cereka debelo našminkanih usna podmazanih refleksijama, i odrazi su blještali na ravnim licima, nalik na uklesane ploče, a blizu mene, nedaleko od kioska, stajao je neki starac, prisutan poput davno oronule crkve koja je napuštena još u vremena upravo nastajućih cikličkih promjena kozmičkog značenja. Sa tim starcem, čovjekom sijede kose, naboranog, upravo zgužvanog lica, spokojnih očiju pomirenih sa psihotičnim vladanjem društva, i usporenih, mirnih (ali nipošto nemoćnih) kretnja, koje je izvodio svojim sitnim, krhkim tijelom, sa tom markantnom osobom što je prebivala u dubokoj životnoj dobi stajao je još jedan čovjek, znatno mlađi, možda niti upola kao onaj  starac. Sa diskretno sitnim, blagim i toplim osmijehom taj starac je nešto pričao onom drugom, koji je slušao u stavu napetog luka. Promatrajući neko vrijeme (kraće? Duže? Sekundu jednu jedinu ili stoljeća nekoliko?) tu dvojicu, uhvatio sam riječi što su dopirale iz tankih usna starca drhtavim ali veoma snažnim glasom. Rekao je: – Znaš, san nije samo san. Sanjamo stvarnost, a  snove živimo. Ako imamo petlju. Ako se ne bojimo straha.

I izgovorivši te riječi, starac polako okrene glavu prema meni, oči nam se sretnu, ostanu se pozdravljati nepokretnom pantomimom, neko vrijeme (kraće? Duže? Sekundu…), i onda je mi je starac kimnuo odobravajući, a osmijeh mu se razvukao preko lica nalik na pun mjesec lagano oblačne ljetne noći. Uzvratio sam istom gestom i naglo nastavio: nabivši ruke u džepove, lamatajući rukama poput uplašenog goluba: fantazmagorija! I kako mi se korak usporavao, sve ostalo  se ubrzavalo,  i ulica je još više podrhtavala, jačalo je zjapljenje iz dubine perspektive, horizonti na karuselu multipliciranih strana svijeta, i magnetizam (opći) je stoga postajao sve jači. Stojimo u jedinom središtu svijeta, prikovani silama koje emaniraju iz svih ostalih središta svijeta. A središta ima beskonačno, jer ona su sastavni dijelovi svemira.

Da, na beskonačnim prozorima naviruju kamene face: njihove beskonačne oči bacaju laso da nahrane svoje stanove. Kula od stakla koja se svjetluca poput po tamnosivom kamenolomu prosutih dijamanata, iskrivljena slova kao izraz vladajuće estetike prizivaju na krabuljni ples, a drveće svojom simboličnom pojavom usred mehaničkog kretanja kroz urbani san u društvu nečujnih vlati trave pjeva arhaične himne poput skrivenih duhova u spiljama. Kroz betonsko tkivo teče krv da održava vibrirajuća vlakna, jer – nepoznata funkcija mora se izvršiti! Čitaj kako bi znao, gledaj kako ne bi čitao, ali ne propusti niti jedno od toga dvoje. Da, da, ima i u novinama mudrosti. Dobra stara mudrost u gramima… A upravo novine čak i vjetar lista, dok one ostavljene leže na klupi pored koje je poluprazna boca pive. Gradske tende pune gostiju, miris kave i konjaka i kožnih prevlaka i žamor kolotečine; i posvuda  frcaju  pogledi u naređenoj potražnji: laseri se križaju u treperavoj slici isprepletene konstrukcije: fantazmagorija! Tu i tamo po koji nasrtljivi kukac, dernjava prodavača novina i agent osiguravajućeg društva; oguljene fasade, mutne oči na starim zidovima, metalne uši nabrekle na njihovim glavama, i zupčanici pokreću niz škripavih momenata, događaja u kojima će se vršiti aktivnost, ono uzastopno ispunjavanje pomno osmišljenih rupa u prostorno-vremenskom kontinuumu. Vrijednost uljem zamazanog metala: neprozirnost i kod najtanjih listića.

I uvijek klize korzom svilom i baršunom ukrašene lutke, a policajci-prosvjetitelji-pederi-socijalni radnici-skejteri-gospoda-studenti-šljakeri-školarci žderu njihove guzice izbezeknutim očima, gladni iskonskog dodira, glad što je odjevena u obličje tipično-pravnog muškaračkog prava, zakon očiju, nenapisan ali zato utoliko snažniji, efektniji, kao što je to, uostalom, slučaj i sa svim nenapisanim zakonima. Da: nasrtljivi glas novinara i sugestije šminkom prekrivenih poruka iz usta retoričara-ravnala: neizbježna reakcija patuljaka iz svijetlog podzemlja. Pantomima neshvaćenih umjetnika u dvorani odraza. Brzo! Ulja ulja… i ne pitaj: nema odmora! – Viče sklop tranzistornih akademika. Bijeg od kamenih kutija šibica gdje se fosforni umovi zagrijavaju u solarnoj kupki užarenog metala. I da: fantazmagorija!

Atmosfera: kao pijesak koji nervozno diše u srcu ekvatora, pijesak kojeg se još nije propustilo kroz sito u sa površine nevidljive vodene struje!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: