Robert Radamant’s Co

About the great big white world

I jos jedan dio iz Koraci antipoda

Posted by robertradamantsco on August 30, 2009

Telefon mi je zvonio kao da je spojen na tristo wata! Zvonio je i zvonio: to fuckin zvonjenje… Odlično, rekoh u sebi, to je ono što sam cijelo vrijeme priželjkivao – dok sam spavao! I OK, javim se, meni se javi Mario i kaže mi tonom direktora u Dalas recordsu: – A kaj? Tebi treba pozivnica? – rekoh samo jedno otegnuto i veoma pospano hmmm, na što je on to ponovio u istom stilu: – Hmmm… – Nakon još nekih pet-šest minuta našeg uobičajenog šamaranja, on mi reče da ima neku svirku za mene. Nije loša gaža, nekih 50 €, i ajde, odi zasvirati, ovo-ono, i tako, moja malenkost je zasvirala u Fanatiku. Bez Mauricea. Jednostavno sam rekao Mariju da ili sviram bez Mauricea ili uopće ne sviram. Shvatio je da se ne šalim i pristao na taj moj jedini uvjet, koji uostalom i nije ništa pretenciozno. A i ime Fanatik nije ništa pretenciozno, uistinu nije, jer kad sam vidio kakva se tamo sve rulja zna sjatiti, samo sam se lagano prekrižio u sebi i rekoh: – Odlično. Ovo će biti zanimljiva noć.

– I bila je, čak mnogo više nego što sam mislio. Čim smo ulazili u klub, neki tip je zamalo prolio svoju cugu na mene jer ga je trknuo neki pijani bradonja, i zbog toga sam se morao naglo izmaknuti pa sam tako ja trknuo nekog drugog tipa kojem se odmah mužjački ego upalio, isprsio se i izvalio nešto u stilu: – A kaj ti ovdje glumiš? – Rekoh sori i da želim samo do pulta spojit se, na što će ovaj: – A kaj? Ti si neki kao DJ? Ti kao znaš svirati? Hehehe… – Rekoh na to hladno: – Ne, ja sam jedan od onih koji stoje za pultom, puste set nekog poznatog lika i onda se prave kao da sviraju. I naravno, pri tome izgledam jebeno kul zbog čega kasnije poberem pice kojima si se ti uvaljivao cijelu večer. – Iako je Mario zamalo prasnuo u smijeh a ovom tipu (dakako, posve razumljivo) naglo porastao tlak, nekako je naš dobri stari Mario onom svojom slatkoriječitošću uspio smiriti tog već uistinu ljutog lika koji se odgegao dalje samo nešto sebi mrmljajući u bradu. – Uf! Koja ekipa ovdje. – rekoh za šankom – Mario, ne znam samo kako nalaziš takva mjesta.
– A što se ti odmah žališ? Pogledaj malo oko sebe. Još ništa nije ni počelo a već se motaju mlade pice okolo. A mlade su one lake. – I tada mi vragolasto namigne, naruči još jednu cugu i pita konobara gdje je gazda. Sad bi trebao doći, samo što nije. Neka ništa ne brinemo – E to najviše volim kad mi kažu.- umorno će na to Mario – „Ništa se ti ne brini, sve će se srediti“. Stari, kad to čuješ, odmah se počni brinuti.
– Mario, da li ti to meni nešto želiš reći? Nešto specifično?
– Ajde Robi – vedro mi odgovori lagano me lupivši po leđima – Bit će sve Ok. – i tada ironično nadoda sa demonskim smiješkom: – Ništa ti ne brini, sve će se srediti.
I sredilo se, samo tako(barem u određenom smislu), čim sam se popeo na pult i počeo vrtjeti prve stvari. Krenuo sam sa laganim old schoolom, pa malo hip hopa, groovy ritmovi i masni basovi, i to je imalo poprilično dobar efekt, jer se rulja odmah počela veselo mrdati poskakujući poput gumenih loptica. Sve se to kasnije ubrzalo sa nu breakbeatom nakon kojeg je uslijedio drum’n’bass, onaj funky, veseli, onaj na koji se svatko tko se uistinu voli zabavljati jednostavno mora razvaliti. Taj drum’n’bass sam u jednom trenutku naglo presjekao hrpom efekata koje sam frljio nekih dobro rastegnutih tri, četiri minute i nakon toga pustio glitch hop koji je svojim klikovima, bipovima, laserima, strzanim ritmovima i debelo masnim basovima uletio baš kao opasna bomba – nakon kaosa zvukovne oluje nagli nastanak kompleksnih i pokretnih dinamičnih sustava u atmosferi ritualne psihoze sa razvučenim osmijehom od uha do uha. Bila je to je ekstaza u kolektivnom osjećaju prolupalih individua, nešto tipa „peri žderi…“, snažna i agresivna sugestija zvukovnih valova kroz alinearno kretanje samodređujućih modulacija: efekt pijanstva na svom najvećem vrhuncu! A pijanih je bilo koliko ti srce poželi: jedan tip je dizao i spuštao ruke cijelo vrijeme; jedan drugi je samo stajao na mjestu i pijan se njihao vamo-tamo; neke curice debelo premazane šminkom su zavodile nekoliko pijanih tipova od kojih su neki i skinuli majice; za šankom je jedan spavao, u separeu također; i općenito, situacija je bila…pa jednom riječju: pijana. OK, opijena, ako baš tako hoćemo, jer nisu svi bili baš samo pijani. Eto, Mario je u jednom trenu uletio i rekao gotovo panično da moram brže-bolje s njim na WC. Kad sam pitao „da što je sad“, on je odgovorio da samo šutim i da idem za njim; i tako, ja sam umiksao jedan set od Bassnectara (!) i vjerno slijedio svog samoproglašenog menadžera. – Gle – reče Mario ubrzano čim smo se zaključali u kabini – eto ti kao prvo ovo – i izvadi 150 kn. – Bit će još, ne brini.
– Mario. Ne brini?! Zar nisi ti taj koji je rekao da se tek onda trebam brinuti?
– A ti si sad neka cjepidlaka ili što? Ajde malo ovo pridrži. – Pružio mi je osobnu i novčanicu od 500 kn, izvadio vrečicu i počeo slagati lajne. – Ovo sranje nećeš zaboraviti hehe… – I povuče kroz smotanu novčanicu dvije dugačke i debele lajne, pruži novčanicu meni i reče trljajući si zube: – Očekujem ocjenu od jedan do deset hehe… – Ja sam povukao svoje dvije, razmotao novčanicu, stavio ju u džep i vratio mu onih 150 kn. – To je to, zar ne? – rekoh naceren kao majmun od silnog uzletavanja prema stropu. – Koji Kurac?! – na to će Mario – Eeej… Robiii… To su moje pareee… Kužiš, moje, mein geld, mon…
– Mario, ne seri. Gaža je 50 € i to je to. Kad dođemo za šank, razmijenit ću lovu i dati ti ostatak. A ti se petljaj s gazdom ovog fanatičnog kluba kak god znaš. Kad već hoćeš biti menadžer… – Tada smo samo polako izašli iz WC-a, teturajući zagrljeni i sprdavajući se na ovu gažu, nasmiješeni poput glumaca koji se smiju svojoj vlastitoj predstavi. Ali ja sam morao svoju pravu predstavu nastaviti, i tako, nakon što sam se stao za pult i umiksao iz Bassnectarovog nu breakbeat seta neke funky breakse, pojavio se on. Taj lik. Taj lik koji bio mogao poslužiti kao savršen dokaz za one uvjerene darviniste da je njihova znanstvena religija apsolutna istina: – A kaj? – počeo je lik bahato, njišući se lijevo-desno s punom kriglom pive u ruci, pivom čije su kapi frcale oko moje opreme: hvatanje za glavu je instinktivna reakcija na takve pijane instinkte. – Koji se kurac hvataš za glavu? – nastavi on – Kaj, ja sam sad tu neki primitivac a? – i nagne se nad moj laptop sa tom golemom i prepunom kriglom radi čega sam ga – odgurnuo. Odgurnuo sam ga toliko jako da je odletio nekih metar i pol nekim curama direktno u ples, u crno središće, ako baš tako hoćete, curama koje su plesale veoma nabijene jedna drugoj i zbog čega taj majmun nije pao na pod. No možda bolje da je pao na pod, jer ga je jedna mala seksi curka ošamarila tako jako da je i mene zabolio obraz od samog promatranja te scene, i tada je taj lik krenuo ljut kao ris prema tim curama, i na svu sreću su se pojavili redari, dva prava frajera, istinski alfa mužjaci par excelence, koji su ovog idiota primili, odnijeli ga prema izlazu i samo ga bacili kroz ulaz kao kakvu vreću smeća. Kako sam promatrao tu cijelu scenu, tako mi je izmaknuo miks, nisu se poklopili ritmovi, i to me onako nabrijanog na bijelom uz sav onaj alkohol veoma mnogo razljutilo. No dobro, to sam ubrzo popravio hrpom efekata nakon čega je uslijedio nagli prijelaz na jednu ali uistinu moćnu glitch hop stvar, toliko energičnu da je rulja doslovno počela vrištati: ruke u zraku, skakanje po podiju, deranje i navijanje, ludovanje, lomljenje i trganje vlastitog tijela; ukratko: sve ono što želite postići svojim nastupom kao jedan DJ. Bio sam zadovoljan. Onako, uistinu zadovoljan. Rulja se razbacivala, i tada su mi pred oči iskrsle slike na partyjanerske dane, onaj osjećaj dok vrludaš po flooru što je napumpan žestokim ritmovima, tog jurenja prožvakanih mrvica prirode po shemama strojarskih nacrta, napaljen od mahanja bokova SF-erotike i drkanja futirizma, ushit ludovanja u moru znoja, i lijepoti glatke kože ukrašene sintetičkim svjetlucanjem. Da, nakon te vizije prošlih dana sa značajem upaljača pod guzicom, tada sam se ali uistinu fino nasmiješio. Zadovoljan. Samo sam još jednom šmrcnuo, i miksanje je išlo kao podmazano (šmrrrc!), a i pred fajrunt sam snimio kako Mario obrlati neke cure, njih četiri, sve živo nabrijane, strašno željne onog „još još daj nam još“, onog što se manifestira u tim sitnim noćnim satima ispunjenih alkoholnim isparavanjima i libidonoznim strujanjima. A jebote, rekoh u sebi, nećeš se samo ti s komadima zajebavati, stari moj, i nakon toga sam pustio neki tamo set da svira, spustio se među njih i uletio u ono u što želite uletjeti tik pred zatvaranje kluba: – A di ćemo sad? – pitale su te cure pijane kao kvočke: ima li gdje kakav party, neki after, nešto…? Ma ima, uvjeravao ih je Mario polako ih izvodeći van dok sam ja na brzinu kupio svoju opremu. Ima se cure, ništa ne brinite (!), sve ćemo srediti, samo vi odite sa nama. – Nego, cure- reče odjednom sasvim drugačijim tonom, ajde malo ovog probajte. Vidjet ćete, ovo daje krila bolje od Red Bulla – I tada izvadi malu bocu sa zelenom tekućinom, na što sam ja samo rekao: – Mario, pa nije valjda…
– Jeste, i šuti, samo pusti da radi svoje hehe… – Da, dobro ste pogodili, vrag Mario je imao spremnu bočicu apsinta – ni manje ni više! I tako, mi smo bauljali cestom onakvi kakvi smo već bili, pijanstvo u svom istinskom izrazu, zastajali ovdje-ondje, malo da bi se s curama drpali, malo da bi cugali, malo da bi vukli, malo… Ali, taman kad smo krenuli vući posljednju lajnu onako posve izloženi nasred ceste, upravo u tom trenu se nasuprot nas zaustavi murjački auto! – Ej vi! – samo sam čuo tipičan murjački autoritativni glas – Stanite, odmah da ste stali! – i u tom trenu sam čuo još samo jedan glas – glas u glavi: briši! Briši kud te noge nose! Samo briši stari inače ćeš jebati ježa! I ja sam počeo – trčati! Trčao sam onako sa laptopom i ruksakom kao sumanut, čuo iza sebe muške glasove stani, da si stao, i ženski čekaj, Robi, čekaj molim te, čekaj… Na ništa, ali na ama baš ništa se nisam obazirao osim na taj nagli nalet halucinantne paranoje, tog psihotičnog i iznenadnog straha od svega što predstavlja zakon, njegovo kršenje, kažnjavanje; odmah sam se u jednom trenu sjetio kako su me nekada privodili mrzovoljni murjaci, trpali me u ćelije, „masirali“ me kako bi iznudili priznanje za neke banalne gluposti; ukratko: bio sam paranoičan do bola, takvog jednog bola koji je bio istovremeno i adrenalin i s kojim sam pod znojnim mudima trčao polumračnim ulicama, naglo skretao u druge ulice, u haustore, izlazivši iz njih na posve druge ulice, i opet tako dalje, sve tako dalje u tom bjesomučnom i ludom ritmu koji mi je tukao kroz srce i mozak cijelo to prokleto, užasnuto vrijeme. I ni sam neznam koliko sam tako trčao, samo znam da sam se odjednom našao u jednoj mračnoj uličici, negdje oko centra, ni sam ne znavši točno gdje, i gdje sam se sklonio u neki haustor poput pokislog pseta. Tamo sam hvatao zrak kao utopljenik, držao se za zid i samo pucao pogledima po svim postojećim i nepostojećim kutovima, zidovima, sjenama, ma! Svemu! Međutim, ja nisam bio jedini koji je gledao oko sebe; tamo je bila neka mačka, no ne mislim sad na tu egocentričnu životinju; pričam o jednom liku. Čuo se ironični, pomalo nasmiješeni glas kako dopire iz mračnog kuta haustora poput avetinjskog šapata: – Stari, a što je tebe tako pogodilo? – pa sa još više ironije: – Da nije neka frka? – Isprve nisam ništa odgovorio, samo sam buljio u tu mračnu prikazu kojoj sam mogao razabrati uglavnom samo obrise. Tek kad se prikaza počela hihotati, tiho kao da ne želi da ga čujem, tek tada sam odgovorio istom dozom ironije kojom mi se on obratio: – A po čemu zaključuješ da bi bila frka? Da možda ne izgledam uzbuđeno, sjebano?… – Na to se on kratko nasmijao i istupio iz te svoje sjene rekavši: – Ajde stari, samo se skuliraj. Polako, samo polako. Glavno da nismo razbijeni, zar ne? To je esencija, ostati čitav i zdrav, ostalo su samo obične ljudske paranoje. – Sad sam imao priliku tog tipa mnogo bolje promotriti. Nešto stariji od mene, nekih 35-36 godina, pomalo naboran ali i dalje mladolik, relativno kratke smeđe kose i ironičnih, inteligentnih ali dobročudnih očiju. Iako smiren, odmah se vidjelo da je taj prošao kroz sito i rešeto (što se kasnije pokazalo itekako istinitim). A kroz jedno novo sito i rešeto smo prošli nas dvojica samo nekoliko minuta kasnije! Što se dogodilo? OK, idemo onda o tom divnom događaju. Ali polako…
Prvo sam ga upitao što to on radi sam samcat u jednom haustoru, na što je je samo okrenuo očima i rekao: – Ma joj… Neka mala… Mislim, pazi ti to. Cijelu večer mi uletava, nešto me gladi po ramenu, slatke riječi i bla bla, i onda sam ju krenuo otpratiti doma. Mislio sam si: ‘Ma budemo mi već skrenuli k meni po putu.’. Ali ne! Ona odjednom hoće fakat doma. I ja ju naravno prvo pitam gdje živi, i kad skužim da je tu haustor gdje bih ju možda mogao povaliti, rekoh dobro, idemo curko. I dođemo u taj fuckin haustor, i počnemo se drpati, i već mi je ruka pod njenom majicom, i sve ide kao po loju, kad se ona odjednom uspaniči, ono, fakat se uspaniči, odgurne me i brzo odleti u svoj stan. I tako, ja sam tamo ostao stajati kao zadnji idiot. Rekoh ništa, bar ću na miru povuć malo i smotat jednu. I nakon što sam to sve odradio, eto tebe.
– Hm… Da sam barem onda došao ranije… A šta reć: našao si pravu hehe…
– O da. Pravu cmizdravu curicu koja ne zna što hoće. Stari, takve su najgore. Kada ne znaju što hoće. Uvijek se čuvaj žena koje ne znaju što žele.
– Kužim te tu. Imao sam i ja sličnih iskustva. A možda ih još uvijek i prolazim.
– Uvijek ćeš ih prolaziti, stari moj, uvijek. Svi ćemo ih još prolaziti. Nego, a da smotamo pljugu pa da se konačno maknemo iz tog šugavog haustora? Već se osjećam čudno visiti ovdje toliko dugo bez pravog razloga.
Rekoh da se potpuno slažem, i tako samo zapalili jednu ali fakat zapaprenu frulu, toliko zapaprenu da sam se napušio kako već dugo nisam, i još k tome je taj lik složio svakom po malu crticu žutog (to mu je zadnje, reče), i takvi ušlagirani smo krenuli na ulicu sa još pola frule. I u tom trenutku eto ih: iz guste magle što se uzdigla iz trave i žutog i alkohola i svega što smo stavljali u sebe, iz te imaginarne magle su se stvorili pred nama – murjaci. Niti ja niti onaj lik nismo isprve ništa shvaćali, samo smo gledali ta dva murjaka i čuli kao iz daljine da što to pušimo. Onaj lik reče: – Pa, ovaj, ono, jednu pljugu. Ali fakat jaku pljugu… – i tu je prasnuo u smijeh u kojem sam mu se pridružio i nadovezao se: – Gospodo, ne biste vjerovali kako je to jaka pljuga hehehe… – I dok smo se mi smijali, oni su nas lijepo strpali u auto i odvezli na stanicu. Oni su nas vozili, mi smo se smijali kao dva kretena kojima je vlastiti kretenizam vrhunac zabave, oni su nam govorili da začepimo, da se prestanemo smijati, ali mi smo se i dalje smijali, oni su nam govorili da prestanemo, mi se smijali, oni…
I da budem kratak, tako smo se našli na stanici gdje su nas prepipali, pretresli, skinuli, ništa našli, ispitivali, ispitivali i ispitivali, i nakon tih svih mućnih i zamornih murjačkih procesa smo se našli u ćeliji u kojoj smo iscrpljeni i ušlagirani samo tako zakljucali – snom pravednika.
Kasnije, taman u vrijeme kad je počela gradska vreva, su nas izbacili iz stanice. Tada sam tek shvatio da uopće nemam pojma kako se zove taj lik s kojim sam dijelio to divno iskustvo na murji, te sam ga upitao za ime. – Artur. – reče – Artur Ratković. Artur koji je dobio ime po slavnom Arthuru Rimbaudu hahaha… – Upitah ga da li on to ozbiljno, i on reče: – Najozbiljnije. Znaš, moji su starci bili obožavaoci tog mladog pjesnika. Ili da kažem luđaka? I kad su vidjeli da su dobili bebu sa kurcem, nije im dugo trebalo kako da ga nazovu hehe…
– OK, ali što je to točno noćas bilo na murji? Kako smo se izvukli?
– Nismo. Ja sam rekao da je to bila moja pljuga i da si ti samo naletio. I da ti ni ime ne znam.
– Pa… to je ustvari istina. Kad smo kod toga, ja sam Robert. – i nakon što smo si pružili ruku, on me pozove k sebi doma. Onako, da se malo družimo nakon naporne noći. – A osim toga – doda sa izazivačkim smiješkom me gledajući u oči – imam doma još onih stvari od sinoć. – pa mi namigne, lupi po leđima, ja rečem da nemam ništa protiv i mi krenemo. Iako je nešto u meni govorilo da možda i nije baš najpametnije krenuti u narokavanje kod jednog Rimbauda punog droge, da bih možda bolje trebao kontaktirati Anyrju, i Maria, i… Ali na kraju smo ipak završili u njegovom stanu u Ilici, stanu koji je težio nemalih pet soba i koji je bio pun ploča, cd-ova, knjiga, i u kojem je spavala na trosjedu jedna gola crnka, naravno, nepokrivena. – Šta kažeš na ovo a? – pita me za tu spavajuću golotinju čije su vas obline draškale među nogama poput kakve erotske slike iz doba slavnih pariških bordela. Kad smo se nagledali tih finih oblina, pustili smo si neki trip hop, izvalili se na trosjed poput rimskih patricija, baš nasuprot toj goloj curi, otvorili si crno vino, složili lajne i pljuge i verbalno šamarajući razne događaje stavljali sve u sebe što je bilo pred nama. Tada sam saznao da je Artur član Digital Ridersa, jednog od najboljih i najinventivnijih d’n’b-dubstep-electronica i bla bla crewova. Rekoh uzbuđeno: – Nemoj srat! Ti si dio tog crewa? Digital Ridersa? Pa vi ste mi jedni od najboljih DJ ekipa u Hrvatskoj.
– Ma pusti sad to. Šta kažeš na ovo? – i pusti nešto novo, još neobjavljeno od Matmosa, i taman kad sam otišao na WC čuo sam kako mi zvoni mob pa sam se zderao Arturu neka se samo javi. I kad sam se vratio imao sam što čuti! – A joj Anyrja. – govorio je Artur na moj mobitel tim svojim ironično-šaljivim tonom – Pa što ti izvodiš? Ideš ti malo sama sebi hakirati život a? E curo… – I kad su završili razgovor, saznao sam da su on i Anyrja stari frendovi. – E ako ovo nije mala država… – rekoh, na što će on: – Malen svijet, stari moj, malen svijet. Ali, tako dakle. Ti petljaš sa Anyrjom a? E jesi faca, nema što hehe…. – Upitao sam ga na to da zašto to misli, to da sam faca. – Pa zar ne znaš da ona ima tipa? Hodaju nekih dvije-tri godine, ne znam točno, ne bavim se tuđim vezama. Jedva da se bavim i svojima hehe… Eto, gledaj ovu tu malu kako lijepo spava, a još lijepše izgleda. A ja jedva da se sjećam kako je došla ovdje i od kada je tu.
– E vidiš, ali ja ću se sad morati pozabaviti svojim vezama, i zato, budi dobar i čujemo se. – I nakon što smo si izmjenili brojeve, on me još zaustavi pri odlasku i kaže: – Robi. Samo kul, uvijek samo kul. To je esencija. Ne zaboravi to. I naravno, možeš doć k meni kad god hoćeš. OK? – Zahvalio sam se, rekao da ću to imati na umu i odgeglao se na ulicu, tu bučnu ulicu Ilicu koja je sva podrhtavala od nebrojenih minijaturnih zemljotresa izazvanih čudovišnim kretanjem tramvaja i ludim vožnjama auta. Reklamni panoi, izlozi i rijeke ljudi su me činili još luđim, a i težim sa onim laptopom i ruksakom na leđima. I svaka crnka, ili cura bujne kose stvarala mi je Anyrjine riječi koje sad ne bih nikako znao ponoviti. A istovremeno, svaki murjak me odmah prebacio na stanicu, ne samo u onu od sinoć već u bilo koju u kojoj sam se znao naći tokom tog svojeg cirkusantskog i grubo hedonističkog života čija je krajnja poruka ostala nedovršena definicija.

Definicija?

Definicija u svijetu koji ne poznaje taj pojam,
No pojam koji taj isti svijet reže,
I na lude i na odijela ostavlja isti dojam,
I sve nas na isti stup srama veže.

Ah šta obožavam ovaj svijet! Tvornica snova, Damire, tvornica snova.

(Pitanje: što bi se dogodilo da tu tvornicu preuzme drugi vlasnik? Netko manje moralan? Kakvi bi nam onda bili snovi…)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: