Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Teorija neobrazovanosti – zablude društva znanja

Posted by robertradamantsco on September 12, 2009

K.P. Liessmann, Teorija neobrazovanosti, Jesenski i Turk, Zagreb 2008.

Preuzeto sa Zamirzinea

Pitanje znanja i njegovog vrednovanja kao i stanje visokog obrazovanja polemički propituje Konrad Paul Liessmann u knjizi, Teorija neobrazovanosti – zablude društva znanja. Autor knjige je sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču, jedan od najistaknutijih i najcjenjenijih austrijskih znanstvenika.Knjiga je u Austriji doživjela čak 16 izdanja. 20. srpnja 2009

Prije nekoliko mjeseci s njemačkog ju je preveo ugledni germanist i slavist Sead Muhamedagić, dobitnik godišnje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca 1996. te državne nagrade Republike Austrije za književno prevođenje 2001. Jesu li i naši studenti prepoznali “zablude društva znanja”?

Liessmannova knjiga je aktualna kritka tzv. “društva znanja”, koncipirana u devet poglavlja u kojima autor analizira europsku politiku obrazovanja.

Rečenicom “Znanje je moć” Francisa Bacona započinje projekt moderne. Znanstveno znanje i pridružene mu tehnologije od tada nadomještaju na svim razinama tradicionalne načine tumačenja i savladavanja svijeta: religije, kultove, misterije, mitove, magije i ideologije.

Svi se pozivaju na “društvo znanja”: prosvjetni političari i pedagozi, sveučilišni reformatori i povjerenici EU-a, “društvo znanja” pokreće istraživače, tržišta i poduzeća. Rasprave oko elitnih sveučilišta i uvjeta studiranja dospijevaju na naslovnice novina i magazina, borba za vrhunske istraživače i potencijalne nobelovce postaje nacionalna potreba, organiziraju se simpoziji o svim mogućim temama, a jedna od najuspješnijih emisija današnjice je šou “znanja” “Milijunaš” koji je i tvorcu ovogodišnjeg, Oskarom ovjenčanog filma poslužio kao predložak. Čini se da prosvjetiteljski san o sveobuhvatno obrazovanom čovjeku u potpuno informiranom društvu konačno postaje realnost. Međutim, kad se pažljivo analizira što se krije iza sintagme “društvo znanja” očito je kako reforme obrazovanja vode industrijalizaciji i “ekonomizaciji” znanja čime se predodžbe klasičnih teorija obrazovanja izvrću u svoju suprotnost. Današnji čovjek mora biti fleksibilan dok svoje kognitivne sposobnosti stavlja na raspolaganje tržištu. Više nije ni približno sličan humanistički obrazovanom čovjeku kako ga je Wilhelm von Humboldt prikazao u svojoj kratkoj Teoriji čovjekova obrazovanja. “Što se više priziva vrijednost znanja, tim brže znanje gubi na vrijednosti.” Već je Theodor W. Adorno 1959. godine zapisao u svojoj Teoriji poluobrazovanosti, da ukoliko humanističko obrazovanje postane ciljem ljudima kojima nedostaje prvenstveno dokolica, mora zavladati poluobrazovanost.

Umjesto prema društvu znanja hrlimo prema društvu kontrole. Apsurdno je da je jedna od najčešćih fraza duha vremena rečenica: nema izbora. Zapanjuje poniznost s kojom se ova propaganda prihvaća i afirmira. Društvo je u ime tobožnje efikasnosti, a zaslijepljeno predodžbom da se sve može podvrgnuti kontroli ekonomskog stajališta, onemogućilo slobodu mišljenja i, u najboljem slučaju, omogućilo poluobrazovanost.

Interakcija

Obrazovanje koje se ravnalo prema antičkom idealu nastojalo je, prije svega, čovjeka samoobrazovati, razvijati mu tijelo, duh i dušu, talente i nadarenosti koji bi trebali doprinijeti razvijanju individualnosti sposobne za dioništvo u zajednici i njezinoj kulturi. Slovilo je kao jedina mogućnost da se čovjeka iz barbarstva povede u civilizaciju, iz neodgovornosti u autonomiju. Takvo se obrazovanje nije pokoravalo trenutnoj iskoristivosti. Znanje drevnih jezika, poznavanje književnog kanona, filozofskih, estetskih, kulturnih i religioznih tradicija ravnalo se prema konceptu “duha”. Kod G. W. F. Hegela umjetnost, religija i znanost se javljaju kao opredmećenja duha koja artikuliraju ono što premašuje slučajno i subjektivno. Zahtjev za istinom ključan je za svaki obrazovni proces. Prema Wilhelmu von Humboldtu obrazovanje je bilo “posljednji zadatak našega postojanja”. U svojoj Teoriji čovjekova obrazovanja odredio ga je rečenicom: “Pojmu čovještva u našoj osobi, kako tijekom vremena našega života, tako i izvan njega, tragovima živoga znanja što ga za sobom ostavljamo priskrbiti je što je moguće veći sadržaj.” Svrha mu je povezivanje našega Ja sa svijetom do najopćenitije, najpoticajnije i najslobodnije interakcije. Ove su predodžbe strogo vezane za proučavanje antičkih jezika (osobito starogrčkoga) i antičke kulture.

Današnje obrazovanje pozornost više usmjerava na stvari nego na ljude, više na masu nego na pojedinca, više na izvanjsku vrijednost i korist nego na unutarnju ljepotu i užitak. U antičko doba upravo je bilo obrnuto. Kod Hegela su obrazovanje, religija, znanstveno znanje i spoznavanje pojmovi čiji se smisao nadaje tek iz njihova međusobnog odnosa. Obrazovanje nije izvanjsko duhu, nego je medij u kojemu se duh uopće može realizirati. Duh je ono što se obrazuje i samo ono što se obrazuje može se nazvati duhom.

Sama činjenica da je pojam duha iz modernih znanosti i modernih koncepata kulture “istjeran”, upućuje na odustajanje od istinskog obrazovanja. F. Nietzsche je konstatirao: “Gimnazija po svojoj prvotnoj formaciji ne (odgaja) za obrazovanje nego za učenost, a to odnedavno poprima smjer kao da najednom više ne želi odgajati za učenost, nego za žurnalistiku.” Danas gimnazije ne samo da odgajaju za žurnalistiku, nego i uz pomoć žurnalistike. Škola koja je prestala biti mjesto dokolice, usredotočenosti, kontemplacije, prestala je biti školom. U njoj dominiraju projekti i praksa, iskustva i umreženja, ekskurzije i izleti. Vremena za razmišljanje nema.

Oni koji se zalažu za tzv. društvo znanja uvjeravaju nas da bi znanje trebalo predstavljati jednu od najvećih vrednota modernog društva. Međutim, autorov je zaključak da znanje kao takvo u društvu znanja ne predstavlja nikakvu vrijednost. Time što se znanje definira kao produkt proizveden prema izvanjskim kriterijima kao što su očekivanja, primjene i mogućnosti korištenja očito je da ono postaje nepoželjno tamo gdje ne odgovara tim kriterijima i mora biti moguće brzo ga odande ukloniti. To da netko mnogo zna ili da je na svome području izvrstan znanstvenik još ne govori ništa o njegovu moralnom statusu. Predmetno znanje nije, međutim, ni prema Kantu, bilo izvor morala kao ni drugih osobina ili kompetencija. Ako je kategorički imperativ rezultat praktičnog uma koji želi dobro za volju samog dobra, svako bi se znanje moralo podrediti tom imperativu.

Pravo znanje je pretpostavka za čovjekovu mogućnost da pojmi samog sebe kao moralno biće. Međutim, natjecateljski orijentirano polazište znanje tretira kao sredstvo korisnosti i primjenjivosti. Nijedno društvo stoga nije o znanju govorilo tako odbojno kao društvo znanja jer mu nije stalo ni do obrazovanja niti do istine. Točno je da istina, shvaćena kao absolutum može postati ideologem, međutim, nemoguće je odreći se istine kao spoznajnog cilja. Na udaru Liessmannove kritike osobito je tzv. menadžment znanja koji vjeruje da je znanje resurs koji se u okviru poduzeća može gomilati, uvoziti, izvoziti i dijeliti poput ostalih sirovina. Dominacija tehnike prekriva riječi ne dopuštajući mišljenje: kada dominiraju naslovi i parole gubi se mogućnost za argumentativno strukturiraju rečenice: sve blješti i svjetluca, zasloni i prenosiva računala dominiraju prostorom, pa ipak se na takav način ne posreduje istinsko znanje jer je ono u smislu izvrsnosti prestalo biti izrazom čovjekove težnje za izvrsnošću.

Bijeda europskih visokih škola za Liessmanna ima svoje ime: naziva se Bologna. Prelazak postsekundarnog obrazovnog sektora na trodjelni sustav, samo donekle usuglašen s angloameričkim modelom što su ga europski ministri prosvjete dogovorili u Bologni, potječe od zamisli o stvaranju jedinstvenog europskog visokoškolskog prostora kako bi se povećala usporedivost, a time i mobilnost znanstvenika i studenata. Postavlja se pitanje: je li europsko objedinjavanje studijskog ustrojstva pri kojem se nije vodilo računa o raznim europskim kulturama jedini put pospješivanja mobilnosti i uzajamnog priznanja studija. Ma kako izgledali, po Bolonji skraćeni studiji, očigledno više neće moći polagati pravo na znanstvenost i refleksivnost. Za one koji su zainteresirani za znanost ili za zbilja dobru naobrazbu studij će biti skuplji i produljit će se.Ako se pogledaju popisi modulariziranih studija jasno je da u središtu pozornosti više nije spoznaja nego bodovi, uspjeh, modulske pripadnosti i inačice priznavanja studija.

Kant pada godinu

Liessmann se dosjetljivo “narugao” iskrivljenoj ideji današnjeg obrazovanja i sveučilišta podsjećajući na I. Kanta čija je obljetnica smrti obilježena 2004. godine. Ako promotrimo Kantovo akademsko napredovanje, zaključit ćemo da on u današnjem znanstvenom svijetu ne bi imao nikakve šanse. Naprotiv, on predstavlja sve ono što je suvremenim sveučilišnim menadžerima znanja zazorno. Kant svoj rodni Königsberg gotovo nikad nije napuštao. Bez ikakvog međunarodnog iskustva i bez boravka u inozemstvu dobiva doživotno namještenje na sveučilištu. Uslijedilo je deset “godina šutnje” tijekom kojih su mu izašla samo dva članka u Königsbergische Zeitungu. Danas bi bio pozvan na odgovornost zbog manjka marljivosti i neefikasnih istraživačkih rezultata. Kant, naravno, tih deset godina nije bio neaktivan: bio je dekan Filozoskog fakulteta, stalni član Akademskog senata, ali prije svega u njegovom se umu oblikovala Kritika čistog uma (Kritik der Reinen Vernunft).

Osnovni zaključak koji autor analizirajući “društva znanja” izvodi jest da je širom svijeta djelatan neofeudalni kapitalizam. Njemu pridružena znanost nije ništa drugo nego projekt protuprosvjetiteljstva. Ako je kategorički imperativ rezultat praktičnog uma koji želi dobro za volju samog dobra svako bi se znanje koje se može primjeniti na čovjeka moralo podrediti tom imperativu.

Iako se može činiti da je slična kritika obrazovanja već više puta izrečena (primjerice T.Adorno i M. Horkheimer, Dijalektika prosvjetiteljstva ili H. Marcuse, Čovjek jedne dimenzije) iako kriza obrazovanja traje već zadnjih dvjestotinjak godina, iako bi netko mogao primjetiti da autor kritizira suvremeno obrazovanje iz arhaične, povijesne perspektive, a kriteriji i pozicija s koje polazi mogu nam se činiti suviše elitnima ili apstraktnima, ideja o obrazovanju kao o ozbiljenju duhovne i moralne dimenzije čovjeka je svevremena. Nije li krajnje vrijeme da ju prestanemo relativizirati?

Ružica Filipović/Knjigomat

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: