Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Koraci Antipoda i dalje koracaju

Posted by robertradamantsco on October 30, 2009

Malo smo brbljali, štipali se, zezali, no kako se glazba počela umirivati, tako su nam se ruke počele sve više približavati, polako kao što se i umirivala Sandersova dionica. Isprve su nam ruke samo kružile oko bokova, onda se njena približila mojoj na što se moja odmah našla među njenim nogama. Dok se ona otkopčavala, ja sam ju lagano draškao, vlažnu kao spužvu, i ona je isto tako počela dirati mene. Uskoro smo se počeli skidati, malo svaki sebe, malo jedan drugog, malo smo se dirali po tijelu, malo među nogama, sve polako, fino u ritmu muzike: bila je kao naručena! (Mislim, muzika…) Kako smo se već bili posve priljubili jedno uz drugo, ona je uhvatila moj kurac i stavila si ga u picu, ja sam ju polegnuo na leđa i konkretan akt je počeo. Malo smo bili u tom položaju, pa onda ona na meni. Kad sam joj počeo oblizivati bradavice koje su bile krute kao bodež na puški, ona se sva tresla kao pneumatska bušilica od krvi i mesa. Mijenjali smo tako te položaje i brzine sve u ritmu muzike, baš kao da izvodimo kakvu predstavu za nekog bolesnog bogataša koji se valja u vlastitoj dekadenciji kao u mulju. Kako je ona počela svršavati tako sam ga ja izvadio, još ga malo natezao i stao svršavati po njoj: među njene noge, po bokovima, pupku, sisama…

 

To je bilo jedno od onih jutra koja su naelektrizirana kao da će svaki čas udarit grom, samo što puca sunce poput kilometra dugačkog reda petardi. Pravo prolječe na vrhuncu. Oko deset i nešto sam izletio iz stana kao raketa i jurio ulicama još uvijek omamljen od sinoćnjeg mozganja da što je sa Anyrjom. Morao sam ju vidjeti, pod hitno, pošto-poto, što prije i što brže. I zaista, ima nešto u tome kad vam ne vraćaju poruke i pozive iako dobro znate da je ta slatka ali bombastična kemija među vama: tada vas takve situacije još više izluđuju! Maurice me cijelu noć radi te moje grozničavosti podbadao, podsmijehivao mi se i uopće, pilio mi živce do ruba. I sad su me živci pilali, jer em me pralo to naelektrizirano sunce, em ta cijelonoćna grozničavost, em činjenica da opet nemam za poruku, a kamoli za poziv. Ništa, rekoh, pitat ću bilo koga, jebe mi se! Zaustavio sam nekog lika čija je pojava savršen primjerak skejterskog đira, gotovo mu naredio da skine slušalice sa ušiju i nažicao ga mobitel. I zamisli čuda: Anyrja se javila! Isprve nisam znao što reći, nešto sam počeo nevezano brbljati, više za sebe, no onda sam se pod oštrim pogledom skejtera pribrao i započeo neki smislen razgovor. Pa zašto se nije javljala? Gdje je bila cijelo vrijeme? Ma! Neka ne pitam, kaže mi tonom hvatanja za glavu, uletjela je na turneju sa nekim bendom (muzika: kombinacija jazza i makedonskog ethna sa dosta elektronike), sve to naravno posve slučajno, onako, dok je izašla na kavu, kava se pretvorila u nekoliko piva, skompala se sa bendom i to je to. Bili su u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Subotici, Beogradu… Ma neka ne pitam. – Fakat ti nije dosadno a? – rekoh – A gdje si sad? – U „Krivom putu“ je i upravo se dogovara za neki stan s nekim likovima; bili bi kao cimeri. – Eto me, dolazim odmah! – brzo sam odgovorio, vratio mobitel i prije nego što sam se uopće uspio snaći našao sam se pred onim golemim ulazom u „Krivi put“. Odmah sam uočio njenu bujnu, kao ugljen crnu grivu između koje se razvlačio osmijeh kao suncem opaljen žal. Čim me je vidjela, odmah je prekinula sav razgovor, brzo doletjela do mene i – zagrlila me. Samo tako… A upravo taj ustvari posve prirodan čin me je tako emocionalno pogodio da sam se iznutra sav nekako blesavo rastopio; baš kao kakvo dijete. Dakako, te sam emocije ipak sakrio, bar do određene mjere, no ne zadugo, jer pred Anyrjom ne da niste mogli sakrivati osjećaje, nego je to pokraj nje tako glupo, to se čini tako besmisleno, da to jednostavno ne možete učiniti. Ona ima tu čudesnu sposobnost od vas učiniti upravo ono što jeste, a to je po meni jedna od najvećih sposobnosti uopće. Morati se pred ženom pretvarati zna biti zanimljivo, igrati sve one igrice, ona sva zavođenja ispod površine, no još više me fascinira – ustvari to me upravo istinski fascinira – kada pred ženom ne morate ama baš ništa glumiti. Kao da ste pred svecem ili kurvom, jer u oba slučaja nema nikakvog smisla pretvarati se. Otišla se samo pozdraviti sa onim svojima, odmah se vrativši sa dvije pive i dvije rakijice. – Ovo moraš probati – kaže podizući svoju čašu rakije – Ovo sam dobila u Sarajevu. Nevjerojatna cuga, prefina a odlično puca. Uopće ne kužim kako mi je uopće nešto ostalo. Ustvari – i tu prasne u onaj svoj tihi ali ipak eksplozivan smijeh – donijela sam doma čak pola litre. Ha! Ko je rekao da nema čuda a? Ajde, da se kucnemo!

– Za turneju, Sarajevo, i – i tu značajno zastanem – za povratak! – Ona se samo slatko nasmiješila, tiho rekla „da da“, pa smo se kucnuli i ispili taj uistinu odličan primjerak rakije. – I – rekoh – kako je bilo na turneji? Iako mogu misliti…

– Ah… – umornom sanjvišću me je prekinula – Bolje ne pitaj. Svašta, stvarno svašta. U Beogradu smo završili na murji, neka glupost radi paradiranja po centru, i već kad sam se ali fakat usrala, počela je fešta. Nevjerojatno! Murjaci probali moju rakiju, poludjeli i odmah izvadili nešto svoje. Nešto… ma nemam pojma što je to. Fakat nemam pojma niti je iko od nas imo’, ali kad je to počelo pucati… A joj. Ostali smo tamo na murji do jutra i poslije toga tako pijani krenuli dalje, skoro se razbili radi neke isto pijane babe i… Ma. Pustimo to. Ima vremena za te priče. – I tada me pogledala na takav način, da sam u jednom trenu vidio gotovo sve što će se između nas dogoditi: upravo mističan osjećaj! Rijetko kad sam tako nešto doživio. Vidio sam kako ćemo se sastajati, malo kod mene, malo kod nje, tj. kod njenih frendova, sve to potajno, u skrovitosti od drugih očiju koje uvijek tako halapljivo žele svu vašu intimu posisati i kasnije ju upravo onima pokazati, tko za to najmanje smije znati. Gotovo da sam čuo Sandersa kako svira u polutami moje sitne sobe (nakon što sam Mauricea otjerao k Heleni ili šta-ja-znam-gdje), vidio sam jasno kao dan kako smo izbjegavali njenog…

I opet! Opet trčim pred rudo; i stoga, malo ćemo usporiti i reći ću lijepo polako kako sam u jednom trenutku šutnje rekao: – Znači tražiš cimere?

– Ah… Da. Ne da mi se više biti s onim freakovima, izluđuju me. Čak ni danas tamo najradije ne bih otišla… – To je rekla polako i smireno pri tome me krajičkom oka znatiželjno promatrajući, i iako sam često puta u takvim situacijama upravo mutav, ovog puta sam samo istim tonom rekao: – Pa, i to se može riješiti. Znam ja nekoga tko danas treba cimericu. – I uskoro, nekih sat vremena kasnije, završili smo u mom stanu odakle sam Mauricea (koji je opet buljio u monitor u onom svom transu sav okružen dimom hrpom popušenih pljuga) doslovno otjerao van. Onako brutalno, agresivno, gotovo fizički agresivno. Tu uistinu nije bilo šale, i to je čak i Maurice uočio što mu se i veoma očito vidjelo na faci, pa je bez riječi samo pokupio jaknu, nešto CD-ova, sendvič i otišao. Samo je još tik pred zatvaranjem vrata tiho promrljao „mislim, koji lik…“. Na to smo ja i Anyrja, koja se za cijelo to vrijeme jedva suzdržavala od smijeha kao da je na sprovodu, na tu smiješnu Mauriceovu pojavu smo prasnuli u tako histeričan smijeh kao da smo vidjeli kako su princu Charlesu za vrijeme govora skliznule hlače pred cijelim narodom. A i sa nas je počela odjeća klizati, ne odmah, ali nakon što smo se zavalili u fotelju, natočili si crnjaka i pustili Pharoaha Sandersa, Boilerse, Modern Jazz Quartet i sl., vibracije su počele raditi svoje. Dakako, prvo smo smotali pljugu koju je Anyrja donijela iz Bosne – za posebne prigode, kako je rekla. Malo smo brbljali, štipali se, zezali, no kako se glazba počela umirivati, tako su nam se ruke počele sve više približavati, polako kao što se i umirivala Sandersova dionica. Isprve su nam ruke samo kružile oko bokova, onda se njena približila mojoj na što se moja odmah našla među njenim nogama. Dok se ona otkopčavala, ja sam ju lagano draškao, vlažnu kao spužvu, i ona je isto tako počela dirati mene. Uskoro smo se počeli skidati, malo svaki sebe, malo jedan drugog, malo smo se dirali po tijelu, malo među nogama, sve polako, fino u ritmu muzike: bila je kao naručena! (Mislim, muzika…) Kako smo se već bili posve priljubili jedno uz drugo, ona je uhvatila moj kurac i stavila si ga u picu, ja sam ju polegnuo na leđa i konkretan akt je počeo. Malo smo bili u tom položaju, pa onda ona na meni. Kad sam joj počeo oblizivati bradavice koje su bile krute kao bodež na puški, ona se sva tresla kao pneumatska bušilica od krvi i mesa. Mijenjali smo tako te položaje i brzine sve u ritmu muzike, baš kao da izvodimo kakvu predstavu za nekog bolesnog bogataša koji se valja u vlastitoj dekadenciji kao u mulju. Kako je ona počela svršavati tako sam ga ja izvadio, još ga malo natezao i stao svršavati po njoj: među njene noge, po bokovima, pupku, sisama… Jedino sam lice izbjegao na što je ona morala baciti za nju tipično polusarkastičan komentar: – A što? Sad smo kao fini a? – Na to sam se zdušno nasmijao, otišao do stola i natočio nam svakom po čašu rekavši: – Zaslužili smo zar ne?

– O da… Nakon fizičkog rada mora ići neka cuga. I pljuga. – Ja sam odteturao do WC-a obaviti svakakve stvari. Bio sam tamo nekih pet-šest, možda i deset minuta, i za to vrijeme su mi se takve stvari odigravale u glavi da to sad uopće ne mogu niti približno ponoviti. Samo znam da sam se u jednom trenutku prenuo kao iz transa, sjetivši se da je ona tamo u sobi, ja ovdje već ni ja ne znam koliko dugo, okenuo se, otvorio vrata i krenuo k njoj s čašom govoreći: – A onaj Maurice. Jel si ti to vidjela? Otjerali smo ga kao pseto hehe…

– Ne, ti si ga otjerao kao pseto molim lijepo – svečano odvrati rukom me pozivajući k sebi, kad se odjednom otvore vrata stana i upada – moj bratić Janko! Oči mu izbuljene, vilica obješena a tijelo svo ukočeno. A ja i Anyrja, malo gledamo njega, malo jedno drugo, ja stojim sa časom, ona sa polusmotanom pljugom: goli kao od majke rođeni. I nakon nekoliko mikrostoljeća nas dvoje smo prasnuli u tako urnebesan, tako histeričan i lud smijeh da se meni gotovo sva čaša prolila, njoj sve iz rizle, a Janko je svejednako onako stajao, buljio u nas i odjednom, kao grom iz vedra neba, i on prasnuo u isto tako ludi smijeh. Nas troje se tako smijalo nekih tri, četiri, možda i sedam minuta – tko bi ga znao – i tek smo se onda počeli polako umirivati. – Mislim Robi, – reče Janko iskreno veselo – ovo još nisam vidio. Ma, nitko koga poznajem ovo još nije vidio. Zar niste znali da se vrata mogu i zaključati? Hehehe… – Nakon što smo se nas dvoje golih zagrnuli plahtama, sjeli smo se za stol i natočili svakome po čašu. – Čuj Robi, znaš zašto sam došao. Jel’ da da znaš? – Ja nisam imao ni najmanjeg pojma zašto je došao. – A jebote – reče on – Eto! – i baci na stol pedeset eura! Nisam ni stigao ništa reći već je Janko nastavio: – Gle, ovako stvari stoje. Tvoji starci su stvarno zabrinuti za tebe, a i ja sam. Gdje si cijelo vrijeme? Stvaraš velika djela? Mislim, kužim ja to, ali mora se i od nečega živjeti. Gledaj, ja ti sad neću tu solit pamet ili šta ja znam šta srat. Samo sam ti došao pomoći, kužiš? Znam da krpaš kraj s krajem, i Ok, ja ću ti uvijek pomoći: kad ću moći. Ali znaš, jednom moraš i ti nešto učiniti. Eto, kad si zadnji put bio kod starca? Oprosti curo – reče okrenuvši se Anyrji koja je samo ležerno mahnula rukom, izustila jedno tiho ništa i dalje se samo smijuljila. – Samo, Robi.. – nastavi on – Ma! Neću vas smetati. Ajde se vi samo zabavljajte. Ali Robi, ajde me jedan dan nazovi, može? Trebali bi se naći, ne sad radi ozbiljnih razgovora, ti sve to ionako znaš, nego ono, ipak smo familija, zar ne? Ok, idem ja. Ajde pozdrav. – I jedva da smo ga stigli odzraviti, on se na vratima okrene, pogleda nas, nasmije se, kimne glavom lijevo-desno i tiho kaže: – Dobri ste, dobri ste… – i tada je nestao: naglo i tiho kao što je i došao.

Taj događaj je još dugo bio tema zajedničkog cereka i zajebancije između mene i Anyrje, još smo se valjda stotinu puta na to veoma slatko nasmijali. Obrati kao recimo ovaj podsjete vas da stvari nisu ravno nacrtane; nijedan trenutak nije bez svojeg specifičnog iznenađenja. Eto, još to isto jutro sam bio gotovo očajan u svom stanu, ovom istom gdje su se kasnije odigrali neki od najboljih trenutaka mojeg malog života. To isto jutro sam čamio na ovom istom divanu i razmišljao kako je sve zamršeno, gdje je Anyrja, kad ću ju opet vidjeti – čak i da li ću ju uopće opet vidjeti – i inače, sve mi je to jutro bilo kao bez boja, neki otrcani i depresivni crno-bijeli film. A onda! Kako se sve brzo okrenulo na bolje! Ne samo da sam konačno našao Anyrju, nego smo odmah i završili kod mene, što će reći da su se doslovno ostvarila sva moja sanjarenja – i onda još Janko i onih pedeset eura!

– E ako ovo nije jackpot od dana, onda ne znam što je. – rekoh Anyrji mašući sa novčanicom entuzijastičan kao dobitnik na lutriji – Robi – reče ona na to veoma smireno i još više sigurno – Bez obzira što radio, koliko god ti vodio kaotičan život, tebi će se sreća uvijek osmijehnuti. Jednostavno ne može biti drugačije. – Upitah ju uistinu znatiželjan zašto bi to bilo baš tako, i ona odgovori: – Gle. Tebi stvari kao što su novac ili reputacija ništa ne znače, i zbog toga ćeš uvijek dati i zadnju kunu – ako baš treba. Nećeš ju tražiti natrag, jednostavno ćeš ju dati. To je sve. Ti imaš mentalitet sveca, samo što si poročan do bola hehe… Ali šta god da jesi, ti to pred nikim ne skrivaš, ti nisi fejker, a to ljudi jako cijene, i više nego što ti misliš. I zbog toga, uvijek će se naći neki lik kao eto sad tvoj bratić koji će imati tu neodoljivu potrebu pomoći ti. To je taj tvoj šarm… – Na to nisam ništa odgovorio, samo sam joj se polako približio i ponovno se priljubio uz nju: uslijedila je repriza maloprije ispričane scene.

Njeno tijelo što se savija poput tankih grana, njene usne sočne poput jagoda, i taj um, to ludo čudo što vas u jednom jedinom trenu može izbaciti iz takta – samo tako, kao dok pucnete prstima – to je ta magija! Nije Anyrja samo začarala svoje roditelje; ona je začarala mnogo više njih, a trenutno sam ja vjerojatno na prvom mjestu njenih magičnih djelatnosti. Ušla mi je pod kožu. Skroz na skroz. Ali i ja sam njoj ušao pod kožu, ušao sam takoreći na stražnja vrata, tiho joj se prišuljao i polako, veoma polako i vrlo senzitivno ju počeo masirati. To je masaža što je obilježena višeznačnim simbolizmima. To je ono što nas pali kad već gorimo, onaj ludi osjećaj čiji sadržaj nas ispunjava poput rođenja djeteta: u jednom trenu konačno shvatite što znači kopernikantski obrat. Da, tada to shvaćamo: ako možemo, ako možemo…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: