Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Archive for November, 2009

The Observer o ukidanju zabrane pušenja u Hrvatskoj

Posted by robertradamantsco on November 29, 2009

Preuzeto sa monitor.hr

“To je miris crnog balkanskog duhana, ali i miris pobune i prvog primjera uspješnog odupiranja otkad je ideja zabrane pušenja počela kružiti razvijenim svijetom”, piše Euan Ferguson za The Observer, komentirajući fotografiju snimljenu tijekom stanke u zagrebačkom HNK-u, a na kojoj balerina odjevena u baletnu suknju puši cigaretu u kafiću. “Što su Balkanci ikada napravili za nas? Dok nisam vidio ovu sliku, rekao bih – prokleto malo. Bijes, ratovi, vampiri, loša hrana, onečišćene rijeke, diktatori, sumnja, osveta i strah te jedini dio svijeta – luda sjeverna Albanija – gdje sam doživio da mi u hotelu ponude pištolj za zaštitu, budući da su izgubili ključ. Ali Hrvatska se pobunila protiv zabrane pušenja u kafićima i jednostavno nastavila pušiti. Zabrana je sada ukinuta. Srčani mali Balkanci. Ima nade.”

Advertisements

Posted in Uncategorized | Tagged: , , | Leave a Comment »

jedan emo dio

Posted by robertradamantsco on November 28, 2009

– A vidi njega. – reče Mario – Ko’ da je posran. A šta je tebi, ti neugojena spodobo? – Rekoh da ništa ne pita, da je sve OK i neka mi doda čašu nečeg. – Može ovo? – odvrati Mario i izvadi onaj svoj apsint, tu zelenu tekućinu čiji vas kemijski sastav pretvara u poludjelog vizionara. I vizija se zaista stvorila: sa druge strane prostorije se začulo glasno praskanje stakla, nakon toga hrpa distorziranih glasova, vika na sve strane, i nakon nekih par minuta pojavila se Ivka. Ivka, ona ista koja je onda tulila za Mariom, koja je kasnije odlepršala u neke prviatne sfere i koja sad ovdje kroz te iste sfere traži ono što je već dobila ali čega joj nije dosta: Maaarijooo… Kad se Ivka pojavila kod nas nastao je uvod u vrhunac ludila, i nakon toga… pa… kaos. To je to, kaos. Ivka je navlačila Maria, Fiona ju je smirivala zbog čega je ova još više odlijepila i počela lupati nogama, rukama, ramenima, glavom, ukratko: krš i lom u jednoj običnoj sekundi koja je izazvala ljutu strast neke debele žene u obliku nilskog konja, i ta je žena tresnula Marija po glavi svojim ogromnim dlanom rekavši da što gura malu (Ivku), Mario je pao na Fionu, ona na neke druge likove, i tako, jedna obična sekunda je napravila rusvajl od šamaranja, guranja, deranja, ukratko: upravo ona scena u kojoj ne želite glumiti. Da, obična sekunda, sekunda toliko snažna da me odmah katapultirala na drugi kraj prostorije. Odjednom sam stajao negdje među nekom punkersko-new metal ekipom, a tamo je bilo i nekoliko darkera u stilu gotičke romantike čija kao neprobojna tvrdokornost samo prikriva barbiku u njima. I da, sa strane neki partyjaneri koji su samo mahali rukama i kroz svoje sunčane cvikere gledali svijet sa neke niže razine mainstream zvijezda. Divnih li iluzija, pomislih, i kaosa, baš jebeno opak tulum, i taman kad sam krenuo dalje netko me je povukao za rukav. – Robi, ajde pliz sa mnom. – Anyrja je stajala do mene držeći me za rukav i počela me voditi dok nismo došli do jedne sobe u kojoj se hvatalo nekoliko parova a neki drugi pak cugali vino i snimali cijeli taj inspirativni prizor. – Jebote, šta je ovo? Rimske orgije? Holivudski tulum? – Anyrja me samo odvukla dalje dok nismo našli jednu malu sobicu na katu i koja je za divno čudo čak bila prazna. Štoviše, u kutu sam uočio jedan malen muzički stup i nekoliko cd-ova, odmah sam zatvorio vrata, preskočio krevet i kopao po cd-ovima dok nisam našao Portishead. Savršeno, pomislih, savršeno koliko i užasno, jer ću se na tu divnu ali tugaljivu muziku raspekmeziti kao kakav sentimentalni starac kojeg još samo sjećanja održavaju na životu. Jebeš sve, rekoh u sebi i zavrtio taj lagani trip hop bend na što me Anyrja tobože prijekorno pogledala uz što joj je titrao slabašni osmijeh, izraz koji je reflektirao cijelu tu zamršenu situaciju u koju smo se uvukli. Ili je ona nas u sebe uvukla? – Što misliš, Robi – tiho me pitala nakon što se polako smjestila pokraj mene na krevetu – koliko mi utječemo na ono što nam se događa? Da li uopće utječemo na bilo što, ili samo plutamo kako nas voda nosi? – Da, ta cura je imala iste misli kao i ja, ona je imala pogled duboke zamišljenosti koji je fiksirala u moje oči, kao da želi da joj ne odgovorim riječima već pogledom koji ne može zaista lagati. – Behind blue eyes. – rekoh nakon nekoliko trenutaka tišine na što ona nije ništa rekla, već samo još dublje prodirala u mene svojim nevidljivim zrakama. – Znaš, ta me stvar uvijek raspekmezi. Ne zato jer su snovi empty, ili radi to be the bad man, sad man ili što god. Stvar je u tome da se pitam da li itko zna što se događa iza nečijih očiju. – Zastao sam na tren, Anyrja me zagrlila i rekla da je to zajebano pitanje. – Ali – nastavi tiše i sporije – ja znam da želim znati što se nalazi iza tih tvojih plavih očiju.
– I ja što je iza tvojih. – pa onda nešto vedrije – Zajebana je ta plava boja, zar ne? – Na to smo se lagano nasmijali, počeli se polako maziti i govoriti kako želimo znati sve jedni o drugima, svaku crtu na ruci, na ramenima, leđima, bokovima. Željeli smo znati svaku misao, svaki instinktivni poriv, svaki refleks… Željeli smo ući jedno u drugo, stopiti se i samo tako plutati kroz svijet kojeg smo sami stvorili. Željeli smo zaustaviti trenutak, zalediti ovo Ovdje i Sada, ostati u toj idealnoj sferi fluida kroz koji smo tekli poput tihih potočića u još netaknutoj prirodi. Izvanjski svijet više nije postojao, sve je isčeznulo, sve nestalo. Ostali smo samo mi, nas dvoje otpadnika skrivenih u jednoj maloj sobi koju smo pretvorili u vlastiti svijet po našoj mjeri. Ne znam koliko smo dugo ostali u tom stanju stopljene mašte, možda pola sata, možda tri, a možda i tjedan dana. Osjećaj vremena smo ostavili u drugoj dimenziji, no nažalost, mi nismo bogovi, i stoga su i naše konstrukcije samo ljudske, pa je naše lebdenje kroz maštu prekinuto izrazito naglo i grubo: mobitel je zazvonio. Anyrjin. Viktor. Traži ju. Pa gdje je ona? I tako, ona se polako izvukla iz našeg zagrljaja, tiho promrmljala jedno emocionalno nedefinirano fuck i polako krenula prema vratima. No prije nego što je izašla, rekla je tiho, kao da ne želi da ju još netko čuje: – Znaš što je jednom rekao Miller? „Kod ove seks-pričeradi se o puno viš nego samo o seksu. To je elementarna snaga, isto tajanstvena i magiča kao Bog ili Universum.“ – Onda je zastala, na tren se zapiljila u moje oči i pitala: – Možda ne znamo što radimo, ali jedno znam sigurno, a to je da se među nama ne radi samo o seksu. – Tada je otišla ostavivši me samog sa rojem misli u glavi koje su zujale strahovitom glasnoćom jednih masovnih prosvjeda. U tom stanju zaleđene usamljenosti ispod koje se zbivala revolucija golemih razmjera sam ostao ležati na tom krevetu, upijajući sanjivo-mistične vibracije Portisheada i natežući neko vino koje mi se našlo pri ruci. Vino je teklo niz moje grlo, teklo je niz moju bradu, moja prsa; vino je teklo preplavivši cijelu sobu, cijelu kuću, kvart, grad… Ništa ne ostaje pošteđeno od poplave kontradiktornih emocija, ma koliko velik bio ovaj svijet. Ništa, osim čvrst zid koji su izgradili Psi čuvari svijesti. Oni reže i na najmanju naznaku nekog dubljeg osjećaja, a njihova narav je poput marinca tako isklesanog da sluša bilo koju zapovijed. U ovoj Zemlji čudesa postoje Psi čuvari svijesti, njihovi Gospodari lutaka i saveznici znani kao Stvaraoci iluzija. Nikakav Tezej ili Herkules ne može se oduprijeti ovom demonskom trojstvu. Mi možemo ulagati napore, možemo se boriti, ali unatoč tome, svijet je stegnut kao osuđenik na smrt koji još samo čeka da se upali struja. Mi, obični ljudi od krvi i mesa, tu ništa ne možemo učiniti, jer su mobiteli, lijekovi i teorije predebeo zid da bi ga samo tako razvalili. Svaka i najmanja naznaka emocija i taj zid postaje još deblji, a da bi se borili protiv demonskog trojstva, moramo koristiti emocije. Kako onda probiti zid do njih? U svakodnevnici moramo nositi nasmiješene maske kako ne bi iskakali od zadovoljnog krda, i ukoliko razbijemo ijedan dijelić te čvrste sheme, naći ćemo se ili na zidu srama ili u ludnici. Ali, kada izrazite svoje protivljenje toj shemi demonskog trojstva u obliku kvalitetno izvedene umjetnosti, onda vas nagrađuju Nobelovom nagradom, nagradom nazvanu po izumitelju dinamita. Jednom, dok smo tako sjedili i razgovarali o toj temi, ja sam izvalio nakon što sam šutio nekih dvadeset minuta: – Meni, kad bi ikad dali tu jebenu nobelovu nagradu, ako bi se to nekim čudom dogodilo, ja bih se zahvalio, rekao da sam polaskan, i onda bih ju odbio. – Zašto? Speglana odijela što sjede u svojim ložama i promatraju ovu veliku predstavu zvanu Igra čovječanstva, nikada ni prstom nisu mrdnuli da bi popravili stanje stvari koje je krajnji užas i bijeda. Oni samo plješću odličnoj izvedbi kada nekoliko vodova rasture neke šijite, kada netko pobije cijelu obitelj ili kada nikne neprirodno sjeme što će zaraziti tisućljećima autohtonu i suverenu agrokulturu. I kada se tu i tamo pojave neki entuzijastični idealisti znani i kao aktivisti i kada pokušaju ispraviti makar i jedan najsitniji detalj u Igri ćovječanstva, jedino što speglana odijela rade je cerekanje iza svojih maska groteske i egotripa. Ta ista speglana odijela, kada ne sjede u ložama u ovom velikom kazalištu, oni onda pak sjede za okruglim stolom i igraju šah sa ljudskim sudbinama. I ta ista speglana odijela odlučuju tko će i za što dobiti nagradu. I kako bih onda mogao prihvatiti njihovu najveću nagradu, kada je to ustvari njihova najveća poruga? Zar da još budem i klaun pokraj činjenice da sam lutak? Da, njihovi zidovi su veoma debeli, i ja sam se emocijama ljubavi grebao po njima poput najvećeg psihopata, ali umor me svladao. Kako sam padao u san, ispred očiju mi se pojavljivala sad Anyrja, sad Damir, sad Fiona, sad Artur, i Sebastian, Falat… Cijeli red tih toliko poznatih lica se kretao u krugu oko mene dok sam ja tonuo u san sporošću galaktičkim promjenama.

Posted in Uncategorized | Tagged: , , , , | Leave a Comment »

ah this dark desire and cool stuff

Posted by robertradamantsco on November 23, 2009

yes, dark desire. ime moje zadnje stvari koju sam napravio i sad eto ju stavljam ovdje.  zasto takvo ime, pojma nemam. nije cak tako dark vibra u tom tracku, ali ok, nevermind. stvar opet ima hip hop ritam (u zadnje vrijeme volim takve ritmove raditi. mogu ispasti kul varijacje na temu), ima po meni bas mocan bassline i moze se slusati doma dok surfas po ghotic siteovima, ili u klubu gdje ce imati plesni efekt. ono, nesto kao audio-cura za sve.  anyway, eto link na to, a eto odmah i link na prvi dio seta “just cool stuff” nazvan jer je odsviran u bircu cool di sam imo promo svirku mog ep-a oximoron. fora kod ovog seta je da ima vise od 50 % moje produkcije, a tako nesto nisam odsviro od kad je ono bush izvalio u juznoj americi da mu je bas zao sto nije ucio latinski pa da sad moze drzat govor na njihovom jeziku. od te gluposti je proslo vec dosta vremena, no necu sad o tom texas rangeru, nego cu samo reci da sam bas zadovoljan tim setom. i ne, ne morate se bojati da je rijec o nekoj psihodeliji radenoj u laboratoriju nekog audio manijaka. stovise, par stvari su i za curice…

dark desire

Just Cool Stuff part I

Posted in Uncategorized | Tagged: , , , | Leave a Comment »

par commenta o Californicationu

Posted by robertradamantsco on November 22, 2009

Nekoliko komentara na kalifornikaciju

To nije samo priča o propaloj ili izopačenoj vezi, nego i o ljudskosti… I mnogo jebačine, droge, cuge, kurvi, zatvora, ukratko, o svemu što ide uz dobri stari rock’n’roll kao i uz sam život.

Hank Moody je klasičan primjer svoje vrste: uspješan romanopisac u krizi inspiracije, krizi obitelji, ali ne i krizi seksa, droge i rock’n’rolla. I po tome on ustvari i nije pretjerano originalna pojava kako na ekranu, tako i u književnosti ili bilo gdje drugdje. No, isto tako nije niti ništa novo da je sve već odavno ispričano, i da je razlog zašto te sve izrečene stvari uvijek nanovo imaju uspjeh  u tome što se svaka poznata priča može ispričati na nov, inovativan i originalan način. Stvar je u detaljima, u formi, izvođenju… To je ta stvar zašto je to OK serija. to make a long story short.

Read the rest of this entry »

Posted in Uncategorized | Leave a Comment »

par stvari od jedne…cure

Posted by robertradamantsco on November 22, 2009

nobody knows whats its like, to feel this feelings. well, necu sad cijelo vrijeme na engleskom, ali prva recenica, inace iz behind blue eyes od the who, nekako mi prva pada na pamet kada citam njene stvari. ne znam, mozda jednostavno svoje interpretacije vadim na licu mjesta, tipa intuitivno, da tako kazem. kako god, teme o kojima pise ova cura su one opcenite, one koje se svih nas ticu, nas, misaonih bica iz ovog jedinstvenog suncevog sustava. pitanja samoce, bliskosti, kontradikcija, ukratko, samog zivota: to su boje na njenoj paleti. no, da nesto kazem ovdje. mi cesto puta citamo nesto iza cega stoji necije ime, ali koliko mi zaista znamo o toj osobi? jednom je R. Bach zapisao:  mi sudimo o nekoj osobi u nekom trenutku njenog ocaja ili srece, praznine ili ispunjenja. medutim, mi ne znamo milijune i milijune odluka i posljedica koje su ovu osobu dovele sad tu, pred nase oci. hocu reci, citamo zivo slovo iza mrtvog imena. koliko puta ste se potrudili informirati o osobi koju citate i koja je ostavila na vas neki dojam? vrlo zanimljivo kad se malo bolje pogleda, zar ne? eto, ova osoba cije pjesme ovdje sad objavljujem me danas pitala da li smatram da je ta poezija iznad njenih godina. iako sam se onda poceo zajebavati na foru rimbauda i bla, sad, kad ponovno citam ovo sto cu kopi-pejstat razmisljam o onome sto sam joj odgovorio. rekoh: – gle, na to ti ne mogu odgovoriti, jer nisam profesor knj. pa da znam kako pise ekipa tvojih godina. kasnije je ona preformulirala pitanje, pa sam vec mogao lakse odgovoriti: dovoljno je reci da smo zavrsili na batmanu koji nikad ne placa za prozore koje je razbio prilikom svojih junackih pothvata. ok, priznajem: i spiderman je bio u shemi. whatever, skuzili ste da cura nema 27 godina i 2 braka iza sebe, i kako god tesko odgovoriti na njeno prvotno pitanje, mislim da mogu reci jednostavno – da. jeste, jer osjecaj iskustva koji imas kad to citas je prirodan, ono kao istinski, nepatvoren, kako vec zelite, ali svakako je efektno. a efekt u danasnjoj poplavi svega toga je tesko naci. pricam o pravom efektu, a ne o zapisivanju brbljarija na sudu. ili na intervjuu… rijetkosti su dragocijene zbog cega zlato  i ostalo drago kamenje ima takvu vrijednost – ne samo novcanu. naravno, danas svasta ima veliku vrijednost, instant zvijezde npr. eto, tu bi naravno i ova cura mogla proci kao pop rock zvijezda, samo sto ne zeli pokazati vise svog povrsnog aspekta hehe… ok, serem. fuck it. ako nema zajebancije, onda necu to ni raditi. no, point je da je ostavila dojam. cool. zivcan. impresivan. ok, moze i weird ako tako hocete.  anyway, eto par njenih stvari:

Read the rest of this entry »

Posted in Uncategorized | Tagged: , , , , | Leave a Comment »

misaoni izlijev iz Koraci Antipoda

Posted by robertradamantsco on November 19, 2009

Slijedeći dan, čim sam se probudio i na brzinu srknuo kavu, odjurio sam na poštu nadajući se nabaviti nešto para. Vrtio sam brojeve, nazivao ovog i onog, tražio novce i smišljao priče, i na kraju samo potrošio petnaest kuna na to zivkanje koje je rezultiralo jednom veoma debelo ispisanom nulom. Sve koje sam zvao izvlačili su se na sve moguće načine. Novac je umjetna zamjena za prirodno stanje potpune predaje, a budući da je potreba za novcem prerasla u gotovo primarnu potrebu, više se ne možemo jedni drugima predavati u onoj dječjoj bezuvjetnosti. Uzvišenost djelovanja lišenog želje za primanjem upravo kroz nemotivirano davanje omogućuje primanje: i to primanje u korist naših pravih, istinskih potreba. Sve ostalo čista je konstrukcija, jedna sintetička reprodukcija onog drevnog, iskonskog postojanja kada još nismo izletjeli kroz vrata raja. Princip obrnutog kretanja ostaje Velika Tajna, upravo zato jer ga nagonski shvaća svaki divljak, svako dijete, svi primitivni, svi potpuni autsajderi… Dokle god ćemo plesti visoko kompleksne kombinacije, nećemo biti u stanju makar približno shvatiti osnovne principe života u kojima je sadržano sve što nam je potrebno da konačno raširimo svoja krila, koja tako strpljivo čekaju svoj veliki trenutak rađanja. Nakon nekog vremena gotovo očajničkog razmišljanja od kuda-kako-gdje i zašto, izašao sam iz pošte… i počela je besciljna potraga. Uronjen u more misli, samo sam puštao da me noge nose vijugajući ulicama oko kolodvora. Iako sam se pokušavao sjetiti nekoga tko živi u blizini i tko bi mi mogao uskočiti s nekih pedeset kuna, svako ime ili slika ili bilo kakav obris nekog poznatoga, sve što bi mi palo na pamet poništavalo se u uzajamnom sudaranju psihotično brzinskog naviranja. Prijepodnevna gužva je bila u punom zamahu, sve je jurilo i trubilo i škripilo, posvuda su tekli potoci ljudi, te divlje struje što su me nosile poput otkinutog komada drva. Hvatao sam poglede, sitne titraje na facama, nagla skretanja, brzinske promjene već odavno izračunate i jasno predodređene, a ipak, potpuno nepredvidljive. Posvuda bjesomučna jurnjava kroz sintetički raskoš i reklamno blještavilo. Programatski indiferentno odvijanje, pod akceleracijom navinuta masa, zapljuskivanje intenzitetom mehanicističkog djelovanja. S rojem muha u glavi zaustavio sam se na Zrinjevcu, pokušavajući posložiti stvari u nekakvu smislenu sliku; ili makar u jedan konkretan oblik: (Fantazmagorija je najbolji bend: nikad ne prestaje svirati i nikad ne svira isto!) Vrijeme je prolazilo i tok se odvijao. Pozornošću starog lovca promatrao sam rulju i ustanovio da sam vjerojatno jedini koji luta bez ikakvog pravog cilja; nitko, čini se, nema niti najmanjih financijskih problema, a da ne pričam o egzistencijalističkim. Svima je pažnja točno fokusirana, kreću se po uhodanoj crti bez i najmanjeg odstupanja. Samo tu i tamo koji klošar, ili cigan, koji ispada iz opće slike. Obuzela me odvojenost. Izrazita i veoma snažno konkretizirana odvojenost u kojoj sam stajao poput pripadnika druge vrste; jednog slučajnog posjetioca čiji su osjećaji na visokoj točki čuđenja. Stranac u potpuno tuđoj zemlji, ukopan na mjestu i sa izbuljenim očima, samo promatrajući bizarnost prizora koji se ispred njega odvija u istančano modeliranoj uhodanosti. Tako fokusiranog pogleda ispred sebe, vidno polje se širi kao moćna krila velikog jastreba. Kričavo šareni natpisi isijaju svoje namjere, njihova ekspanzija grabi nemirne točke na licima prolaznika; i izlozi, poredani poput predsjedničke garde, šapuću zavodljivim glasovima; oni nude svoju utrobu, tu brižno pripremljenu hranu za izvještaćenost gradskih krvnih tjelešca: kurve, skrivene iza betonskih zavjesa, kopiraju radnju izloga – ali pošteno, i nenametljivo, zdravo… Posvuda masa ljudstva brza, u propisanoj dužnosti traži, gleda; svi trče za nečim, grabe što stignu, nagonski brzo kupuju. I sa svoje desne strane ugledam tipa, šešir mu čvrsto nabijen na glavi; ispod šešira se ocrtava dlakavo, gotovo skriveno lice ogrnuto visokom kragnom koja izbija iz stare, istrošene jakne. Prekriženih nogu on sjedi na betonu, žilama prošaranim prstima svira gitaru, sve neke vesele melodije bezbrižnosti. Ispred njega bejzbol kapa, u njoj nekoliko sitniša, i ispred te kape munjevito tapkaju noge, mnogo noga, stotinu noga mahnito tjerane silama formulara, ugovora, dionica, budilica, satova, svih mogućih imperativa… Taj čovjek sjedi na betonu umornog izraza kao sam teret zemlje, on svira vesele popjevke polusklopljenih očiju sporošću duhovne promjene svijeta, ali nitko ne obraća niti najmanju pažnju na tog izdvojenog primjerka ljudske vrste. Simbolički značaj toga čovjeka je približno toliki kao što je groteskna pojava jednog čovjeka-sendviča. Ili prodavača novina, koji, tik do onog bogalja, stoji i viče: – Istraživanja pokazala da dvije trećine Hrvata nema dovoljno za osnovne životne potrebe. I tu se novine halapljivo grabe, tamo se ulazi u butik, gužva za kasama se gomila, kombiji škripe kočnicama, brzo se istovara roba za dućane. Tu se gomila smeće, tamo dućani, i sve se potencira bjesomučnošću jedne fatalne ospesije. Svi se nalaze u toj igri; igri besmislenoj kao govor shizofrenika, ozbiljnoj kao smrtonosna epidemija. Jesam li ja lud zato što ne držim korak?

Posted in Uncategorized | Tagged: , , , | 3 Comments »

20.11. @ Cool promo party of Radamants EP Oximoron

Posted by robertradamantsco on November 17, 2009

ovaj petak, 20.11.09′ ce se u sad vec legendarnom i planetarno poznatom bircu Cool odrzati promo party EP-a naziva Oximoron producenta, dj-a i promotora elektronske mjuze Roberta Radamanta. trenutno taj oximoron ima 1114 preslusavanja i 109 downloada sto nije sad nesto extra impresivno, ali je opet poprilicno dobar rezultat u usporedbi sa mnogim drugim albumima. o kakvoj se mjuzi i uopce albumu radi stoji ovdje , a o kakvom labelu je rijec mozete vidjeti tu. anyway, osim sto ce svirati r radamant, za mixpultom  ce provoditi par sati veoma kvalitetan techno-minimal dj Shteker koji ce zapoceti party i onda prepustiti radamantu pult. dakle, mozete ocekivati od techna i minimala preko electra, breakbeata i dubstepa do glitch hopa i drum’n’bassa. uglavnom, za sve pomalo, za nikog previse. i da, jos jedna sitnica. meni, tj robertu radamantu je 19.11 rodendan – ne pitajte koji jer cu dobit krizu identiteta:)) – tako da je to ujedno i rodendanska proslava. da ce cuga biti jeftina ne moram niti spominjati, ali ono sto bi mozda trebalo spomenuti je da ce EP oximoron biti prisutan i u fizickom izdanju, dakle: bit ce cd-ova za kupit po bolesno skupoj cijeni od 4.99 kn, i osim sto cete za tu pokvarenu cijenu dobiti glazbu, taj cd ce krasiti odlican dizajn od naseg top dizajnera, profi novinara i povremenog dj-a antonia hadrovica iliti elfa.  i da, jos jedna sitnica: bit ce odredena kolicina besplatnog bambusa kojeg ce rodendansko dijete dofurati i dijeliti samo izabranima, sto ce reci: svima:))

ok, a sad link: Oximoron

ok, to bi uglavnom bilo to. dodite, dovedite svoje frendove, frendice, sestre, bracu, unuke, djedove, pse, macke, hrckove, sve sto god zelite osim politickih flyera i egomanjiackih frajera. ok, malo serem.

see ya, be nice one to each other and whatever you do, dont be just another brick in the wall.

free the sounds, and you’ll free your minds

Posted in Uncategorized | Tagged: , , | Leave a Comment »

cl-007_Various_Artists_-_Crazy_Compilation2

Posted by robertradamantsco on November 7, 2009

da, opet taj VA, njihove kompilacije ciji se broj vjerojatno proteze u beskonacnost. medutim, ova ovdje, VA crazy compilation2 je pravo osvjezenje: electronica, glitch, electro, idm, atmosphere itd su samo neki od zanrova koji su setu nasli.  ovu zanimljivu kompilaciju je izdao Crazy Language records na archive.org-u na, pa razumije se, free download, i vec je danima na mojoj tracklisti. ima nekih trackova koji su skroz spaljeni, neki pak skroz emocionalni, neki snoviti, neki ovo neki ono. meni se npr posebno svida  migloJE – Dew-m.Baritas, ili npr. Spenza – Gob (koju sam znao i prije cesto zavrtjeti u glitch hop setovima), pa je tu Nikka – Electric Force, stvar u dobroj staroj maniri atmospheric-trip hop-electronice. ukratko, eto sto kaze sam izdavac: Crazy Language releases this inspiring compilation of IDM Electronica. Producers from unexpected corners of the earth surprise with a remarkable range of sounds.  It’s a sonic excursion that moves from ambient  film-soundscapes to abstract glitch, all accompanied  by more than a few quality beats. Check it!

pa da ne duljimo, eto VA crazy compilation2

Posted in Uncategorized | Tagged: , , , , , , | Leave a Comment »

Glow Tonight: party suvremene elektronike sa duhom dobrog starog ravea

Posted by robertradamantsco on November 2, 2009

14.11. ove godine ce se odrzati jedan od najzanimljivih glazbenih evenata na ovom podrucju europe. ok, ne bas cijele europe, ali hrvatske ziher. na spomenuti datum ce se u klubu Monte Serpente koji je u Puli odrzati  party naziva glow tonight, i tamo ce se moci cuti zanrovi tipa glitch hop, dubstep, crunk, breaks, fidget, garage, trance i naravno drum’n’bass. da, fakat ce se svi ti pravci suvremene elektronike moci cuti na jednom mjestu, stovise, na jednom flooru. bit ce to svedski stol elektronske mjuze. ok, kazete, a ko ce sve svirati? mozemo redom: marijas & matej, filip motovunski, robert radamant, mic hell i rio. uglavnom, sve ekipa koja je proharala po hrpi festivala tipa playground, sloboda stvaralastvu, life celebration, future nature i bla bla. ok, a sad ajmo biti malo autoironici i reci da ovo nije nikome tek treca svirka. ili drugim rijecima, svim izvodacima je svirka hrana a mix pult pribor za jelo, tocnije: za kuhanje. ok, skuzili ste point…

ali tu prica ne staje, jer se iza partyja ustvari krije odreden sociolosko-aktivisticki koncept, no njega najbolje da sami organizatori objasne. dakle:

Read the rest of this entry »

Posted in Uncategorized | Tagged: , , , , | Leave a Comment »

noise hop sa dodacima glitcha i industriala

Posted by robertradamantsco on November 2, 2009

naslov otprilike opisuje o cemu se radi. ok, ne sasvim, tako da cu malo poblize objasniti stvar. rijec je o tracku koji je isprve trebao biti remix jednog noisebenda, tj neka vrsta klupskog megamixa svih njihovih stvari. na kraju je to ispala sasvim  drugacija prica te je sad stvar za sebe. no ipak dominiraju noiserski loopovi pa sam ju stoga nazvao hexen hop kako bi asocijacija na bend cije sam semplove koristio bila sto jasnija.

da se razumijemo, stvar nije neko remek djelo, ali je meni osobno bas fora. ima groove, snagu, beat, ma: spaljena je. anyway, ako volite underground hip hop, glitch hop i opcenito glitchersku elektroniku, ovo ce vam ziher sjesti. i eto, doslo je vrijeme da sjedne i link na stvar Hexeb Brutal

 

 

Posted in Uncategorized | Tagged: , , | Leave a Comment »