par commenta o Californicationu

Nekoliko komentara na kalifornikaciju

To nije samo priča o propaloj ili izopačenoj vezi, nego i o ljudskosti… I mnogo jebačine, droge, cuge, kurvi, zatvora, ukratko, o svemu što ide uz dobri stari rock’n’roll kao i uz sam život.

Hank Moody je klasičan primjer svoje vrste: uspješan romanopisac u krizi inspiracije, krizi obitelji, ali ne i krizi seksa, droge i rock’n’rolla. I po tome on ustvari i nije pretjerano originalna pojava kako na ekranu, tako i u književnosti ili bilo gdje drugdje. No, isto tako nije niti ništa novo da je sve već odavno ispričano, i da je razlog zašto te sve izrečene stvari uvijek nanovo imaju uspjeh  u tome što se svaka poznata priča može ispričati na nov, inovativan i originalan način. Stvar je u detaljima, u formi, izvođenju… To je ta stvar zašto je to OK serija. to make a long story short.

Upravo sam se ustao iz kreveta nakon što sam pokušao malo odspavati nakon  još jedne besane noći, nečega što već poprilično dugo sačinjava moju svakodnevnicu, i stoga nisam baš imao volje za neki pretjerano produktivan rad. To je sasvim prirodno stanje čovjeka koji se gotovo nikad pravo ne naspava, i tako je sasvim prirodno takve pretjerane vremenske rupe koje nastaju radi nesanice i s njom povezanim nedostatkom energije ispunjavati raznim aktivnostima poput surfanja, preslušavanja gigatona mjuze, čitanja knjiga, gledanje filmova ili recimo serija. I tako, kao i mnogi drugi naletio sam na Californication, novu seriju koja je sad tako aktualna i koju gotovo svatko s kim se imalo bolje razumijem baš rado voli pogledati. Ono, kao što svaki narkoman koji čita voli primiti Bouroughsa u ruke. I meni se serija kao svim mojim poznatima odmah svidjela te sam kao pravi kulerski geek odmah skinuo i drugu sezonu, odmah čim sam pogledao cijelu prvu koju mi je pak zapržio frend. I iako mi se serija sviđa te sam pokoju epizodu pogledao i dva puta (nesanica uistinu radi mnogo vremenskih rupa), moram odmah ovdje reći kako se ne slažem da je to najbolja serija svih vremena. Da, dobro ste vidjeli – svih vremena – jer tako neki tvrde. Neki koji su pisali članke o tome po početku prikazivanja te serije u Hrvatskoj. Nazvati to najboljom serijom svih vremena je kao da netko kaže da je Bukovski najbolji pisac svih vremena, a tako nešto tvrditi je koliko apsurdno, toliko i smiješno. Kao da kažete da je Jim Jarmush najbolji redatelj svih vremena. Zašto ne bi bio baš Tarkovski? Očito zato jer se ne bavi toliko kriminalom, drogom ili šta ja znam kojim sve  glavnim temama današnje pop kulture. No istini za volju, nije me to nazivanje Kalifornikacije serijom svih vremena baš toliko razjarilo koliko sad možda izgleda; samo sam to htio razjasniti. OK, thats it. Idemo dalje…

Kalifornikacija jest odlična serija, ne zato jer tako tvrde neki novinari ili neki moji prijatelji koji inače imaju i prestrog ukus glede takvih stvari kao što su TV serije. To je odlična serija jer, kako je rekao  autor jednog članka na temu,  u toj seriji imate ono što vam daje Seks i grad, a dostojna je obiteljske drame jednog Tolstoja. Sad, ovo s Tolstojem ćemo preskočiti i glatko ići dalje. Dakle,  iako ima mnogo razloga uspoređivati ovo sa Seksom i gradom jer seksa ima koliko u romanima Henryja Millera, pomisao na taj Seks i grad me odvraća kako od seksa, tako od grada a i od Kalifornikacije. Ono što je u toj seriji toliko privlačno jest upravo taj milerovski element, da tako kažem; taj fino izbalansiran spoj drame i humora. Tu je primarna tragikomičnost cijele situacije kako Hanka Moodyja, tako i svih ostalih likova koji su, usput budi rečeno, potpuno nepravedno ispušteni iz svih članaka na seriju. Serija se ipak zove Kalifornikacija, a ne recimo Life & Times of Hank Moody. Bračna i općenita situacija Hankovog menadžera Runkela je isto toliko bitan element priče, kao što je to situacija protagonista serije. To je čak možda i priča o samom L.A.-u, samo što se vrti oko Duchovnyja. Ali OK, idemo onda o Hanku, jer osjećam da to traži glas naroda…

Hank Moody je klasičan primjer svoje vrste: uspješan romanopisac u krizi inspiracije, krizi obitelji, ali ne i krizi seksa, droge i rock’n’rolla. I po tome on ustvari i nije pretjerano originalna pojava kako na ekranu, tako i u književnosti ili bilo gdje drugdje. No, isto tako nije niti ništa novo da je sve već odavno ispričano, i da je razlog zašto te sve izrečene stvari uvijek nanovo imaju uspjeh  u tome što se svaka poznata priča može ispričati na nov, inovativan i originalan način. Stvar je u detaljima, u formi, izvođenju… To je ta stvar zašto je to OK serija. to make a long story short.

Ne želim ovdje nanovo ispričati skraćenu verziju radnje, nego ću jedan njen dio skopirati iz nekog članka iza kojeg ne stoji ime autora:

„Iscrpljeni, altruistični  (?!) Njujorčanin otkriva Hemingwaya u sebi i piše Veliki američki roman na radost kritičara i publike. Hollywood ga želi, pa on seli obitelj na drugi kraj zemlje vjerujući u svakodnevno sunce i nadajući se Oscaru. Nekoliko mjeseci poslije, kad njegov proslavljeni bestseler Bog nas sve mrzi postane loša romantična komedija, njegova je spisateljska inspiracija manja od muškosti nakon kupanja u hladnom Pacifiku. Djevojka ga ostavi zbog nekakvog bogataša koji joj obeća stabilnost na Beverly Hillsu, a 12-godišnja kći polako postaje svjesna svoje seksualnosti. Što učiniti u takvoj situaciji?“

Svatko će raditi ono što je u njegovoj prirodi, i upravo to čini Hank Moody bauljajući kako po životu svoje bivše Karen i njihove kćeri Becce, tako i po barovima, izložbama, promocijama knjiga, tulumima i svega što čini takoreći neizostavni dio života jednog slobodnog umjetnika u Los Angelesu. Mogli bismo reći da Hank Moody  podsjeća na Henryja Millera u svojoj trilogiji Ružičasto raspeće (Sexus, Plexus i Nexus, golemim knjigama koje opisuju njegov život u New Yorku sa Monom). Dakako, sa jednom bitnom razlikom: Miller je bio sa ženom svog života svo to vrijeme ali to nije odvraćalo kako njega, tako ni tu ženu da švrljaju okolo koliko ide, dok Hank Moody većinom vremena u seriji nije sa ženom svog života. To    istovremeno izluđuje i njega i nju (i njihovu kćer) radi duboke povezanosti među njima.   S druge strane, Hank M. se isto tako  ne može odreći slobode. I iako se isprve  tako ne čini, to nije ona isprazna sloboda čisto radi toga da okolo karaš, cugaš i tulumariš, već je to prije sloboda koja proizlazi iz  intuitivne spoznaje o prolaznosti svega, o nepostojanosti stvari, a sav taj hedonizam koji nastaje iz toga je samo popratna pojava, neizbježno prihvaćanje stvari kakve jesu, ono „take it as it come“. To shvaćanje se očituje na dan vjenčanja Karen sa bogatašem Billom, dok Hank nije ni najmanje nastojao odgovoriti Karen od tog za njihove živote kobnog pothvata, čega je Karen bila ispod površine itekako svjesna i radi čega je na kraju ipak pobjegla sa svog vjenčanja. I drago mi je da to nije učinila  dok je trebalo reći „da“ (jer bi to bila zadnja epizoda koju bih gledao), nego je rekla to svoje „da“ u koje je željela vjerovati. „Odradila“ je to vjenčanje, ali je kasnije priznala sebi surovu istinu da je to ipak samo samozavaravanje i samonametnuti konformizam, te je u toj istoj svadbenoj noći naglošću istinske spontanosti samo odjednom uskočila u auto Hanka, koji je jednostavno samo krenuo voziti svoju kćer Beccu kući. I tako završava prva sezona Californicationa….

Sad, zašto je jedna inače racionalna žena odmah nakon svog vjenčanja uskočila tipu u auto koji pijan baulja po gradu, svako malo završi s drugom u krevetu i što ona dobro zna a što on i ne skriva; tipu koji stalno upada u neugodne situacije i neprestano pravi male (velike) scene i koji još k tome ima zastoj bilo kakve produktivnosti u svom životu? Vrlo jednostavno koliko je i zamršeno: jer je takvo ponašanje u tolikoj mjeri ljudski da to jednostavno hoćete-nećete morate prihvatiti, baš radi svega prirodnog, ljudskog u vama, što će reći onog iracionalnog, amoralnog, pijanog, luckastog, smiješnog, tragičnog, simpatičnog, jednostavno onog šarmantno ludog ljudskog što je u vama i što nikakav razum ne može zanijekati. To je isti onaj dio u vama koji će se baš onda opiti kad to ne biste trebali, koji će  reći baš ono za što znate da ćete radi toga kasnije popušiti. To je jednostavno instinkt da zajebemo, a taj je instinkt mnogo zavodljiviji od razuma, jer: bolje je karati u nekom smrdljivom WC-u nego u udobnoj fotelji gledati kako to netko drugi radi…

To nije samo priča o neizvjesnoj ili izopačenoj vezi, nego i o ljudskosti… I naravno, o mnogo jebačine, droge, cuge, kurvi, zatvora, ukratko, o svemu što ide uz dobri stari rock’n’roll kao i uz sam život. Točka. Gibam jer mi se gleda neka specifična serija.