Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Posveta piscima: ushićenje i depresija!

Posted by robertradamantsco on December 4, 2009

da, kontradiktoran, ovaj naslov.  moza sam ga trebao nazvati Ekstaza ludila umjetnosti. bez sumnje veci efekt. i upravo efekt pokraj dubokog osjecaja spoznaje, je razlog zasto stavljam ovaj ovdje post. jer: nakon sto sam procitao ove posljendje stranice jednog poglavlja u Henry Millerovoj knjizi Nexus, imao sam osjecaj kao da mi je netko zabio iglu amfetamina i samo srce i po njoj udario cekicem budenja! ove stranice sto slijede, iako posebno namijenjen piscima, djelovat ce i na ostale. na obicne ljude, da tako kazem. iako je rijec obican posve neprikladna, rekao sam da necu nista mijenjati u uvodnoj rijeci stranicama sto slijede. samo cu jedan odlomak pejstati, cisto da vidite o cemu se radi i zbog cega sam iskocio iz kreveta kao munjom pogoden i poceo prepisivati nekoliko gusto napisanih stranica. ovo ne podijeliti sa svijetom bilo bi gore od najvece skrtosti!

“Jedino kroz iskušenja, rečeno je, možemo se otvoriti. Hoću li to pronaći – ništa više? – prelazeći stranicama biografija? Jesu li kreativci bili namučena bića koja su našla spas jedino u hrvanju s umjetničkim medijima? U ljudskom svijetu  ljepota je bila vezana uz patnju, patnja uz spasenje. Ništa od toga nije bilo potrebno prirodi.

Sjeo sam u čitaonicu, s ogromnim biografskim riječnikom ispred sebe. Čitajući nasumce bih počeo sanjariti. Slijediti vlastite misli pokazalo se uzbudljivijim od kopanja po životima uspješnih propalica. Mogu li ocrtati vlastita lutanja, ispod korijena, onda ću možda naletjeti na tijek koji će me odvesti na otvoreno. Stasijine riječi pale su mi na pamet – potreba da sretnemo srodni duh, da bismo rasli, da bismo dali ploda. Konzervirati (o pisanju) s ljubiteljima književnosti bilo je besplodno. Već sam sreo mnoge koji su mogli sjajno pričati o ovoj temi sjajnije od bilo kojeg pisca. (A da nikada nisu napisali niti retka.) Je li uistinu bilo nekog tko bi mogao oštroumno govoriti o tajnim procesima?

Veliko pitanje je bilo ono vječno pitanje bez odgovora: što to imam reći svijetu, a što je tako očajno bitno? Što imam za reći, a da nije bilo rečeno ranije, tisuće puta, od strane daleko nadarenijih ljudi? Je li to bio čisti ego, ova pririlna potreba da se bude osluhnut? U čemu sam bio poseban?  Jesam li bio poseban?”

dame i gospodo, prepustam vas misaonom izlijevu henrija millera:

Henry Miller, iz knjige Nexus

Usporedo sa esplanadom koju su čuvali spokojni kameni lavovi uhvatio me poriv da uđem u knjižnicu. Uvijek ugodno i udobno gore u glavnoj čitaonici. Osim toga, odjednom sam bio  znatiželjan vidjeti kako je bilo, u mojoj dobi, s drugim ljudima. (Postojala je također mogučnost da naletim na nekog poznatog i još uvijek nažicam za pitu i kavu.) Jedno je bilo izvjesno, nije bilo potrebno kopati po privatnim životima Gorkog, Dostojevskog, Andrejeva ili bilo kog njihove sorte. Ni Dickensu. Jules Verne! Eto pisca o čijem životu nisam znao apsolutno ništa. Mogli bi biti zanimljivo. Neki autori, činilo se, nisu ni imali privatne živote; sve je otišlo u knjige. Drugi, poput Strindberga, Nietschea, Jacka londona… njihove živote poznavao sam gotovo kao svoj.

Čemu sam se, bez sumnje, nadao je da ću naići na jedan od onih života koji počinju nigdje, vode vas kroz močvare i solane, cureći, izgledno, bez plana, svrhe i cilja, a onda odjednom izrastu, šikljajući kao gejziri i nikad više ne prestajući šikljati, čak ni nakon smrti. Čega sam se želio dokopati svojim šakama – kao da se netko može uhvatiti ukoštac s tako neopipljivim stvarima – je bila ona žarišna točka u evoluciji genija kada tvrdi i suhi kamen odjednom propusti vodu. Kao što se nebeska isparavanja eventualno skupe u ogromna razvođa i ondje se pretvore u struje i rijeke, tako i u glavi i duši, osjećao sam, mora uvijek postojati ovakav rezervoar koji čeka da ga se pretvori u riječi, rečenice, knjige, da bi se ponovo utopio u oceanu misli.

Jedino kroz iskušenja, rečeno je, možemo se otvoriti. Hoću li to pronaći – ništa više? – prelazeći stranicama biografija? Jesu li kreativci bili namučena bića koja su našla spas jedino u hrvanju s umjetničkim medijima? U ljudskom svijetu  ljepota je bila vezana uz patnju, patnja uz spasenje. Ništa od toga nije bilo potrebno prirodi.

Sjeo sam u čitaonicu, s ogromnim biografskim riječnikom ispred sebe. Čitajući nasumce bih počeo sanjariti. Slijediti vlastite misli pokazalo se uzbudljivijim od kopanja po životima uspješnih propalica. Mogu li ocrtati vlastita lutanja, ispod korijena, onda ću možda naletjeti na tijek koji će me odvesti na otvoreno. Stasijine riječi pale su mi na pamet – potreba da sretnemo srodni duh, da bismo rasli, da bismo dali ploda. Konzervirati (o pisanju) s ljubiteljima književnosti bilo je besplodno. Već sam sreo mnoge koji su mogli sjajno pričati o ovoj temi sjajnije od bilo kojeg pisca. (A da nikada nisu napisali niti retka.) Je li uistinu bilo nekog tko bi mogao oštroumno govoriti o tajnim procesima?

Veliko pitanje je bilo ono vječno pitanje bez odgovora: što to imam reći svijetu, a što je tako očajno bitno? Što imam za reći, a da nije bilo rečeno ranije, tisuće puta, od strane daleko nadarenijih ljudi? Je li to bio čisti ego, ova pririlna potreba da se bude osluhnut? U čemu sam bio poseban?  Jesam li bio poseban?

Od jedne stvari drugoj – bajni Traumerei! – dok se nisam uhvatio kako razmišljam o najupitnijem aspektu piščeva problema: otvaranju. Način na koji se knjiga otvara – svijet po sebi. Kako različito, kako jedinstveno zvuče početne stranice velikih knjiga! Neki autori bili su kao velike ptice grabljivice; kružeći iznad svog ostvarenja, bacajući velike, nazupčane sjene iznad svojih riječi. Drugi, kao slikari, počinju s delikatnim, nepremišljenim dodirima, vođeni nekim sigurnim instinktom čija svrha postaje očita tek kasnije s primjenom drugih masa i boja. Neki od nas poveli su za ruku kao sanjare, zadovoljni da boravimo na rubovima sna, a onda polako, izazivajući, dopustili su da nam otkriju ono što je očito bilo neizrecivo. Bilo je drugih koji su, kao da se gnijezde u signalnim kulama, našli ogromni užitak u pokretanju poluga, signala; njima je sve bilo ocrtano i odlučno, kao da su njihove misli bile mnoštvo vlakova koji ulaze u stanicu. A zatim su došli oni koji, ili mahniti ili halucinirajući, nasumce počnu s promuklim krikovima, ruganjem i psovkama, otiskujući svoje misli ne na, nego kroz stranice, kao poludjeli strojevi. Ma koliko različite, sve ove metode razbijanja leda bile su simptomi ličnosti, a ne ekspozicije predmišljene tehnike. Način na koji se knjiga otvarala bio je način na koji je autor hodao ili govorio, na koji je gledao na život, na koji je imao hrabrosti ili na koji je skrivao svoj strah. Neki su počeli vidjevši  jasno sve do kraja; drugi  su počeli slijepi, svaka crta kao tiha molitva koja vodi slijedećoj. Kakva muka, ovo podizanje koprene! Kakav drhtavi rizik, ovo razgolićavanje mumije! Nitko, čak ni najveći nisu mogli biti sigurni čime će biti pozvani predočiti profanom oku. Jednom upleten, bilo što se moglo dogoditi. Bilo je to kao da su, uzimajući preko u ruke, „demijurzi“ bili prizvani. Da, demijurzi! Ona misteriozna bića, kozmički enzimi koji su strukturno i estetski dio svakog cvijeta, svake biljke, svakog stabla, svako svemira. Unutarnje sile. Vječno ključanje iz kojega će niknuti zakon i poredak.

I dok su ovi nevidljivi išli po svojoj zadaći, autor – kakvo pogrešno ime! – je živio i disao, igrao dužnost kućevlasnika, robijaša, skitnice, koga god, i kako su dani prolazili, ili godine, svitak razvijen, tragedija (njegova i njegovih likova) se sricala, njegova raspoloženja različita kao vrijeme od danas do sutra, njegove energije u rastu i padu, njegove misli kipeći kao bura, kraj uvijek blizu, nebo koje ako već nije zaslužio onda mora naturiti, jer što je započeto mora biti i okončano, konzumirano, pa makar i na križu.

Kakva potreba, eh, čitati stranice biografija? Čemu studirati crva ili mrava? Mislite, barem na tren, o tako voljenim žrtvama kao što su bili Blake, Boehme, Nietsche, Holderlin, Sade, Nerval, Villon, Rimbaud, Strindberg, Cervantes ili Dante, čak i Heine ili Oscar Wilde! I da, jesam li ja trebao dodati svoje ime toj listi mučenika? Do kakve sam dublje degradacije trebao potonuti prije nego zadobijem pravo da se pridružim redu ovih žrtvenih jaraca?

Na onim beskonačnim hodanjima od i do krojačke radnje odjednom bi me obuzeo napad pisanja. Sve u glavi, dakako. Ali kakve divne stranice, kakva sjajna frazeologija! Poluzatvorenih očiju tonuo sam dublje u sjedalo slušajući kako se iz dubina diže glazba. Kakva je to bila knjiga! Ako ne moja, čija? Bio sam očaran. Očaran, a opet rastužen, ponižen, čedan. Čemu prizvati ove nevidljive radnike? Za čar davljenja u oceanu stvaranja?  Nikad, kroz svjestan napor, nikad, s perom u ruci, nisam bio u stanju zazvati takve misli! Sve čemu bih eventualno potpisao svoje ime bilo je marginalno, periferno, trabunjanje idiota koji pokušava napraviti zapis pogrešnog leta leptira… Ali opet, bilo je ugodno znati da se može biti poput takvog leptira.

Pomisliti da sve to blago, blago iskonskoga kaosa, mora biti uneseno u krvotok, da postane jestivo i pitko, s homerskim minucijama dnevne tlake, s repetitivnom dramom malih ljudi čije patnje i aspiracije su, čak i smrtničkim ušima, kao monotoni zuj vjetrenjača koje se okreću u svemiru bez milosti. Mali i veliki: razdvojeni centimetrima. Aleksandar, umirući od pneumonije u pustoši Azije; Cezar u ljubičastom, pokazao se smrtnim izdajničkom čoporu; Blake koji pjeva dok umire; Damijen razapet na kotaču urlajući kao tisuću usukanih orlova… je li to bilo važno i kome? Sokrat upregnut u svoju rospiju, svetac zaražen tisućama biljaka, prorok u katranu i perju… zašto? Sve pšenica za mlin, podaci za povjesničare i kroničare, otrov za djecu, kavijar za učitelja. I svim ovim, mašući naokolo kao nadahnuta pijandura, pisac koji priča svoju priču, živi i diše, u časti i beščašću. Kakva uloga! Isuse, pomozi!

One Response to “Posveta piscima: ushićenje i depresija!”

  1. Viša sila said

    Jako dobro !!! Band za svadbe, muzika, glazba http://visasila.com

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: