Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Bloody Sunday – the extended meditation mix

Posted by robertradamantsco on January 31, 2010

Da, fuckin bloody Sunday. Glava teška poput nebodera a tijelo slabo kao um paranoika. I onda još ustanovite da  su vam džepovi hlača gotovo potpuno prazni. Divan početak dana, ako mene pitate. No iskreno, nije da me toliko muči taj današnji dan, jer takvih bloody sundayja ima i ponedjeljkom, utorkom, srijedom… Ima ih kao kineza, neprestano na to nailazite, želite to izbjeći, skloniti se u kut, nestati na tren,  ali no way –  its too strong. No niti ti redoviti zemljotresi bolesnog hedonizma me još i ne muče toliko; ima tu još toga. Dugačak je taj popis: za knjigu komada nekoliko napisati.

Eto, nedavno. Sreo sam se sa jednim likom s kojim sam nekad bio nešto tipa krvna braća; danas jedva da pričamo. Nešto slično kao dok sretnete bivšu (ne, nisam gay, don’t worry…). Gledajući što se onda sve dogodilo, shvatiš neke stvari. Dogodilo se svašta, pale su teške riječi, popucali šavovi po zidovima, raspala se kula od karata. Ovo se ne odnosi samo na ovog frenda; ovo se odnosi i na druge stvari, na druge frendove. I na jednu frendicu. Ne bivšu frendicu,  nego sadašnju, što i jest fuckin problem. Što učiniti u takvoj situaciji? Da li uzeti svoju torbu emocija i pred svima ju istresti? Da li samo mahnuti rukom i praviti se da je sve kul umjesto nešto konkretno poduzeti? Da napišem pjesmu? Haiku bi mi bio tu definitivno prezajeban, a i tu je sitnica tipa i’m not that kind of guy. Ja sam onaj lik koji iz male priče napravi veliku, barem kad je riječ o papiru. Budući da smo u digitalnom dobu možemo reći da je i ovo sad papir. A kind of…

No nije to tema, nego one sve izrečene riječi, razjebani odnosi, nedovršeni, nedorečeni… fuckin friendship shits, fuckin lovestorys, and funerals, traumas, memories, and expectations that one day i’ll be able to write if not happy end, then at least The End.

Ali vrijeme ide, radi svoje, sad ti govori da su najbolji dani iza tebe, sad da će tek doći, ponekad pak da ih nije ni bilo ni da će ih biti; i kako vrijeme ide gledaš ljude oko sebe kao i unutar sebe. Neki od tvoje generacije su se oženili, imaju normalan posao (što god to značilo), imaju djecu; neki su se već i stigli razvesti, sjebati firmu, zapasti u dugove takvih cifra da je to za mene naprosto neki jebeno drugi svijet. Pa tu su i one starije generacije od kojih su neki kao i oni prijašnji, neki ili u zatvoru, po ludnicama ili pak  pod zemljom. A i tu su neke mlađe generacije, neki novi klinci (što bi se ono reklo); neki od njih su tipični primjerci kakvi već jesu u tim godinama, neki su na neki način posebni. Ono, kao što smo i mi nekad bili kao posebni. Gledaš to sve kako se miješa u nekom divovskom kaledioskopu i pitaš se: wtf? Koji sam ja dio od te slagalice? Whats my purpose? Egzistencijalna kriza, pitate me? Ma ne, samo uobičajena razmišljanja poput “a što bi bilo kad bi bilo”…

Dakle, što učiniti? Za sada ništa posebno; otvoriti pivo i sam sa sobom na papiru razgovarati radi svoje. Za sad. A što poslije? Da si smirim ego sa spikama kako nije sve tako sjebano, da imaš popis od dvadeset stranica gdje si sve svirao, tulumario, vukao; da si se drpao  s nekom tamo u nekom žnj klubu, festivalu, whatever, kako si pljugao sa ekipom i kroz smijeh pričao na drugom jeziku i bla bla bla? Jebeš to, ne želim se hraniti od sjećanja, jer to rade samo bolesni starci, a to valjda još nisam.

Fora je da shvatiš da su prava prijateljstva rijetka, da ih usporedno s tokom vremena imaš sve manje; kada skontaš da si opet zajebo’ jednu potencijalnu predobru vezu, da si ostao prvi i zadnji na setu, da si on the end of the day završio samo kao jebeni zapisničar  na sudu? Da, znam, ovo zvuči patetično, ali hej, nemojte me sada  pribiti na križ samo zato jer govorim na glas ono što je svima na umu. Jer, svaka čast svima, ali ruku na srce, mislim da nisam jedini koji ovako razmišlja, zar ne?

No dobro, knjiga se još piše, priča je i dalje nedovršena, i stoga, pretpostavljam da ćemo kraj još dosta dugo pričekati. Ne znam za vaše priče, ali ja ne znam kraj svoje, ne zna ga nitko od običnih smrtnika. Who knows, God knows. I zato: cheers – long live the bloody sunday! Thats it from me today. Stay well folks & whatever you do, don’t be just another brick in the wall.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: