Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Posveta to the morty one

Posted by robertradamantsco on February 28, 2010

„Da sam barem imao još malo vremena, ono, da pravo pospikamo… da smo se bar još jednom vidjeli.. da smo… „ Da, da smo. Ali eto, stvari su takve kakve jesu, i kada vlak prođe onda – prođe. Ostalo… To je imaginacija. Maštarija čija nas čarolija opija poput nekog apsinta, meskalina ili whatever. Ali nije sad opijanje ono o čemu pričam (ok, i o tome pričam, ali…), pričam o jednom specifičnom frendu. Ne, krivo sam reko. Ne frendu – nego o prijatelju. O čovjeku koji je i nakon godina i godina drogiranja, sranja doma, sa murjom i bla,  ostao nepokvaren. Ono, kao čist, što bi se ono reklo. Ne samo da nikad nije druko svoje „brothers in drogs“, već ih je sve prihvaćao kao braću – baš kao da su njegovo krv i meso. I koliko god se sranja njaeo taj lik, nikada nije svoje osnovne principe izdao, a koji su – poštuj svog pravog frenda, ne diraj takvom curu, ne plači se o parama ako je riječ o ekipi i ne daj da ti nitko, ali fakat nitko ne dira tu ekipu.

Da, znam, zvuči fuckin idealistički, ali eto, kao što vidimo idealizam još nije umro, možda nikad ni neće, ali tu je i romantizam čija je vibra ovog lika znala itekako zahvatiti. Ono, uzeti ga, stisnuti ga i onda ga iscijeđenog pustiti da ide skupit svoj shit together. I to je radio, veoma ozbiljno. Sve je pkušao: komune, razne poslove, vjera i bla bla…  Ali….

Da, taj fuckin ali. A šta ćeš kad duboko ispod kože svi znamo da je jedno ovo što radimo jedna priča, a ono što se zaista događa jedna sasvim druga? Depresivno zvuči, a? Ok, you got me, ali ne možete reći da upravo opisana dualnost ne postoji. Ona je tu, svugdje, u svima, i stoga, pričekajte sa komentima. Fuck – pričekajte i sa vaših fuckin pokera, nba-a, holivuda i bla, i dajte samo trenutak za jednu osobu koja reprezentira sve ono što teorije tvrde, kao i u čemu se sjebu – da ima ok ljudi, da neki od njih ostanu u starim danima pričati klincima ovakve spike, ali i da neki nestanu sa lica ove nam divne planete.

Jeste, fakat m ije žao što nisam malo više pospiko s tim likom prije njegovog iznenadnog odlaska, ali šsta ćeš, tako je kako je. Nećemo plakati, ne, mi smo too much muškarci za to, zar ne? Ok, možda jesmo, ali nakon polagane šetnje u ovim samotnim ulicama i nevidljivim zvijezdama, možda je čak i ok proči ovaka shity text kao što je ovaj čiji je point – cijeni ljude dok ih još imaš. To, i ništa više reče papiga…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: