Robert Radamant’s Co

About the great big white world

dio jednog poremecenog organizma

Posted by robertradamantsco on May 2, 2011

eto ovdje prvih redova knjige u nastajanju. da, znam, potpuno je ludo, ali kaj sad, jer: bolje imati mamurluk poslije jebenog tuluma nego jogging po urednim stazama – izjava iz te nastajuce knjige. inace, ovo ne pokazivati djeci. niti starcima. infarkti i podsvjesne sugestije neprestano vrebaju poput manijackih murjaka koji ne znaju kaj znaci “get a life”.

ok, kako god, eto ovdje tog shita, pa ko voli nek izvoli. ja idem dalje promatrati vjetar, kuhati spagete i slagati deke u vrece.

prvi dio bolesnog lika koji meditira na vlaznost i toplinu. cega? please, nemojte me to pitati…

“Isprepličem se u porazbacanim stvarima po stanu kao zadnji kreten. Imam sunčane cvikere na bulji u kojoj se odigrava izopačena verzija nekakvog idiotskog Hollywood bullshita. Nema žiže, ima starog kruha. Fri mi prepričava svoja sranja sa njegovim starcima koji su ga odjebali, jer, kako on kaže, ne želi imati porodicu. Kasnije je za vrijeme nekakve sulude pijanke rekao:  – Let the children play. To znači izbačena djeca po cijelom njezinom tijelu, a to bi ustvari značilo da je samo jedno dijete od tih moglo stvoriti nešto novo. – Ne znam da li shvaćate smisao i dubine ovih izjava, ja samo znam da je sve nekako konfuzno. Gomila leptira na brodu od tekuće sandalovine i hrpa gumenih medvjedića kao posada. Disnieyland, lunapark, naziv mehaničkog pauka golemih razmjera za ono što ljudi nazivaju svijet pojavnosti, objektivna realnost i ostala sranja.  U tome mi jesmo. Amen i haleluja.

Odnekud neka čudna vibra, neki zvukovi sa poremećenih ulica. Možda…  Unutar mojeg puknutog uma se redaju Miller, Kerouac, Morrison, Rimbaud, Moody, Amon Tobin, Cobain, Dostojevski, Miles Davis & John Coltraine i još hrpa sličnih baletana.  Osim toga, meditiram na vlažnost i toplinu. Čega? Please, nemojte me to pitati… Pivo je već ishlapljelo, no ja ga pijuckam ispred kompa vjerujući da imam demona u sebi, ali i anđela čuvara. Inače, demoni i anđeli surađuju po višim naredbama. Saznao od nekog lika koji kaže da svaku noć komunicira sa svojim patroneom u astralnim dimenzijama. Ok, neka mu bude: svaka budala ima svoje veselje. Da, veselo je to, slušati lutalice, nabrijane luđake, spaljene  cure, simpa konobare, izgubljene artiste, lavež krava, bujanje trava, izrasline otrova, koprcanje žohara…

Ali jebeš to sve, jer: ja stojim na vrhu Himalaja, pišam protiv vjetra i kukuričem glasnoćom Godzile  promatrajuci kako se svijet urušava držeći  kurac u ruci. Ja sam najpametnija budala koja je ikada rođena. Ovo posljednje nisu moje riječi… Možda nikada nisam ništa rekao, tko zna, međutim, znam da je mamurluk poslije jebenog tuluma bolja shema nego jogging po urednim stazama. Luda izjava? Definirajte mi što je ludo a što nije, pa ćemo dalje o tome… Listajući riječnik stranih riječi, nailazim na: pacifikacija – umirivanje masovnog nezadovoljstva kaznenim mjerama; smirivanje, pomirenje. Ta kontradiktorna definicija naglo mi je otvorila  um iz kojeg je izletjela hrpa pitanja. I onaj nužno prisutni wtf?! natpis. Uz to sam naišao na: Paciflor – biljka sedativnog i lagano halucinantnog djelovanja.  Zanimljivo, cijelo to rasulo od riječi u mojoj cvikerima ukrašenoj glavi. Ma, sve je to trabunjanje idiota, kaže Grizli kroz smijeh podjebavajući me i šaljući mi frulu. OK, protiv toga nemam ama baš ništa…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: