Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Californication – priča o ljudskosti

Posted by robertradamantsco on November 1, 2011

preuzeto sa Alfa portala

To nije samo priča o propaloj ili izopačenoj vezi, nego i o ljudskosti… I mnogo seksa, droge, cuge, kurvi, zatvora, ukratko, o svemu što ide uz dobri stari rock’n’roll kao i uz sam život.

Ako ste guglali na početku prikazivanja  ove serije, mogli ste naići kako je napisano da je to „najbolja serija svih vremena“, „dostojna je obiteljske drame jednog Tolstoja“ itd. Sad, istina je da je Californication odlična serija u kojoj se događa i izriče na uvjerljiv način ono što se inače ni u jednoj seriji ne vidi: povraćanje po slici usred seksa, spontani razvoj s/m veze, cuganje i duvanje u kancelariji fakultetskog profesora, eksplicitine scene seksa na javnim mjestima itd. i tome sl.  Međutim, nazvati to najboljom serijom svih vremena je kao da netko kaže da je Bukovski najbolji pisac svih vremena, a tako nešto tvrditi je koliko apsurdno, toliko i smiješno. Kao da kažete da je Jim Jarmush najbolji redatelj svih vremena. Zašto ne bi bio baš Tarkovski? Očito zato jer se ne bavi toliko kriminalom, drogom ili šta ja znam kojim sve  glavnim temama današnje pop kulture. No istini za volju, nije me to nazivanje Kalifornikacije serijom svih vremena baš toliko razjarilo koliko sad možda izgleda; samo sam to htio razjasniti. OK,  idemo dalje…

Kalifornikacija jest odlična serija, ne zato jer tako tvrde neki novinari ili neki moji prijatelji koji inače imaju i prestrog ukus glede takvih stvari kao što su TV serije. To je odlična serija jer, kako je rekao  autor jednog članka na temu,  u toj seriji imate ono što vam daje Seks i grad, a dostojna je obiteljske drame jednog Tolstoja. Sad, ovo već spomenuto s Tolstojem ćemo preskočiti i glatko ići dalje. Dakle,  iako ima mnogo razloga uspoređivati ovo sa Seksom i gradom jer seksa ima koliko u romanima Henryja Millera, pomisao na taj Seks i grad me odvraća kako od seksa, tako od grada a i od Kalifornikacije. Ono što je u toj seriji toliko privlačno jest upravo taj milerovski element, da tako kažem; taj fino izbalansiran spoj drame i humora. Tu je primarna tragikomičnost cijele situacije kako Hanka Moodyja, tako i svih ostalih likova koji su, usput budi rečeno, potpuno nepravedno ispušteni iz svih članaka na ovu seriju. Serija se ipak zove Kalifornikacija, a ne recimo Life & Times of Hank Moody. Bračna i općenita situacija Hankovog menadžera i prisnog prijatelja Wrunkela je isto toliko bitan element priče, kao što je to situacija protagonista serije. To je čak možda i priča o samom L.A.-u, samo što se vrti oko Duchovnyja. Ali OK, idemo onda o Hanku, jer osjećam da to traži glas naroda…

Hank Moody je klasičan primjer svoje vrste: uspješan romanopisac u krizi inspiracije, krizi obitelji, ali ne i krizi seksa, droge i rock’n’rolla. I po tome on ustvari i nije pretjerano originalna pojava kako na ekranu, tako i u književnosti ili bilo gdje drugdje. No, isto tako nije niti ništa novo da je sve već odavno ispričano, i da je razlog zašto te sve izrečene stvari uvijek nanovo imaju uspjeh  u tome što se svaka poznata priča može ispričati na nov, inovativan i originalan način. Stvar je u detaljima, u formi, izvođenju… To je ta stvar zašto je to OK serija. To make a long story short.

Ne želim ovdje nanovo ispričati skraćenu verziju radnje, nego ću jedan njen dio skopirati iz nekog članka iza kojeg ne stoji ime autora:

„Iscrpljeni, altruistični  (?!) Njujorčanin otkriva Hemingwaya u sebi i piše Veliki američki roman na radost kritičara i publike. Hollywood ga želi, pa on seli obitelj na drugi kraj zemlje vjerujući u svakodnevno sunce i nadajući se Oscaru. Nekoliko mjeseci poslije, kad njegov proslavljeni bestseler Bog nas sve mrzi postane loša romantična komedija, njegova je spisateljska inspiracija manja od muškosti nakon kupanja u hladnom Pacifiku. Djevojka ga ostavi zbog nekakvog bogataša koji joj obeća stabilnost na Beverly Hillsu, a 12-godišnja kći polako postaje svjesna svoje seksualnosti. Što učiniti u takvoj situaciji?“

Prije nego što nastavimo, moram reći da ovo s nadanjem Oscara nema nikakvog smisla, jer Moodyjev karakter mari za takva priznanja koliko i za drugu ligu švedskog nogometa. A ovo o altruističnom Njujorčanininu je… pa besmisleno, da se kratko izrazim. Ali zadnja rečenica stoji: što učiniti u takvoj situaciji?

Svatko će raditi ono što je u njegovoj prirodi, i upravo to čini Hank Moody bauljajući kako po životu svoje bivše Karen i njihove kćeri Becce, tako i po barovima, izložbama, promocijama knjiga, tulumima i svega što čini takoreći neizostavni dio života jednog slobodnog umjetnika u Los Angelesu. To    istovremeno izluđuje i njega i nju (i njihovu kćer) radi duboke povezanosti među njima.   S druge strane, Hank M. se isto tako  ne može odreći slobode. I iako se isprve  tako ne čini, to nije ona isprazna sloboda čisto radi toga da se okolo seksaš, cugaš i tulumariš, već je to prije sloboda koja proizlazi iz  intuitivne spoznaje o prolaznosti svega, o nepostojanosti stvari, a sav taj hedonizam koji nastaje iz toga je samo popratna pojava, neizbježno prihvaćanje stvari kakve jesu, ono „take it as it come“ od Doorsa. To shvaćanje se očituje na dan vjenčanja Karen sa bogatašem Billom, dok Hank nije ni najmanje nastojao odgovoriti Karen od tog za njihove živote kobnog pothvata, čega je Karen bila ispod površine itekako svjesna i radi čega je na kraju ipak pobjegla sa svog vjenčanja. I drago mi je da to nije učinila  dok je trebalo reći „da“ (jer bi to bila zadnja epizoda koju bih gledao), nego je rekla to svoje „da“ u koje je željela vjerovati. „Odradila“ je to vjenčanje, ali je kasnije priznala sebi surovu istinu da je to ipak samo samozavaravanje i samonametnuti konformizam, te je u toj istoj svadbenoj noći naglošću istinske spontanosti samo odjednom uskočila u auto Hanka, koji je jednostavno samo krenuo voziti svoju kćer Beccu kući. I tako završava prva sezona Californicationa…. Ostale sezone neću sada prepričavati, jer bi to uvelike nadmašilo opseg ovog teksta. Ionako se sve i dalje vrti oko odnosa između Hanka Moodyja, Karen i Becce. I Wronklea i njegove žene Marcy.

Sad, zašto je jedna inače racionalna žena kao Karen odmah nakon svog vjenčanja uskočila tipu u auto koji pijan baulja po gradu, svako malo završi s drugom u krevetu i što ona dobro zna a što on i ne skriva; tipu koji stalno upada u neugodne situacije i neprestano pravi male (velike) scene i koji još k tome ima zastoj bilo kakve produktivnosti u svom životu? Vrlo jednostavno koliko je i zamršeno: jer je takvo ponašanje u tolikoj mjeri ljudski da to jednostavno hoćete-nećete morate prihvatiti, baš radi svega prirodnog, ljudskog u vama, što će reći onog iracionalnog, amoralnog, pijanog, luckastog, smiješnog, tragičnog, simpatičnog, jednostavno onog šarmantno ludog ljudskog što je u vama i što nikakav razum ne može zanijekati. To je isti onaj dio u vama koji će se baš onda opiti kad to ne biste trebali, koji će  reći baš ono za što znate da ćete radi toga kasnije popušiti. To je jednostavno instinkt da zabrljamo, a taj je instinkt mnogo zavodljiviji od razuma, jer: bolje je seksati se u nekom smrdljivom WC-u nego u udobnoj fotelji gledati kako to netko drugi radi…

Kao što rekoh na početku: To nije samo priča o propaloj ili izopačenoj vezi, nego i o ljudskosti… I mnogo seksa, droge, cuge, kurvi, zatvora, ukratko, o svemu što ide uz dobri stari rock’n’roll kao i uz sam život. Točka. Gibam jer mi se gleda jedna specifična serija.

Robert Olujić 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: