Robert Radamant’s Co

About the great big white world

flashbackovi vs. uvrnuti vidici

Posted by robertradamantsco on January 12, 2012

eto, konacno jedan post. ne najava svirke, ne clanak o globalizaciji ili glazbenoj hibridizaciji. ok, kako su navedena sranja cesto neizbjezna u ovakvoj vrsti pisanja, mozda ce biti neceg od toga. no jedno znam, a to je da ne budem trosio ni moje ni vase vrijeme na osvrtanje o necem tipa izborima. isti kurac, drugo pakovanje. smjer je isti, naum necisti, glupirajuci, iscijedujuci… dakle, ovdje nije rijec ko je novi ministar ovog ili onog, ovdje je rijec sto se dogadalo u mojem mikrosvijetu, i sto ce se mozda dogoditi. a posto je moj (kao i vas) mikrosvijet povezan s onim makro(-om), mozda ce slijedece recenice imati nekog smisla. ponovno osjecam kako se pukotine sire…

prosla godina je bila zanimljiva, prije svega jer sam dovrsio tu jebenu knjigu na kojoj sam radio godinu i nesto. zavrsio bih ju i prije, ali zakon inercije radi svoje. i tzv umjetnici moraju jesti, zar ne? i tako, nakon sto sam okrenuo tako divne pare na ljetnom jobu ko konobar koje su taman  dostajale da rijesim neke tamo zaostatke u racunima, nakon krace (duze?) vegetacije u mjehurima vlastitih misli, onaj malen dio mene kojeg zovu razum je odlucio stupit na stage i napravit nesto.  nastavio sam pisati tu knjigu, dao masterizirati u studiju nekih 14-15, mozda i 16 stvari, tu i tamo objavio clanak na alfa portalu, odradio nekih desetak svirki, bla, i onda se nasao  ispred staklenog zida. gomila mogucnosti, hrpa izdavaca, labelova, klubova, ovog onog, vamo tamo, i da, moja nova-stara uloga kao menadzer jednog benda (kojeg cu lansirati do virgin reca. yeah sure…), sve se to savrseno uredeno vidjelo iza tog staklenog zida, bas kao da gledate kakvu sliku iz dobrog starog krutog realizma. ali tu je ono ali, boldano ali, podvuceno, sveprisutno, uvijek vrebajuci, ostecujuci, osamucujuci, kao neka fuckin psihicka bolest cija akutna prisutnost je ucinila taj stakleni zid neprobojnim. jebeno neprobojnim.

istina, nije sve tako crno, never give up, right?, ali hej, necu vam pricati bajke, necu na hulahajke, nema smisla za eufemizmima, usminkanim verzijama stvarnosti, koja na kraju vodi do iskvarenosti. cega? proslosti? jebes to, jer je prosla, stoga ne postoji osim u nasem sjecanju koje nasa psiha interpetira kako joj se vec prohtije. cega onda? buducnosti? kako, kad je fluidna, uvijek u pokretu, nepredvidiva, nesaglediva, i stoga, pa… lagano sjebana?  jebga, nisam vizionar, ne, nisam william fuckin blake. mogu reci da cu gledati svoja sranja dovesti do necega, naci label, izdavaca, ostvarivati suradnje, dogovarati nastupe, drljati clanke o urbano-drustvenim temama, slusati kritike, brisati lice nakon pljuvanja, i znate sta – jebeno mi se jebe. kome se svidaju moje stvari, kul, kome ne, opet kul. ali ako ces srati po meni, i ja cu srati po tebi.  isto vrijedi i za nerealne pohvale, tocnije, nepromisljene i neobjektivne. to vodi u takvu konfuziju: sad mislis da si kreten, sad da si genije. i kad to zbrojis i oduzmes, rezultat je nula. zero. jebes to, ne trebaju mi takve stvari.

prezentiras svoja sranja, gledas lajkove, komente, linkove, nickove, bla bla bla, ali koja stvarna korist od toga svega? jer na kraju, oni koji se ozbiljno bave kulturnim menadzmentom, promocijom, izdavastvom, tim stvarima, ti ljudi nemaju vremena gledati koliko je neki tamo dj ili bend dobio lajkova za svoj set na fejsu. jebes ga, izgleda da im moras upasti u ured, drito do izvrsnog direktora,  i natjerati ga da poslusa ili procita ili pogleda ili whatever tvoje sranje. ali sto poslije toga? ili lansiranje u zvjezdanje staze, ili – ludnica. nazovite me cinikom, ali prije bih rekao da ce  biti ovo potonje. ali hej. uvijek mozes poslije reci –  ludilo stari.

i sad, tu imam svoje flashbackove vs uvrnutih vidika, stotinu likova, tisuce slika. ne kontam kamo se ide, lijevo ili desno, pravo i samo ravno, ili jednostavno kuda te noge nose? znam, reci cete “ajde covjece, dosta pesimizma i tog izlisnog nihilizma. ajde se primi svojih stvari i radi ih do kraja.” i ok, u pravu ste, nema  sta. ali jebat ga: i just cant see it. you feel me? just can see it…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: