Robert Radamant’s Co

About the great big white world

DJ: glazbenik ili ljudski đuboks?

Posted by robertradamantsco on February 23, 2012

Paul Oakenfold: „DJ-ev posao mnogo je više od miksanja dvije ploče u ritmu. Svatko to može naučiti, kao što možeš naučiti i svirati gitaru. Moraš poznavati tonalitete i aranžmane, strukturu i dubinu. Po tome se izdvajaju dobri DJ-i.“

Svi znamo što je DJ i da je miksanje ritmova njegovo osnovno obilježje. To se zove Beatmix. „Nije tako teško“, kaže DB koji je jedna od najznačajnijih pojava na d’n’b sceni.“No teško je biti dobar u tome, zadržati obje pjesme u miksu čitavu minutu bez raspadanja, da bas-bubanj i doboš ne postanu asinkroni, da ne zazvuče kao da pijanac pada niz stepenice“. Uglavnom, mix vas treba furati a da i ne kužite da vas fura. Malo formalnije rečeno, osnovna Dj vještina je spomenuti beatmix što bi značilo sinkronizaciju i neprimjetan prijelaz između dvije stvari. Držanje dva ritma u harmoniji i tonalitetu bez da se ubacuju sitni kiksevi. OK, a što je onda toliko famozno u toj cijeloj DJ priči?

Rekli  smo da znamo što je DJ, što očekujemo od nekog imena kojeg  poznajemo, što ne znamo očekivati od nekoga kojega neznamo;  znamo da će pumpati basevi i vijugati kemijski zvukovi kao da je oluja;  znamo da će prštati light show koji će se ispreplitati sa porazbacanim tijelima uzduž i poprijeko cijelog  kluba.  Kada vidimo na nekom flyeru, najavi na netu ili whatever da stoji Petar Dundov, kažemo OK, znači tu večer će se  vrtjeti techouse, minimal i sl., i onda idemo dalje u svojim malim putovanjima dispozicioniranog uma. Mnogi jedva iščekujući slijedećan vikend da izbace sve  iz sebe na zvukovnu sintetiku ispušnog ventila. A šteta je da većina nas ustvari nema pojma što je to ustvari DJ, što to  znači baviti se, što to znači biti. To živjeti.

Dakle, što je to što radi taj famozni  DJ? Pružanje pure energyja kroz koju se odvija stapanje s okolinom kroz direktno prerađivanje tuđe glazbe?   Ili samo ljudski đžuboks koji je figura automata samo da pušta hitove? Pa, idemo vidjeti, ali odmah vam mogu reći da je i jedno i drugo istinito, u određenom smislu riječi. Jer, kao i sve pojave na ovome svijetu, i ova je paradoksalna.

Danas imamo multipliciranost scene, točnije eletronsko-klupske scene, i ta činjenica uvodi raznolikosti o kojima je rijetko tko uopće malo bolje promislio, iako ju  već više od 10 god prate flyeri i najave općenito sa dj-ima. U tom multipliciranom svijetu, gdje je tu DJ? Onaj koji je nekada ali fakat bio samo ljudski đubox? Mogli bismo reći  da je počelo davnih 40-tih kad se još John Cage počeo poigravati s dva gramofona, no to je bio njegov individualni eksperiment. Ustvari  dj-ing svoje korijene vuče iz hip hop kulture, općenito crnačke poput jamajkanskih dub izvođača sa turntabelom i cijelim soundsystemom.  Kod dj-inga se radi  prije svega o live loopiranju, lijepljenju, rezanju, sastavljanju… DJ-anje je kao zvukovna  verzija Tetrisa – samo sa primjesom toliko faktora koji kad se sagledaju u trenu zavrte glavom poput elektrošoka usred nabujale bure. Neka kaže Simon Reynolds u Energetkom blijesku (prošireno izdanje): „Što je DJ? Netko tko pušta ploče – za novac ili iz ljubavi, a idealno iz oba razloga. Većina DJ-a – na vjenčanijama, tulumima,   u birtijama, rock-klubovima, diskotekama – pušta ploče u osnovnom značenju te riječi, stavlja ih na gramofon jednu poslije druge.“ No odmah u istom odlomku ovo banalno objašnjenje nastavlja: „No u hip-hopu i houseu, te u svim rejverskim  i klupskim hibridima ta dva glazbena pravca američkih crnaca, DJ, zapravo svira ploče – onako kako se svira instrument ili kako se oblikuje neka plastična smjesa.“ Sedamdesetih, pojavom 12-inčnih singlica i razvojem gramofona, miksera  itd., Dj je mogao bolje uskladiti kako beatove, tako i atmosferu stvari koje bi vrtio – mogao je dati osobniju notu i ljudima pružiti veći kontinuitet i određenu vibru. A upravo su kontinuitet i vibra jedne   od najvažnijih karakterisitika u vezi DJ-inga. DJ mora izvrsno poznavati glazbu i osjetiti odmah vibru kluba – publike, ali ne samo njih, već upravo samog kluba. Svaki klub ima svoju specifičnu vibru, svoju auru, ako tako želite, i tako ju i svaki DJ ili ima, ili ju mora na licu mjesta stvoriti, prepoznati. Načini miksanja i izvođenja veoma variraju ovisno o stilu koji se svira. U žanrovima gdje imamo pravocrtne strukture ritmova i kompozicija općenito, recimo kao u houseu ili technu, miksanje i prijelazi od jedne stvari na drugu se odvijaju i po nekoliko minuta. Tu je primarno da se prijelaz ustvari uopće ne primijeti kako bi se zadržala  opčinjavajuća repetitivnost koja publiku dovodi u stanje transa. U nekim drugim žanrovima prijelazi budu mnogo brži, recimo u jungleu i raznim breakbeatovskim varijacijama. Kod takve muzike je i MC često puta prisutan; ponekada improvizira reggae muffin, ponekada samo diže rulju deranjem „get up“, „here it comes“ i slične uzvike, a ponekada je sam DJ i MC.  Sve ovisi o vrsti partyja. Sad, vrste partyja ovise o tome kakve su vrste DJ-i, no i kakva je vrsta kluba  te  redovita publika. Teško da će netko staviti na istom flooru Dericka Maya sa minimaltechnom i Black Sun Empire sa d’n’b-zom.  Neki DJ-i imaju status pravih zvijezda, kao recimo maloprije spomenuti, za neke druge, „male“, često puta nitko na partyju na kojem oni sviraju ne zna tko su. Niti koja su im imena. No tu se može rulju samo djelomično kriviti, jer iako postoji određena doza letargične nezainteresiranosti za nove pojave, dakle i novog DJ-a, tako i postoji velika poplava upravo tih „no name“ DJ-a. Bedroom DJ-s ih je nazvao Bill Brewster u knjizi „How to dj properly“. Postoje i DJ akademije, kao ova u Hrvatskoj za koju plačaš, oni te nauče osnovama i daju ti onda da zasviraš na nekom većem partyju sa nekim poznatim imenom. Iako se tome podsmjehuju iskusni DJ-i, veterani na  sceni koji su ju i stvarali, razumljivo se staviti u kožu sanjarskog klinca koji po cijele dane preslušava setove i mašta kako bi rado i on to radio. Idolatrija je svuda prisutna, već tisućama godina, samo idoli mijenjaju oblike ovisno o vremenskom razdoblju. Nekada dionizijski kult, sada megaparty poput tribal Ghateringa ili Maydayja – kult koji kroz ples šalje energiju koja cirkulira  između DJ-a i publike u specifičnoj vibri određenog umnog stanja. Neki DJ-i ne da su popularni, oni su upravo obožavani – dovoljno je da se  jedan Jeff Mills ili Richie Hawtin stane za pult, da još nije počeo svirati a da rulja sva u isti tren podigne ruke i u hipereuforiji vrisne da zagluši čak i muziku. No da ne biste krivo shvatili, upravo spomenuta imena su uistinu stvarali povijest klupske glazbe, naravno – skupa s hrpom ostalih DJ-a/producenata. I to je što čini dobrog DJ-a nasuprot mediokritetskog aspiranta koji  vrti  ploču za pločom samo pazeći da se ne raspadaju ritmovi. Iako smo još na početku rekli da su  i ti „amateri“ DJ-i, možemo zaključiti kako postoje dobri i loši DJ-i.  Neka  za kraj ponovimo Paula Oakendfolda, jednog od najuspješnijih DJ-a na svijetu:

„DJ-ev posao mnogo je više od miksanja dvije ploče u ritmu. Svatko to može naučiti, kao što možeš naučiti i svirati gitaru. Moraš poznavati tonalitete i aranžmane, strukturu i dubinu. Po tome se izdvajaju dobri DJ-i.“

Robert Olujić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: