Robert Radamant’s Co

About the great big white world

dio iz Crnog Središta

Posted by robertradamantsco on September 9, 2012

Žnj dan, neka srijeda navečer, četvrti mjesec, oko 9 sati navečer. Proljeće već vrišti svojom inspirativnom atmosferom poput razgolićenih cura, u sebe fokusiranih studenata, uvijek istih radnika-građana i  horda klinaca natrpanih cugom koji su se viđali na svakom koraku. Vrijeme kada je Zagreb živ kao tetiva pravog ratnika. Ja natrpan sa nekih 5 Tramala od 200 mg, nekoliko piva i nekih dvije pljuge; i Mario, na kao prst debeloj crti brzine, nešto crnog vina i također nekoliko frula. Entuzijastični kao to godišnje doba, koračali smo kroz metež i galamu prema  otvorenju nekakve izložbe u SC-u.  Mario je držao jedan od svojih govora o teoriji koju je vjerojatno po svom običaju u tom istom trenu stvorio. A fokusiran je kao manijak na bilo što čega se prihvati. Ovog puta je ponovno izlagao svoje viđenje ženske prirode u kombinaciji sa utjecajima glazbe. Sad je  trkeljao o houseu. – Kužiš, curice se odvaljuju na ta kojekakva house sranja, a zašto? Ha?- ubrzano je pričao: –  Ovako. Takva  svirka je plesna, seksi,  a opet ima dovoljno ludosti u njoj.  To sranje ih doslovno navlači na ples, da vitlaju svojim tijelima po flooru, a da se muške oči izbulje, da se zalijepe za njih. A takva vrsta  pažnje im najviše imponira. Kužiš, one vole da im se diviš. Jebote, kako to zna biti naporno.  Znaš ti kolko smo mi već energije istrošili samo na to da bi  brijali s nekim tam picama? Jel si toga svjestan ti stari platonovac? – Onda je ugledao neku visoku crnku koja je sva u uskoj odjeći svojim finim oblinama proklizila među nama: – Ali jebga, to je taj tulum, kužiš. To je tulum s libidonoznim emocijama. Onaj jebeni tulum… Kužiš, stari, onaj tulum!

 

–         Kaj misliš pod tim onim  tulumom? – upitah na što on reče znalački se smiješeći: – Pa tulum. Gdje idemo sad? Tj. zašto idemo tamo kam sad idemo, ha? Zašto sam ono prije mjesec dana dofuro k tebi onih 10 spaljotki? Ili, jel si imo možda u zadnje vrijeme ručak sa Hare Krsnom hehe… Sve je  još samo jedan ogroman tulum. U partyjanerskom supermarketu hehe…

–         Eh Mario… – uzdahnuo sam: – Ti izložiš neku tam teoriju, ali koja  nema point. (Sad ga malo prcam.) Eto  sad. Kaj je point ovog u vezi mjuze i žena? Ajd to pliz reci. Hvala.

–         Aha, ti znači meni briješ da ja samo meljem bezveze? OK, ništa ništa… Gle, ti nepromišljeni bušmane! – Sad je već zaista nervozan u toj Armanijevoj majici i s D&C mirisom na sebi (koji je falsifikat) dok se ja smiješkam i čekam njegovo živčano izlaganje podpaljeno hrpom teoretskih knjiga koje se kroz njegovo objavljivanje članaka i nabrijavanja vrzmaju po spaljenom mu mozgu: – Point moje jebene teorije je da su sada granice pomaknute, kužiš! Da više stvari kao šminkerica i roker ništa ne znače. Puka semiotika iz starijih dana, to je po meni već mrtav jezik. Kad  se cure odvaljuju na takvu mjuzu, a dečki isto, što imamo? Što, ti sociološki mislioče?  Napredak ljudskih prava? Prije ekonomski  radi punijih klubova hehe… Pa danas imaš pun kurac više cura koje su zgodne, da su OK i koje žele brijati nego prije samo 50 godina. Jer kontaš  ti genijalče da sam vokalni house dao samo kao nekakav primjer koji to sve najasnije objedinjuje. Cure plešu i na dubstep, d’n’b, pa i ekstremnije žanrove, i koliko god rulja koja prati takvu mjuzu prije svega dolazi radi plesa i same mjuze, ta rulja,  samim svojim muvanjem, mrdanjem ili čime god stvara možda sofisticiran, ali ipak neki tamo libidonozni utjecaj na atmosferu. Gle ti mislioče iz 17.st., svi su stalno napaljeni ko nadrogirani jarci. Velim ti, imamo ogroman zavodnički supermarket stari..  Eto, to je jebeni point. Genijalče.  – Mahnuo je rukama i nešto cereći se promrljao, no za nekoliko sekundi se okrenuo ponovno slabašno  nasmiješen. Uvijek to čini, pa čak i kad ga sve razjebe.

–         OK, hvala na izlaganju. – rekoh, dodah da je znači danas sve u vezi žena bolje jer ima više mjesta gdje žene plešu, puknuh lagano bezobrazno „dubokoumno“, okrenuh se i zašutio.  Nakon nekoliko koraka  dok je Mario nešto prtljao po mobu već nestavši iz rasprave, rekao sam:  – A kakva je pak ovo upicanjena mjuza?  –   Buljio sam u cure na terasi nekog šatro trendi birca pokraj kojeg smo prolazili.  Hihot se protezao kroz brbljarije opasno sređenih cura na vokalne dionice neukusno kičastog housea.  Na to je Mario mirno odvratio: – Upicanjena mjuza ti ide na kurac, a, ali ove upicanjene curke ne?

–         Pa nejdu mi na kurac, – rekoh – ili možda vidiš da mi neka sjedi u krilu?

–         Netko je usamljen? – podjebavao me  Mario – Vidiš, da i ti koji put zavrtiš malo upicanjeniju mjuzu, sjedila bi sada možda tebi koja u krilu, ti napaljeni sanjaru.

–         Daj pliz, kaj briješ…

–         O Robi,  ti usamljeni pjesniče: pa pogledaj ih (pokazao je rukom na one terase)! Sad bi ti tamo mogo cuclat fine cuge pa da ti bolje bude hehe…

–         Fine cuge bolje bude… Baš poetski. – ponovih u cereku: – Možda, ali jebeš ti  sve to ako moram zato biti audio-kurva.

–         Audio kurva. – ponovi on sarkastično – Principi. To OK, ali kurve dobro zarađuju. –Trljao je  prstima nevidljiv novac.

–         Audio  kurva. – ponovih ponovno ja ironično: – Baš bih zaradio hrpu para.  Pogotovo na ovoj našoj sceni gdje moraš vlasnike klubova doslovno loviti po klubu da  na kraju ne bi dobio niti pola para.

–         Jebga, stari, znaš onu: adapt or die.

–         A to ti znači?…

–         Da moraš promijeniti repertoar, žanrove, ako želiš od dj-inga živjeti. Kužiš, ti elektronska mazgo? Daj ljudima ono što oni žele i oni će tebi dati što ti želiš. – pa onda posprdno: – Svirat ćeš u šminkerskim klubovima u kojima ćeš brijati s gogo plesačicama nakon svirke hehe… – Zastao je na mjestu i ponovno rukom pokazao na  terase kod SC-a koje su sve bile pune takvih upicanjenih cura. Njegov pokret rukom  zračio je nekom uvrnutom teatralnošću.

–         Ma daj molim te. – odvratih zastavši na mjestu: – Pa sviro sam na moru po takvim mjestima, pa su me seljačine spaljivali za par 100 kn. Šatro voditelji koji dijele mjuzu  na domaću i stranu. Jesus…

–         Domaću i stranu hehe… – ponovio je zdušno se nasmijavši: – Tebe fakat prati sreća hihi… Gle, ako ćeš se držati  popularnih  žanrova naletit ćeš i na popularan klub, a takvi klubovi vrte pare i plaćaju dj-e.

–         Kaj hoćeš reći? Da od sada vrtim zrče-house i takva sranja?  A da si još i kosu zaližem s cijelom dozom gela prije svake svirke?

–         Pa nije loša ideja da nešto učiniš sa svojim izgledom hehe…

–         Čekaj malo! – rekoh – Mario, ti to meni ozbiljno sad briješ ovo? Da se prometnem u neku vrstu music-trend butlera?

–         Pa… bio sam ozbiljan kod onog u vezi izgleda hehe…

–         Ti sa svojom jezičinom. – rekoh cinično više za sebe smijući se.

–         Gle. – počeo je Mario ponovno pedagoško-podbadajući: – Playboy, MTV, Klik i ostala sranja diktiraju kakva će biti pop kultura. A to je kultura pozera kojima je samo sperma u mozgu, ali koji zato i troše pare. – I odmah nakon toga trkne me u rame i napaljeno izvali: – E stari, vidi onu malu dolje. Onu plavušu. Koji bombončić. Brijem da bi ta htjela malo kulturnog uzdizanja hehe… (Pipa se diskretno po kurcu.)

–         Koji si ti lik. – rekoh – Njima je samo sperma u mozgu, a? A kaj je u tvojem? Možda visoka kultura iz  klasicizma? Hehe…

–         Klasicizam. – odgovori Mario prezirno odmahnuvši rukom – Daj pliiiz. To me kao trebalo nasmijati, ti samoproglašeni komedijaš?

–         Ne, nego rasplakati. Istina nije uvijek lijepa, kako je rekao Lawrence u predgovoru Millerovom Sexusu.

–         Da, to stoji. –  nadoveže se naceren kao čimpanza: – Pogledaj samo sebe. Tvoja istina kao potvrda tvojih vlastitih riječi.

–         Moja istina?! Kaj bi to uopće trebalo biti, ta moja istina?

–         To znači da si lijep ko zaboravljeno groblje po magli hihi…

–         Ljepota je u oku promatrača.

–         Ljepota  je u oku promatrača! – ponovio je podrugljivo: – Robi, ti intelektualna spodobo, fakat nisam očekivo takvu šablonsku frazeologiju upravo od tebe.

–         Jebga, izgleda da me uzela Playboy kultura.

–         Uzelo je tebe nešto drugo hehe… – Aludirao je na droge radi čega smo oboje prasnuli u smijeh kroz koji sam rekao: – Ja sam samo žrtva sistema. Empirijski dokaz u knjižnici pod psihologija.

Nasmijani smo  nastavili hodati, istovremeno osjećajuči nejasan pritisak u satiričnoj komediji razvučenog trenutka. Tu je i onaj uvijek prisutni melodramatični moment koji  te je  obuzimao kao kakva kemikalija. Usporedno s dramom svijeta, moja individualna drama zajedno s dramama ljudi koji moj život ispunjavaju, sve  te povezane sustave drugi nisu priznavali kao legitimne, iako su školske discipline govorile svoje. Kao što rekoh, dokaz je na policama pod psihologija, točnije, Fromm, Jung, može i Freud; uglavnom takvi kalibri. Ti odjebavaš društvo, društvo  odjebava tebe, i eto juhe od koje boli želudac, kako je to rekao Mario nemarnim tonom.

– Možda bih  trebo jednu od onih debilnih knjiga o samopomoći. – rekoh čohajući se po tijelu i nategnuvši malo iz bombice pelina.

– Možda. A možda bi trebo početi odlaziti nekom guruu, možda onom Tomislavu Budaku. On ima recepte za sve.

– Baš. – rekoh – Reiki, ova joga, ona joga, i bla bla. Cijenik svih duhovnih praksi kao da si na fuckin amazon.comu.

– E, a da mi napišemo knjigu o samopomoći? Naslov: kako biti sretan u 24 sata u samo 2 sretna dana?  Hehe… – Mario se smijao kao da je ugledao Kosoricu na pladnju s jabukom u ustima. Savijajući se od smijeha sam ponovio: –  24 sata u samo 2 sretna dana! – pa onda:

– Prije bi mogli napisati knjigu što ne raditi ako ne želiš završiti na psihijatriji.

– Misliš da smo mi mjerodavni za tak nešt ozbiljno? – ironično me pitao  Mario na što sam odgovorio nategnuvši iz bombice još malko pelina: – Mi smo mjerodavni za svašta, ali za tak nešt… Hmmm… Mislim da bi postigli samo kontraefekt.

– Dakle još punije ludare! Hehe…

Ponovno smo se nasmijali ulazeći u dvorište SC-a po čijim klupicama su hengale ekipice svih vrsta.  Žamor od  bambusa, q-packova i ostalih elitističkih pića se protezao cijelim dvorištem oživljavajući taj cijeli prostor lepršavošću i bezbrižnošću kakvog djeteta. Promatrajući sve te ljude, rekao sam da se trenutno više uklapamo na klupicu u parku nego na otvorenje nekakve  izložbe.

– Gle, stari, to ti je ziheraška shema. – objašnjavao mi je Mario svojim samouvjerenim tonom koji uvijek lebdi iznad svih ostalih zamišljenih razina: – Ovo je samo još jedno tipično postmodernističko sranje na koje možeš baciti kakav god komentar. Kužiš, samo koristiš malo terminologije, i to je to. Sve je to ionako neodređeno sjebano  kao mozak obrazovanog neohipija.  I paziti da ne nasrneš odmah na cugu ko manijak.

–         Pa OK,  – rekoh – nisam baš takav retard da ću se tamo početi šopat ko blesav. (Nategnuo sam malo iz bombice pelina.)  Na kraju, mogu čak reći  da me to tvoje postmodernističko sranje i zanima.

–         Zanima te? Ma daaaj, pliz, kaj briješ. To možeš prodavati onim klincima s filozofskog i takvima, ali meni ne moraš.

–         OK, whatever, tu smo.

Atmosferični dubstep u Burial stilu je prvo što sam zamijetio pri ulasku u taj zatamnjeni prostor.  I neke  pice ušminkane kao glavne paraderke u cirkusu pokraj kojih je neki kreten trpao kikiriki u džepove pri tome nonšalantno buljivši oko sebe poput kakvog grofa. – Mario. – rekoh tobože zabrinut: – Naslućujem debilanu.   I to u velikom stilu. – On je rekao neka ne brinem, da smo mi došli i da ćemo popraviti prosjek.  – I to odmah sada, stari. – reče i trkne me pod rebra pokazujući glavom na neke dvije  ženske figure koje su stajale ispred neke slike. Radikalan minimalizam u obliku nekih kockica na slici natjerao me da se sjetim nekadašnjih tripova, današnjih razmišljanja, glupih odluka, inspirativnih knjiga,  smiješnih odjeća i uvrnutih sjećanja. Jedna od tih dvije cura je bila za pogledati i odmah za  zaboraviti, druga je bila vruća poput užarenog čelika. Mario je  krenuo prema njima, ja polako za njim; odmah je počelo. Mario je rekao da ga je zaintrigirala pozornost koju su njih dvije poklonile slici, da se takav ozbiljan interes za art rijetko vidi,  one su spremno odgovarale da im je baš ful zanimljivo kako je on to primijetio. Suptilan dečko, reče on,  a osim toga i ima oko za estetiku, dometne, njih dvije su  se  hihotale, dok je Mario nastavio svojim retoričkim makinacijama. Ja  sam samo  stajao sa strane kao krele, nalijevajući  neko vino u sebe kao blesav i buljeći kroz pukotine.  (Ne pričam o zidovima, jer njih priznajem koliko i vladavinu guštera. ) Kasnije, usred tog uistinu prekrasnog i duboko inspirativnog upucavanja,  krenuo sam dalje bauljajući po izložbi dok nisam naletio na Pandu.   Panda je inače umjetnik, on radi multimedijalne izložbe i slične stvari. Kritike u tome vide „kroz semantičku vizualizaciju kritiku konzumerizma koja nije lišena poigravanja sa larpurlatističkim konceptima“. Znam, jer sam ja to sranje napisao za zamirzine.net. Nisu mi još platili za taj tekst koji je bio objavljen prije više od godinu dana.   Sranje. I sranja je drobio taj Panda pred nekom svojom ulickanom ekipom dok sam ja samo šutio. Vidjevši da sam urokan kao đubre, počeo mi je postavljati idiotska pitanja tipa da li mislim da je interijer ove izložbe prehedonističan, da li bi hostese  dobro došle i bla. – Što misliš, Robi, – na kraju me pitao dok sam ja samo tupo buljio u njega: –  da li će  murja upasti radi ovog cocain bara? – Koji jebeni cocain bar, pitao sam, i on je pokazao rukom u tamo neki kut i rekao: – Pa onaj tamo. Zar ne vidiš? A toliko si večeras već dugo ovdje  hehe…

–         Dovoljno sam dugo, – rekoh nakon što sam se uspio malo pribrati: – da vidim jedino cocain ego. Eto, baš je ispred mene. – Pokazao sam rukom na Pandu i otišao dalje.

Magla se prostirala ispred mojeg vidika čija je gustoća rasla kako sam ja natezao vino. No iako sam bio poprilično urokan,  uspio sam naćuti neke likove sa strane kako pričaju o fruli; odmah sam se preselio k njima. Oni su htjeli ići van potražiti neko mjesto za duvanje, no ja sam im govorio da briju gluposti, da neka to zapale ovdje i thats it. Iako sam imao već poprilično maglovito viđenje, mogao sam jasno razabrati da su me gledali kao retarda, no ja sam ostao pri svome – kao pravi vjerni retard. I pobijedio sam, jer su njih dvojica pali na moju retoriku i zapalili tu frulu tamo, unutra, usred izložbe.  Prigušen smijeh i bacanje priglupih fora, okretanje vratova što iznutra škripe, nepodmazani strojevi, stare kante, odbačene krpe… I baš poput krpa nas je pobrisao prvo kustos, nakon njega umjetnik i onda svi ostali. Radi frule? Da, ali nipošto  samo radi toga. Bilo je prvo: – Dečki, pliz, možete van s tim? Ne smije se to ovdje, znate… – Ova dvojica su samo šutjela i gledala mene,  a ja sam rekao: – Ograničeni umovi kojima vlada strah nemaju kaj tražiti na ovakvim mjestima. – Nakon još jedne itekako tolerantne zamolbe da odemo van s tom pljugom, ja sam nastavio: – No no, što misliš, o čemu se tu radi? Vidiš, tvoje nevidljive cvikere treba popraviti, i onda, kad progledaš, nabit ti ih u guzicu. – Ova dvojica su raširili oči, kustos treptao kao sova a ja se lelujao na mjestu pijan kao crkveno zvono i baljezgao:  – HiHiHiHi… Koji debili. HiHiHi…

Tada je hihiovanje prešlo u vrijeđanje (obostrano), pa u zazivanje na razum, pa ponovno u protestiranje, pa u razglabanje i brbljanje, u sve živo za vrijeme čega sam ja i dalje samo pio i pio, pio sam sve dok se nisam u jednom trenutku – taman kad se situacija oko pljuge smirila – pobljuvao na tog kustosa. Njegove hlače su nalikovale apstraktnom ekspresionizmu u postmodernističkom stilu, radi čega sam  mu umjesto izvinjenja rekao da bi ih sad mogao skinuti i dodati izložbi. – Znaš, da i ti osjetiš kreativan proces, a ne samo da od njega bereš pare. – rekoh pijan kao čep, nakon čega sam se našao raznim silama pokrenut ispred galerije u nekom blatu gdje sam ležao poput odbačene i temeljito oglođane kosti.  U tom zavidnom položaju su me vidjele dvije cure koje su onuda prolazile; jedna je izvalila: – Gle ovoga. Koja svinja. – Ja sam odgovorio: – Gle ovu. Koja kuja. – Tada su  zastale, ta kuja je nešto počela srati, cijeli rafal govana joj je izlazio iz usta, ja sam šutio i fino zavaljen u blatu cerio se poput imbecila pokazujući svoje prekrasne zube. Tada je Mario došao, verbalno išamarao te dvije kokoši, otjerao ih (kuš-kuš) i mene podigao. – O jebote. Koji je tebi kurac?

–         Riječi nisu potrebne. Kriv sam.

–         Super. Fakat super. Kriv si! I šta sad? Zar bi trebali samo pljunuti i ići dalje?

–         Da. – rekoh, okrenuh glavu i pljunuh u pravcu galerije.

Mario je slegnuo ramenima, krenuo i počeo me zajebavati sarkazmom i ironijom nabijenim govorancijama tipično u njegovom stilu.  Ja, blatnjav i prljav poput retardiranog klošara, samo sam šutio i kao priglupi klinac upijao Marijove besjede.  Hodali smo sporošću povijesnih gibanja kroz proljetnu noć čija je atmosfera budila poganske principe i razbuktale hormone. Mario je predložio da idemo na neki jazz (dečki odlično sviraju, prošli puta su  odlično odradili Coltraineov Slowtraine, reče Mario ozbiljno), i tako, mi smo nastavili dalje divni kakvi smo već bili. Bakuse, jazzeri, freakovi, fejkeri, uskoro se vidimo.

Savska u svom elementu, uskovitlana miješavinom kafendžija, lutalica, zgodnih cura, radnika, ekipa svih boja – hot city, tapkanje po free jazz svirki podrhtavajuće ulice. I pijanstvo u zraku. Odlično. Da, bilo je odlično tako lepršati poput pijanih leptirića. Skidati nevidljive kape curama,  hopsati poput prolupalih klokana i uletavati ljudima koji rade svoj posao. Vrludajući po toj uskovitlanoj Savskoj, malo bih skakao, malo se zanašao, dok je Mario  hodao kao napušeni paun  i gestikulacijama mi davao nekakve weird znakove tajnovito se smiješeći. Onda je zastao, prasnuo u smijeh i rekao: – O Roberte, koji si ti parader! Nevjerojatno. Kaj ti, molim te mi reci, briješ? Ha?

–         Živim jebote. Živim!  – povikao sam i podigao ruke prema nekom čupavom metalcu koji je naišao. Ovaj se scimao i brzo me zaobišao. – Ajde sad dosta, Robi. – reče Mario smirenim, usporenim ali i zapovjedničkim tonom: – Nisi u lunaparku, ti spaljena spodobo.

–         Ajde pliz ne seri. – rekoh džentlementski se klanjajući napirlitkanim curama sa bliještavim licima i pozlačenim štiklama. Njihovi nosevi su se uzdizali prema

svijetlima grada  obojanom nebu.  Nekoj baš lepoj curi sam rekao da je uistinu prekrasna princeza u istinskom smislu te riječi. Prošla je pored nas kao  da joj retardirani klinci nešto dobacuju. – Zar to baš mora biti, ha, ti urokani frajeru? – pitao me Mario. Teturajući kroz lavinu rulje rekao sam da mora, da bez toga nejde i ciaos. Nakon toga sam skočio na neku klupicu, sa nje na neki niski zidić, i opet se onda bacio na ulicu viknuvši: – Yes! Zagreb! Yes! Savska!– I htjevši nategnuti iz bombice pelina, sudario sam se s nekim tipom, bombica mi se prvo razlila po tom liku i onda pala na pod. Komadi stakla kao rezultanta mojeg klaunskog paradiranja. Fakat divno…

Jesus! Glupiranje smo širili poput prolupalih vucebatina na litrama rakije.  Samo tako… I naravno, naletjeli smo na murju koja nas je odmah brzo zaustavila. Uvijek to rade ako se ističeš po bilo čemu od većine. Zajebancija? Hopsanje? Zezanje? Dobacivanje? Ne ne, to se ne radi na mjestu kao što je ovo. Ne ne… Kimanje glavama i skeniranje naših pojava. A mi: ušlagirani, ja u starim trapericama, ishodanim tenkama, onoj pristojnoj ali posvuda zakrpanoj košulji i naravno raščupane kose koja je ličila na rastureno ptičje gnijezdo. Uz sve to totalno prljav od onog blata.  Mario je pak stajao ulickan u spomenutoj Armanijevoj majici i sličnim markama buljeći prekriženih ruku u murjake. Izazivao ih je podrugljivim osmijehom, zabačenom glavom i bahatim pogledom. Tko smo, zašto se tako ponašamo, bla…? Hrpa banalnih pitanja je izletavalo iz njihovih mrzovoljnih usta poput rafala. Ispričao sam se radi svojeg nedoličnog ponašanja,  da ću se sada smiriti i mirno nastaviti dalje. Idemo dolje na jazz svirku, i… Ali, murjake je bilo briga za sve to koliko i mene što jedna Oprah jede za ručak. – A zašto si tako prljav? – upitao me stariji murjak: – Gdje si se to valjao, ha? – Na to su se oba murjaka počela ceriti, Mario udahnuo a ja rekao: – Tražio sam bisere koje su neke budale bacili u blato.

–         Kakve bisere? – odvratio je murjak: – O čemu pričaš?

–         Bolje da vam to ne kažem, jer biste si i vi mogli zaprljati uniforme.

–         Znaš šta dečko: – zarežao je murjak dok je Mario okrenuo glavu počevši se tiho cerekati: – da mi se nisi tu pravio frajer, jel jasno? A sad osobnu!

Nisam imao osobnu, i odmah su mi počeli pisati kaznu. – Pa dobro, gospodo. – rekao sam: – Zar baš morate pisati kaznu? Pa zar  se ne možemo nekako dogovoriti, i…

–         Daj zašuti! –  reče taj stariji murjak i dalje ispisujući kaznu. Mario će na to: – Nevjerojatno. Zar se s vama uopće smije razgovarati?

–         Nemamo se mi šta razgovarati, jel jasno! – poklopio  mu je murjak oštro ga pogledajući u oči na što  Mario reče tiho, više za sebe: – Super. Uskoro nećemo smjeti niti hodati ulicom bez nekakve jebene dozvole.

–         Ej ti! – oglasi se mlađi murjak, neki lik od možda 22 god., klinac-babyface na kojem vidiš da su mu starci davali džeparac od barem 50 kn na dan, vikendom 300, i onda bi glumio facu sa svojim frajerima šorajući malobrojnije od sebe. Obraćao se  Mariju kojem je rekao napuhavajući prsa: – Kakve to prostačine koristiš, ha? To da više nisam čuo, jel jasno? – Mario je slegnuo ramenima, rekao jedno kratko dobro, jasno, i taman kad su mi uručili kaznu i mi krenuli dalje, ja sam zastao i upitao ih: – Gospodo, sad kad ste vidjeli da smo fini dečki, da li biste nam mogli pomoći? Da li biste nas mogli odvesti do Bakusa?

–         Čuj ovoga. – smijao se stariji murjak: – A mi ti ko taksisti izgledamo? Ha?

–         Ne. – rekoh  dok je Mario okrenuo glavu na drugu stranu ponovno se smijuljeći. Ljuljao sam se od onolike urokanosti poput dobro izrokane boksačke vreče. Rekao sam: – Ne, ne izgledate kao taksijaneri. Ali tu ste da i služite i pomažete, zar ne? Dakle, pomozite nam.

–         Ti si previše dopuštaš. – reče stariji na što se brzo Mario ubaci: – Gospodo, oprostite, ali čovjek je danas dobio neke pare, zaostatke, znate, i konačno se riješio računa koji su se nakupili. Molim vas, ne shvaćajte ga previše ozbiljno, čovjek je veseo i popili smo si. On eto malo više.

Na Mariovu priču su nas još malo odmjeravali, zakimali glavama ponovno me ugledavši onako blatnjavog, rekli da neka  idemo, neka samo nestanemo, ali neka se više (meni) tako ne ponašam. – Ajde, neka vas voda nosi. – To je bilo za kraj umjesto  pozdrava. Krenuli smo dalje po  ulici koja je vibrirala kao da netko ispod nje izvodi neki ludi set na 3 gramofona, dva laptopa i cijelim aranžmanom  kontrolera.  Sve nam se činilo ludo. Što se nas tiče,  alieni  su okolo vijugali.

Blatnjav, urokan i lud bauljao sam s Mariom koji nas je trljajući nos i izvijajući ramena  usmjeravao kuda, zašto, bla…  Nalazio se u prigušenom transu, u skladbi koju je odsvirao zvukovima punim epruveta. Išli smo po dogovoru prema Bakusu, ali ustvari nismo više znali gdje i zašto idemo.

Pitate me: da li se sad  izvlačim na neke utjecaje planeta? Ne, jer – mi nikada ne znamo zašto radimo to što radimo. Kontradikcija, čista kao i utjecaji neba posuto zvijezdama čije nevidljivo žmirkanje nas je pratilo od dvorišta SC-a prema luđačkoj tutnjavi na Savskoj što je opet još jedan odraz pokretnih izraslina koje su nastale iz šupka drevnih teorija. Odrazi od kojih nas bole obrazi. Kurac ljudske imaginacije je oplodio pičku prirode, i nastalo je društvo. Mi,  majmuni nestabilnih umova, tu smo da popunjavamo X funkciju. Zupčanici se moraju okretati. To, i ništa više, reče kreten umrljan blatom i prašinom. Isti onaj kreten koji će za dva dana napraviti sranje čiji razmjeri će se povlačiti slijedećih nekoliko mikrostoljeća. Šta reći nego: Let the games begin.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: