Robert Radamant’s Co

About the great big white world

jedan dijelic iz knjige u nastajanju

Posted by robertradamantsco on September 12, 2012

Da, iznenađenje, ta funkcionalnost nakon toliko cuge i dopa. No još mnogo veće iznenađenje je tek uslijedilo. Za vrijeme klope mi je prepričavao što se sve događalo; ovaj jedan je neprestano nešto prčkao po volumenu mjuze i kojeg je onda Artur otjerao od pulta, neka opaljena cura se svima upucavala prije čega je po sebi prosula neku cugu, pa kojekakve slične gluposti poput bljuvanja po WC-u i hodanju u boksericama po stanu, itd i tome sl. – Zvuči fakat divno. – rekoh smijući se;  onda sam pitao   do kad su ostale  Florentina i Tihana. – A… cure. – otegnuto odgovori Artur – Ne znam točno. Fakat nemam pojma. – pa nakon kraće stanke nagle zamišljenosti: – Tihana. Kakva je bila kasnije. Znam da se nešto svađala sa sestrom. – Ponovno  utone u zamišljenost, onda se uhvati  za glavu i reče: – Tihana! Znaš kaj je bilo? Uuu… Uletila mi je dok sam bio na WC-u, počela me hvatati a ja nabrijan ko pas. I nisam ni skužio kaj je bilo, odjednom je bila topless. Uglavnom, onda smo se prasnuli. – Slegnuo je ramenima i završio sa jebiga, samo se dogodilo.

Nisam mogao vjerovati svojim jebenim ušima! – Kaj? – rekoh živčano, uzbuđeno, skroz razjebano: – Prasnuo si Tihanu?  – On me bespomoćno pogledao, slegnuo ramenima i ponovio: – Jebga. Samo se dogodilo.

–         U jebote. Pa jel znaš ti koliko ona ima godina?

–         Ej, polako. I ti si ju prasnuo, dakle… Nemoj mi sad tu držati moralne prodike, OK?

Na  to sam samo začepio usta kao da sam odjednom od svjedoka postao osuđenik na suđenju,  na što je Artur dodao: – Da, rekla mi je. Znači, sam znaš kaj je bilo. Samo se dogodilo. – Ja sam  samo okrenuo glavu, izustio jedno tiho jebote, dok je Artur nastavio jesti ponovno smiren, kao da mi je ispričao neku ludu vijest sa medija, ili kakav vic. I upravo tada, dok su mi kroz glavu prolazile najrazličitije scene mogućih ishoda ovih zavrzlama s tom malom, zazvonio mi je mob. Pa gdje sam ja, pitao me Šiba, zašto se ne javljam. Nakon što sam  objasnio gdje sam, Šiba mi je rekao da dođem što prije do stana, jer je Fri skroz urokan i da je potpuno izgubio kontrolu; ne zna što bi s njim. I kućepaziteljica je bila tu, no na svu sreću nije vidjela Frija kojeg je Šiba nekako uspio spremiti u svoju sobu. Ali sad opet baulja po stanu, dere se i pada na svakom koraku. – A jebote. – rekoh – Pa vi ste fakat retardirani. Slušaj. Smiruj ga koliko već možeš, sad dolazim. –  Ispričao sam Arturu što je bilo i da li me može odbaciti do stana, on je odmah pristao i nakon 15 minuta bolesno brze vožnje ulazili smo u moj stan. No prije toga smo već čuli dernjavu kako odjekuje kroz hodnik, weird osjećaj kao da se nalazite u kakvoj staroj umobolnici. Čim sam otvorio vrata, ugledao sam Šibu kako pokušava podići Frija s poda. A Fri: pijan kao đubre i prljav kao svinja  valjao se po podu malo nešto šapćući, malo se pak derući.  Skroz je poludio od tih svih supstanci koje je natrpavao u svoj ionako razjeban organizam. Trpao je bilo što u sebe i pio je od jutra do mraka, tj. dok se ne bi srušio na pod. Izobličene i krvlju optočene oči i animalna faca, sve  mu se to  gnječilo poput gume. Neprestano se samo nešto derao, padao i nalijevao u sebe vino; više nije znao što priča, gdje je bio prije sekundu, a kamoli prije sat vremena. Jednostavno se samo rušio i valjao po stanu prljav kao svinja. Puko je ko kokica.  – O Jesus… – prostenjao sam – Šiba, pa kaj je ovo? Kaj je bilo? – Šiba reče da je takav već 2  dana, tj. da se danas skroz urokao nakon što ga nije bilo cijelu noć, i da je ovakav došao doma i pao na Šibu dok mu je ovaj otvorio vrata. Artur se smiješio i rekao da meni očito ne može biti dosadno u životu, ja sam odgovorio ignorirajući njegovo podjebavanje da dođe primiti Frija za jednu ruku, ja sam ga uhvatio za drugu, i uz pomoć Šibe smo ga odnijeli u drugu sobu. Još se budala opirao, derao se da ne želi u sobu, da ga pustimo, jer on želi brijati, želi cugati, pljugati… Mi smo mu govorili da zašuti i gurali ga u Šibovu sobu, on se trgao poput zatvorenika i derao se kao životinja, i to je tako išlo dok meni nije prekipjelo, odjednom sam se počeo tresti od siline bijesa koji me preplavio, i tada sam uhvatio Frija za vrat,  nabio ga uz zid, rekao mu da se smiri ili da odmah leti iz stana, i to kroz prozor – ni manje ni više. Onda sam ga bacio u Šibovu sobu tako da je odletio nekih 2 m  i samo se stropoštao na pod gdje je ostao ležati poput potrgane lutke. Zalupio sam za njim vrata i vratio se u svoju sobu u kojoj su se sad nalazili Šiba, Artur, Florentina i još neki lik koji je izgledao kao Grizli Adams. Onaj kojeg sam spomenuo na početku… Taj Grizli je imao frulu u ruci koju sam mu uzeo, povukao nekoliko dimova, dao ju dalje Arturu i onda sve posjeo. – OK, ljudi, koji je pak ovo sad kurac? – upitah sve prisutne umornošću kakvog dede iscijeđenog od životnih udaraca. Nakon kraće šutnje prošao sam kroz kosu, iscijedio jedno jebote pas i otišao do kuhinje. Iskapio sam čašu vode, vratio se među ostale i počeo pijuckati bombicu pelina koju sam još imao od neki dan pokraj kugle svijeta. – Ljudi, ustvari, Šiba. – nastavio sam – Ovo ovako nejde, ovo sa Frijem, to znaš. Kužiš, preurokan je. Svi ćemo iz stana izletjeti. Gle, ovako. Neka se skulira, neka se otušira, neka si pojede, neka si ponovno odchilla, i onda, fino odmoren, neka krene prema Puli, Rijeci ili kamo već misli ići. Ne može ovdje više biti, prelud je. Ovo su već opake pizdarije, a ja ne želim opake pizdarije. Kužiš, ne želim nikakve pizdarije. – Šiba je odgovorio da kuži, da se slaže sa mnom, itd. i tome sl., pa nakon takvog komentiranja i razglabanja, rekoh: – OK, dakle tu se kužimo. OK. A tko je ovo? –  Pokazao sam na onog lika koji me svojom vanjštinom toliko asocirao na Grizlija Adamsa. Taj je pak samo buljio ispred sebe onakav s tom bradom, širok i debeo kao trokrilni ormar, sa šiltačom na glavi i novom frulom u ruci. Sjedio je u kutu miran kao bubica, samo se lagano smiješkao i polako slagao  drugu frulu. Artur se nasmijao, rekao kako je meni ali fakat zanimljivo, Šiba nešto trabunjao o tom liku, dok sam ja samo stajao u zbunjenosti općih dogodovština. Onda je taj Grizli Adamas, kako sam ga kasnije zvao, polako  premjestio svoje ogromno, debelo tijelo i sjeo se odmah do kompa gdje sam ja bio. Fino skulirano je započeo svoju priču: –  Bok, ja sam Domagoj, inače Domba. Da ispričam zašto  sam tu.  Ovdje sam završio na foru da me sreo Fri u

gradu kojeg znam od prije, i on mi je ponudio smještaj. I sad sam tu 2 dana. – Zastao je, još je malo povukao frule, dodao mi ju, ja rekao jedno otegnuto OK i on je nastavio: – Inače, nema me doma zadnjih godinu dana, lutam po Zagrebu, pa po Rijeci, Puli, i Dalmaciji, uglavnom, posvuda. Preživljavam, ustvari (i tu se zdušno nasmijao) živim, i to dobro, tako da žicam. – Malo je zastao, ja ponovno rekao jedno otegnuto OK, i on nastavi: – Norma mi je oko 500 do 700 kn na dan. I još kad mi uleti  rulet. E onda…

–         Čekaj čekaj… – prekinuh ga u čuđenju – Napraviš 500 do 700 kn na dan? Žicanjem?!

–         Da hehe… – nasmijao se on – To mi je norma. Nekad bude manje, nekad više.

–         Ovaj pak nije normalan hehe – oglasi se Artur previjajući se od smijeha i loveći frulu.

–         Ali jebote – pa kako toliko? – rekoh još uvijek ne vjerujući svojim fuckin ušima.

–         Hehe… Pa gle. – odgovori Domagoj – Ne uletavam na shemu ‘imate nešto sitno’. Imam cijelu priču ili oko putne karte, ili oko stanarine itd. na mjestima tipa šoping centri, kolodvor i tak.  Uglavnom, snimiš ljude, gledaš ih, procjenjuješ karakter, i onda uletiš sa spikom.

–         Jebote! – uskliknuh – I to sranje pali? Pa ne mogu vjerovati…

–         I ne samo to. – nasmije se Šiba – Svaki dan se čovjek pojavi sa dvije vrečice hrane i cuge. I što je najvažnije, sa žižom. I to koja jebeno šiba hehe…

–         Pa… To vidim hehe – rekoh, na što su se svi nasmijali u općem neizrečenom slaganju kako je pojava Grizli Adamsa ustvari  dobrodošla. Onda smo počeli valjati fore, ja sam donio pivu iz frižidera,  zajebancija se razvrtjela, Grizli Adams se samo smiješio i slagao frule koje smo mi objeručke prihvačali u komotnosti trenutne situacije.

 

Bio je to raskalašen smijeh, sprdnja na sve što radimo iliti što jesmo, jedan golemi cirkus u kojem smo se vrtjeli poput nekih figura pod strujnim udarom. No cirkusa nikad dosta, jer se odjednom pojavio Fri, još uvijek urokan do jaja, i htio je među nas: namirisao je žižu i zajebanciju općenito. Ali no way. Ja sam mu rekao svoje, neka se skulira, otušira, najede, i onda, možda onda, može opet u ovu sobu. On je baljezgao neke gluposti, htio je uporno piti i duvati pri tome ponovno padajući na sve strane, no ja sam ga odgurao i ponovno ga bacio u drugu sobu gdje se stropoštao poput ratnog ranjenika. – O Jesus. – rekoh vračajući se među ostale – S kakvim sranjima se ja moram baviti. – pa nakon kraće salve  smijeha nastavih: – Jebote, ovaj ko da je ispao  iz pičke na asfalt. I to odmah do vinarije. Možda baš u bačvu… – Iako smo na to ponovno prasnuli u smijeh, unutar mene su se zbivale poprilično suprotne emocije; nešto između bijesa, tuge i nekakvog neodređenog ludila. Još kad sam se osvrnuo oko sebe i vidio da je stan u totalnom rasulu, da je kuhinja natrpana neopranim suđem, pod prljav, moja soba također itd. i tome sl., samo  sam raširio ruke i za sebe rekao jedno cinično ‘odlično’. Da, baš super, pomislih na to sve, fakat super, just fuckin great! Sad ne samo da moram pazit na ovog luđaka Frija, nego još moram pospremit cijeli fuckin stan, jer ovi ostali sigurno neće niti prstom maknuti; bili su prenapušeni  za bilo što. A i trebalo je nešto stvoriti za jesti, a ničeg osim tjestenine i luka nije bilo. Kao što rekoh: fuckin great. I da, jedna sitnica koju nisam spomenuo: već danima nismo imali net, a to znači da 90% svojih aktivnosti ne mogu obavljati. Dakle, stan u rasulu, Fri prolupao, nitko osim mene se ne zna hendlat s njim, nema nikakve hrane u stanu, i nema neta. Divno. Uistinu prava divota. Ne se udubiti u egzistencijalna razmatranja oko svih tih sranja je bilo nemoguće, i to sam odrađivao u kutu dvosjeda lice pokrivši knjigom i praveći se da sam udubljen u teoretiziranje o elektronskoj mjuzi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: