Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Isječak iz U crnom središtu

Posted by robertradamantsco on September 22, 2012

Svirao je DJ Shadow, meni su njegove zvukovne sjene plesale ispred vidika, sve se mutilo, a Ana, ta prezgodna curka uz to još onako skroz seksi odjevena sjedila je do mene i trljala svoje tijelo o moje. Nakon malo bezveznog koketiranja, ona je vidjela da ja onako urokan neću očito ništa prvi poduzeti, pa me u jednom trenutku zažnjarila. Samo tako.  Dok smo se tako žnjarili, pipali smo se i već ubrzo mi je Ana skinula  majicu. Na to sam ja krenuo skidati njoj haljinu, no to je ispalo skroz smiješno, jer sam bio spretan poput retardiranog majmuna. Ona se tiho nasmijala, i počevši se svlačiti, eto zvonjave na vratima. Prvo smo se ukipili, pa kad se zvonjava ponovila uz dernjavu iz hodnika „Robi“ i „Ak si tu daj brzo otvori!“ i  „Važno je“ i… I uglavnom, izustio sam jedno snažno intonirano fuck, polako, jedva se ustao iz Aninog finog zagrljaja i krenuo otvoriti vrata. Bio je to Deks sa svojom ekipom iz kvarta, svi uzbuđeni kao da su usred požara. Paranoja ogromnih razmjera blještala je na njihovim licima poput bolesno nastrljivih neonskih reklama. Samo su brzo ušli u moju sobu, svi istovremeno brbljajući kao navinuti. Govorilo se o nekim drukerima, o nekom malom koji je pao, o murji, itd. i tome sl.

Ja i Ana smo samo promatrali taj prizor nagle histerije, radi čega sam promrmljao: – Odlično. Fakat odlično. – I onda obrativši se Ani: – Baš kaj nam je sad trebalo. – Ana je zakolutala očima i slegnula ramenima.

–         Ajde razbu, nemoj srat. – ubacio se Deks – Da znaš kakva je frka. Totalno sranje čovječe, totalno. Frka kao…

–         Pa kaj je bilo? – prekinuh ga i on odgovori: – Ma nemreš belivit. Dogovorim se s likom da mu isfuram 100 miča brzog, kužiš, i danas smo to trebali odraditi, kad nam ono murja za repom. Cijeli dan jebote. Cijeli jebeni dan!  Kužiš ti to!

–         Da, kužim. – rekoh – Ali ne kužim zašto ste sad tu?

–         Pa moramo negdje to sve zbuksati, kužiš, a tvoj stan je bio najbliže.

–         Daj pliz reci da me jebeš. – rekoh hvatajući se za glavu. – Hoćeš reći da si dofuro ovdje 100 miča speeda jer te murja prati cijeli dan? Daj pliz  reci da to nije istina.

–         A jebga razbu. – reče Deks slegnuvši ramenima. – Velim ti, nismo imali di drugdje, kužiš. Kaj sad…

Onda su svi  počeli pričati istovremeno radi čega je nastao  kovitlac užarenih glasnica: ubrzano-glasno laprdanje bez kraja i konca. Ja sam se vratio  na dvosjed, glavu polegnuo u Anino krilo i tiho rekao: – Eto, sad znaš sve o meni. Magnet za sranja ovog tipa. Fuck… – Ana me je tješila govoreći da će se ovi sigurno uskoro smiriti i otići, ja sam mrzovoljno tiho brundao a ovi  ostali su brbljali svi u isti  glas skakučući po sobi poput zečeva. Postajali su sve luđi, počeli se derati, mahati rukama, vrtjeti se u krug… Jedan su drugog optuživali za ovo, za ono; prebacivali krivicu za ovu situaciju sad na ovog, sad na onog itd. i tome sl. U jednom trenutku te mahnite rasprave naglo sam skočio na noge, proderao se „dosta“ i „daj začepite“, i nakon što su svi zašutjeli širom otvorenih očiju buljivši u mene, počeo sam svoju govoranciju. Stajao sam samo bez majice i zakrpanim trapericama koje sam redovito kurio tijekom kljucanja,  kljucanja koje me  lagano i sada obuzimalo. Usporenim baritonom sam počeo: – Ovako. Ljudi, kužim vas. Fakat vas kužim. Ali, gledajte, ne možete samo tako upadati ovdje sa hrpom dopa s kojim bježite od murje. Kužite, ne možete…

–         Ali nije ovo dop. – ubacio se Skrle, kvatrovski klaun, blesan svoje vrste. – Ovo je brzo, kužiš razbu, i…

–         OK, nije dop iliti žuto! – grubo sam ga prekinuo, a Deks mu je glavom pokazao da zašuti. – Boli me kurac kaj je! – nastavio sam sad već bijesno: – Kužite? Boli-me-jebeni-racku kaj je to. – i onda malo smirenije: – Odakle vam uopće ideja da meni uletite, a? Zar na mojim vratima piše nešt tipa „sklonište od murje“?

Na to su se svi nasmijali, ovaj jedan nešto dobacio o Pulp Fictionu i Tarantinovom govoru o „skladištenju mrtvih nigera“, i iako smo se svi počeli tome smijati  jer su i ostali odmah za ovim počeli valjati gluposti, nakon nekoliko trenutaka opet sam se oglasio, ovaj put se još jače zderavši: – Ej! Vi! Vi luđaci! Koji vam je kurac? Kaj hoćete da ponovo idem u buksu? – pa nakon nekoliko momenata ispunjenih zamišljenošću đaka o nekoj veoma jednostavnoj jednadžbi, nastavio sam: – Jer ljudi, i to mi vjerujte, fakat mi se nejde opet  u buksu. Kužite! Bin there, done there, i thats it. Nisam imo sranja s murjom već godinama. OK, osim… Ali, to sad nije važno, jer je fora u tome da morate odmah otići odavde, OK? OK? OK! – i onda fakat odrješito: – Dakle, ajde svi prema vratima.

Svi su šutke  pognutih glava  buljili u mene, Ana je nelagodnim pogledom gledala u paučinu u kutu sobe, a ja sam onako razbijene face i urokan stajao sa rukama na bokovima kao neki lider nekakve šatro aspirantske bande. Bio je to ustvari poprilično komičan prizor, ali whatever, ove luđake je trebalo istjerati iz stana, pod hitno i pod razno. Ponovio sam da  odmah idu prema vratima, oni su odlazili pognutih glava svaki nešto za sebe mrmljajući, kad se oglasilo zvono. Opet! Fuck, pomislih. Svi su stali kao ukopani, i onda ponovno počeli svi u jedan glas brbljati – imali su valjda svaki bar 3 g brzog u sebi –  ponovno je zazvonilo pa sam krenuo  otvoriti vrata rekavši: – Super! Sad će mi  još doć ekipa koja treba sakriti kalašnjikove? Koji je ovo kurac? – Kad sam otvorio vrata, Florentina i Boro su stajali  tamo, pitali formalno namrgođenih faca što ima i odmah ušli unutra. A unutra: vrećica brzog od 100 g na stolu, ovi rade lajne, pričaju o nečijem stanu, kako će nekog  razbiti, od kada kvartovska murja vozi Audi, itd., Florentina i Boro ukopani bulje razapetih očiju što se događa, a Ana je i dalje sjedila u svojem malom kutu na dvosjedu. Boro je procijedio jedno u jebote, Florentina me pitala što se pak tu događa, Ana se uhvatila za sad već spuštenu glavu, a ja,  ja sam… Pa, ja sam odmahnuo rukom i iritirano rekao: – Ništa, apsolutno ništa! Sve je totalno normalno! – otišao do onih do stola, uzeo nekome cjevčicu od 100 kn i povukao jednu lajnu. Za mnom je odmah i Boro doletio i također povukao jednu. – Jebote, pa toga fakat ima ovdje. – reče trljajući si nos. – Fakat, kaj se  pak tu događa? – upitao me Boro promatrajući me pažljivo. Florentina je doviknula Bori da što to pak on sad  radi, on njoj da se skulira,  ja sam rekao Bori da eto, još jedna divna epizoda u ovoj sjebanoj seriji Moj život, Boro se nasmijao i rekao da fakat nisam normalan, onda je opet Florentina dreknula da li smo mi svi pukli, ja na nju da jesmo, i zato sad – shut the fuck up!   Nitko od Deksove ekipe se nije gotovo uopće obazirao na to, samo su dalje trabunjali o svojim sranjima. Jedan od njih je sad već bio za kompom i stavljao hip hop  na playlistu, pojačao sound i začas je treštala stvar What’s The Difference od DR.Dre-a, Eminema i Xzibita: odmah je Deks viknuo tooo, netko drugi poskočio i tada je počelo  skakutanje po sobi kao da si na nekakvoj jebenoj hip hop svirki. Skakali su, mahali rukama, brbljali kao navinuti, slagali još lajni i uglavnom, sve se razuzdalo radikalnom mahnitošću i bezumljem potencirano nabrijanim ludilom od speeda do totaliteta. Treštanje beatova i skakanje i slaganje lajna i deranje i brbljanje i glupiranje i bla bla bla… Cijela ludnica sastavljena od htio-bih-biti gangsta rapera skurenih mozgova. I naravno, moje malenkosti i ostalih koji su me vukli na stranu nešto mi pričajući, no ne znam više što, jer se onda   dogodilo ono. Ono! Ono što mi se nije već dogodilo nekih godinu dana: okinuo me epileptični napad – pao sam na pod kao vreća krumpira i počeo  se tresti kao fuckin vibrator. Sad, ne mogu vam  nažalost pričati o samom napadu, jer se ne sječam ama baš ničega, ali ću spomenuti da je kasnije došla hitna pred moju zgradu, susjedi svi naravno pomolili glave iz prozora i vratiju, i mene su odnijeli bolničari u vozila hitne pomoći i odvezli me na hitnu.

Najbliža ambulanta  je bila u Borovju, odmah kvart do mojeg, i tamo sam ustvari tek došao sebi. Prvo što sam osjetio je bio onaj i predobro mi znan miris bolničkih kemikalija i ljudskih izlučevina. Pa doktorica koja je nešto piskarala ne obračajući preveliku pozornost na mene pokraj koje je stajao Boro naslonjen na zid zurivši zamišljeno ispred  sebe. Ja sam pak samo ležao na ležaljci, pokraj mene je stajao bolničar i govorio mi da budem miran, da se ne mičem. Kao da to ima ikakve veze s bilo čim budući da je napad već prošao prije više od pola sata. Na i najmanji pokret taj bolničar bi mi rekao neka se ne mičem, i kad sam pitao obračajući se doktorici koliko će ovo još trajati, taj bolničar me zamolio tonom kao da ima posla s retardiranim klincem da ništa ne pričam i neka se izvolim leći. – I nemojte molim vas išta raditi. Samo lezite. – dodao je kimajući glavom. Jesus! Kao da sam na operacijskom stolu. Osjećao sam se kao zadnji kreten. Za minutu sam ponovno pitao koliko će ovo sranje trajati, Boro mi rekao da se skuliram, da će začas biti gotovo, doktorica je i dalje  samo piskarala i onaj bolničar me ponovno nježno primio za rame i rekao mi da ne pričam i da se ne mičem. Procijedio sam jedno glasno pih i rekao sebi u bradu: – OK. Onda ću biti dobar dečko, striček. – Na to se Boro kiselo nasmijao okrenuvši glavu na što se doktorica  udostojila okrenuti prema meni, i glasom hladnim kao sjeverac me pitala što sam uzimao, da li mi se to padanje češće  događa, kad sam imao zadnji napad, koliko se dugo drogiram itd. Ja sam samo davao kratke odgovore, svako malo ubacujući pitanje  kad ću moći otići. Za vrijeme tog razgovora jedna bolničarka mi je uzela krv i dala ga na analizu. Kad sam tamo obavio sva ta birokratska sranja i krenuo otići, doktorica mi je rekla zapovjedničkim tonom da se sjednem  i da ju slušam. I onda je počelo to toliko divno, upravo inspirativno iskustvo. Održala mi je predavanje kako je štetno to što radim, da se moram popraviti, još sam ipak mlad, neka si pogledam  lice kako je razbijeno,  šteta bi bila da  se upropastim itd. i tome sl. No ispod te govorancije koja je bila kao za moje dobro, vibrirala je njena želja da me moralno satre, da me verbalno prebije, jer iz svakog njenog tona i pogleda izbijali su samo prezir i odvratnost prema mojoj osobnosti. Mojoj vrsti.  Čak sam u jednom trenu na kratko zadrhtao, no doktorica u svojem žaru edukativnog govora nije to snimila. Nije ona ništa snimila osim da pred njom stoji još jedan đanki kojem ona sada po svojoj doktorskoj dužnosti mora reći to što je već sve govorila. U jednom trenutku mi je toliko dopizdila da sam uzeo mob i pravio se da me netko nazvao. Pričao sam o mitingu za posao s tom imaginarnom osobom, zaklopio mob i rekao da moram ići. I odmah sam s Borom odmaglio samo rekavši isto toliko lažno hvala kao što je i njen govor bio lažan. Mislite da si umišljam? OK, imate puno pravo na to, no vidite, ovo mi nipošto nije bio prvi put da sam se našao u ovakvoj situaciji. Koliko sam puta od tolikih doktora čuo istu vrstu govora! Čak su im i riječi iste! Jedan drugog citiraju kao papige, brbljaju o zdravom životu kao mahniti ulični propovjednici, no ti isti doktori nas  truju svojim receptima kojima nam prepisuju ono što kritiziraju pred ovakvima kakav sam ja. Znam i predobro o čemu pričam, jer sam ne samo jednom objavljivao članke na temu moderne medicine i farmakologije. Dobro plaćeni i istrenirani od vrtića preko škole do faksa, oni su ljudski virusi koji nam prodaju otrove koji nam kao pomažu. Laž gmiže iz njihovih usta kao i kod njihovih suradnika, farmakologa, ekonomista, političara, bankaša, i svih ostalih foteljaša.

Brojke se vrte bjesomučnom brzinom, kotrljaju se glave po pustinjama, prelijeva se crno zlato iz spremnika u spremnik, masa se slijeva ulicama poput bibilijskih potopa, dok na pozornicama glavonje naslikani rukom paranoidnog luđaka drže slavne govore o ovom svijetu. Prvljava djeca se provlače kroz gomile i džepare, iza zastora u noći zvekeče oružje kućnih svađa, ludi razbijači čija je religija nekakav nogomentni klub deru se kao da žele probiti zvučni zid, a  sa neba padaju vodene strijele pune  otrova. Ljepotice se smješkaju dok neki imbecil udara glavom u zid jer mu se neka takva cura nikako ne želi javiti, a popovi se voze u limuzinama kroz gomilu veselih siromaha koji im mašu kao mitskim herojima. Ako u centru grada zatrubi truba glasnoćom poludjelog slona i ako  nakon toga netko želi reći istinu u svojem ogoljenom, najednostavnijem obliku, nitko ne mari koliko je crno pod noktom. Kada mediji kritiziraju globalizacijske politike, građani, moderni čitaoci novina, samo prelaze pogledom preko toga kao i preko reklama  za lonce. Neka klinci ruše kante za smeće, neka sina tvoje susjede ubili u Afganistanu, neka cijene goriva još porasle, samo se zavali i upali TV.

Novi svjetski poredak rastura drogu planetom, očevi se  ubijaju radi svoje djece i obrnuto, prazni listovi papira ispred golemih potencijala, murjaci se dive mafijašima, starci koji su vjernici samo praznicima,  nema znakova kojima se može vjerovati, posvuda izrugivanje stvorenim djelima kao i prevelike pohvale, izbora napretek kao i ograda, ne može se preskočiti, razumjeti, djelovati. Nitko nikog ne jebe i svatko svakoga jebe: tišina, nasilje i ignorancija – kako je to izrazio Boro u jednoj stvari svog benda The Script –  komponentne su što  sačinjavaju ovaj Vrli novi svijet. Svi snovi biti će ostvareni, pa makar želudac krulio kao bijesni psi. Kao mi.

I tako, mi, tj. ja i Boro  vukli  smo se ulicama poput pokislih cucka, sunce je  pržilo kao u nevadskim pustošima, šareni ljudi su klizili svojim utabanim stazama obaveza,  klinci su skakutali po nekim klupicama, a zgrade su se  izvijale prema nama poput biljki mesožderki. Siva tmurnost betonskog organizma ispunjavala me od glave do pete.

Boro je predložio da se sjednemo na jednu klupicu gdje smo ubrzo slagali lajne brzog. To je Boro maznuo ovima, nekih 2 g, točnije, uzeo je to prije nego što je sve istjerao iz stana. – Daj ne seri. – rekoh – A Deks i ovi? Nisu ništa rekli?

–         A kaj bi trebali reći jebote? Pa srušio si se ko vreća. Svi su se uspaničili ko kokoši.

–         Eh da… – procijedio sam slažući si lajnu na kartici za bankomat. – Mogu misliti kaj je to negdje bilo…

–         Bila je živa ludnica. Ali totalna! Stari, da mene nije bilo, bolničari bi vidjeli i brzo i sve, jer su ovi svi pali u  retardaciju. Ali totalnu.

Rekoh da je dobro što je on bio tamo i to sve sredio, povukao sam lajnu od 3-4 cm, vratio Bori cjevčicu od 20 kn i počeo se trljati po faci. Nakon nešto opuštajuće šutnje, pitao sam Boru kako je  on. – Mislim, inače. – dodah – Jer ne vjerujem da ti je u ovom trenu super nakon kaj si me odpratio na hitnu i odpratio iz nje. – Boro je slegnuo ramenima, rekao ravnodušno da super, prejebeno, nikad bolje. – OK, sad znam da si u kurcu. – rekoh – Kaj se događa, stari? – Boro je prošao kroz svoju kosu, malo ju raspetljao i rekao da su mu sjeli oni pederi sa Dinersa za vrat i da im je sad po najnovijem dužan 14000 kn. – I ako to ne vratim što prije, još će me tako skamatariti da ću morati prodavati žuto, brzo, vutru i sve živo rekordnom brzinom. Još ću morati ići kamatarima po pare jebote. – Rekoh na to super, da  nam baš ide. – I još su me sjebali za svirku u Mini Teatru. – dodao je nervozno. Pa što je bilo, upitah, i on odgovori da su trebali slijedeći vikend svirati tamo s nekim demo bendom, nekim lokalnim klincima, ali je onda došlo do spika oko para, kao prevelika im je gaža (Borinom bendu), pa cjenkanje i bla bla, i onda je Boro skroz popizdio, rekao liku iz kluba da onda ništa i neka si nađu još jedan bend koji će The Script zamijeniti nakon što je posvuda najavljen njihov nastup. – Samo sam još poklopio i bacio mob u kurac. Eto, to je ugl to. – reče za kraj, pa nakon nekih pola minute: – I da, i ona  sitnica da  je Florentina skontala da sam bio s onim onda picama. Ono s Arturom. Eto, to je sad to. Bar mislim heh… – Pogledao sam ga, on mene, i nakon što smo neko vrijeme komunicirali pogledima šaljući jedan drugome tisuće scena iz potpuno suludih, apsurdnih, uvrnutih i bizarnih priča, onda smo –  prasnuli  u smijeh. Prasnuli smo u luđački, manijački smijeh radi kojeg smo se previjali kao da nas tuku tisuću šaka, kao da smo ugledali božanstvo sa glavom klauna na tijelu bika kojem viri metla iz dupeta: ja sam se strovalio na klupu od smijeha a Boro je zabacio glavu unazad i tijelo previnuo kao da je gimnastičar sa redom medalja. Mi smo umirali od smijeha, a prolaznici su nas gledali kao totalne luđake. I kroz smijeh na račun vlastite ludosti hodali smo ulicama sprdavajući se na same sebe ubrzano brbljajući kako nas je brzo pralo. I nemojte nas sad osuđivati, jer iako možda nismo imali pravo smijati se  kao bezbrižni princevi, brzina je vrlina, zar  ne? Zar  ne kažu li to svi? Brzina je vrlina, molim lijepo….

Nismo li predstavljali savršene primjerke pozitivnih članova ovog progresivnog društva? To bi  bilo otvoreno ozbiljnoj diskusiji, zar ne?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: