Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Percepcija istočnjačkih duhovnih praksi od strane crkve

Posted by robertradamantsco on December 20, 2016

Sve više možemo vidjeti filmova o duhovnom buđenju i sve više članaka o dobrobitima meditacije i yoge. Danas je za mnogo ljudi ideja da sjedite na neko vrijeme zatvorenih očiju i da pazite na svoje emocije i misli mnogo bliži način percipiranja samog sebe nego do nedavno. Netko manje entuzijastičan može možda reći da je to samo pomodarstvo, ali neka, onda je dobro pomodarstvo, jer ako ništa drugo, barem vodi misao prema bitnosti promjeni. Međutim,  s druge strane, kod nas još uvijek postoje mnoge predrasude u vezi meditacije i yoge općenito. Još uvijek mnogo ljudi na to gleda ili kao na nešto vjerski, obično povezano s hinduizmom, ili kao na nešto što rade „neki tamo, ali ne ja“. Možda neki na to gledaju i kao na nešto dosadnjikavo? Možda nekima prolaze misli poput: „Eh, sad ću ja sjediti tu pola sata zatvorenih očiju! To zvuči dosadno i beskorisno. Ne hvala.“ Ili možda u vezi yoga asana: „Ne zanima me fitnes“, „Ja već treniram rukomet pa mi yoga ne treba“ ili možda: „To je više za cure, to nije za mene.“ Ja osobno mislim da još uvijek postoje među mnogim ljudima takva neka razmišljanja. Neki možda misle da je to fizički izraz filozofskog opredjeljenja, barem sam ja dobio takav dojam. Na tom mjestu ću parafrazirati indijskog učitelja Sadhgurua: „To (yoga) nije filozofija niti religija, to je tehnologija. Kao što postoji tehnologija za vanjsko blagostanje, tako postoji i tehnologija za unutrašnje blagostanje. Ta tehnologija je poznata kao yoga.“

Neki ljudi iz nekih institucija na to gledaju čak i kao na nešto loše, a to je onda problem, jer usporava ljudski napredak. U nekim crkvenim krugovima se kritizira yoga, a ponekada čak i demonizira. Budući da crkva ima jako velik utjecaj na mnogo ljudi, a yoga i meditacija predstavlja znanstven skup tehnika za mijenjanje čovjeka na bolje, bitno je uspostaviti dijalog koji će voditi većem razumijevanju. U ovom tekstu pokušati ću prikazati neke moguće razloge zašto neki crkveni krugovi ne prihvaćaju istočnjačke duhovne prakse kao legitimne duhovne prakse koje su u skladu s krščanskim vrijednostima. No idemo prvo vidjeti što je yoga.

Yoga i meditacija kao centralni dio yoge je skup tehnika i metoda za probuđivanje i afirmiranje skrivenog i uspavanog svijesnog života u čovjeku. To je buđenje samog života u svom energetskom aspektu koji, jednom kada se aktivira i redovito njeguje, dovodi praktikanta do potpunijeg doživljaja samog sebe i shodno tome samog života. To je ista ona životna energija kojom smo bili stalno ispunjeni kao mala djeca, dok smo neprestano trčali,  igrali se i bili konstantno aktivni. Ista energija koja nas je poticala da ono što činimo činimo kako bismo izrazili prisutnost života i sreće u sebi, dok danas, kao odrasli, radimo obrnuto: sve što radimo radimo samo da bismo ponovno stekli taj izgubljeni osjećaj života, sreće i ispunjenja.  Duhovna praksa je potraga za izgubljenim životom.

Efekt duhovnih praksi se može vidjeti u svakodnevnom životu tako što ćete se osjećati bolje, biti ćete vitalniji, imati više entuzijazma i više volje za aktivnošću, dok ćete istovremeno u svemu tome biti smireniji i staloženiji. Postajete manje impulzivni, ali prirodniji – to dvoje se često brka. Impulzivnost ima više osjećaj prisile i mehaničkog ponašanja, dok je prirodnost više spontano djelovanje iz radosti. Čovjek se manje uznemiruje malim stvarima i manje uzima ponašanje drugih osobno, što čovjeku uštedi mnogo nepotrebne patnje. Povećava se fokus i koncentracija, a i na tjelesnoj, fizičkoj razini se mogu osjetiti razne dobrobiti.

To je što se tiče svakodnevnice. Sad, u nekim trenucima, nakon podužeg redovitog vježbanja, možete upadati i u stanja svijesti koja su neobična za prosječnog čovjeka. To je možda i najneobičniji dio zašto neki crkveni krugovi ne prihvaćaju istočnjačku duhovnu praksu, i početi ćemo s tim dijelom.

Dakle, to su ponekada stanja dubokog mira i spokoja, ili pak stanja intenzivnog osjećaja života što ponekada može ići i do ekstatičnih stanja. Ponekada energija preuzme tijelo i tada se ono počinje kretati kao u plesu, a  ponekad to izgleda toliko neobično kao da primate elektrošokove. Ponekada se tijelo iskrivljuje, a i glas se radikalno može izmjeniti (ako recimo mantrate), pa to izvana promatraču može izgledati kao da ste opsjednuti. I tu dolazimo do jednog od razloga zašto bi moglo postojati neshvaćanje yoge od crkve. Možda su vjernici vidjeli takva ispoljavanja kundalinija i mislili da se radi o opsjednuću. Možda je to jedan od razloga zašto neki crkveni krugovi misle da je yoga povezana sa sotonizmom. To nema međutim nikakve veze sa sotonizmom, nego sa buđenjem uspavane energije u tijelu. Nakon takvih stanja čovjek se osjeća znantno lakši, ispunjeniji i sretniji, a kod mene se recimo pojavljuje spontana želja da dijelim radost i sreću. Mislim da to nisu simptomi sotonizma. Mislim da je ovdje važno shvatiti da su ta stanja vrlo ugodna i da ih se po intenzitetu može bez ustezanja uspoređivati sa utjecajem žestokih droga ili sa seksom. To su ponekada zaista vrlo intenzivna stanja i zato mogu reći da je yoga sve drugo samo ne dosadna.

Takva stanja najvećem broju ljudi nisu dio svakodnevnice i ne može ih se pozvati svojom voljom samo tako. Kod nekih je i to drugačije. Rumi, sufijski svetac koji je otkrio čuveno vrtenje derviša, tehniku za podizanje uspavane energije u čovjeku, bio je gotovo cijelo vrijeme ekstatičan. On je imao doslovno ljubavnu aferu sa samim životom. Postoje razne tehnike koje vode istom fenomenu i pomoću njih se može češće doći do neobičnih iskustva. Važno je napomenuti da se ovdje ne radi samo o ugodnim osjećajima, nego su to također i transformacijska iskustva. Takva stanja rade veće pomake u pozitivnim promjenama u čovjeku. Uz to odmah treba reći da je za učinkovitost tih tehnika i njihov dugoročni efekt važno kako se odnosimo prema sebi u svakodnevnici, u životu. Bitno je ne hraniti negativne emocije i misli i ne njegovati pogrešne koncepte o sebi. Ovdje ne pričam o moraliziranju, nego više o inteligentnom, medicinskom pristupu. Moraliziranja onaj svadljivi, frustrirani dio uma često doživljava kao napad i kao želju za porobljavanjem, pa ono može imati suprotan efekt. Moralno ponašanje je posljedica zdravlja kompletnog bića, u svim njegovim aspektima, fizičkim, mentalnim, emocionalnim i energetskim. Prakticiranjem yoge i meditacije i njegovanjem znanja o svijesti i umu i zakonima po kojima funkcionira, postajemo sretnije i bolje osobe. To je onaj dio koji je danas na svu sreću već uvelike evidentan i to počinje shvaćati i šira javnost.

Budući da su sreća i moralno ponašanje prirodni za imalo ozbiljnijeg praktikanta yoge, crkva bi trebala biti zadovoljna, jer i ona teži sreći i moralnom ponašanju. Međutim, često puta ona nije zadovoljna, nego suprotno. Tu dolazimo do slijedećeg razloga zašto možda crkva teško prihvaća yogu. Yoga doslovno prevedeno znači jedinstvo. Jedinstvo prvo sa samim sobom, a onda shodno tome i jedinstvo sa životom, sa svemirom, ili sa Bogom. To je krajnji cilj yoge i meditacije, stapanje s Bogom. I to ne bi trebao biti problem, jer i crkva kaže: „Neka bude volja Tvoja“ što je samo drugi izraz za jedinstvo s Bogom. Problem je na drugom mjestu, a to je krčanska kristocentričnost. Dokle god postoji vjerovanje da je konačno spasenje duše moguće jedino i isključivo preko Krista onako kako ga krščanstvo objašnava, ne može postojati inkluzivnost prema drugim shvaćanjima, pa tako niti prema tehnikama koje dolaze iz krugova koje drugačije gledaju na duhovnost. Filozofsko-vjerski dio iza yoge kaže da je sve dio Boga, koji se ponekada inkarnira iliti utjelovljuje u ljudskom obliku kako bi širio znanje o duhovnom razvoju. To nisu samo hinduistički sveci, nego bilo koji drugi iz svih tradicija. Za hindusa nije ništa čudno ako pored Krišne ima i sliku Krista. Krist je za njih avatar, inkarnacija Boga, vrlo uzvišena pojava, ali ne jedina takva. Krčanskom shvaćanju je to teško za progutati, ideja da Krist nije jedina inkarnacija Boga. To uvelike otežava, a možda i čini nemogućim istinski dijalog i iskreno prihvaćanje ne-krščanskih duhovnih praksi. Ne uzimajući kontekst vremena i mjesta u kojem je Krist djelovao kao niti činjenicu da se zato ne može nasumično i doslovno interpretirati ono što je Krist rekao, crkva se panično drži za koncept „jedinog Božjeg sina ikada preko kojeg se jedinog može izbaviti dušu“. A to gradi barijere umjesto da ih uklanja, a nama treba ovo potonje, ne ono prijašnje. To uvelike  utječe na percepciju crkve, pa i njenih vjernika, o yogi i meditaciji. Sad, iako velik dio crkve ima loš stav prema meditaciji i iako se iz nekih tih krugova šire loše priče,  isto možemo vidjeti kako su neke krščanske grupe uvele neke vrste meditacije u svoju praksu. Isto tako, ako čitate krščanske monahe i mistike kako opisuju ono što oni nazivaju dubokom molitvom i kontemplacijom, vidjet ćete opise meditacija kakve možete naći kod indijskih yogija i budista, što znači da oni ljudi iz crkvenih krugova koji su iskreni i više obrazovani u svom religioznom životu, znaju da ustvari meditacija nije ništa kontra crkve, već upravo suprotno. Mislim da se crkva boji meditacije, jer misli da će im to uzeti ljude, pri tome ne shvaćajuci da upravo tim nerazumnim demoniziranjem istočnjačkih praksi odbija od sebe inteligentne vjernike i kvalitetne osobe. Međutim, jednom kada više ljudi shvati da je meditacija prijatelj bilo koje vrste duhovnog stremljenja, pa tako i krščanskog, priča će se promijeniti. Kao i za sve, i za prihvaćanje meditacije od strane šire mase treba vremena, jer je to novotarija za mnogo ljudi. S druge strane, meditacija je nešto najprirodnije čovjeku, kao i yoga asane. Mala djeca spontano rade yoga asane, i spontano se okreču dahu kada si trebaju popraviti emocionalno stanje. Također, u svijetu postoje i druge škole (npr nekoliko škola u San Franciscu imaju uspješan program meditacije već preko 5 godina) koje su uvele meditaciju, a možemo samo zamisliti samo nekoliko godina prije toga – tko bi tamo pomislio da će za koju godinu biti meditacija normalna stvar u školi? Ako pogledamo na netu, na fejsu i drugim mjestima, možemo vidjeti da sve više ljudi koristi neku vrstu meditacije, kao i da počinje mijenjati način razmišljanja. U Hrvatskoj sigurno još neko vrijeme ne možemo očekivati ovakve stvari, jer izgleda kao da se te promjene razmišljanja odvijaju jako sporo, iako je to samo varka našeg uma koji nema širu perspektivu na umu. U zadnjih 30-70 godina više je ljudi saznalo za meditaciju na zapadu nego u zadnjih nekoliko tisuća godina, a broj yoga škola i meditacije samo se povećava. Samo se sjetimo koliko ima sajtova tipa Colective Evolution, The Mind Unleashed i sl, i koliko dokumentaraca ima po netu na te teme. Isto tako, sve više ljudi počinje shvaćati da se nikakve značajnije, dublje i dugotrajnije pozitivne društvene promjene ne mogu dogoditi sve dok se čovjek ne počinje mijenjati. Radi svega toga zaključujem: iako ima još uvijek puno zatucanosti i straha radi nerazumijevanja, također se stvara jedno razumijevanje i polako mijenja način razmišljanja kod mnogih. I zato nema potrebe biti negativan, vec promovirati meditaciju tako da svako osobno postane sretnije, produktivnije i pozitivnije ljudsko biće. I tako će se meditacija prirodno i spontano širiti i sve se više prihvaćati od šireg broja ljudi, pa i institucija.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: