Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Čovjekova edukacija i njen mogući razvoj

Posted by robertradamantsco on December 22, 2016

Čovjek se drži jednog obrazovnog sistema već stoljećima. Istina, napredovao je tehnološki, i to mnogo; ali na duhovno-psihološkom planu nije stigao puno dalje. Mi smo nakon školovanja puni informacija, ali kao ljudi nismo baš postali koliko smo mogli. Kada su pitali duhovnog učitelja Šri Šri Ravi Shankara što treba da se promijeni čovječanstvo na bolje, on je odgovorio: „Ispravna edukacija“. Mislim da to uvelike pogađa bit. Škola ne bi trebala biti samo stanica za skupljanje informacija, nego nešto što te oblikuje kao osobu i kao svijesno biće; trebala bi te učiti kako ćeš se odnositi prema sebi, drugima, a onda shodno tome  i prema životu i svijetu.  Škola bi trebala biti mjesto gdje se razvija totalni čovjek, ne samo njegova memorija i njegov intelekt. Čovjekove emocije, um, svijest, tijelo, njegove različite energije i nužno razumijevanje svih uzajamnih relacija između svih tih dijelova, jedno takvo znanje uglavnom izostaje.

Mi u školama imamo uglavnom samo punjenje informacijama i pripremanje djece/studenata za izvršavanje društvene funkcionalnosti. Ali kao što smo rekli, mi ne učimo o umu, o principima po kojima on funkcionira, o otpuštanju stresa i negativnih impresija itd. i tome sl., a o tome ovisi koliko ćemo biti uspješni kao ljudska bića, kako ćemo funkionirati u životu, pa i u samoj školi.  Također zapostavljamo davanja učeniku priliku da razvija organizacijske vještine niti dajemo poticaj za osmišljavanje i izvođenje vlastitih projekata, sam i/ili u timu. Uz to bismo trebali poticati volonterizam i društveno  djelovanje, učenje da je čovjek  društveno svijesno biće koje aktivno i sa svijesnom namjerom sudjeluje u društvenim procesima, a ne samo pasivno i nesvijesno formirati uvjerenje da smo samo pasivan, trpni faktor društva. Vrlo je potrebno sve te vještine i uz njih povezan način razmišljanja pružiti učenicima, jer su svi ti aspekti života neophodni za obrađivanje ako želimo istinsko kvalitetnije obrazovanje. Međutim,  centralna točka je meditacija i znanje o svijesti i umu. O tome sve ostalo ovisi, i zato njegovanje uma duhovnim praksama i mudrošću ponekada nazivamo mentalnom higijenom. Ona je esencijalna za istinsko kvalitetan život, za cjelovito kvalitetan i ispunjen život, a ne samo na vanjskom, materijalnom planu.

 

Na svu sreću, polako sve više ljudi počinje uviđati nedostatnost konvencionalnog pristupa edukaciji.  Razni edukatori i pedagozi počinju shvaćati važnost mentalne higijene pa se posljednjih nekoliko godina u nekim školama počelo eksperimentirati s meditacijom. Sudeći po iskustvima i svjedočanstvima, rezultati su vrlo pozitivni i obećavajući . Mnoga djeca koja su bila nasilna ili su imala loše ocjene, doživjela su radikalnu promjenu na bolje; nasilnici nisu više nasilni, manje se krše pravila, pažnja je bolja, a ocjene su se naveliko popravile.

No prije nego što ćemo se pozabaviti pozitvnim rezultatima, samo ćemo spomenuti jednu točku u svemu tome: da li je meditacija u školama zaista način da se dijetetu pruži maksimalna mogućnost osobnog razvoja, ili više puko umirivanje i discipliniranje kako bi polaznik što bolje služio društveno-korporativnim mehanizmima?

Pozabaviti ćemo se tim pitanjem u drugom dijelu teksta, sada ćemo nastaviti s rezultatima i efektima meditacije u školama. Iako takvih članaka s podacima ima puno, uzet ćemo ovaj slijedeći primjer, jer se radi o školi u kojoj su pucnjave bile svakodnevnica i na što je uvođenje meditacije jako utjecalo te stoga može dobro poslužiti kao ilustracija. Možemo uzeti jedan poveći izvadak iz članka „Da li treba meditaciju uključiti u edukaciju naše mladeži?“ koji govori o tome kako su neke škole u San Francisku uvele dva puta po 15 minuta meditacije u škole. Riječ je o  Quite Time (Vrijeme tišine), satu meditacije za vrijeme kojeg učenici prakticiraju poznatu transcendentalnu meditaciju:

Ono što se dogodilo u toj srednjoj školi (Visitacion Valley Middle School), koja je 2007 postala prva javna škola koja je primjenila program, pokazuje zašto je direktor tako entuzijastičan. U tom susjedstvu pucnjava pištoljima je uobičajena kao pjev ptica – bilo je zabilježeno devet pucnjava prošli mjesec – i većina učenika poznaje nekog tko je bio upucan ili je pucao. Ubojice su toliko česte da škola zapošljava savjetnika za nesretne slučajeve na puno radno vrijeme.  Prošlih godina, ti su učenici jako izvan kontrole, često se boreći na hodnicima, crtajući grafite na zidovima i psujući svoje nastavnike. Odsutnosti učenika su najveće među gradskim srednjim školama i tako je sa suspenzijama. Neki učitelji su se rutinski prijavljivali bolesnima. Neiznenađujuće, akademije su patile. Škola je pokušavala sve, od savjetovanja i podrške do izvanškolske nastave i sporta, ali sa razočaravajuće malim efektima.  Sada ti učenici bolje prolaze školske godine. U prvoj godini Vremena tišine, broj suspenzija pao je za 45 posto. Kroz četiri godine, broj suspenzija je bio među najmanjima u gradu. Stopa dnevnih pojavljivanja učenika narasla je na 98 posto, mnogo iznad gradskog prosjeka. Ocjene su porasle značajno.  Za  20 posto maturanata koja odlazi u srednju školu Lowell – prije Vremena tišine, upasti u tu elitnu školu bila je rijetkost.  Izuzetno, u godišnjem izvještaju Zdrave djece Kalifornije, ovi osnovnoškolarci imali su izmjeren najviši nivo sreće u San Franciscu.  Slično pozitivni su izvještaji u ostalim tri školama koje su prihvatile Vrijeme tišine. U srednjoj školi Burton, na primjer, učenici koji su u programu značajno pokazuju niži stres i depresiju,i veće samopouzdanje, nego učenici koji nisu polaznici programa. Sa nižom  razinom stresa, značajno se unaprijedilo postignuće, djelomično među učenicima kojima je išlo najlošije u školi. Ocjene su dramatično porasle u usporedbi s onima koji nisu bili u programu. „

Imamo u Baltimoreu slična iskustva, prenijeti ćemo ih u kraćem obliku:

Baltimore, MD – Nedavno je izviješteno da će škola Robert W. Coleman Elementary u  zapadnom Baltimoreu primijeniti nov i holistički pristup discipliniranju učenika. Umjesto da ih se kazni ili da ih se šalje u direktorov ured, administratori će sada slati djecu u „mindful sobu“ gdje će biti u situaciji da meditiraju i da se umire. (Mindful se doslovno prevodi sa pažljiv i obazriv, no možda je bolje to prevesti sa prisutnost svijesti.) Nova politika je na snazi već preko jedne godine, i od kada se uvela meditacijska soba, nije ustvari više bilo suspenzija kroz cijelu godinu. Taj program je inicijativa koju je organizirala Holistic Life Foundation, jedna Baltimorska neprofitna organizacija posvećena njegovanju dobrobiti djece i odraslih u nedovoljno zbrinutim zajednicama.“

Ta pozitivna iskustva s meditacijom  mnogih  škola potvrđuju i neka nedavna istraživanja u nekim školama  iz polja psihologije, edukacije i neuroznanosti koja pokazuju da meditacija kod školaraca pomaže u razvijanju osjećaja sreće, društvenih  i akademskih vještina. Rezultati istraživanja su dobiveni od 15 različitih istraživanja sa preko 1800 ispitanika/školaraca iz Australije, Kanade, Indije, Ujedinjenog kraljevstva, Sjedinjenih država i Tajvana.  Školarci koji su prakticirali meditaciju u školi bili su optimističniji, imali su više pozitivnih emocija, snažniju osobnost, veće samoprihvaćanje i bolje su se brinuli za svoje zdravlje. Uz to im se smanila anksioznost, stres i depresija. Usporedbe su se radile prije i poslije meditacije kao i sa školskim kolegama koji nisu uopće prakticirali meditaciju. Također se pokazalo da su učenici koji su radili meditaciju imali povećane osjećaje empatije i suosjećanja te da su radi toga doživljeli napredak u  pozitivnom društvenom ponašanju (kao što je pomaganje drugima) i opadanje asocijalnog ponašanja (poput ljutnje i neposlušnosti).

Konačno, ispostavilo se da je meditacija unaprijedila vještine učenja i usvajanja novih znanja i vještina radi povećanog fokusa, efektivnijeg pamćenja, veće kreativnosti i kognitivne fleksibilnosti.

Postoje vrlo zanimljivi podaci na jednom grafikonu objavljenog na stranici edutopia.org na kojem možemo vidjeti slijedeće: „Nekoliko istraživanja ispitala su efekte meditacije koristeći kontrolirane probe u osnovnim i srednjim školama. Meditacijske prakse su trajale od 10 do 40 minuta, bile su dnevne i tjedne, i trajale su od 3 do 6 mjeseci. „ Dalje stoji: „Među 2012, barem 91 škola implementirale su meditaciju u 13 država (Sjedinjene države).“  Nadalje stoji: „25% manje odsustva sa nastave, 38% manje dana suspenzije, pa manje agresije, unaprijeđeni rezultati na testovima pažnje i 50% manje kršenja pravila.“

Danas čak postoje razni poprilično razvijeni projekti za promociju meditacije po školama kao što je meditationinschools.org. Tako od njih možete naručiti jednu od mnogobrojnih tehnika meditacije dizajnirane baš za škole i/ili pozvati nekog od njihovih predavača u svoju školu. Imaju osmotjedni tečaj „mindful meditacije“ za nastavnike koji je napravljen da integrira meditaciju u život nastavnika i školskih učionica. Na nekim drugim stranicama možete čak naći uputstva na što sve pripaziti i obraćati pažnju, kada krenete u realizaciju uvođenja meditacije u školama.

Mislim da smo do sada nabrojali dosta statističkih podataka i rezultata sa  raznih istraživanja. Očito je evidentno da meditacija u školama pomaže u boljem učenju i u boljem ponašanju, no da li je to sve? Da li se priča zaustavlja na boljim ocjenama i poželjnijem ponašanju? Jer ako da, onda je to možda samo nov i drugi način programiranja djece, a meditacija bi trebala biti de-programiranje. „Nažalost, više škola je fokusirano na performansu nego na moralni karakter,“ kaže Vicki Zakrewski, direktor edukacije na Sveučilištu Kalifornije, Berkeley’s Greater Good Science Center. Zakrewski je još rekla da dobri programi balansiraju stranu samo-kontrole mindfulnesa sa njenim više pro-društvenim vrijednostima.

Slična zabrinutost mogla bi postojati i u biznisu, gdje se meditacija i mindfulnes uvode uglavnom radi učinkovitosti zaposlenika kako bi stvarali veći profit. Dok to za biznis možda nije čudno, škola bi se trebala voditi drugim vrijednostima. Škola bi trebala nuditi cjelovitu edukaciju i kretati se prema naprednijem načinu razmišljanja, dakle prema promjeni mentaliteta, a ne samo prema promjeni učinkovitosti. Škola, kao refleksija onoga prema čemu bi društvo kao cjelina trebalo težiti, trebala bi uz meditaciju pružati učenicima i mudrost. Trebala bi uvesti znanje o umu, o svijesti, o postizanju sreće i o vrijednosti dijeljenja sreće. Također, trebalo bi usmjeravati osobnost učenika u smjeru razvoja i ispunjenog života kao glavne svrhe, a ne u dobivanju diplome kao sredstva za nalaženje dobrog zaposlenja koje pak samo pruža udobnost i materijalnu sigurnost, kao da je to glavna svrha ljudskog bića. Škola bi trebala učiti djecu da je cilj stvoriti društvo koje nije više okrenuto samo profitu i tehnološkom napretku, nego cijelovitom razvoju i potpunom ispunjenju čovjeka, društva i prirode na svim razinama. I da bismo prema tome trebali ići, kao pojedinci i kao društvo.

Zato bi uz meditaciju trebalo uvesti i neku vrstu sata mudrosti (teoretsko znanje o umu i svijesti) i edukaciju o ljudskim vrijednostima (dijeljenje i društveno doprinošenje kao esencijalni aspekti ljudskog ispunjenja).  To je ono što nedostaje školama koje su uvele meditaciju: sat mudrosti i njeno praktično primjenjivanje u svakodnevnom životu. Na tom satu bi se učilo što je um, što emocija, što senzacija u tijelu i kakav je njihov međusobni  odnos. Također bi se učilo o životnoj energiji  poznata u yogi kao prana, i obrađivala bi se i seksualna energija, kreativna energija i njihova povezanost. Učilo bi se što je misao, što je impresija, što su emocionalno-reaktivni obrasci itd.  Tome svemu bi se još trebalo dodati nešto kao sat produktivnosti. To bi bio sat na kojem učenici mogu koristiti  vrijeme sata kako god žele, pod uvjetom da je produktivno i da doprinosi nečemu dobrom i korisnom. Dakle, sat na kojem se djeca uče osmišljavati svoje vlastite društveno korisne projekte i onda ih realizirati. To može biti huminatarna akcija, razvijanje neke korisne tehnologije, nekog novog medija, učenje neke grane umjetnosti, a može biti i stvaranje cijele nove organizacije.  Tu se sad može još i dodati sat vrtlarenja, sat energetike, sat DIY i reciklaže, i još razna područja i praktične metode.

Puno toga je potrebno uvesti u edukaciju, ali po mojem mišljenju, da bi se kvaliteta edukacije imalo dublje promijenila na bolje, meditacija  i znanje o svijesti su centralna i neizostavna točka. A ako zaista želimo promijeniti učenike i društvo na bolje, uz meditaciju trebaju se razvijati i svi ostali ljudski potencijali.

Po svemu tome, logičan korak bi bio uvođenje meditacije i znanje o umu u obrazovni sustav, a kako će svijest cvijetati i sreća se povećavati, stvarat će se i prostor za sve ostale aspekte o kojima smo pričali.

Na taj način bismo trebali početi osmišljavati edukaciju. To bi onda zaista nečemu moglo odvesti, nečemu novom, a ne samo dosadašnjem jalovom ponavljanju mehaničkih povijesnih obrazaca.

Robert Olujić

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: