Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Clanci i teoretsko-esejisticki tekstovi I

Naš razvoj je ko razvoj leptira. Moramo umreti i ‘ponovo se roditi’
kao što jaje umire i postaje gusenica; gusenica umire i postaje
lutka; lutka umire i tada je leptir rođen. To je dug proces a
leptir živi samo dan ili dva. Ali kosmička svrha je ispunjena.
Isto je sa čovekom, moramo uništiti naše prigušivače. Deca ih
nemaju; prema tome moramo postati kao mala deca…
(Prieure, 2. jun 1922.)
..
Nekom koje pitao zašto smo rođeni i zašto umiremo Gurđijev je
odgovorio: Želiš da znaš? Da bi stvarno znao moraš patiti.
Možeš li patiti? Ne možeš. Ne možeš paliti ni za jedan franak
a da bi malo znao moraš patiti za milion franaka…
(Prieure, 12. avgust 1924.)
..
Kad učimo mi slušamo vlastite misli, pa nove ne možemo ni čuti,
jedino putem novih metoda slušanja i izučavanja…
(London, 13. februar 1922.)
..

Govoreći o različitim predmetima . . .

Govoreći o različitim predmetima, primetio sam kako je teško
doći do jedinstvenog razumevanja, čak i o najobičnijim stvarima i
to sa osobom koja mi je dobro poznata. Naš jezik je previše siromašan
za pune i precizne opise.
Kasnije sam otkrio da je ovaj manjak razumevanja između
jednog čoveka i drugog matematički određena pojava, precizna
kao tablica množenja. Generalno to zavisi od takozvane „psihe”
uključenih ljudi, i posebno od stanja njihovih psiha u svakom
datom momentu.
Istinitost ovog zakona može biti potvrđena na svakom koraku.
Da bi čovek razumeo drugog čoveka, nije samo neophodno da
govornik zna kako da govori nego da slušalac zna kako da sluša.
Zbog toga mogu reći da kad bih govorio na način koji smatram
tačnim, svi ovde, izuzev nekoliko izuzetaka, bi mislili da sam
poludeo. Ali pošto od sada moram da govorim mojim slušaocima
kako jeste, a moji će slušaoci morati da me slušaju, neophodno je
da prvo stvorimo mogućnost obostranog razumevanja.
Tokom našeg razgovora moramo postepeno označiti putokaze
produktivnog razgovora. Sve što želim sada da vam sugerišem je
da pokušate da gledate na stvari i pojave koje vas okružuju, a
posebno na one u vama samima, sa tačke gledišta, iz ugla, koji
može biti drugačiji od onog koji vam je uobičajen ili prirodan.
Samo da gledate, jer je nešto više moguće samo uz želju i saradnju
slušaoca, kad slušalac prestane da sluša pasivno i počinje da čini,
to jest, kad se pomeri u aktivno stanje.
Govoreći o različitim predmetima . . .
Često u razgovoru sa ljudima, može se čuti direktno ili implicitno
stanovište da bi se čovek kog srećemo u običnom životu
mogao smatrati skoro centrom univerzuma, „krunom stvaranja”,
ili da je, u svakom slučaju, velik i važan entitet; da su njegove
mogućnosti skoro bezgranične, njegove snage skoro beskonačne.
Ali čak i uz ta gledišta postoji određen broj ograda: kažu da su za
to nužni izuzetni uslovi, specijalne okolnosti, inspiracija, otkrovenje
i tako dalje.
Međutim, ako razmotrimo ovaj pojam „čoveka”, odmah
vidimo da je sačinjen od osobina koje ne pripadaju jednom
čoveku već zbiru znanih ili pretpostavljenih pojedinaca. Nikad ne
srećemo takvog čoveka u stvarnom životu, niti u sadašnjosti niti
kao istorijsku ličnost u prošlosti. Svaki čovek ima sopstvene
slabosti i ako pažljivo pogledate, opsena veličine i snage iščezava.
Ali najinteresantnija stvar nije da ljudi vide u drugima tu varku
nego da je, zahvaljujući posebnim osobinama sopstvene psihe,
pripisuju i sebi, ako ne u potpunosti onda bar kao odraz. I tako,
mada skoro nebića, zamišljaju sebe kao da su taj kolektivni tip ili
blizu njega.
Ali ako čovek zna kako da bude iskren prema sebi, ne iskren
onako kako se ta reč obično razume, već nemilosrdno iskren,
tada, na pitanje „Šta sam ja?” neće očekivati utešan odgovor. Pa
sada, ne čekajući da se približite tome da iskusite o čemu govorim,
predlažem, da bi bolje razumeli šta mislim, da svako od vas
sebi sada postavi pitanje „Šta sam ja?” Siguran sam da će 95
procenata vas biti zbunjeno tim pitanjem i da će odgovoriti
drugim pitanjem: „Na šta mislite?”
I to će pokazati da čovek proživi ceo život a da ne postavi sebi
to pitanje, prihvatajući kao gotovu činjenicu, aksiomu, da je
„nešto”, čak nešto veoma vredno, nešto nesumnjivo. Istovremeno,
nesposoban je da objasni nekom drugom šta to nešto jeste,
nesposoban da iskaže čak bilo kakvu ideju o tome, pošto on sam
ne zna šta je. Da li je razlog što ne zna zato što, u stvari, to
„nešto” ne postoji nego se samo pretpostavlja da postoji? Zar nije
čudno što ljudi obraćaju tako malo pažnje na sebe same u smislu
samosaznanja? Zar nije čudno s kakvom glupom samouverenošću
zatvaraju oči za ono šta stvarno jesu i provode svoje
živote u ugodnom uverenju da predstavljaju nešto vredno?
Propuštaju da vide svetle praznine skrivene iza jarko obojene
fasade stvorene njihovom samoobmanom i ne shvataju da je
njena vrednost čisto formalna.
Istina, nije uvek tako. Ne gleda svako sebe tako površno.
Zaista postoje istraživački umovi, koji žude za istinom srca, traže
je, nastoje da reše probleme koje život postavlja, pokušavaju da
prodru u suštinu stvari i pojava i da prodru u sebe. Ako čovek
rezonuje i misli zdravo, bez obzira koji put sledi u rešavanju tih
problema, mora neminovno da se vrati na sebe i počne sa
rešavanjem problema šta je on sam i koje je njegovo mesto u
svetu koji ga okružuje. Jer bez tog znanja neće imati središnju
tačku u svom traganju. Sokratove reči „spoznaj samog sebe” važe
i dalje za sve one koji traže istinsko znanje i biće.
Upravo sam upotrebio novu reč – „biće”. Da bih bio siguran
da pod tim svi razumemo istu stvar, reći ću nekoliko reči kao
objašnjenje.
Maločas smo se pitali da li ono šta čovek misli o sebi odgovara
onom šta je on u stvarnosti i vi ste zapitali sebe šta ste. Ovde je
doktor, tamo inženjer, tamo umetnik. Da li su oni u stvarnosti
ono šta mislimo da jesu? Da li možemo da se odnosimo prema
ličnosti svakog kao identičnoj sa njegovom profesijom, sa iskustvom
koje mu je ta profesija, ili priprema za nju, dala?
Svaki čovek dolazi na svet kao prazan list papira; a onda ljudi i
okolnosti koje ga okružuju počinju da se međusobno takmiče u
prljanju tog lista i njegovom ispisivanju. Obrazovanje, moralno
vaspitanje, informacija koju zovemo znanjem – sva osećanja dužnosti,
časti, savesti i sl. – ulaze tu. I svi oni tvrde da su usvojeni
metodi za kalemljenje ovih mladica, poznatih kao čovekova
„ličnost”, na stablo nepromenjivi i nepogrešivi. Postepeno, papir
je zaprljan i što papir postaje zaptljaniji takozvanim „znanjem”, to
se pametnijim čovek smatra. Što je više upisano na mestu koje se
zove „dužnost”, to je kažu posednik pošteniji; i tako je sa svim. I
sam zaprljani papir, videći da ljudi uvažavaju njegovu „prljavost”
kao vrednost, smatra je vrednom. To je jedan primer onog šta
nazivamo „čovekom”, kome čak često pripisujemo reči kao
talenat i genije. Pa ipak naši „geniji” će pokvariti svoje raspoloženje
za ceo dan ako ne nađu svoje papuče pored kreveta kad
ujutru ustanu.
Čovek nije slobodan niti u svojim ispoljavanjima niti u svom
živom. Ne može biti ono šta želi da bude i šta misli da jeste. Nije
kao slika o sebi, i reči „čovek, kruna stvaranja”, ne primenjuju se
na njega.
„Čovek”- to je uzvišena reč, ali mi se moramo zapitati koja
vrsta čoveka? Svakako ne čovek koji je iritiran trivijalnostima, ko
poklanja svoju pažnju bezvrednim stvarima i biva uvučen u sve
što ga okružuje. Da bi stekao pravo da sebe zove čovekom mora
biti čovek; a to „biće” dolazi samo kroz samosaznanje i rad na
sebi u pravcima koji postaju jasni kroz samospoznaju.
Da li ste ikad pokušavali da mentalno posmatrate sebe kad
vam pažnja nije bila usmerena ka nekom određenom problemu?
Pretpostavljam da vam je svima to poznato, mada je možda samo
nekolicina sistematski sebe posmatrala. Nesumnjivo ste svesni
načina mišljenja putem slučajne asocijacije, kad naša misao
povezuje nepovezane prizore i sećanja, kad sve što padne u polje
naše svesti, ili je prosto blago dodirne, oživi ove slučajne
asocijacije u našem mišljenju. Niti misli izgledaju da teku
neprekidno, utkivajući zajedno fragmente predstava prethodnih
percepcija, uzete iz raznih zapisa u našim sećanjima. I ovi zapisi
se okreću i odmotavaju dok naš misaoni aparat spretno
kontinuirano tka svoj konac misli od tog materijala. Zapisi naših
osećanja okreću se na isti način – prijatnost i neprijatnost, radost i
žalost, smeh i razdraženost, zadovoljstvo i bol, simpatija i
antipatija. Čuli ste pohvalu i prijatno se osećate; neko vas prekoreva
i vaše je raspoloženje pokvareno. Nešto novo obuzima vaše
interesovanjc i momentalno zaboravljate šta vas je do malopre
zanimalo. Postepeno vaše vas interesovanje vezuje za novu stvar
do tog stepena da tonete u nju od glave do stopala; iznenada više
je ne posedujete, iščeznuli ste, uskočili ste i rastvorili se u toj
stvari; u stvari ona poseduje vas, obuzela vas je i ta zaslepljenost,
ta sposobnost da se bude obuzet, u mnogo različith oblika
osobina je svakog od nas. To nas vezuje i sprečava da budemo
slobodni. Na isti način oduzima nam snagu i vreme, ostavljajući
nas bez mogućnosti da budemo objektivni i slobodni, dva
suštinska kvaliteta za svakog ko odluči da sledi put samospoznaje.
Moramo težiti slobodi ako težimo za samosaznanjem. Cilj
samosaznanja i daljeg samorazvoja je od takve važnosti i ozbiljnosti,
zahteva takav intenzitet napora, da je nemoguće pokušati to
na stari način i uporedo sa ostalim stvarima. Čovek koji preuzima
taj cilj mora ga staviti na prvo mesto u životu, koji nije toliko
dugačak da bi mogao sebi dozvoliti da ga protraći na tričarije.
Šta može omogućiti čoveku da korisno utroši svoje vreme u
potrazi, ako ne sloboda od svake vrste vezivanja?
Sloboda i ozbiljnost. Ne ona vrsta ozbiljnosti koja gleda
sastavljenih obrva i stisnutih usana, kroz pažljivo probrane gestove
i reči ceđene kroz zube, već ona vrsta ozbiljnosti koja znači
odlučnost i istrajnost u traganju, intenzitet i konstantnost u
njemu, tako da čovek, čak i kad se odmara, nastavlja sa svojim
glavnim zadatkom.
Zapitajte sebe – da li ste slobodni? Mnogi su skloni da
odgovore „da”, ako su relativno sigurni u materijalnom pogledu i
nemaju briga o sutrašnjici, ako ne zavise ni od koga u pogledu
sredstava za život ili u izboru životnih uslova. Ali da li je to
sloboda? Zar to nije samo pitanje spoljašnjih okolnosti?
Imate novca u izobilju, recimo. Živite u raskoši i uživate opšte
poštovanje i uvažavanje. Ljudi koji vode vaš dobro organizovan
posao su apsolutno pošteni i posvećeni su vam. Rečju, imate
veoma dobar život. Možda mislite o sebi i smatrate se potpuno
slobodnim, jer na kraju krajeva vaše vreme je potpuno vaše.
Zaštitnik ste umetnosti, rešavate svetske probleme uz šoljicu kafe
i možete čak biti zainteresovani za razvoj skrivenih duhovnih
snaga. Problemi duha nisu vam strani i na svome ste kad se bavite
filozofskim idejama. Obrazovani ste i dobro načitani. Posedujući
učenost na mnogim poljima poznati ste kao pametan čovek, jer se
lako snalazite u svim vrstama poslova; vi ste jedan primer
kulturnog čoveka. Ukratko, treba da budete predmet zavisti.
U jutru ste se probudili pod uticajem neprijatnog sna. Lako
depresivno raspoloženje je iščezlo, ali je ostavilo trag u određenoj
vrsti zamora i nesigurnosti pokreta. Idete do ogledala da se
očešljate i slučajno vam ispada češalj. Podižete ga i taman što ste
ga obrisali, ispuštate ga ponovo. Ovog puta ga podižete već
nestrpljivo i zbog toga ga ispuštate po treći put. Pokušavate da ga
zgrabite u vazduhu, ali umesto toga leti ka ogledalu. Uzalud
skačete da ga dohvatite. Propast! … zvezdaste naprsline pojavljuju
se na antiknom ogledalu na koje ste tako ponosni. Pakao! Zapisi
nezadovoljstva se pokreću. Morate da istresete svoju ozlojeđenost
na nekom. Našavši da je vaš sluga zaboravio da stavi novine
pored jutarnje kafe, čaša strpljenja se preliva i odlučujete da ne
možete više podneti u kući tog bednog čoveka.
Vreme je da izađete. Dajući prednost lepom danu, a pošto
odredište nije daleko, odlučujete da pešačite dok vas vaša kola
polako prate. Sjajno sunce vas omekšava. Pažnju vam privlači
gomila okupljena oko onesvešćenog čoveka na pločniku. Uz
pomoć posmatrača vratar ga stavlja u taksi i odvoze ga u bolnicu.
Zapažate kako je neobično poznato lice vozača povezano u vašim
asocijacijama i podseća vas na slučaj koji se dogodio prošle
godine.
Vratili ste se kući sa vesele rođendanske proslave. Kako je
ukusan kolač bio tamo! Vaš sluga koji je zaboravio jutrošnje
novine upropastio vam je doručak. Zašto da to sada ne nadoknadite?
Na kraju krajeva, kolač i kafa su izuzetno važni! Evo
otmenog kafea gde ponekad idete sa prijateljima. Ali zašto ste se
setili neprijatnog slučaja? Skoro ste potpuno zaboravili na
jutrošnje nezadovoljstvo… A sad, da li kolač i kafa stvarno imaju
tako dobar ukus?
Vidite dve dame za susednim stolom. Kakva šarmantna
plavuša! Ona vas pogleda i šapuće prijateljici, „To je vrsta muškarca
koji mi se sviđa.”
Svakako da nijedna od vaših nevolja nije vredna traćenja
vremena ili nerviranja. Potrebno je istaći kako se promenilo vaše
raspoloženje od kada ste sreli plavušu i kakvo je bilo na kraju dok
ste bili sa njom? Vraćate se kući pevušeći veselu melodiju i čak
vam i slomljeno ogledalo izaziva samo osmeh. Ali šta je sa
poslom zbog kog ste jutros izašli? Tek sada ste ga se setili… baš
mudro! Ipak, nema veze. Možete telefonirati. Podižete slušalicu i
operator vam daje pogrešan broj. Zovete opet i dobijate isti broj.
Neki čovek oštro kaže da mu je muka od vas, kažete da to nije
vaša greška, sledi svađa i iznenađeni ste što čujete da ste budala i
idiot i da ako opet pozovete… Izgužvani tepih pod vašim stopalima
nervira vas i trebalo bi da čujete ton glasa kojim ukoravate
slugu koji vam uručuje pismo. Pismo je od čoveka kog poštujete i
čije dobro mišljenje uvažavate. Sadržaj pisma je tako laskav da
vaša iritiranost postepeno opada i biva zamenjena prijatno širećim
osećanjem koje se ulagivački podiže. Završavate sa čitanjem u
skoro veselom raspoloženju.
Mogao bih da nastavim tu sliku vašeg dana, vi slobodni
čoveče. Možda mislite da sam preterao. Ne, to je istinit scenario
uzet iz života.
To je bio dan iz života čoveka veoma poznatog i ovde i u
inostranstvu, dan koji jc rekonstruisao i opisao iste večeri kao
živopisan primer asocijativnog mišljenja i osećanja. Recite gde je
sloboda kad ljudi i stvari poseduju čoveka u takvom stepenu da
zaboravlja svoje raspoloženje, posao i samog sebe? Da li kod
čoveka podložnog takvoj promenljivosti može postojati ikakav
ozbiljan stav prema traganju?
Sad bolje razumete da čovek ne mora nužno biti ono što
izgleda da jeste, da pitanje nije u spoljašnjim okolnostima i činjenicama
već u unutrašnjoj strukturi čoveka i njegovom stavu
prema ovim činjenicama. Ali možda je to istina samo za njegove
asocijacije; što se tiče stvari o kojima nešto „zna”, možda je
situacija drugačija.
Ali pitam vas, kad bi iz nekog razloga svako od vas bio
onemogućen da svoje znanje praktično koristi nekoliko godina,
koliko bi ga ostalo? Zar ne bi bilo kao sa materijalima koji
vremenom presuše i ispare? Setite se poređenja sa čistim listom
papira. I zaista tokom našeg života sve vreme učimo nešto, a
rezultate tog učenja zovemo „znanjem”. A uprkos tom znanju,
zar se ne dokazujemo često kao neznalice, udaljene od stvarnog
života i prema tome loše mu prilagođene? Poluobrazovani, mi
smo kao punoglavci, ili pre kao „obrazovani” ljudi sa malo
informacija o mnogo stvari ali sve nejasno i neadekvatno. Zaista
to je samo informacija. Ne možemo to zvati znanjem, jer je
znanje neotuđivo vlasništvo čoveka; ni više ni manje. Jer čovek
„zna” samo onda kad on „jeste” to znanje. Što se tiče vaših
ubeđenja – zar se nikada nisu menjala? Zar nisu i ona takođe
podložna kolebanju kao i sve ostalo u nama? Zar ne bi bilo
tačnije da ih pre zovemo mišljenjima nego ubeđenjima, podjednako
zavisnim od našeg raspoloženja kao i od informacije ili
možda jednostavno stanja našeg varenja u datom trenutku?
Svako od vas je pre nezanimljiv primer živog automata. Mislite
da ,,duša”, čak i „duh”, moraju činiti što i vi činite i živeti kao što
vi živite. Ali je možda dovoljno imati ključ za namotavanje
opruge vašeg mehanizma.
Vaše dnevne količine hrane pomažu vam da namotate i
produžite besciljne ludorije asocijacija uvek iznova. Različite misli
se izdvajaju iz te pozadine, a vi pokušavate da ih povežete u
celinu i predstavite kao vredne i vaše vlastite. Takođe izabiramo
osećanja i osećaje, raspoloženja i iskustva i iz svega toga stvaramo
varku unutrašnjeg života, nazivamo se svesnim i razumnim
bićima, govorimo o Bogu, o večnosti, večnom životu i drugim
višim stvarima; govorimo o svemu zamislivom, sudimo i diskutujemo,
definišemo i vrednujemo, ali propuštamo da govorimo o
sebi i svojoj sopstvenoj stvarnoj objektivnoj vrednosti, pošto smo
ubeđeni da, ako ima nešto što u nama nedostaje, to možemo
dostići.
Ako sam ovim što sam ispričao uspeo makar malo da vam
razjasnim u kakvom je haosu biće koje nazivamo čovekom, bićetc
u stanju da odgovorite na pitanje šta mu nedostaje i šta može
zadobiti ako ostane takav kakav je, koju vrednost može da doda
vrednosti koju sam predstavlja.
Već sam rekao da postoje ljudi koji su gladni i žedni istine.
Ako bi oni proučavali probleme života i bili iskreni prema sebi,
vrlo brzo bi se uverili da nije moguće živeti kako su živeli do tada
i nije moguće biti kakvi su bili do tada; da je izlazak iz te situacije
suštinski važan i da čovek može razviti svoje skrivene kapacitete i
snage samo čišćenjem svoje vlastite mašine od prljavštine koja se
sakupila tokom njegovog života. Ali da bi se poduhvatio tog
čišćenja na racionalan način, mora videti šta je potrebno očistiti,
gde i kako; ali da to sam vidi skoro je nemoguće. Da bi video bilo
šta od toga čovek mora posmatrati spolja; a za to je potrebna
uzajamna pomoć.
Ako pamtite primer koji sam dao u vezi sa identifikacijom,
vidite kako je čovek slep kad se identifikuje sa svojim raspoloženjima,
osećanjima i mislima. Ali da li je naša zavisnost od
stvari ograničena jedino na ono što se može videti na prvi
pogled? Ove stvari su tako duboko utisnute da ne mogu da se ne
primete. Sećate se kako smo govorili o ljudskim karakterima,
grubo ih deleći na dobre i loše?
Kako čovek stiče znanje o sebi, neprestano pronalazi nove
oblasti u svojoj mehaničnosti, nazovimo je automatizmom,
područja gde njegova volja, njegovo „ja želim”, nema snagu,
oblasti koje mu nisu potčinjene, tako konfuzne i suptilne da je
nemoguće naći u njima put bez pomoći i autoritativnog vodstva
nekog ko zna.
To je ukratko stanje stvari u carstvu samosaznanja; ali da biste
znali morate pronaći kako da znate. Ne možemo to pronaći sami.
Pored samosaznanja, postoji drugi aspekt traganja, samorazvoj.
Pogledajmo kako stvari tu stoje. Jasno je da čovek prepušten
sam sebi ne može isisati iz malog prsta znanje kako da se razvije i,
još manje, šta tačno da razvije u sebi.
Postepeno, susrećući ljude koji tragaju, razgovarajući sa njima i
čitajući bitne knjige, čovek biva uvučen u sferu pitanja koja se
odnose na samorazvoj.
Ali na šta može ovde naići? Pre svega na jedan bezdan
neoprostivog šarlatanizma, zasnovanog potpuno na pohlepi da se
zaradi novac prevarom lakovernih ljudi koji traže izlaz iz svoje
duhovne impotencije. Ali pre nego što čovek nauči da razlikuje
žito od kukolja mnogo vremena mora proteći, i možda će sam
nagon za nalaženjem istine zatreperiti i nestati iz njega, ili će
postati bolesno izopačen, a njegova otupljena sklonost će ga
odvesti u takav lavirint odakle put vodi, figurativno govoreći,
pravo ka đavolu. Ako čovek uspe da izađe iz te prve močvare,
može upasti u novu baruštinu pseudo-znanja. U tom slučaju
istina će biti poslužena u tako nesvarljivom i bledom obliku koji
proizvodi utisak patološkog delirijuma. Ako je istrajan biće mu
pokazani putevi i sredstva razvoja obećanih skrivenih snaga i
sposobnosti, koji će mu dati bez mnogo muke snagu i vlast nad
svim, uključujući živa bića, inertnu materiju i elemente. Svi ovi
sistemi, zasnovani na raznolikim teorijama, izuzetno su primamljivi,
nesumnjivo baš zbog njihove maglovitosti. Posebno su
privlačni za poluobrazovane, za one koji su poluupoznati sa
pozitivističkim znanjem.
S obzirom na činjenicu da najveći broj pitanja koja se
izučavaju sa tačke gledišta ezoteričkih i okultnih teorija često idu
izvan granica podataka dostupnih modernoj nauci, te teorije često
gledaju na nju sa visine. Mada s jedne strane priznaju pozitivističkoj
nauci vrednost, s druge, potcenjuju njenu važnost i
ostavljaju utisak da nauka nije samo neuspeh nego nešto još
mnogo gore.
Koja je onda korist od pohađanja univerziteta, od proučavanja
i naprezanja nad zvaničnim knjigama, ako teorije ove vrste
omogućavaju pojedincu da sa prezirom gleda na sva druga učenja
i donese presudu o naučnim pitanjima?
Ali postoji jedna važna stvar koju ne daje proučavanje tih
teorija; ne donose objektivnost po pitanjima znanja, čak manje od
nauke. Zaista ono naginje ka tome da zamrači čovekov mozak, i
oslabi njegov kapacitet za rezonovanje i zdravo razmišljanje i vodi
ga ka psihopatiji. To je efekat takvih teorija na poluobrazovane
koji ih prihvate kao autentično otkrovenje. Ali njihov efekat nije
mnogo drugačiji na same naučnike, koji su se možda zarazili,
makar i malo, otrovom nezadovoljstva postojećim stvarima. Naša
misaona mašina u stanju je da bude ubeđena u šta god želite, ako
se na nju ponovo i istrajno utiče u zahtevanom smeru. Stvar koja
može izgledati apsurdnom na početku postaće na kraju
racionalna, ako se ponavlja dosta često i sa dovoljno ubedljivosti.
I baš kao što će jedan tip ponavljati gotove fraze koje su se
ugnezdile u njegovoj glavi, tako će drugi tip pronalaziti komplikovane
dokaze i paradokse da objasni šta on govori. Ali obojica su
podjednako ništavni. Sve ove teorije iznose tvrdnje koje, kao
dogme, obično ne mogu da se provere. Ili u svakom slučaju ne
mogu da se provere sredstvima koja su nam dostupna.
Onda preporučuju one metode i puteve samorazvoja za koje
se kaže da vode stanju u kom se njihove tvrdnje mogu proveriti.
U principu, ovom ne može da se stavi primedba. Ali dosledno
praktikovanje ovih metoda može dovesti suviše vatrenog tragaoca
do veoma neželjenih rezultata. Čovek koji prihvata okultne teorije
i veruje svom poznavanju te oblasti neće biti u stanju da odoli
iskušenju da isproba u praksi znanje metoda koje je postigao u
svojim istraživanjima, to jest, preći će od znanja ka akciji. Možda
će delati oprezno, izbegavajući metode koje su sa njegove tačke
gledišta veoma rizične a primenjujući pouzdanije i autentičnije
načine; možda će opažati sa najvećom brigom. Svejedno, iskušenje
da se primene i insistiranje na nužnosti da se tako čini, kao i
naglašavanje zasnovano na čudesnoj prirodi rezultata uz
prikrivanje njihovih tamnih strana, navešće čoveka da ih isproba.
Možda će čovek, isprobavajući ih, pronaći metode koje su
štetne za njega. Možda će, u njihovoj primeni, čak i dobiti nešto
od njih. Generalno, sve metode za samorazvoj koje se nude, bilo
za proveru, bilo kao sredstvo, ili kao cilj, često su kontradiktorne i
nerazumljive. Postupajući po njima sa tako zamršenom, malo
poznatom mašinom kao što je ljudski organizam i sa tom stranom
našeg života blisko povezanom sa onim što zovemo našom
psihom, najmanja greška u njihovom sprovođenju, najmanja
omaška ili neumeren pritisak mogu naneti nepopravljivu štetu
mašini.
Zaista je sreća ako čovek pobegne iz ovih močvara više ili
manje nepovređen. Nažalost, mnogi od onih koji su zaokupljeni
razvojem duhovnih snaga i kapaciteta završavaju karijeru u
duševnoj bolnici ili unište svoje zdravlje i psihu do tog stepena da
postanu potpuni invalidi, nesposobni da se prilagode životu.
Njihovi redovi su ispunjeni onima koje privlači pseudo-okultizam,
a ne žude ni za čim čudesnim i misterioznim. Postoje takođe
oni posebno bezvoljni pojedinci koji su propali u životu i koji, iz
razmišljanja o ličnoj dobiti, sanjaju o razvoju snage i sposobnosti
u sebi za podjarmljivanje drugih. I konačno postoje ljudi koji
jednostavno traže zabavu u životu, načine da zaborave svoju
tugu, da pronađu razonodu od dosade svakodnevnice i načine da
pobegnu od svojih konflikata.
Kako njihove nade o postizanju kvaliteta na koje su na
početku računali opadaju, tako im postaje lako da padnu u
namerni šarlatanizam. Pamtim klasičan primer. Jedan tragalac za
psihičkom snagom, čovek koji je bio imućan, načitan, koji je
širom putovao u svojoj potrazi za svakakvim čudima, završio je
tako što je bankrotirao i istovremeno se razočarao u sve svoje
potrage.
Tragajući za drugim sredstvima za život, došao je na ideju da
iskoristi pseudo-znanje na koje je potrošio tako mnogo novca i
energije. Brže učinjeno nego rečeno. Napisao je knjigu, birajući
jedan od onih naslova koji krase korice okultnih knjiga, nešto kao
Kurs razvoja skrivenih snaga u čoveku.
Taj kurs je bio napisan u obliku sedam predavanja i predstavljao
je kratku enciklopediju tajnih metoda za razvoj magnetizma,
hipnotizma, telepatije, vidovitosti, bekstva u astralno carstvo,
levitacije i drugih privlačnih sposobnosti. Kurs je bio dobro
reklamiran, pušten u prodaju po veoma visokoj ceni, mada je na
kraju primetan popust (do 95%) bio ponuđen istrajnijim ili
štedljivijim kupcima pod uslovom da ga preporuče prijateljima.
Zahvaljujući opštem interesovanju za takve stvari, uspeh kursa
prevazišao je sva očekivanja njegovog priređivača. Uskoro je
počeo da prima pisma od kupaca u entuzijastičkom tonu, punom
poštovanja i uvažavanja, naslovljena sa „dragi učitelju” i ,,mudri
mentore” u kojima se izražava najdublja zahvalnost za čudesno
izlaganje i najvredniju instrukciju, koji su im dali mogućnost
veoma brzog razvoja raznih okultnih sposobnosti.
Ta su pisma činila značajnu kolekciju i svakoga je iznenađivalo
dok na kraju nije stiglo pismo koje ga informiše kako je neko uz
pomoć njegovog kursa, za otprilike mesec dana, postao sposoban
da levitira. To je zaista prevršilo čašu njegovog čuđenja.
Ovo su njegove stvarne reči: „Začuđen sam apsurdnošću
stvari koje su se dogodile. Ja, koji sam napisao kurs, nemam
potpuno jasnu ideju o prirodi pojava o kojima sam učio. A ovi
idioti ne samo da su našli smisao u tom brbljanju nego su čak
nešto i naučili iz njega, a sad je neki super idiot čak naučio da leti.
Sve je to, naravno, glupost. Može da ide u pakao… Uskoro će ga
staviti u ludačku košulju. Dobro će mu poslužiti, bolje da se
klonimo takvih budala.”
Okultisti, da li razumete argument ovog autora jedne od knjiga
o psihorazvoju? U ovom slučaju, moguće je da je neko možda
slučajno naučio nešto, jer često čovek, mada sam neznalica, može
govoriti sa čudnovatom tačnošću o raznim stvarima, bez znanja
kako to čini. Istovremeno, svakako, takođe govori takve gluposti
da je svaka istina koju može izraziti ugušena i potpuno je
nemoguće iskopati zrno istine u toj gomili svakakvih gluposti.
„Otkud ta čudna osobina?” možete se zapitati. Razlog je
veoma jednostavan. Kao što sam već rekao nemamo naše vlastito
znanje, to jest, znanje koje je dao sam život, znanje koje ne može
biti odvojeno od nas. Sve naše znanje, koje je prosto informacija,
može biti dragoceno ili bezvredno. Upijajući ga kao sunđer, lako
ga možemo ponoviti i pričati o njemu logično i ubedljivo, a da ga
uopšte ne razumemo. Podjednako nam je lako da ga izgubimo,
pošto nije naše, nego je jednostavno presuto u nas kao kad se
tečnost sipa u sud. Mrvice istine razbacane su svuda; i oni koji
znaju i razumeju mogu videti i čuditi se kako ljudi žive blizu
istine, a ipak su tako slepi i nemoćni da prodru do nje. Ali u
traganju za njom mnogo je bolje uopšte se ne upuštati u tamne
lavirinte ljudske gluposti i neznanja nego tamo ići sam. Jer bez
vodstva i objašnjenja nekog ko zna, čovek na svakom koraku, a
da to i ne primeti, može trpeti napetost, poremećaj u svojoj
mašini, posle kog mora da se provede mnogo više vremena na
njenoj popravci nego što mu je bilo potrebno da je ošteti.
Šta možete misliti o ispunjenoj individui koja kaže o sebi „da
je čovek savršene skromnosti i da njegovo ponašanje nije u
nadležnosti onih koji ga okružuju, pošto on živi na mentalnom
planu na koji se ne mogu primeniti standardi fizičkog života”? U
stvarnosti njegovo je ponašanje nedavno bilo predmet istraživanja
psihijatra. To je čovek koji svesno i uporno „radi” na sebi više
sati na dan, to jest, ulaže sve svoje napore da produbi i dalje ojača
psihičku izopačenost, koja je već tako ozbiljna da sam ubeđen da
će uskoro završiti u ludnici.
Mogao bih navesti stotine primera pogrešno usmerenog
traganja i kuda ono vodi. Mogao bih vam reći imena ljudi dobro
poznatih u javnom životu koji su dovedeni do ludila kroz
okultizam, a koji žive u našoj sredini i zadivljuju nas svojom ekscentričnošću,
Mogao bih vam reći tačan metod kojim su rastrojeni, u kom
carstvu oni „rade” i „razvijaju” sebe i kako to pogađa njihov
psihički sastav i zašto.
Ali ovo pitanje moglo bi biti temom dugog i posebnog
razgovora pa, zbog nedostatka vremena, neću dozvoliti sebi da se
zadržim na tome sada.
Što čovek više proučava prepreke i obmane koje ga očekuju na
svakom koraku u tom carstvu, ubeđeniji je da je nemoguće ići
putem samorazvoja kroz slučajne instrukcije slučajnih ljudi, ili uz
onu vrstu informacije odabranu iz čitanja ili slučajnog razgovora.
Istovremeno, postepeno vidi jasnije prvo slabašno svetlucanje,
zatim jasnu svetlost istine koja je nadahnjivala čovečanstvo kroz
vekove. Počeci inicijacije izgubljeni su u tami vremena, u kom su
se smenjivale epohe. Naziru se velike kulture i civilizacije, koje se
nejasno pojavljuju iz kultova i misterija, stalno se menjaju, nestaju
i iznova pojavljuju.
Veliko Znanje je prenošeno sukcesivno iz doba u doba, od
naroda do naroda, od rase do rase. Veliki centri inicijacije u Indiji,
Asiriji, Egiptu, Grčkoj, osvetljavaju svet blistavom svetlošću.
Duboko poštovana imena velikih začetnika, živih prenosilaca
istine, prenošena su sa poštovanjem sa generacije na generaciju.
Istina je učvršćena posredstvom simboličnih pisanih dela i legendi
i preneta masama ljudi na čuvanje u obliku običaja i ceremonija,
usmenom tradicijom, hronikama, u svetoj umetnosti kroz nevidljive
kvalitete igre, muzike, skulpture i različitih rituala. Saopštavana
je otvoreno posle određenog iskušavanja onima koji
tragaju za njom i čuvana je usmenim prenošenjem u lancu onih
koji znaju. Nakon određenog vremena, centri inicijacije nestali su
jedan za drugim i drevno znanje je potonulo u dubine, skrivajući
se od očiju tragalaca.
Nosioci tog znanja takođe su skriveni, nepoznati onima koji ih
okružuju, ali nisu prestali da postoje. S vremena na vreme odvojena
struja se probija do površine, pokazujući da negde duboko
dole u unutrašnjosti, čak i u našim danima, teče snažna drevna
struja pravog poznavanja bića.
Probiti se do te struje, pronaći je, to je zadatak i cilj traganja;
jer, našavši je, čovek može sa sigurnošću da se preda putu kojim
namerava da ide; tada ostaje samo da „zna” da bi ,,bio” i,,činio”.
Na tom putu čovek neće biti potpuno sam; u teškim trenucima
primiće podršku i vodstvo, jer svi koji slede taj put povezani su
neprekidnim lancem.
Možda je jedini pozitivan rezultat svih lutanja na zamršenim
stazama i putevima okultnog traganja taj da će, ako sačuva
sposobnost zdravog suđenja i mišljenja, čovek razviti posebnu
sposobnost razlikovanja koja se može nazvati slutnjom. Odbaciće
puteve psihopatije i pogrešnog i istrajno će tragati za ispravnim
putevima. I ovde, kao u samospoznaji, dobro će poslužiti princip
koji sam već naveo: „Da bi činio neophodno je znati; ali da bi
znao nužno je pronaći kako znati.”
Čovek koji traži celim svojim bićem, celim svojim unutrašnjim
sopstvom, dolazi do nepokolebljivog uverenja da je pronalaženje
znanja radi činjenja moguće samo pronalaženjem vodiča sa
iskustvom i znanjem, koji će preuzeti njegovo duhovno vodstvo i
postati učitelj.
Tu je, pre nego bilo gde drugde važnija čovekova slutnja. On
bira vodiča za sebe. Svakako je neophodan uslov da bira za
vodiča čoveka koji zna, inače je sav smisao biranja izgubljen. Ko
može reći gde vodič koji ne zna može odvesti čoveka?
Svaki tragač sanja o vodiču koji zna, sanja o njemu, ali retko se
pita objektivno i iskreno, da li je vredan da bude vođen? Da li je
spreman da sledi put?
Izađite jedne jasne zvezdane noći na neko otvoreno mesto i
pogledajte u nebo, na te milione svetova iznad vaše glave. Setite
se da možda u svakom od njih vrve milijarde bića, sličnih vama ili
možda superiornijih po svojoj organizaciji. Pogledajte Mlečni put.
Zemlja se čak ne može nazvati ni zrncem peska u tom beskraju.
Postepeno nestaje i bledi, a sa njom, vi. Gde ste vi? I zar nije ono
šta želite jednostavno ludost?
Pred svim tim svetovima zapitajte se koji su vaši ciljevi i nade,
vaše namere i sredstva da ih ispunite, zahtevi koji vam se mogu
postaviti i vaša spremnost da se suočite sa njima.
Dug i težak put je pred vama; pripremate se za čudnu i
nepoznatu zemlju. Put je beskrajno dug. Ne znate da li će biti
moguć odmor tokom puta niti gde će to biti moguće. Treba da se
pripremite za najgore. Ponesite sve što je potrebno za put sa
vama.
Potrudite se da ništa ne zaboravite, jer posle će biti prekasno i
neće biti vremena za povratak po zaboravljeno, da ispravite
grešku. Odvagajte svoju snagu. Da li je dovoljna za ceo put?
Koliko brzo možete krenuti?
Setite se da duži boravak na putu zahteva nošenje proporcionalno
više zaliha a to će usporavati vaše napredovanje kako na
putu tako i u pripremama za njega. Svaki minut je dragocen.
jednom se odlučivši za polazak beskorisno je gubiti vreme.
Ne računajte na mogućnost povratka. Taj eksperiment vas
može skupo koštati. Vodič je prihvatio samo da vas odvede tamo
i, ako želite da se vratite, on nije dužan da se vrati sa vama. Bićete
prepušteni sebi i teško vama ako zastanete ili zaboravite put,
nikad se nećete vratiti. A čak i ako pamtite put ostaje pitanje, da li
ćete se vratiti zdravi i čitavi? Jer mnoge neprijatnosti čekaju
usamljenog putnika koji nije upoznat sa putem i običajima koji
tamo vladaju. Imajte na umu da vaš pogled ima osobinu da
predstavi udaljene objekte kao da su blizu. Prevareni blizinom
cilja kom stremite, opčinjeni njegovom lepotom i ne znajući meru
vlastite snage, nećete zapaziti prepreke na putu; nećete videti
brojne rovove na putu. Na zelenoj livadi prekrivenoj brojnim
cvetovima, u bujnoj travi, duboka je litica sakrivena. Veoma je
lako spotaći se i pasti preko nje ako vam oči nisu koncentrisane
na korak koji preduzimate.
Ne zaboravite da usmerite svu svoju pažnju na najbliži deo
puta, ne brinite o dalekim ciljevima ako ne želite da padnete
preko litice.
I ne zaboravite svoj cilj. Pamtite ga sve vreme i održavajte u
sebi aktivan napor prema njemu, da ne izgubite pravi smer. I
jednom kad krenete, budite posmatrač; ono šta prolazite ostaje
iza vas i neće se opet pojaviti; tako da ako propustite da primetite
na vreme, nikad nećete primetiti.
Nemojte biti previše radoznali i ne gubite vreme na stvari koje
privlače vašu pažnju a nemaju vrednost. Vreme je dragoceno i ne
treba ga traćiti na stvari koje se ne odnose direktno na vaš cilj.
Pamtite gde ste i zašto ste tu.
Nemojte braniti sebe i pamtite da nijedan napor nije učinjen
uzalud.
A sada možete krenuti na put.

G.I.Gurdjieff, Pogledi iz stvarnog svijeta

 

Neprofitni mediji pokraj masmedija

Pregled medijske kulture kakva dominira uz razmatranje drugačijih medijskih oblika

Aktualnost problematike neprofitnih medija

Problematika medija, njihov pluralizam i nezavisnost neke su od tema koje su koliko stare, toliko i aktualne. Neprestana poplava senzacionalističkih sadržaja pored nedostatka raznolikosti onih informativnih, neke su od karakteristika koje obilježavaju medijsku scenu općenito, ali posebno u našoj lijepoj Hrvatskoj. To je scena u kojoj čini se vlada velik nedostatak balansa između pojedinih sektora, a iz toga pak proizlazi sveprisutna hegemonija prevladavajućih medijskih sadržaja. Dok su prva dva sektora, onaj državno-javni i onaj komercijalni nabildani koliko već ide, gotovo do točke overloada, onaj treći, neprofitni sektor marginaliziran je te sa strane institucionalno-državnih organizacija gotovo u potpunosti zapostavljen. A to unatoč brojnim inicijativama pokretanja neprofitnih medija i Nacionalne strategije za stvaranje poticajnog okruženja civilnog društva usvojene 12. srpnja 2006. godine (u što spada i zakonska obaveza jačanja neprofitnog medijskog sektora). Stanje se već godinama nije gotovo uopće promijenilo. U posljednje vrijeme ove su se teme pokretale i pokušale aktualizirati sa strane Multimedijalnog instituta i udruge Nemeziz kroz inicijative kao što su organiziranje festivala «Sloboda stvaralaštvu» i tribine «Trebaju li nam neprofitni elektronski mediji». Iako su se na toj tribini svi još na samom početku složili da neprofitni elektronski mediji jesu potrebni, osim relativno novih projekata kao što su radio stanica «Drugi radio» ili «Slobodni radio Fazan», činjenica je da o postojanju takve vrste medija u Hrvatskoj ne možemo tako reći niti govoriti. Doduše, postoje još i neke emisije na nekim lokalnim radiostanicama, ali one se mogu prebrojati na prstima jedne ruke… Dakle, neprofitni mediji jesu potrebni npr. već iz formalnog razloga što je uspostavljanje jedne takve javne i heterogene platforme izuzetno važno za aktualnu izradu Zakona i izmjene Zakona o elektronskim medijima u RH. Ovome još možemo pribrojiti da bi po zakonu trebalo na svaka tri profitna elektronska medija jednu koncesiju dodijeliti jednom neprofitnomu. Ali nisu samo zakoni razlozi za; prije svega su tu potrebe za pluralizmom i nezavisnošću medija kako bi se zapostavljene i marginalizirane teme obrađivale, tako se poboljšali sustavi vrijednosti koji su pak nužni za stvaranje pozitivnih društvenih promjena. A ove potonje potrebe su ustvari mnogo važnije od onih u vezi zakona… Pogledajmo malo zašto je tome tako.

Stanje medija u Hrvatskoj općenito

Kad se piše o europskim integracijama, najčešće se o tome piše samo sa one političko-pravne strane, ali se nedovoljno tematizira u kontekstu većih društveno-kulturoloških promjena koje su stanovništvu na kraju najbitnije. Kad se piše o kriminalu, piše se uglavnom samo o sitnom, nasilnom i onom «bizarnom», ali ne i o onom korporacijsko-institucionalnomu. Kad se piše o zagađenju okoliša, piše se tek kad netko padne u komu, ali se inače marginalizira ili pak skroz prešućuje ono permanentno. I upravo je marginalizacija ono što ide rukom pod ruku sa senzacionalizmom. Pogledajmo glavne razloge…Kod nas su različiti segmenti često puta izmiješani. Pri tome mislim na tzv. javni medijski sektor i na onaj komercijalni. Plasiranje vijesti se određuje prema zahtjevima tržišta, a te se vijesti uglavnom prenose sa novinskih agencija. Često se puta recimo nailazi na podatak da je i više od pedeset posto vijesti preuzeto sa novinskih agencija, a agencijsko novinarstvo u Hrvatskoj odlikuje izraziti monopol javnog medijskog sektora podržan državnim financiranjem. Takva situacija određuje medijsku ponudu najviše usmjerenu na državne interese dok specifične društvene teme i javne potrebe pri tome ostaju zapostavljene. Na mediasearchu ravnatelj STINA-e Stojan Obradović u vezi toga kaže: «Ono što trenutačno karakterizira agencijsko novinarstvo u Hrvatskoj jest, prema mojem mišljenju, izrazita dominacija državno-javne agencije Hine, monopolska pozicija i nedostatak iole većega agencijskog pluralizma koje je na ovaj ili onaj način, manje ili više kvalitetno, ipak prisutno u ostalom medijskom prostoru.» Dakle, ako svi veliki mediji osnovne političko-dnevne vijesti preuzimaju uglavnom sa jedne HINE, i ako se ti isti mediji još k tome moraju prilagođavati istim tržišnim zahtjevima kako bi zbog svojeg velikog broja mogli jedni kraj drugih opstati, dobivate slijedeću specifičnu situaciju: sadržaj je svugdje tako reći isti, iste dnevne novosti i ista vrsta komercijalnih sadržaja a sve to uz velik broj reklama. Sav se taj, za veličinu jedne Hrvatske i broj njenih stanovnika, ogroman broj medija otima zbog relativno siromašnog tržišta za relativno istu publiku. Pored senzacionalizma i banaliziranja informativnog programa kao rezultata upravo navedene situacije, imamo još k tome i kršenje zakona. Na stranici Stanice MIR u vezi toga stoji: «…primjerice, mnoge postaje emitiraju program koji ne slijedi programsku shemu na temelju koje su zapravo koncesiju za emitiranje dobile te se vrlo često ne pridržavaju zakonskih okvira koji propisuju dozvoljenu minutažu propagandnog programa. To pak dovodi do situacije u kojoj “velike” postaje mogu nuditi reklamu po neusporedivo povoljnijim cijenama po slušaocu, nego što to mogu «male» postaje.» Urednici se dakle prilagođavaju tržišnim zakonitostima štedeći na informativnom programu, dok je i onaj koji prikazuju preuzet uglavnom sa jedne te iste novinske agencije, HINE. I ako tu izuzmemo one čisto komercijalne medije koji uopće ne objavljuju dnevno-političke novosti, u smislu prilagodbe tržištu kraj ovako velikog broja medija ne postoji više baš neka jasna odijeljenost javnog medijskog sektora i onog komercijalnog. A što onda reći za odnos neprofitnih medija i novinskih agencija, prije svih HINE? Pitali smo urednicu našeg dragog zamirzine-a Sonju Ludvig kakvu ima suradnju sa novinskim agencijama: “Ja se u kreiranju zamirzine-a rijetko koristim agencijama. Eto, prije neki tjedan sam prenijela hinin izvještaj o sukobima anarhista i policije u danskoj, i odmah se pojavio jedan kritički komentar da kud baš prenosimo hinu, to je tako mainstream, neka radije uzmemo nešto sa one worlda ili indy medije ili drugog indy sajta) To inače radim… Zamirzine se uglavnom kreira od vijesti koje udruge i pojedinci šalju ili direktno u uredništvo ili na mailing liste – što je neka varijanta informiranja neovisna od agencijskog filtera i svakako neposrednija.” Pored toga se javlja i jedna druga stvar, veoma važna u kontekstu nezavisnosti, ili točnije, nepristranosti medija. Radi se o vlasnicima pojedinih medija. O tome je 9.3.07′ izašao članak u Jutarnjem listu naslova «Gradovi i županije ne smiju biti vlasnici medija». Prenijet ću sada ukratko što je pisalo u tom tekstu. Glasnogovornica OESS-a (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) Antonella Cerasino kazala je: «Jasno je da će lokalna vlast, ako imaju neki medij u vlasništvu, htjeti nad njima imati neku vrstu kontrole. Smatramo da taj problem Hrvatska treba zakonski regulirati, jer je politički utjecaj nad medijima nedopustiva praksa». Eto nekih podataka iznijetih u tome članku: «Radio Karlovac»: 25 posto Grad, 25 posto Županija; «Glas Slavonije»: 25 posto Županija; «Radio Baranja»: 25 posto Grad Beli Manastir; «Hrvatski radio Valpovština»: 25 posto Valpovo, 25 Belišće, 12,5 posto općine i poduzeća. Također u tom članku stoji da je u Hrvatkoj više od stotinu radijskih postaja i listova u vlasništvu općina, gradova i županija, što nije praksa u EU (barem tako tvrde…). Dakle, da rezimiramo: Hrvatsku odlikuje hegemonija agencijskog novinarstva, manipulacija tržišnih mehanizama i politička pristranost velikog broja medija. I pored toga, izrazito velika ignorancija naspram neprofitne medijske kulture koje stoga ima u tako malom broju. I radi svega toga je prisutna velika velika upravo ogromna do sada neviđena i historijska:

Potreba za neprofitnim medijima

Dopustit ću si sada malo više slobode zbog čega ću ovaj podnaslov započeti jednim malim i ne pretjerano razuzdanim brainstormingom: potreba za pluralizmom, edukativni pristup, ljudska prava, urbana kultura, održivi razvoj, diskriminacija, ekologija, permakultura, vegetarijanstvo, lokalna samouprava, korupcija, neinstitucionalna duhovnost, nacionalne manjine, skupine s posebnim potrebama, scena civilnog društva, nevladine udruge i njihove aktivnosti… Ukratko, radi ovako planetarno širokog spektra područja koja se niti približno dovoljno i objektivno ne tematiziraju u masmedijima posljednju sam rečenicu prethodnog podnaslova napisao onako kako sam ju napisao: humoristično-megalomanski i (barem meni) upravo stoga i simpatično. A još mnogo više su simpatične, ali i ozbiljnije inicijative koje su se pokrenule kako bi se pokrenula priča oko neprofitnih medija. Kao što smo već spomenuli na početku, kroz fest «Sloboda stvaralaštvu» i tribine «Trebaju li nam neprofitni elektronski mediji» pokušalo se pokrenuti konkretno uspostavljanje jedne platforme za nezavisne, slobodne, ali prije svega neprofitne medije. Koliki je napredak postignut za sada u tom smislu? Ili točnije: kakvi su se rezultati postigli organiziranjem spomenutih festivala i tribina? Da bismo odgovorili na ta pitanja, potrebno se je prije toga osvrnuti na postojanje neprofitnih medija, njihovo stanje i njihov položaj u Hrvatskoj nad kojom (kao i svuda) dominira potrošačko-kapitalistički sistem. Neprofitnih medija u Hrvatskoj ima veoma malo. Nabrojimo one najpoznatije: http://www.zamirzine.net; http://www.h-alter.org; http://www.kulturpunkt.hr i http://www.stanicamir.org. Ovo su internet portali/sajtovi, koji funkcioniraju veoma dobro te se može govoriti o visokoj kvaliteti svakog od tih medija. Također, tu je i pluralizam, jer kulturpunkt je npr. usmjeren ponajviše na urbanu kulturu, h-alter više na civilno društvo i političku scenu, dok je zamirzine nekako sva ta područja pomalo uspio uklopiti u profil svojeg sajta. Ali bez obzira na razlike, ovdje su bitnije sličnosti, jer u kontekstu važnosti agencijskog novinarstva kojim smo se u ovom tekstu već bavili, urednik Toni Gabrić iz H-altera kaže: «…skoro svaki naš autorski tekst (a u 2006. g. smo ih objavili oko 200) prenese ili prepriča neki od komercijalnih medija, a ponajviše ih prenosi Monitor, pa Net. Kako praktički sve humanistički orijentirane udruge koje uopće komuniciraju sa javnošću šalju svoje izjave za javnost i H-alteru, a mi ih obljavjujemo u pravilu bez kraćenja, H-alter u biti funkcionira i kao svojervrsna informativna agencija za civilno društvo. Naši kolege koji rade u drugim medijima često nam kažu da im postajanje takve “agencije” dosta pomaže u radu, u aspektu praćenja civilnog drustva.» Slična stvar je i sa ostalim portalima, tako da ove spomenute internetske medije možemo uvjetno nazvati kao neku vrstu kombinacije neprofitnih online novina/časopisa i novinskih agencija za civilno društvo. Ti su portali prepoznati kako sa strane one «obične» publike, tako i sa one «intelektualne», akademske, te stoga uživaju određenu reputaciju u vijednosnom sustavu medijske kulture oćenito. I to sve zvuči vrlo lijepo. Samo, ima jedna stvar. Svi ovi maloprije navedeni mediji su isključivo online portali; znači, iako i takva vrsta medija iziskuje mnogo resursa i zahtjeva općenito, njima je ipak mnogo lakše djelovati nego drugim elektronskim medijima kao što su radio i TV; čisto radi financijskih potreba. I tu dolazimo do središnje problematike za neprofitne medije u Hrvatskoj. Nema dovoljno elektronskih medija, točnije, radio i televizijskih stanica. Iz tog razloga se održala tribina na koju smo se već toliko puta ovdje osvrnuli. Sad ćemo ju malo bolje pogledati.

Pokretanje neprofitnih elektronskih medija u Hrvatskoj

Tu je tribinu organizirala udruga Nemezis – udruga za razvoj neprofitnih medija u suradnji sa Multimedijalnim institutom 1.02 u HDN-u – Hrvatskom društvu novinara, dakle samo nekoliko dana po završetku festivala Slobode stvaralaštvu čiji su organizatori Tomislav Medak i Marcell Mars također sudjelovali u toj raspravi. Na toj tribini su bili prisutni i predsjednik Vijeća za elektroničke medije Denis Peričić, predsjednik Agencije za telekomunikacije Željko Tabaković te mnogi drugi medijski važni djelatnici. Na tom događaju se između ostalog iznio podatak da se na svake tri frekvencije koje su dodijeljene profitnom sektoru jedna treba prepustiti neprofitnom. A to se u praksi ne događa. Nadalje, tokom rasprave Davor Glavaš je iznio podatak da postoji velik broj frekvencija na koje sve koncesije ima Hrvatska radiotelevizija a od kojih većinu uopće ne koristi, jer su te sve neiskorištene koncesije namijenjene kriznim situacijama kao npr. u elementranim nepogodama. Također je iznio podatak da za svim tim neiskorištenim frekvencijama ne postoji nikakva realna potreba te da bi se dio toga komotno mogao prepustiti neprofitnim medijima. I kao što možete pretpostaviti, predstavnici najvažnijih organizacija za ovo područje su fino opušteno igrali ping-pong. Konkretno, kad se postavilo konkretno pitanje «što je s tim neiskorištenim frekvencijama i tko dodjeljuje koncesije», gospodin Željko Tabaković je nešto nejasno promrljao i prebacio loptu na Denisa Peričića. I kao što čitaocu sigurno nije teško za zamisliti, ta dva gospodina su se tako eto fino loptala u maglovitoj slici o pitanju koncesija, koju je dotična gospoda tako opušteno i elegantno rasprostrla oko sebe. Jedan je od zaključaka te tribine bio da će Hrvatska agencija za telekomunikacije spisak slobodnih i neiskorištenih frekvencija dostaviti sudionicima tribine. Još jedan od zaključaka, ili bolje rečeno prijedloga je bio da se neki sadržaji kreirani sa strane civilnih inicijativa umeću u programe koncesionara, ali to je samo zaobilaženje riješenja, tj. njegovo odlaganje. Nekoliko mjeseci kasnije smo pitali Agatu iz udruge Nemeziz kakvo je stanje trenutno sa zaključcima tribine i sa medijima općenito: «Stvar sa frekvencijama koje su dodijeljene HRT-u (znači, to se odnosi i na radijske i na TV frekvencije) je zapravo jedna velika siva zona. Radi se naime o tome da HRT kao državna televizija, koja je direktno pod ingerencijom Sabora, nije koncesionar, a Vijeće za elektroničke medije odlučuje samo o koncesionarima. Već na onoj tribini Vijeće se ogradilo od pitanja tih frenkvencija, vjerojatno s pravom, i uputilo nas na Agenciju za telekomunikacije. Čovjek iz Agencije je, ako se sjećaš, bio dosta zbunjen i opet “vratio lopticu” Vijeću, ali mislim da to zbilja nema veze s njima. Ingerencije za HRT su negdje na višoj razini – negdje u bespucima između Vlade, Sabora i Agencije…Naša neformalna “nezavisna inicijativa” Nemeza, festival Sloboda stvaralaštvu, Monteparadiso i Udruga UKE – tražila je preko odvjetnika Havkića popis tih frekvencija od Agencije i dobila ga. Time se bavio Glavaš, pa ja baš nisam s tim u toku, ali u svakom slučaju, sigurno nije Agencija koja moze odlučiti o oduzimanju frekvencija HRT.u.» Dakle, situacija je itekako maglovita, takoreći skroz na skroz nejasna, i izgleda da će se u neko dogledno vrijeme pitanje koncesija riješiti, pa makar i dijelomično, baš i nema. Završit ću ovaj tekst pitanjima koja sam postavio Agati i njenim odgovorima koji veoma iscrpno oslikavaju stanje neprofitnih elektronskih medija, ali i svih ostalih kod nas pa čak i u svijetu:

Ja: Po mojem mišljenju, mi u Hrvatskoj baš i ne možemo govoriti o neprofitnim elektronskim, ali i tiskanim medijima. Razlozi mogu biti različiti. Npr. Stojan Obradović, ravnatelj STINA-e, smatra da je jedan od glavnih razloga zanemarenost agencijskog novinarstva naspram drugih medija te nedostatak pluralizma istoga. To stvara hegemoniju javnih medija pa stoga i određenu sliku o određenim potrebama. Tako javnost nije upoznata sa potrebom za neprofitnim, slobodnim medijskim prostorom. Sto misliš, zašto je stanje tako loše sa neprofitnim medijima u nas naspram drugih zemalja gdje je stanje ipak poprilično drugačije? Uzmimo npr. community radio, kojih u Europi ima više od 2000 a u Hrvatskoj nijedan? Inicijative kao pokretanje časopisa za civilno društvo 04 se gase, jer ne mogu konkurirati komercijalnim i drugim medijima. Što misliš, zašto je tome tako? Da li je moguće da je u pitanju nedovoljna ozbiljnost pojedinih inicijativa? Ili je moguće da postoje namjerna gušenja takvih i sličnih incijativa sa strane snažnih medija i/ili državnih institucija? Što bi mogao biti primaran problem kod pokretanja i održavanja neprofitnih medija?

Agata: Za početak, treba reći da situacija s neprofitnim medijima (a naročito elektroničkim) nije nimalo sjajna u Evropi, o SAD-u da se i ne govori. Zakonska regulativa mnogih evropskih zemalja – što s obzirom na neoliberalnu ekonomiju nije ništa čudno – mnogo je manje naklonjena neprofitnom medijskom sektoru nego što je to deklarativno RH. Ono što stvara privid “blagostanja” za neprofitne medije u evropskim zemljama jest njihov relativno veliki broj. No, tu se za početak radi čisto o redu veličine: riječ je o zemljama s 10 do 120 milijuna ljudi, Hrvatska ih ima 4. A ono što jest bitno – a to je zakonska regulativa koja bi eventualno određenim mjerama favorizirala, poticala, “pozitivno diskriminirala” – to uglavnom nigdje u Evropi nije bajno. Bez obzira je li riječ o zemljama s backgroundom liberalne demokracije poput Vel Brit (gdje se “kultura” i “neprofitne inicijative” smatraju maltene osobnim hobijima za koje si moraš naći privatnog financijera, ili, naprotiv, visoko komercijalnom robom) ili jer riječ o zemljama republikankog prosedea poput Francuske (gdje se kultura i edukacija još uvijek smatraju “javnom, državnom stvari”) vaninstitucionalne inicijative bez jakih financijera ostaju na marginama, bez izuzetka. Nešto je malo drugačije u Njemačkoj i zemljama jake socijaldemokracije, ali tu se radi samo o tome da se ponegdje (u njemačkoj federaciji je, naime, to stvar zakonske regulative svake pojedine zemlje) malo više favorizira neprofitnu produkciju nego negdje drugdje. No, u svim tim slučajevima, trebaš imati na umu dvije stvari: neprofitni mediji koji su relativno jeftini – npr tiskani mediji – su gotovo neograniceni u proizvodnji i distribuciji (jer, naravno, financiraju se privatnim novcima pokretača, fandera ili koga li već, ili na volonterskoj bazi), ali s elektroničkima je uvijek problem. I na tom polju se svugdje teško izboriti za frekvenciju, uglavnom je riječ o kvartovskim inicijativama, ili recimo neka udruga dobije nekoliko sati emitiranja na nekom državnom mediju, ili dijeli frekvenciju s nekoliko drugih sličnih… samo rijetki se uspiju održati, steći “ugled” i dobiti svoju samostalnu frekvenciju… a i to, prije svega, zahvaljujući mnogo većoj “kulturi volontiranja” nego sto je to kod nas… Njemačka je tako poznata po brojnim “slobodnim radijima” (danas više ne toliko, ali od 60ih do 80ih je to bio čitav jedan val), ali to se svodilo, osim u rijetkim iznimkama, naprosto na otvaranje etera svima, gdje svak laprda što hoće, više kao neki opći razglas… No, sad oduljih, sve da bih rekla kako nije vani tako sjajno. Elem, zakonska regulativa RH je po tom pitanju izvrsna: Zakon o medijima i Zakon o elektroničkim medijima jasno predviđaju stimuliranje i iniciranje neprofitnih (elektroničkih i neelektroničkih) medija, Vlada RH je usvojila je 12. srpnja 2006. godine Nacionalnu strategiju stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva kojom se, između ostalog, obvezala unaprijediti zakonski i institucionalni okvir za djelovanje neprofitnih medija u cilju jačanja demokratizacije i razvoja civilnoga društva… Osnovana je i Zaklada za razvoj civilnog drustva, koja se u jednom velikom segmentu bavi i razvojem neprofitnog medijskog sektora. E sad, zašto ih nema? Evo me konačno i do tvojih predloženih odgovora: čuj, sve od toga što si naveo, pomalo je uzrok… Pri čemu mislim da je glavni uzrok u neapliciranju zakona u praksi ipak sprega države i privatnog sektora (dakle, korporacija i korporativnih medija), u korist partikularnih (financijskih ili strateških)interesa, a na uštrb javnog interesa, odnosno interesa javnog sektora. Mislim da se tu o pritisku “državnih medija” više i ne može govoriti. Za početak, jedini “drzavni medij” je HRT, njih neprofitni elektronički mediji ne mogu ugroziti ni na kojoj razini. Njima su jedina realna opasnost korporativni mediji koji im eventualno uzimaju gledatelje i oglašivače. Nema tu niti kakve ozbiljne ideologije (u užem političkom smislu) koja bi bila predmetom zaštite “državnog medija”. Uostalom, HRT je danas, u usporedbi s ostalim elektroničkim medijskim pejzažem, prava oaza profesionalnosti, pristojnosti i pluralizma. Naravno, neprofitni elektronički mediji nisu nikakva ozbiljna (financijska) konkurencija ni korporativnim medijima, ali su im oni, čini mi se, potencijalno opasni jer bi po defaultu trebali zagovarati javni interes, prokazivati malverzacije i subverzije korporacijskog sustava i njihovih mehanizama zavođenja i kontrole itd. Državne institucije se pak vjerojatno boje neprofitnih elektroničkih medija iz sličnih razloga, mada je to paradoksalno, jer bi državi upravo javni interes trebao biti primaran. Ponavljam, ne mislim da se tu radi o nekoj ozbiljnoj ideologiji koju bi država branila (za razliku od korporacija koje itekako moraju crpiti snagu na obranu ideologije tržišta), riječ je naprosto o prost(ačk)im trgovačkim poslovima koje je sklopila s lokalnim ili regionalnim kapitalistickim močnicima, ne ostavivši si gotovo nikakav prostor za obranu svog državnog autoriteta i novca svojih građana. Logičan je stoga zazor od neprofitnih elektroničkih medija koji bi u svojim najsvjetlijim primjerima trebali biti neovisni, i imuni na ucjenu ili korupciju, i na svako trgovanje kvazi-informacijama i kvazi-skandalima (koji korporativnim medijima daju privid “objektivnosti”, “angažmana” i “provokativnosti”, a zapravo su uvijek samo trodnevni paravan za skretanje pažnje javnosti od pravih političkih i socijalnih debakala). A uz sve to – kada je u pitanju odnos državnih tijela spram neprofitnih elektroničkih inicijativa – čini mi se da je djelomice riječ i o naprosto nekom nikad ne prevaziđenom atavizmu, refleksu straha od svega što je “neovisno”, što teži javnom interesu, što misli i govori o drugim, ili drugačijim, ljudima, idejama itd., naprosto straha od nečega što se ne moze lako definirati, uokviriti, imenovati, strpati u neku ladicu. Kao što možeš, primjerice, katoličku crkvu ili inicijative proizašle ispod njezinih skuta. Pa im daš županijskih ili nacionalnih frekvencija, koliko god im treba.» Zaključit ćemo ovaj tekst Agatinim mišljenjem da se «”preusmjeravanje” frekvencija, ako ikad, sigurno neće dogoditi “sutra” i to je proces na čijem započinjanju tek treba započeti raditi. U tom smislu, bar koliko ja znam, ne razmišlja se o tome tko bi aplicirao… Tih frekvencija je puno i vjerojatno bi u tom slučaju trebao biti raspisan javni natječaj za sve.»

Dakle, da li ćemo čekati bolja vremena, da li dizati revolucije, raditi piratske radije, ili pak sve zajedno a ništa kako spada? Ili…?

tekst 2:

EgoBooTekst

autor Marcel Mars

da li znas ikoga tko zna nekoga, a da je taj procitao ijedan softverski disklejmer? – karo, 1998.

prije par godina to mi se cinilo kao super duhovito nasladjivanje samozadovoljnih insajdera softverske piraterije. tada smo instaliravali tone piratskog softvera i zabavljali se klikajuci na ‘accept terms’, znajuci kako je samo lako kliknuti i imati. vjerojatno bi u nekom trenutku, oslobodjeni od cinizma, pomislili da na taj nacin radimo nesto subverzivno, da se borimo protiv korporativnog imperijalizma. da provociramo. bas je malo potrebno za osjetiti se ‘iznad/izvan svega’. kao kad petar ostavi mcdonalds ambalazu i praznu flashu coca-cole nasred mame. on provocira. provociranje je cool, provokacija prodaje.

The CYBERNAUT generation is intrinsically anarchistic, endlessly antiauthorian and hates corporate America. Threfore, this is not an ad for Coke. We repeat, this is not an ad for Coke. – Coca-Cola, 1996.

u predugackom nizu posredovanja, igri cinicne macke i cinicnog misa, sa distanciranjem od bilo cega uhvatljivog, sto god radili, jedino u sto smo sigurno ulovljeni su citati najboljih reklama. a ako i otvorimo nesto pokraj, vrlo brzo u to podrucje uselit ce se BBDO, Saatchi&Saatchi ili Grey. kapitalizam asimilira bolje od borga. jezikom buntovnika, jezikom novog, vec sutra ce progovoriti prodaja.

da li znas ikoga tko zna nekoga, a da taj ne zna da je jedno sa “kupi me/prodaj me”? – v. balog, 2002.

druzeci se sa pretencioznim intelektualcima, znalcima politicke teorije, novih medija i hipertekstualnosti, nema brzeg puta, nego napisati ovakih par poglavlja, za osjecati se uzaludno.

ipak, postoji podrucje gdje i takvi umovi popustaju pred “uzvisenim”, onom necemu sto je onkraj prodaje. muzici. po mogucnosti pop. jazz. glitch. minimal. moze.

dominantni ukus danasnjice je onaj koji iskljucuje sve ostale? – tomi medak, 2001.

gotovo svaki zagovornik singla, albuma, banda ili zanra postavit ce na pijedestal jednu od “uzvisenih” vrijednosti i nju ce potvrdjivati zagovarano. ponekad je to sloboda, ponekad “cisti uzitak”, izvedbena i ina izvrsnost, autenticnost, novina ili, danas vrlo rijetko, tekstovi “koji nesto govore”. “uzvisenu” vrijednost osim singla, albuma, banda ili zanra subjekt mora potvrditi i lifestyleom. lifestyle cini jedno sa muzikom.

ono sto svaki od lifestylova podrazumijeva je vlastita jedinstvenost, samodovoljnost i distanca od puke potrosnje. sto je rodjenje lifestylea blize sadasnjem trenutku, to je njegov odnos sa potrosnjom koketniji. asimiliran od strane potrosnje lifestyle pokusava asimilirati samu potrosnju. taj je odnos mozda najeroticniji dio njegovog odnosa sa okolinom, kroz njega svaki lifestyle zrcali sve manjkavosti ostalih lifestylova, zanrova, bandova, albuma i singlova. trositi znaci “uzivati”, trenutak apsolutnog jedinstva. puka potrosnja kada je cilj, prestaje biti puka.

pridjev “komercijalan” kao kritiku danas moze uputiti samo zenesenjak iz provincije. potrosnja je odnijela apsolutnu pobjedu. prostor koji je ostavljen, tu je samo da bi dozvolio kompeticiju, neophodnu za dinamiku potrosnje. ipak, diskusija kvalitetno vs. komercijalno jos dugo vremena prodavat ce provinciji, cistu, autenticnu, eksperimentalnu, inovativnu, kvalitetnu laz.

da li znas ikoga tko zna nekoga, a da je taj prestao pusiti jer je ozbiljno shvatio informaciju da pusenje ubija? – p. lazna, 2001.

skinhead danas zna da je homofobija posljedica latentne homoseksualnosti. da je korijen njihovog nasilnistva u obitelji. informacija svakom svojom slijedecom manifestacijom sve vise gubi moc mijenjanja. informacija svakom svojom slijedecom manifestacijom sve vise gubi moc mijenjanja. pusenje ubija. hahahaha. pusenje ubija.

koliko godina su stihovi u sezdesetima pokretali ljude, prije nego sto su dobili svoju policu u lokalnoj prodavaonici ploca. koliko je mjeseci trebalo da buka dobije svoju. da li su glitch klikovi dobili svoje, ili su samo postavljeni u police, koje su cekale na njih. jer na globalnom trzistu i neslusljivih 1% je relevantno trziste.

kompeticija medju policama odrzat ce na zivotu cijelu prodavaonicu.

da li bi nasa kultura ista izgubila da je vlasnik vinograda zabranio van goghu da slika njegovo privatno vlasnistvo. da je danas ziv, disneyland sigurno ne bi smio naslikati. disney corp. ima ekskluzivni copyright na svaku manifestaciju disneylanda. ova je recenica vjerojatno prekrsila taj copyright. – milivolt dizni, 2001.

profitom ultimativno trazena samodovoljnost i jedinstvenost, pretvara danasnje muzicare u narcisoidne karikature, koji traze svoj spas u misticnoj, samozaljubljenoj iluziji posebnosti. biti pekar danas, znaci biti spreman ne biti pekar sutra. biti tajnica danas znaci biti spremna ici ponovno u skolu sutra, ali biti muzicar danas, za muzicare, znaci biti muzicar zauvijek, jer muzika omogucava dosezanje krajnje samorealizacije. ona omogucava bogatstvo do kraja zivota. muzicari imaju pravo na to, oni su “izabrani”.

ispunjenje tog prorocanstva je mjesto na polici u prodavaonici ploca / cd-a. oni kojih na polici nema, nisu to ni zasluzili, oni su losiji. oni ne smiju koristiti rifove, melodije, tekstove, nijedan dovoljno veliki digitalni zapis “izabranih”. copyright i advokati diskografske kuce pobrinuti ce se za to.

no nije sebicna podjela digitalnih zapisa kao privatnog vlasnistva medju muzicarima to sto bi zabrinjavalo radoznalog i zaigranog istrazivaca zvukovnog prostora. prihvacanje tog modela od vecine muzicara, medij muzike pretvara u trzisno istrazivanje sa tisuce carina i pay toll mjesta, a istrazivanje i putovanje u tom mediju postaje zamornije od fotografiranja disneylanda. to je ono sto ce svakog istrazivaca umoriti i udaljiti iz price.

copyright ubija vrijednost utjecaja kao reference, prepoznavanja, time i pokretaca inovacije i razvoja, a kao kljucnu vrijednosnu referencu postavlja broj prodanih proizvoda. tako da ne bude razlike izmedju parfema, cipela, torbica i novog albuma.

prostor vrednovanja, na taj nacin, ostavljen je iskljucivo glazbenim kriticarima kao nadnaravnim sucima, koji svojim izborom odredjuju trendove, razvoj i biraju tko ostaje, a tko nestaje. diskografske kuce ionako gledaju samo brojeve.

u dovoljno vremena i glazbeni kriticari, razveseljeni poklonom, upadaju u isti zacarani krug narcisoidnih karikatura. krecu u potragu za vrhuncem samoralizacije u svijetu potrosnje – statusom pop zvijezde. u trenutku uspjeha, oni postaju roba za prodaju, a prostor vrednovanja prepustaju hordi novih opinion makera, koji ce vrednujuci ovaj put i glazbene kriticare – pop zvijezde, pokusati pronaci nacin: kako prodati jos jednom, jednu te istu verziju dominantnog lifestyla – cinicnog potrosaca.

Why do this kind of advertising if not to incite people to riot? – Nike copywriter, 1996.

jedno je podrucje pokazalo da oni koji stvaraju, mogu biti i oni koji kontroliraju prostor refleksije, prepoznavanja i vrednovanja. to je podrucje GNU GPL softverske produkcije.

u svojih prvih nekoliko desetljeca razvoja podrucje kompjuterskih znanosti bilo je neoptereceno pritiskom za profitom. troseci novac poreznih obveznika u akademskim i vojnim istrazivackim krugovima, status u zajednici dobivao se prepoznavanjem, citiranjem od strane strukovnih kolega, a do toga se moglo doci samo nesebicnim djeljenjem svojih ideja, radova i istrazivanja.

za sve one zaigrane, radoznale istrazivace bio je to svijet iz bajke. osigurana egzistencija i uz to slobodan pristup gotovo svim postojecim resursima. pocetak 80-ih donio je prekretnicu. u racunalnoj industriji naslucivao se ogromni komercijalni potencijal. veliki igraci sa sobom su donijeli i copyright. sav slobodni protok informacija i ideja, zatvarao se u novcem omedjene module, koji su u medjusobnoj kompeticiji trebali odraditi sve sto je muzika odavno vec odradila.

no, richard stallman nije zelio napustiti svoj svijet slobode. jedan od najboljih programera ikad, odlucio je, boriti se. na copyright je odgovorio copyleftom, upravo u duhu programerskg pristupa problemima i njihovog iscasenog smisla za humor.

copyleft je copyright, taman toliko da zastiti kod programa, na nacin da ga svatko moze koristiti za bilo koje svrhu, da ga moze kopirati, modificirati i slobodno distribuirati sve dok taj isti (kopirani, modificirani, distribuirani) kod takodjer dozvoljava svim njegovim buducim korisnicima, sve slobode pod kojima je softver originalno ponudjen. komplicirano? mozda, ali samo na prvu. samo zamislite da koncept copyrighta nije izmisljen, copyleft nas vraca na tu tocku.

za ideje vazne za drustvo u cjelini nije dobro da su u privatnim rukama. ne bi bilo dobro da je elvis presley vlasnik e-dura.

free software pokret pokazao je da sloboda protoka ideja, pokrece kooperativnost, ali i koopetitivnost, da ukljucuje, a ne iskljucuje i da kod ljudi pobudjuje velikodusnost, a ne pohlepu. da je u stanju izgraditi najkompleksnije sustave i na trzistu ne izgubiti. a da je usprkos svemu tome na ljestvici cinizma i posredovanja daleko zajebaniji od: trositi znaci “uzivati”.

asimiliranje GNU GPL-a od strane industrije moglo bi imati nesagledive posljedice po isti taj sistem. no, GNU virus nije u potpunosti nepoznat marketinskoj industriji. 1969. 7-up je ponudio svoj billboard “neogranicenoj kreativnoj slobodi” koristenja. 1998. u borbi s microsoftovim monopolom, netscape je izabrao otvoriti kod svog pretrazivaca. od 2000. ibm sve vise bira GNU GPL. mnogi veliki igraci koketiraju sa GNU trendom.

muzicka industrija zatresla se u jednom trenutku vise nego ikad, a to nije bio GNU GPL, to je bi samo Napster, mali softver koji je u jednom trenutku pokusao uraditi isto sto i muzicka industrija oduvijek radi: okrenuti sto vise novaca. i izgubio je. igra se nastavlja.

no, i dalje se sve stvari desavaju mimo muzicara. oni su “izabrani”. pitam se sto bi se moglo desiti, ako jednom izaberu?

da li znas ikoga tko zna nekoga, a da je taj procitao ijedan softverski disklejmer? – karo, 1998.

Tekst 3:

Papa Benedict 16-i – Groteska treceg milenija

Iako je o tome već ispisano i izlizano toliko verzija i priča, moram priznati da već duže vrijeme nije na listi javnih osoba bila ovakva nakarada kakva je Papa Benedict 16-ti. Naime, ne samo da je njegova pojava odbojna, već su njegovi dijalozi i govori kojima savjetuje opijumsko-vjerski napucanu masu, toliko banalni i nenormalni, da mi je čudno da ga još nitko nije skinuo s trona. Ah da… Zaboravih. Nepogrešivost pape datira od 1870. god., te shodno tome ne bi smjela postajati sumnja u njegove, uvjetno rečeno, „teorije“, uzme li se u obzir da je dragi naš „Hitler jungen“ NEPOGREŠIV…
Papa Ivan Pavao II je imao određenog šarma i stila za razliku od ove spodobe. Bio je i on šnita svoje vrste koja je znala izvaliti interplanetarne idiotarije; da se razumijemo. Međutim, u usporedbi s ovim danas, bio je jaganjce, koje je, eto, silom prilike „utihnulo“…

Od kad je ovaj manijak na „vladavini“, izašlo je toliko sranja iz njegovih usta, da se pitam: „koja je zapravo njegova funkcija?“. I uistinu, koja je zapravo funkcija pape? Imati nekoga na vrhu hijerarhijske ljestvice tko uživa sva prava i privilegije? Da bude maskota kršćanstva kao što je to bio njegov prijašnji kolega zadnjih 10 godina svojeg života? Jer je to i bio. Vozali su ga amo tamo, u onom jebenom papamobilu, kao cirkuskog medvjeda na predstave, ne bi li ulio malo nade u već i ovako napaćen narod, glupostima kao što su „Molitva je oružje protiv svih nedaća“, „Ne dajte se zavesti Luciferovim trikovima“ i tako dalje, nabijajući pritom, tim siromašnim državama račune od 5 milijuna eura ne bi li imao udobne papuče i svilenu stolicu. Znalo se je za „gažu“ potrošiti znatno više. Ovisilo je naravno o show-u koji će prirediti… Čast onima koji u to vjeruju (op. a.- budite realni), i onima koji stvarno nalaze utjehu u tome. Međutim, ja nikako da to uspijem. Iskreno, nije da se baš i trudim. Nakon današnje mogućnosti dolaska do podataka od kojih vam se krv ledi u žilama, nije mi jasno kako netko to može „gutati“. Nije da vjera i religije općenito, nemaju svoju određenu svrhu, u ovom konkretnom slučaju vrlo šabloniziranu i pomno formiranu namjenu. Samo što smo je mi kao smrtnici (koji su ju, kad smo već kod toga, i stvorili) malo previše uzeli u korist toga da s njom materijalno profitiramo, a ne da se duhovno uzdižemo… Što god to značilo..

Ono što je mi je fascinantno, su takozvane „masovne molitve“. Za mir u svijetu, za gladne, za spas duše svih onih koji su na zemlji i ostale pjesmice koje zdušno pjevaju u tim tako akustičnim crkvama i katedralama. U tome mi nešto nije jasno… Naime, ako oni uistinu vjeruju u tu masovnu molitvu, kao nešto što će utjecati na sav narod na ovom planetu, a vjeruju, znači da oni, svjesno, izravno utječu na moju dušu i sudbinu. Tko im daje pravo na to? Je su li me pitali da li želim da me fanatični vjernici duhovno „vode na pravi put“?. Tko im daje pravo na to da mi se dira u ono što ja želim od svog života i kakvu budućnost želim za svoju dušu!? …. Da imam dovoljno novaca, i da postoje presedani kao što postoje u onom zoološkom vrtu od Amerike, tužio bih sve te licemjere i pedofile, prikrivene homoseksualce koji iz sveg glasa viču kako je grijeh biti peder… Ma…. No, udaljavam se od teme. Dakle, Benedikt 16-ti..

Naš dragi Benedict je naime, izrekao takvu gomilu govana, koja su sama po sebi toliko kontradiktorna samom kršćanskom nauku, da to jednostavno nije normalno. Uzmimo primjer od prošle godine:
Benedict 16-ti ukinuo je čistilište, i od sada postoji samo raj i pakao (?!). Hm.. Znači kod stvaranja svijeta od strane Boga, Bog je „stvorio“ pakao, čistilište i raj. Za potonule duše, one malo manje potonule, i one koje imaju ekspres kartu koja otvaraju vrata raja. Iskreno me zanima tko to ima pravo na tu kartu, i tko odlučuje o kriterijima po kojima se ona dodjeljuje. Uglavnom, neki kreten sa bijelom kapicom na glavi, koju špangicama pričvršćuje ne bi li mu slučajno pala, odlučio je to promijeniti (?!). Mene zanima kako. Naime, to je kreacija Boga samoga!! Odakle pravo i u opće obraz izreći takvu budalaštinu svojim vjernicima? Pa zar je njegova riječ čak iznad one božje? Svašta… I dalje ne kužim kako poklonici te vjere ne vide da tu nešto ne štima…

Ono što me je ponukalo da napišem ovaj tekst je zapravo teza koju je ovaj poremećeni freak izvalio u siječnju. A to je da su SVI ateisti, iliti, oni koji ne vjeruju u postojanje boga i ne prakticiraju niti jednu od religija – Luciferovi podanici (?!)
To što moja percepcija neke više sile i nečega što zadovoljava moj intelekt, nije po kršćanskom nauku, čini me slugom samom vragu ?!.. Interesantno. Ako ništa drugo inovativno. Tko zna možda se na to i fura, ne bi li pokušao, u nekakvom bolesnom natjecateljskom duhu, nadmašiti svoje prijašnje kolege. A bogami bilo je onih koji su stvarno bili šlag na samom vrhu bečke svadbene torte.

Tako da iskreno ne znam kuda vodi ovaj pastir svoje ovce. Kakva li će im samo sranja još nadrobiti tokom svoje vladavine. A ono najinteresantnije, koliko će ta sranja njegove ovce i dalje gutati.
Nije samo da je već demonizirano korištenje prezervativa i abortus, pa tako i drugačiji životni stilovi, već se sada mijenjaju kreacije Boga samoga, i proglašava se nevjernike vražjim podanicima i slugama… Jebeno nevjerojatno..

Eto…. Pisao bi vam dalje, no moram izvršiti zapovijed koju mi je Lucifer zadao. Jer ipak, sluga mora slušati svoga gospodara (?!)…

Autor: Turkish aka politester

Jednostrani razvoj

U svakom od ovde prisutnih jedna od njegovih unutrašnjih
mašina je razvijenija od drugih. Između njih ne postoji veza.
Samo onaj kod koga su sve tri mašine razvijene može biti nazvan
čovekom bez navodnika. Jednostrani razvoj je jedino štetan. Ako
čovek poseduje znanje i čak zna sve šta treba da uradi, to znanje
je beskorisno i čak može naneti štetu. Svi ste vi deformisani. Ako
je samo ličnost razvijena to je deformisanost; takav čovek ne
može ni na koji način biti nazvan potpunim čovekom – on je
četvrtina, trećina čoveka. Isto se odnosi i na čoveka sa razvijenom
suštinom, ili na čoveka sa razvijenim mišićima. Niti bi mogao biti
nazvan potpunim čovekom onaj kod kog je više ili manje
razvijena ličnost kombinovana sa razvijenim telom, dok mu
suština ostaje totalno nerazvijena. Ukratko, čovek kod kog su
razvijene samo dve od tri mašine ne može biti zvan čovekom.
Čovek tako jednostrano razvijen ima više želja u datoj sferi, želja
koje ne može da zadovolji a istovremeno ne može da ih se
odrekne. Život za njega postaje bedan. Za ovo stanje jalovosti,
poluzadovoljenih želja, ne mogu pronaći adekvatniju reč od
onanizma. Sa tačke gledišta ideala punog harmoničnog razvoja
takav jednostrani čovek je bezvredan.
Prijem spoljašnjih utisaka zavisi od ritma spoljašnjih izvora
utisaka i ritma čula. Ispravan prijem utisaka je moguć samo ako
ovi ritmovi odgovaraju jedan drugom. Da ja ili neko drugi
izgovori dve reči, jedna od njih bi bila iskazana sa jednim razumevanjem,
druga sa drugim. Svaka od mojih reči ima određeni
ritam. Ako izgovorim 12 reči, u svakom od mojih slušalaca
neke reči, recimo 3, bile bi primljene telom, 7 ličnošću i dve
suštinom. Pošto mašine nisu međusobno povezane, svaki deo
slušaoca bi zabeležio samo deo onog šta sam rekao, u sećanju,
opšti utisak je izgubljen i ne može biti reprodukovan. Isto se
događa kad čovek želi da izrazi nešto drugom. Zahvaljujući
odsustvu veze između mašina on je sposoban da izrazi samo deo
sebe.
Svaki čovek nešto želi, ali prvo mora da pronađe i proveri sve
što je pogrešno u njemu ili mu nedostaje, i mora imati na umu da
čovek ne može biti čovek ako nema ispravne ritmove u sebi.
Uzmimo prijem zvuka. Zvuk doseže do prijemnih aparata sve
tri mašine istovremeno, ali zahvaljujući činjenici da su ritmovi
mašina različiti, samo jedna od njih ima vremena da ptimi utisak,
jer sposobnost primanja drugih zaostaje. Ako čovek čuje zvuk
misaonim centrom i prespor je da ga prosledi telu, kom je
namenjen, onda će sledeći zvuk koji čuje, takođe namenjen telu,
potpuno oterati prvi i željeni rezultat neće biti postignut. Ako
čovek odluči da učini nešto, da udari nekog ili nešto, i u trenutku
odluke telo ne ispuni ovu odluku pošto nije bilo dovoljno brzo da
je primi na vreme, snaga udarca biće mnogo slabija ili udarca
uopšte neće ni biti.
Isto kao u slučaju prijema, čovekova ispoljavanja, takođe, ne
mogu biti potpuna. Žalost, radost, glad, hladnoća, zavist i druga
osećanja i osećaji su proživljeni samo delom običnog čovekovog
bića, umesto njegovom celokupnošću.

G.I.Gurdjieff, Pogledi iz stvarnog svijeta

 

Tekst 4:

Simulakrumi i Simulacija

Jean Baudrillard, sociolog i posmodernistički filozof, bez sumnje je jedan od najkontroverznijih mislioca današnjice, pogotovo od pojave njegovog najznačajnijeg djela «Simulakrumi i simulacije». Čitajući tu zbirku eseja koji zajedno čine jednu teoriju, činilo mi se gotovo nevjerojatno da je taj isti autor nekada bio marksistički nastrojen. Rečenice poput: «Zbilja se više nikada neće imati prilike dogoditi – takva je životna funkcija modela u sustavima smrti ili, točnije, anticipiranog uskrsnuća što više ne ostavlja nikakve prilike ni samom događaju smrti.», ili: «Nesreća daje oblik životu, bezuman, ona je seks života.». Takve izjave stvaraju osjećaje nihilizma, jednog krajnjeg i neopozivog, one vas ošamućuju poput loše cuge, kao kakav manijački izljev riječi jednog puknutog vizionara. Ili religioznog fanatika. A tu su i rečenice toliko ničeanske: «Stvarnije od stvarnog, tako se ukida stvarno.» No, o čemu se tu ustvari radi? Po njemu je sav današnji svijet (satkan od bezbrojnih proizvoda) nalik na videoigru, na jednu golemu svjetsku mega-simulaciju u kojoj se stvarnost i imaginarno skrivaju iza nečeg trećeg, možda iza našeg oponašanja i stvarnog i imaginarnog. Ali, to oponašanje nije ni jedno niti drugo, već upravo neko treće, po njemu: hiperstvarnost. Masovna i globalna poplava raznih pojava suvremenosti potvrđuju ove teze. Katastrofe prošlog stoljeća, što su prodrle u to idealističko, u ovom slučaju ideološko tkivo, bile su rezultat prosvjetiteljskog klicanja preobilju, ogromnim mogućnostima koje su, potencirajući sami sebe, stvorile tlo za ukinuće vlastite potencije, što će reći: potencije slika, objekata, i signala koje oni emitiraju u novonastalu atmosferu. Kibernetika i robotika, masmediji i egzaktna terminologija na svim područjima, obrazovanje i njen skolastičan dogmatizam, sve su to obilježja današnje zbilje, koja više kao da ne dopušta bilo kakve prodore duhova prošlosti. Uzvik postmodernizma: povijest je mrtva! Baudrillard to opisuje na način, koji rastvara svijet današnjice u njegove sastavne dijelove. Tu se otvara pogled u utrobu velike megamašine, tu naziremo skupove tehničkih funkcija, gomilu produkata blještavog marketinga, tekuće vrpce, njihov neprekinuti kontinuitet, brzinsko djelovanje aparature, milijune minijaturnih poruka, svaka svojevrsna ideologija… U opisu takve realnosti upravo je Jean Baudrillard sa svojom knjigom «Simulakrumi i simulacija» vjerojatno jedan od najradikalnijih mislioca današnjice. Stvarnost koja je iščeznula u hiperstvarnosti, središnja je tema tog kontroverznog teoretičara. Na početku knjige spominje Borgesovu priču o kartografima Carstva, koji u opsesivnoj želji da izrade savršenstvo karte, izrađuju takvu kartu koja naposljetku prekriva sam teritorij koji prikazuje. Zamjena stvarnog teritorija njenom savršenom simulacijom! Tu on kaže: «Danas apstrakcija nije više apstrakcija karte, dvojnika, zrcala ili pojma. Simulacija nije više simulacija nekog teritorija, nekog referencijalnog bića, neke suštine. Ona je stvaranje zbilje po modelima bez porijekla i bez stvarnosti: hiperzbilje.» Dakle, simulacija kod njega prethodi onome što simulira, zauzima njegovo mjesto i nameće se kao entitet prvog reda, gotovo kao «stvar po sebi», ili (još gore) kao bitak. Milijuni znakova i poruka, stvari poput bjesomučnog isijavanja natpisa na Internetu, reklamni panoi raznih marki koji pokrivaju cijele komplekse jednog velegrada, članci u novinama u što manjem formatu, brzinsko hvatanje svega toga i istovremeno odašiljanje, u njegovoj teoriji se naziva implozija stvarnosti. Tolik broj informacija i znakova poništavaju sami sebe, i ono što je na početku tehnološkog buma bila eksplozija smisla (nagla dostupnost informacija svima, pravo na sudjelovanje u odlukama vlade, masovna primjena novo izniklih tehnologija, moda i zabavna industrija, uvećani standard…), sad je implozija onog što je nekada bio smisao, negacija esencije koja je pokretala tada novu eru svijeta. Nevjerojatan broj trendova npr. po tome se više ne mogu niti nazivati trendovima, jer upravo zbog postojanja tolikog broja njih, sam termin «trend» više ništa ne određuje. Svaka pojava više ništa konkretno ne govori, poništava se u stalnim sudarima sa drugim pojavama, također šupljim i bez ikakvog «stvarnog» sadržaja. Kao što mainstream usisava radove undergrounda pa ih potom pljuje na tržište (culture jammeri i njihove antireklame. Nije mnogo prošlo da je marketinška mašinerija počela sama izrađivati reklame koje se baziraju upravo na njihovoj negaciji – na antireklamama. Sistem tu sam od sebe prerađuje sve što mi stvaramo za sebe, dok to ustvari prerađujemo za sam sistem. Ono što je nekad Marx zvao otuđenim radom, sad bi se moglo proširiti i reći «otuđenim svijetom») Naši produkti kao da prekrivaju samu stvarnost; ili još «bolje»: usisavaju ju. Ta postavka vrijedi na svim poljima života: u umjetnosti, u povijesti, tehnologiji, sociologiji, i naravno, samoj filozofiji. Iz Baudrillardovih izjava kao da zrači vrlo određena eksplikacija koja govori: sve je otišlo u nepovrat, i nema više smisla zanositi se romantičnim tlapnjama o ponovnom idealiziranju čovječanstva i njegovom humaniziranju.

    Eto jednog odlomka koji će to ilustrirati: «Odlazi cijela metafizika. Nema više zrcala bića i privida, zbilje i njezinog koncepta. Nema više imaginarne podudarnosti: dimenzija simulacije je genetička minijaturizacija. Zbilja je proizvod nastao od minijaturnih stanica, matrica i memorija, upravljačkih modela – i iz toga je se može umnožiti beskonačno mnogo puta. Ona više ne treba biti racionalna, jer se više ne mjeri prema nekoj instanciji, idealnoj ili negativnoj. Tek je operativna. Zapravo, više nije zbiljska, budući da je više ne obavija nikakvo imaginarno. To je hiperziblja, sintetički proizvod što isijava kombinatorne modele u hiperprostoru bez atmosfere… Radi se o zamjeni zbilje znakovima zbilje, to jest o operaciji odvraćanja od svakog zbiljskog procesa putem operativnog dvojnika, metastalnog signaletičkog, programskog, nepogrešivog stroja, koji nudi sve znakove zbilje i izmiče svim njezinim okolnostima.»

Kao primjer Baudrillard uzima Disneyland, koji je za njega igra opsjena i privida. To je savršen skup simulakruma, u koji Amerikanac bježi od «stvarnog» svijeta, svijeta koji je opet – skup simulakruma! Druga vrsta Disneylanda, druga kategorija, drugi model, ali sa istom suštinom. Operacija odvraćanja, kao što je gore već citirano. Taj aspekt odvraćanja u ovoj priči igra veliku ulogu. TV, masmediji, plakati, Internet, bjesomučan protok informacija, i to kroz nebrojene kanale, i gomilanje istih što ima jednu monstruoznu funkciju, i to – funkciju kontraefekta! U vezi s tim on kaže: «Holokaust: zaborav uništenja dio je uništenja, jer je on uništenje pamćenja, povijesti, društvenog itd. Televizija. Istinsko konačno rješenje historiciteta svakog događaja. Židove se ne odvodi više u kremacijsku peć ili u plinsku komoru, već prevodi u zvučni i slikovni zapis, na katodički ekran i u mikroprocesor.» Dakle, upravo neprestanim ponavljanjem tih holokausta na medijima (filmovi, dokumentarci itd.), stvara se zaborav, tj. uništenje pamćenja, a ne ono što se nama čini da bi prikazivanje takvih razornih događaja trebalo značiti. To je obrtanje i smisla i pojma, i uopće, cjelokupne slike same stvari, koja iščezava u scenarijima uništenja. Kao jednu od temeljnih postavki njegove teorije mogli bi navesti upravo tu funkciju odvraćanja, na što on kaže: «Gospodari simulacija i mi više nemamo pravo na retro, na fantomatsku i parodijsku rehabilitaciju svih referenata. Sve se još odvija oko nas u hladnom svjetlu odvraćanja…» Gospodari simulacija u ovom kontekstu nisu određeni ljudi ili kakve tajnovite grupe kao u teoriji zavjere, a nije to niti sam sistem. Mogli bi reći da smo mi (svijet, a ne «samo» ljudi) zaglibili u nekakvoj vrsti filma, ili bolje, u nekom holodeku, s «malom» razlikom da scenarij tog holodeka nismo napisali mi, ljudi, nego nešto treće, po svemu sudeći – sam holodek. (Iako je sam holodek djelo naših vlastitih ruku.) To neodoljivo podsjeća na Matrix, u kojem je na početku filma i bila prikazana knjiga «Simulakrumi i simualcija» (Keanu ju je otvorio kad mu je ekipa pokucala na vrata)I već spomenuta implozija smisla, jedna druga i možda najvažnija postavka njegove teorije, osim, dakako, same simulacije. Obadvije postavke se možda mogu sažeti u jednom citatu: «Masa je sve gušći djelokrug u kojem implodira sve društveno i ono tu sebe proždire u procesu neprekinute simulacije.» U vezi s tim on između ostalog uzima (kao što smo gore već vidjeli) primjer televizije: «Film je slika: ne samo ekran i vizualna forma, već mit, ono što sadrži nešto od dvojnika, fantazije, zrcala, sna itd. Ništa od toga nema u «televizijskoj slici», koja ne sugerira ništa, koja magnetizira, tek je ekran, pa čak ni to: minijaturni terminal koji se, doista, nalazi neposredno u vašoj glavi – vi ste ekran i televizija gleda vas – tranzistorizira sve neurone i prolazi kao magnetna traka – traka, a ne slika… Tv je također nuklearni proces lančane reakcije, ali implozivne: ona rashlađuje i neutralizira smisao i energiju događaja. (Sve je sustav odvraćanja!)». (Poprilično urnebesne izjave, zar ne?) Kad govori o kulturi, on govori o kulturi koja to više nije, koja se pretvorila u neku vrstu predstave same sebe. A ono društveno on naziva scenarijem čija smo mi samo publika. (A ne i njegovi dijelovi?) Kad govori o terorizmu, on govori o terorizmu zbilje, kao što uostalom sam kaže: «Terorizam je uvijek terorizam zbilje.» (Inače njegova vjerojatno najpoznatija i najcitiranija izreka) S tim misli kako je rušenje Twinsa nastavak već insceniranih događaja u simulacijama zbilje, u američkim filmovima disaster tematike. U esejima o holokaustima, apokalipsi, efektu muzeja Beabourg u Parizu, romanu Sudar… on konstatira – na krajnje eksplicitan način – da naše (ljudsko) ophođenje sa simulacijama i simulakrumima ne može više imati nikakvu ulogu manipulacije sa zbiljom, sa svijetom u kojem živimo. To je ukinuće subjekta kao nosioca, a afirmacija modela, kibernetike i informacijske igre. Mi, ljudi, «subjekti», postajemo objekti, oruđa nečeg izvan nas, ali zato veoma ozbiljno (i roijeteće) prisutno oko nas. To je orbitalno kruženje svih produkata i ljudi, pri čemu jedno kruži oko drugog u nekakvom divovskom modelu svijeta kakav se može vidjeti jedino u apstraktnom slikarstvu nabijenom elementima senzualnosti i spektakularnosti. Koristeći terminologiju jednog fizičara, on svojim hladnim pogledom nalik na skalpel secira stvarnost, kao što je njegov način izvođenja svojih teza jednom opisao jedan moj prijatelj. Slika svijeta koju nam Baudrillard prikazuje nema više ništa blisko s ičim humanim, to je čista sintetika umnožena do beskonačnosti, i upravo njena ravnopravnost sa čovjekom negira samog čovjeka. Baudrillardov svijet je utopija nihilističkog spektakla, modelirani skup modela čija je potpuno nesvrsishodna funkcija nemetafizička metafizika. To je pustoš gomile, i prihvaćanjem takve slike stvarnosti dolazi se u opasnost afirmiranja uznemirujućeg kraja same stvarnosti. A ipak, možemo li reći da nema istine u tome kad kaže: «Imaginarno je bilo alibi stvarnog u svijetu kojim je vladao princip realnosti. Danas je stvarno postalo alibi modela u svijetu kojim upravlja princip simulacije.»? Iskreno, moja malenkost se ne usuđuje odgovoriti na ovo pitanje: to prepuštam smjelijim ličnostima..

Autor: Radamant

4 Responses to “Clanci i teoretsko-esejisticki tekstovi I”

  1. robertradamantsco said

    slažem se potpuno sa svime što si napisao. mene taj lik podsjeća na onog kancelara palpatina (ili kako se već zove) iz ovih nivih ratova zvijezda. kao, kancelar galaktičke demokratske federacije a ustvari vrhunski sith (majstor tamne strane sile). e baš na njega me podsjeća ovaj benedict! i po izgledu i po spikama i po svemu… ajde komentirajte jer me fakat zanima kako tog lika i drugi doživljavaju…

  2. […] Clanci i teoretsko-esejisticki tekstovi I […]

  3. Denis said

    snimio sam izlazak Bendikta prilikom inauguracije nebi li mogao prokazati sljedećim pokoljenjima. Sith, Satan, Sauron, ili kako god, utjelovljenje tamne strane podsjetio me na posljednju scenu Carpenterovog Princa tame

  4. robertradamantsco said

    jeste, lik je fakat neki dark lord.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: