Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Clanci i teoretsko-esejisticki tekstovi II

 tekst1:

Percepcija racionaliziranog životarenja

Laž je sve što nas uče

Artur Rimbaud

Uz konzumerizam, tu masovnu pojavu građanskog bivstvovanja, vežu se niz drugih pojava koje određuju takvo jedno… umjetno postojanje, da budemo blagi. Jer, to svo kupovanje i žderanje, skupljanje i bacanje, cijelo to razigrano gibanje, gibanje u bjesomučnom ritmu zgrtanja i trošenja, prije svega je rezultat čovjekove percepcije, i to o njegovim potrebama. To su većinom nametnute potrebe, i to sa strane bogate manjine. S tom manjinom je opet povezano niz drugih stvari, kao npr. politička realnost, socio-ekonomska, psihološko-filozofska itd. I umjesto dugotrajnog nabrajanja raznih statistika i brojeva o godišnjoj potrošnji kojekakvih artikla, pokušat ću analizirati psihološko-filozofsku pozadinu kapitalističko-potrošačkog društva. Pokušat ću to učiniti jednostavno i postepeno.

Čežnja za obiljem jedna je od najstarijih i najdubljih potreba čovjeka. Ali, potrebno je razmotriti kakvu vrstu obilja čovjek treba. U ovoj priči, kao i u gotovo svim drugim važnijim pitanjima, od presudnog značenja je jedna stvar, a to je stvar potrebe, i s tim povezana stvar slobode. Industrijalizacija je tu ključni faktor, jer, kao što je rekao još E.Fromm: Industrijalizacija je glasno postavila Veliko obećanje: obećanje da će svaki čovjek postati buržujski čovjek – univerzalni čovjek. Pri tome bi trebali zavući rukave, pljunuti u ruke i zapeti, što će reći: poštenim i marljivim radom podržat tu ideju buržujskog čovjeka, a s čim je tzv. ideja napretka neraskidivo povezana. Blagostanje, zadovoljenje svih želja, udobnost, standard… Ali, neograničeni užitak ucijepljen reklamama i prizorima iz medija je u proturječnosti s discipliniranim radom. Rad na tekućim trakama za jednim te istim strojem, jednolična atmosfera kancelarijska i birokratska rutina kao nužnost u najvišem smislu. A onda: šminkanje u autu uz istovremeno planiranje kako kupiti bolju pilu i pasivno prepuštanje TV-u gdje se ubrizgavaju u skrivene kutove uma poruke tipa budite sretni kao i mi koji nosimo D&C, Armani, koji lebdimo u Nike tenkama, pojedimo taj i taj puding, to i to jelo… Dakle, sreća pojedinca se poistovjećuje s tim koliko on može toga pojesti, imati, drugima pokazati, izložiti… I tu slijedi: psihološko-filozofska premisa potrošačkog doba da egoizam i pohlepa vode napretku i općoj dobrobiti. Želja za imanjem samo za sebe, da je sreća primanje a ne davanje, da moram postati sebičan i pohlepan ukoliko želim «to» imati… Jednadžba suvremenosti: onoliko više jesam koliko više imam (dakle, i trošim). Iz toga slijedi beskonačno «malih» hladnih ratova: moram zavesti svoje klijente, svoju konkurenciju moram uništiti, radnike izrabiti itd. Uz to ide, naravno, neizbježna zavist i strah od gubitka. I što je najvažnije, sve te emocije se trebaju potisnuti, jer: masku nasmiješenog, ljubaznog, racionalnog, iskrenog, pravog ljudskog bića moram neprestano nositi – kao reklamu za moju osobu. I sve dok svatko želi imati što više, da bi što više mogao trošiti, moraju postojati ratovi: od marketinških, psiholoških i klasnih do međunarodnih, onih «pravih»: oružanih iliti krvavih! Kao što kaže Fromm, pohlepa i mir se međusobno isključuju, i nastavlja na drugom mjestu: «Razvitak takvog sistema više nije…određen pitanjem «Što je dobro za čovjeka» već onim «Što je dobro za sistem». Bilo je pokušaja zatomljivanja oštrine tog sukoba tvrdnjama da je ono što je dobro za sistem (ili čak za samo jednu korporaciju) dobro i za ljude. Ta je konstrukcija poduprta pomoćnom konstrukcijom: sve osobine koje je sistem tražio od ljudskih bića – egoizam, pohlepa i sebičnost – urođene su ljudskoj prirodi; zbog toga ih nije gajio samo sistem, već sama ljudska priroda. Društva u kojima egoizam i pohlepa nisu postojali smatrana su «primitivnima» a njihovi stanovnici «djetinjastima». Ali ljudi nisu prihvatili te crte kao prirodne nagone koji su uzrokovali postojanje industrijskog društva, već su smatrali da su one proizvodi društvenih okolnosti.» Tako Fromm opisuje te fenomene, u kojima upravo mi moderni, «prosvijećeni» ljudi prije nalikujemo djeci nego ona primitivna: kupiti najnoviji model mobitela da bi ga što prije pokazali, stariji auto zamijeniti za drugi, prodati ga, oglas, potražnja, izbor, neograničeni izbor raznoraznih oblika sa funkcijom ispunjavanja onih najsitnijih, upravo najmanje bitnih detalja… Jednom riječju od Fromma: «Inherentan stav potrošačkom mentalitetu je proždiranje cijelog svijeta. Potrošač je vječno dojenče koje plače za svojom bočicom.» Društvena koncepcija je to poprilično površna, jednostrana, potpuno sterilna trgovačka robotizacija, upravo monstruozno plitka, sa jedinim konkretnim smislom kako bi trebalo sve što se nađe zapakirano u reklamirani celofan požderati, i to po mogućnosti javno i što više, uz poželjno podrigivanje i uopće, društveno poželjno prljanje odjeće sve sa velikim ciljem da se vidi kako smo mi jedni od onih koji mogu, koji imaju mogućnosti, koji znaju da treba, upravo da, jeste, koji žderu, i koji će nastavljati žderati i proždirati koliko god se toga bude našlo.

John Gowdy, profesor ekonomije na Renseelaer Polytechnic institutu objašnjava: «Ljudi imaju vrlo dugačak spisak potreba, ali vrlo ograničene mogućnosti za njihovo zadovoljavanje. Neminovan ishod takvog odnosa je stalna oskudica. Ne možemo posjedovati sve što želimo (ili čitaj: mislimo da nam je potrebno, pa, logično, to i želimo), nego moramo da biramo između onoga što nam je dostupno. Zato je svaki čin potrošnje istovremeno i čin odricanja, koji se na kraju završava osjećajem frustracije» Dakle, kao što smo govorili na početku, osnovni cilj kapitalističko-potrošačkog čovjeka je uživanje u blagostanju, u slobodnom vremenu, relaksaciji, društvenim igrama i drugim oblicima zabave. Te ciljeve si moderni, civilizirani čovjek mora zaraditi na gore već opisane načine, uz tegobno probijanje kroz džunglu poslovnog svijeta, tu stalnu prodaju (ili žrtvu) vlastite ličnosti kroz cijeli radni dan da bi se uvečer mogli opustiti, malo zabaviti, osvježiti za slijedeći teški, radni dan. Taj položaj čovjeka prof. Gowdy komentira: «U tom sumornom stanju stvari, naš zadatak kao ekonomskih bića je da svoje ograničene prihode rasporedimo tako da iz ono malo stvari koje možemo da kupimo izvučemo najveće moguće zadovoljstvo.» Iz tih fakta se javlja jedna poprilično velika ironija, a to je: život lovaca-sakupljača koji su tisućljećima živjeli gotovo bez ikakvog «pravog» standarda bio je mnogo bogatiji i više ispunjen od ovog «suvremeno-naprednog». Tim starim narodima je bilo mnogo toga manje potrebno i, shodno tome, i mnogo manje toga su željeli, pa su stoga imali sve što im je potrebno da zadovolje svoje potrebe. Gowdy objašnjava da pleme (koje još postoji) «Kung sa Afrike rade svega 12-19 sati tjedno da bi sebi osigurali dovoljno količine hrane. Od mladih se uopće ne očekuje da rade, sve dok ne zađu u dvadesete godine; niti se od ljudi koji su prešli četrdesetu očekuje da rade bilo što. Svo to slobodno vrijeme oni provode u jelu, piću, igri, društvenim vezama i odnosima, drugim riječima, upravo u onim aktivnostima koje mi vezujemo za blagostanje.» «Kao dodatak, i u skladu s tom velikom količinom slobodnog vremena, lovci-sakupljači su uživali i zadivljujuće veliku slobodu. Kung i Hadza iz Tanzanije nisu imali nikakve vođe ili samo one koji bi u posebnim okolnostima preuzimali tu ulogu, ograničenu vrlo strogim pravilima. U njihovim društvima nije bilo podjele na klase ili seksualne diskriminacije. Osim toga, njihov način života je i ekološki održiv. Australijski Aboridžini, Hadza i Kung raspolagali su tehnološkim i društvenim mehanizmima koji su im omogućavali da žive u skladu sa svojim prirodnim okruženjem tokom desetina tisuća godina, bez ozbiljnog narušavanja resursa na kojima je počivala njihova ekonomija.» Gowdy dalje govori ovako: «Moje pleme – pleme akademskih ekonomista – ima svoj sistem vjerovanja koji služi da objasni i opravda svijet trgovine, a posebno jedan od njegovih glavnih pojmova: «ekonomskog čovjeka». Ovaj «čovjek» je prirodno sklon zarađivanju, konkurenciji, on je racionalan, proračunat i uvijek u potrazi za načinom da poboljša svoje materijalno blagostanje. Od malih nogu se uči svemu što je potrebno da bi jednog dana mogao da sam zarađuje i da onda najracionalnije raspoređuje svoje prihode u vrtoglavom kovitlacu roba i usluga koje mu se nude na tržištu… Neoklasična ekonomska teorija vidi u pojedincima izolirane proizvođače i potrošače koji se uvijek nalaze u odnosu konkurencije. Nečija vrijednost kao osobe u najvećoj mjeri je funkcija njegovog ekonomskog uspjeha, odnosno dostignutog nivoa akumulacije i potrošnje. Način na koji zapadna ekonomska teorija vidi ljudsku prirodu u historijskom smislu predstavlja anomaliju. Osnovna organizaciona načela naše tržišne ekonomije – da su ljudi prirodno vođeni pohlepom i da je više uvijek bolje nego manje – predstavlja mikroskopsku veličinu u odnosu na potpuno drugačije pristupe desetina hiljada ljudskih kultura koje su se razvijale od trenutka kada se, prije nekih 200.000 godina, Homo Sapiens pojavio na licu zemlje. Na primjer, Hadza imaju razvijene procedure koje osiguravaju da meso uvijek bude ravnomjerno raspodijeljeno. Gomilanje ili želja da se dobije više od drugih su društveno neprihvatljivi. Utvrđeni su i načini za sprečavanje akumulacije vlasništva, koji se ne odnose jedino na privatno vlasništvo (osobni pribor, oružje, obredni predmeti i sl.)… James Woodburn svjedoči da je kod naroda Kung i Hadza jednostavno nezamislivo da neki pojedinac gomila hranu dok netko drugi gladuje…» Dakle, tu možemo vidjeti da postoje oblici društvenog uređenja mnogo zdraviji od ovih naših, «naprednih», «slobodnih demokratskih» uređenja.

Tu dolazimo do slobode, ta vjerojatno najdublja čežnja čovjeka što ga proganja od iskona. Jer: sloboda je shvaćena, uglavnom, kao mogućnost slobodnog kretanja i govorenja, i manje-više se na tome ta uzvišena ideja zaustavlja (dakako, u filozofsko-znanstvenim krugovima se analizira složeni odnos između determiniranosti čovjeka i njegove mu urođene slobodne volje koja mu se pojavljuje u svjetlu unutrašnje emancipiranosti). Dakle, više nismo robovi, niti kmetovi, imamo pravni sustav koji nas zaštićuje kako ne bismo više mogli postati rob ili kmet. I svi sretni i zadovoljni. Ali, takvo shvaćanje slobode je ne samo jednostrano, nego potpuno uskogrudno, ograničeno i do krajnosti plitko. Jer: tjerani poslovnim ambicijama pod pritiskom društvenih ideala, pod utvrđenim, upravo propisanim načinom života, slijeđenjem trendova i podvrgavanjem opće prihvaćenim obrascima ponašanja, i to sve pod maskom racionalnog, obrazovanog, ljudskog života upravo je sloboda ta koja se preobražava u jednu poprilično veliku iluziju. Npr. : Robujemo svojim željama koje moramo zadovoljavati. Zašto moramo? Pa, zato jer su nam te želje predstavljene kao elementarne potrebe bez kojih danas niti jedno civilizirano ljudsko biće ne može živjeti, a pošto se svi mi smatramo civiliziranima, prirodno smo skloni tome da te želje onda i moramo zadovoljavati. A njih, kao što je već napomenuo Gowdy, ima veoma mnogo, upravo beskonačno mnogo, jer se nižu jedna za drugim, iz mjeseca u mjesec, tjedna u tjedan, dan za danom… Mislim da je nepotrebno ovdje napomenuti da su većina tih želja u potpunosti nepotrebne i uopće, skroz suvišne: nametnute (kao što smo već rekli) i – Neprirodne! Sloboda nije mogućnost da si kupimo najnovije Nikeice kad god nam se prohtije, a niti činjenica da se možemo stati na Jelačićev trg i bijesno održavati nekakve čudnovate govore prožete mahnitošću i slijepom strasti. Niti je sloboda to da možemo tužiti nekakvu firmu, zato jer više ne živimo u apsolutizmu osamnaestog stoljeća, ili u nekakvom novijem totalitarizmu. Sloboda je kao prvo unutrašnja emancipacija od izvanjskih sugestija, tuđih, «neljudskih» sila. Dalje: oslobođenost od robovanja površnim idejama i ideologijama, i uz njih odgovarajuće ponašanje. Sloboda je kad osoba može biti iskrena prema sebi i prema svijetu u kojem živi, kada može slobodno izražavati sve svoje potencijale i kreativne mogućnosti. I na kraju, sloboda je svjesno podvrgavanje prirodnim zakonima i živjeti u skladu s njima: jer mi, kao dio te prirode, moramo djelovati u skladu s njom. To sve je u popriličnoj, upravo gigantskoj i uopće skroz na skroz đavolskoj proturječnosti s kapitalističko-potrošačkim društvom, koje od građana zahtijeva da sve svoje snage usmjere u proizvodne svrhe, u prodavačke, u radničke, i pri tome osoba, ukoliko ne želi biti obilježena kao asocijalna, mora izgraditi upravo onakav karakter, kakav pogoduje tom dominantnom društvu: društvu bogate manjine, velikih dioničara, kapitalista i elitnih harlekina! Dakle, sloboda je bez sumnje jedan od ciljeva, kako prirodi našeg bića tako i našeg društva. Blagostanje, životarenje buržujskog čovjeka, kako reče Fromm, puno ispunjenje slobodnog vremena. Prije nego pogledamo što je s našim slobodnim vremenom, sjetimo se kako ono izgleda kod već spomenutih plemena. Kao što je Gowdy objasnio: «Sasvim suprotno uvriježenoj predstavi o divljacima koji se bore za goli opstanak, ovi ljudi su svoje živote uredili tako da žele malo, da im je malo toga potrebno, tako da su, po pravilu, imali stalno na raspolaganju sva sredstva potrebna za zadovoljavanje svojih potreba.» Dalje smo vidjeli da je Gowdy pokazao da kod Kongovaca nije bilo podjele na društvene klase, niti seksualne diskriminacije, pa čak je ulogu vođe preuzimala osoba samo u izvanrednim situacijama. Koliko mi imamo slobodnog vremena, tj. koliko slobodnog vremena ima jedan ambiciozni poduzetnik, marljivi radnik, knjigovođa neke goleme firme, direktor banke, jedno speglano odijelo, foteljaš i cvikeraš, ukratko, jedan moderan homo economicus? Mislim da je potpuno nepotrebno izvoditi taj račun, jer već iz izlaganja Gowdyja vidimo da su oni koji uživaju u «cilju» životnog uređenja, tj. u provođenju slobodnog vremena, upravo oni «divljaci», oni tamo «primitivci», a mnogo manje mi «napredni». Iz toga proizlazi da je sva naša nevolja u neprirodnom, upravo razorno štetnom načinu života, kao što objašnjava Fromm: «Trošenje je oblik imanja i to možda najvažniji za današnja industrijska obilja. Trošenje ima dvosmislene osobine: ono ublažava zabrinutost jer ono što imamo ne može nam nitko oduzeti, ali ono također zahtijeva sve veće i veće trošenje jer nas prethodna potrošnja uskoro prestaje zadovoljavati. Moderni potrošači mogu se poistovjetiti s formulom: jesam = ono što imam i ono što trošim.» Tako su osobe pretvorene u stvari, i uopće, cjelokupan odnos među ljudima nalikuje tržišnoj razmijeni robe.

Nekada, u XIX st., stvari su izgledale drukčije. Onda se prikupljalo isključivo radi imanja, dok je danas moto: Novo je lijepo. (ili čak: Samo novo je lijepo). Danas je u prvom planu potrošnja a ne čuvanje, i kupuje se da bi se uskoro upravo taj kupljeni materijal bacio i zamijenio novim (čitaj: «ljepšim, boljim, potrebnijim itd.»). Društvo, tj. sistem, mora riješiti teški problem: kako slomiti volju pojedinca a da on toga ne bude svjestan. Tu se primjenjuje složeni proces indoktrinacije, nagrada, kazna, pogodnih ideologija i, dakako, medija i propagande, i taj način je izuzetno uspješan, tako da većina ljudi misli da su njihove želje, potrebe i misli upravo njihove vlastite, dok su one jednostavno samo proizvod uvjetovanosti i manipulacije. S tim u vezi Chomsky u svom dugogodišnjem radu razotkriva ulogu medija u cjelokupnom sustavu kontrole nadziranja, kojim upravljaju megakorporacije, što će reći privatno bogatstvo. Chomsky nam govori da upravo mediji imaju najveću ulogu u sistemu indoktrinacije, što počinje od vrtića i škola, pa skroz do sveučilišta i samih medija. Tako nas uče što trebamo misliti, što zastupati i kako se ponašati. Struktura medija je slična drugim institucijskim strukturama, i tu je da proizvede elitu moćnih i odgovornih, onih koji trebaju zastupati interese «obične», pasivne individue. Dakle, imamo «obične» medije kao što je industrija zabave, Hollywood, sapunice itd., pa čak i većina novina u zemlji. Oni usmjeravaju masovnu publiku. Onda postoji druga vrsta medija, a to su elitne medije. Oni određuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju (poslovni ljudi, menadžeri, politički menadžeri, šefovi korporacija, znanstveni menadžeri kao sveučilišni profesori itd.). Elitni mediji svojim posebnim odabirom vijesti i informacija stvaraju određen mentalitet, tj. određuju što bi nas trebalo zanimati, što zaokupljati itd., znači uniformiraju naša mišljenja. Tako postoje određene, vrlo strogo određene stvari koje se izlažu u masovnoj svakodnevnici, i sve te stvari su tu isključivo da podržavaju funkcioniranje trenutno postojećeg društvenog sistema (ponekad i za oblikovanje istog prema političko-ekonomskim zahtjevima); a taj sistem stoji na nogama gore opisanog potrošača i bez kojeg on ne samo da ne bi mogao postojati, nego ne bi imao čak nikakvog smisla. Ovako Chomsky razotkriva ovaj fenomen: «Pogledajmo strukturu čitavog sistema. Kakve vijesti očekujete? To je očito. Uzmimo New York Times. To je jedna korporacija koja prodaje svoj proizvod. Proizvod je čitalačka publika. Oni ne zarađuju kada mi kupimo novine. Čak su i sretni što ih mogu staviti besplatno na Internet. Proizvod su privilegirani ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, znate, ljudi najvišeg ranga koji donose odluke u društvu. Proizvod morate kupiti na tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo što drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama…Pa što očekujete da će se dogoditi? Očita pretpostavka je da će medijski proizvod reflektirati interes prodavača i kupaca, institucija, sustava moći koji ih okružuju.» Chomsky dalje objašnjava kako je ta tema sama po sebi tabu. Nigdje se, kaže on, provokativna pitanja ne mogu pojaviti, jer da biste došli na položaj da ih uopće postavite, vaše mišljenje mora biti izgrađeno na taj način, da takva pitanja uopće ne postavljate, da vam tako nešto uopće ne pada na pamet. «Jedino ako ste bili primjereno socijalizirani i istrenirani tako da neke misli jednostavno ne posjedujete, tada možete biti na tim položajima.» Dakle, postoje stvari o kojima se piše, o kojima se raspravlja, i postoje stvari o kojima se to ne čini. Chomsky pokazuje da je u taj sustav indoktrinirana cijela intelektualna, poslovna i politička elita:

«Svi oni kažu (djelomično citiram) da su masovna populacija «neobrazovani i dosadni nestručnjaci». Moramo ih držati izvan javne sredine zato što su preglupi i ako ih uključimo samo će stvarati neprilike. Njihov posao je da budu «promatrači», ne «sudionici». Svako malo im je (dosadnim promatračima) dopušteno glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova. Tada se od njih očekuje da odu doma i da rade nešto drugo, gledaju nogomet, na primjer… Znači, imamo pametne ljude od kojih se očekuje da upravljaju svime i ostale od kojih se očekuje da budu izvan svega, a mi («odgovorni» koji donose odluke) ne smijemo podleći (citiram iz jednog akademskog članka) «demokratskim dogmatizmima o ljudima kao najboljim sucima svojih interesa.» Oni to nisu. Ljudi su jako loši suci svojih interesa i zato smo mi tu da radimo za njihovo dobro. Zapravo, to je jako slično lenjinizmu. Mi to radimo za vas i mi to radimo za svačiji interes, i tako dalje. Valjda je to jedan od razloga zašto je ljudima kroz povijest bilo tako jednostavno prebacivati se od zanesenog staljinista do pristalice moći SAD-a. Ljudi se brzo prebacuju s jedne pozicije na drugu, budući da je to sve, u biti, ista pozicija. Ne radi se o nekom velikom pomaku, već o drukčijoj procjeni pozicije moći. U jednom trenutku pomisliš da je ovdje, u drugom da je tamo. Uzimaš istu poziciju.»

Iz svega ovoga možemo zaključiti kako je cijeli sistem iz temelja kriv, pogrešan, u ljudskom smislu izopačen i uopće istinski životno potpuno sterilan; a sistem, prirodno, ima svoje vrijednosti pod čijim smo mi, kao osobe koje žive unutar tog sistema, utjecajem; i prirodno, naše aktivnosti će biti manje-više takve kakve taj sistem zahtijeva od nas. Fromm ovako definira tu vrstu aktivnosti: «Aktivnost je, općenito govoreći, društveno priznato svrhovito ponašanje koje uzrokuje odgovarajuće društveno korisne promjene… U modernom značenju aktivnosti ne pravi se nikakva razlika između aktivnosti i pukog biznisa. Ali među njima postoji temeljna razlika koja odgovara pojmovima «otuđena» i «neotuđena» aktivnost. U otuđenoj aktivnosti ne doživljavam sebe kao aktivnog subjekta svoje aktivnosti, već osjećam posljedicu svoje aktivnosti – i to kao nešto «tamo», odvojeno od mene, te iznad mene i protiv mene… U neotuđenoj aktivnosti ja doživljavam sebe kao subjekt svoje aktivnosti. Neotuđena aktivnost je proces stvaranja, proizvodnje nečeg i ostajanja u vezi sa svojim proizvodom. To također znači da je moja aktivnost ispoljavanje mojih moći, da smo ja i moja aktivnost jedno… proces koji se zbiva u osobama koje su duboko svjesne sebe ili koje drvo ne samo gledaju već ga uistinu i «vide», koje čitaju pjesmu i u sebi doživljavaju osjećaje što ih je pjesnik izrazio riječima – taj proces može biti vrlo produktivan iako ništa nije «proizvedeno». Albert Schweitzer je opisao aktivnosti modernog potrošača kao čovjeka neslobodnog, nepotpunog, nekoncentriranog, patološki zavisnog i apsolutno pasivnog. Koja je alternativa takvoj jednoj neprirodnoj egzistenciji? Mislim da ju je teško definirati, ali, kako ja vidim stvari, ta alternativa se događa – i to sada, baš u ovom trenutku! Mi ju stvaramo, mi ju propovijedamo, i mi ju moramo živjeti. To je imperativ koji nam nameće iskonski zahtjev našeg bića za slobodom, jer: sloboda je pokoravanje zakonima prirode!


Bibliografija: Erich Fromm: «Imati ili biti»; izdavač: «Naprijed»; Noam Chomsky: «Mediji, propaganda i sistem»; izdavač: «Što čitaš?»; izlaganja Johna Gowdyja izvađena iz članka u fanzinu «Fanzila»

 

tekst2:

 

Netlabelovi kao odgovor problemima major labelova

 

Nalaženje glazbe i informacija vezanih uz nju već dugo je gotovo isto tako jednostavno kao i pregledavanje TV programa na teletekstu. Odlično je npr. što imamo stvari tipa last.fm o čemu se priča kao o glazbenoj revoluciji; samo upišemo u tražilicu koji nas bend zanima i to je to. I stvarno, gore je gotovo sva zamisliva mjuza ove planete koja je negdje izdana. Samo kad bismo još i mogli svu tu mjuzu slobodno downloadati, ili barem do kraja preslušati stvar. Ali kao što mnogi od vas znaju, to se sa hrpom materijala na tom sajtu ne može, i to iz jednostavnog razloga: zbog copyrighta. Pri tome je veoma čudna jedna “sitnica“: zašto neki major label ne daje da se neka stvar može sa last.fm-a skinuti, kada postoje stvari tipa utorrrent i druge napster-like tehnologije?   Veoma zanimljivo pitanje na koje se može ponuditi hrpa odgovora, ali ja ću se poslužiti jednim, najočitijim objašnjenjem. Danas je sasvim uobičajena stvar da svi jedni drugima pržimo cdove, skidamo mjuzu i filmove preko neta itd. Sve to radimo pomoću tehnologija koje su svakome relativno lako dostupne. Te tehnologije su i legalne. Međutim, zakoni o autorskom pravu kažu da su sve ove maloprije nabrojane radnje ustvari ilegalne, da mi kršimo zakone o intelektualnom vlasništvu; mi smo po tome, dakle, kriminalci… Tomislav Domes iz Multimedijalnog instituta sažima dominantan koncept tog copyrighta: Suvremena praksa je takva da se, ukoliko autor ili proizvođač djela izričito ne odredi drugačije, tj. ako ne odredi nikakve uvjete pod kojima se njegovo djelo može koristiti, pretpostavlja kako ti uvjeti glase: “Zabranjeno je neovlašteno kopiranje, reproduciranje i javno izvođenje. Sva prava pridržana.” Organizacija za ova pitanja u SAD-u je RIAA, a u Hrvatskoj to je ZAMP, i fraza da su sva prava pridržana znači da jedan ZAMP ima pravo zastupati bilo čije autorsko pravo što čini naplaćivanjem bilo kakvog izvođenja bilo kojeg glazbenog proizvoda. A budući da od toga imaju koristi možda samo nekoliko velikih imena sa estradnog svijeta, od te divne situacije hrpu ljudi boli glava: od organizatora glazbenih dogadaja preko samih autora do radiostanica ili glazbenih portala (kao npr. naš http://www.earbugs.com), koji svi plaćaju svoj danak ZAMP-u koji taj isti međutim neče nekom npr. manjem punkerkom  bendu isplatiti. Asocijaciju na mafijaško reketarenje nije teško dobiti… Ta najčešće prisutna autorska prava koja naš frendli ZAMP “štiti” su onaj veliki C iza kojeg stoji «all rights reserved». Kao alternativa tom dominantnom copyright konceptu imamo nešto zvano Creative Commons iza kojeg stoji «some rights reserved». Dakle, pod spomenutom CC licencom nisu sva prava pridržana; neka su ostavljena na slobodnu upotrebu. CC je sustav licenci preveden sa kompleksnog pravnog jezika na svima razumljivi, te stoga svatko može svoj rad licencirati kako on želi u samo nekoliko minuta. Drugim riječima, ovakvim licenciranjem je autor istinski vlasnik svojeg rada za razliku od «all rights reserved» pristupa koji podrazumijeva da svaki objavljeni kulturno-intelektualni rad nije dopušteno ni na koji način koristiti osim ako vlasnik tog rada nije dao izričito dopuštenje. No, vratimo se sad na priču o pristupu glazbi i labelovima. Dakle, osim što postoje major labelovi, postoje i druge vrste labelova zvanih netlabelovi.

 

Alternativa dominantnim modelima major labelova

 

Kao što smo rekli, velike diskografske kuće obično izdaju radove na kojima su sva prava pridržana, jer inzistiraju na distribuciji proizvoda isključivo po modelima big biznisa. Ili točnije: zastarjelih modela big biznisa… To dovodi do slučajeva poput: Vijesti su pune informacija o tužbama RIAA protiv skoro tri stotine pojedinaca. Eminem je upravo tužen zbog sempliranja nečije muzike. Priča o Bobu Dylanu koji “krade” od japanskog autora upravo je obišla sve medije.  Insajder iz Hollywooda – koji inzistira na anonimnosti – izviještava o nevjerojatnoj konverzaciji sa dvojicom studentskih radnika. Imaju izuzetno stare sadržaje koje bi voljeli upotrijebiti, ali to ne mogu uraditi zbog toga što ne mogu ni započeti raščičavanje copyright prava. Kongresmeni pričaju o legalizaciji kompjuterskih virusa koji bi napadali kompjutere koji krše zakon. Univerziteti prijete studentima izbacivanjem ako budu koristili univerzitetske kompjutere zarad razmjene informacija. Ovo je odlomak iz knjige Free culture autora Lawrence Lessiga i mislim da odlično ilustrira izopačeno stanje zakonodavnih mjera o intelektualnom vlasništvu. Zato se u posljednje vrijeme i toliko priča o smrti diskografskih kuća na kakve smo do sada navikli. Upitno? Možda, no mnogi  – a među njima i sami vlasnici major labelova – su poprilično sigurni u to…  Kao odgovor na ovakve probleme pojavili su se spomenuti netlabelovi. Iako netlabeli često djeluju poput tradicionalnih labelova radi produkcije i promocije glazbenih projekata, primarna razlika između njih je da netlabelovi potiču slobodno downloadanje kao opozicija fizičkim izdanjima (CD, gramofonske ploče ili DVD). Najčešće je glazba na takvim labelovima  objavljena pod licencama koje potiču dijeljenje, poput Creative Commons licenci. Neki od takvih netlabelova su npr. francuski www.dogmazic.com, njemački www.pulsar-records.de   ili hrvatski www.egoboobits.com. I da bude jasnije kako ta cijela priča funckionira, moramo se sada malo prebaciti na pravne sheme. Kako na EGOBOObitsu stoji: «EGOBOO.bits je digitalni izdavački projekt i produkcijski kolektiv pokrenut od proizvođača elektronske glazbe: Aesqea, Blashka, Plazmaticka i zvukabroda i Marcella Marsa u Multimedjalnom institutu 2001. godine. Najmanji zajednički nazivnik EGOBOO.bitsa je GNU Opća javna licenca (GNU GPL) koja dopušta svakome da slobodno kopira, distribuira i modificira objavljene radove uz uvjet da originalni ili modificirani rad zadrži dostupnim javnosti pod istim uvjetima. Creative Commons alternativni sustav licenci omogučio je pravno valjano licenciranje u duhu GNU GPL-a i za druge nesoftverske tipove sadržaja.» Drugim riječima, ako odete na taj www.egoboobits.net i ako vam se sviđa npr. mjuza jednog Blashka, slobodni ste od njega sve na tom netlabelu objavljene radove downloadati, drugima ih pržiti, dijeliti, javno izvoditi – čak i prerađivati –  bez da ste narušili bilo kakva autorska prava. Spomenuti uvjet se može podijeliti na dva: 1. obavezno je navođenje od koga ste preuzeli rad i 2. da preuzeti rad dajete dalje pod istim ovim uvjetima, dakle po CC principima.  Takav pristup stvara ozračje za slobodnu razmjenu kulturnih dobara i njenu prirodnu nadogradnju. To je organski princip stvaranja naspram „all rights reserved“ principu koji svojim kompleksnim pravilima stvara samo trenje te je stoga u kategoriji mehaničkog obilježja.

EGOBOO.bits je od svojeg rođenja okupio više od 40 glazbenika, ali i drugih umjetnika poput Ane Hušman koja je na tom sajtu objavila nagrađivani kratkometražni film «Plac». Također, na ovom netlabelu možemo naći mnoga imena koja već dugo djeluju na glazbenoj sceni te su dobile brojne pohvale za svoj rad. Neka od njih su Labosh, zvukbroda ili No Name No Fame.  Multimedijalni institut između ostalog redovito organizira EgoEdoo, besplatnu edukaciju koja u sebi uključuje produkciju glazbe  i videa na slobodnom softveru, radionice tog softvera i semantičkog weba.  I naravno, EGOBOO.bits je povezan s brojnim drugim netlabelovima i sličnim projektima sa područja Free Culture pokreta diljem svijeta. Jedna od odličnih stvari ovog i sličnih sajtova je korištenje principa open sourcea, što znači da svatko od Ego proizvođača (kako se nazivaju artisti koji objavljuju radove na ovoj etiketi) može nakon ulogiranja sam uređivati gotovo cijeli sajt; ne samo svoj prostor. Iako postoje neke bitne razlike, ovakav se način kreiranja može donekle usporediti sa Wikipedijom.  U Hrvatskoj imamo i druge netlabelove. To su Netlabel Monteparadiso i Gentlejunk, dok je u susdjednom BiH prisutan Oscilator. Dok su EGOBOO.bits i Oscilator usmjereni više na elektronsku i klubsku glazbu, Gentlejunk se koncentrira na noise-drom, free form, aritmičan minimal i općenito rijetko zastupljene žanrove u Hrvatskoj. Monteparadiso pak objavljuje uglavnom HC-punk i njima srodne pravce. Kod ovih netlabelova postoje neke razlike u pristupu kreiranja i funkcioniranja, no osnovna  ideja dijeljenja kulturnih dobara po netržišnim zakonitostima im je zajednička. Na taj način kulturni proizvodi kolaju brže, jedni se na drugi organski nadograđuju te tako nesputano nastavljaju svoje razvojne putove. To je digitalni ekosustav koji nije poremećen megalomanskom ideologijom postindustrijalizacijskog doba. Ili drugim riječima, lik iz Bostona uploada svoju stvar na neki ovakav netlabel, netko iz Splita skine tu stvar, remiksira ju, i uploada ju na onaj isti netlabel, izvorni autor dobije obavijest o tome i baš je happy vidjet kako se njegova mjuza koristi u i kreativne svrhe, ne samo u konzumacijske. I na kraju, ukoliko je autor iz Splita na EGOBOObitsu, stavit će taj remiks i na taj sajt, navesti koga je remiksirao, odakle je to uzeo, pa jedan u Hrvatskoj bezimeni lik dobiva automatski free promociju svojeg rada.

Kao što je rekao Perry Barlow iz www.free2air.org: “Ne možete to zaustaviti. P2P mreže su tu; ništa ne može zaustaviti dijeljenje i razmjenjivanje sadržaja na netu. Možete ugasiti jedan Napster, no odmah se pojavljuje jedan drugi…To je jednostavno u prirodi takve tehnologije.” Besmisleno je inzistirati na zastarjelim modelima intelektualnog vlasništva pokraj sve većeg razvoja tehnologije koja samim svojim funckioniranjem stvara povredu ovdje već opisanih zakona, ali od tih zakona mnogi nikako ne žele odustati. No kao što smo rekli, razvoj tehnologije radi svoje, ljudi koriste P2P mreže, i dok  major labelovi strahuju za svoju budućnost, netlabelovi ju stvaraju na progresivne, pametne i jednostavne načine. I za kraj možemo citirati već spomenutog Lawrence Lessiga, pravnika na sveučilištu u Stanfordu, osnivača tamošnjeg društva za internet, pokretača Creative Commonsa i jednog od najistaknutijih zagovarača slobodne kulture: “Kultura je od svojih početaka funkcionirala na načelima zajedničkoga stvaranja i sudjelovanja u njezinim dobrimaKulturu danas proizvodi nekolicina, te ju potom upućuju velikom broju korisnika za pasivnu potrošnju…. Pokret za slobodnu kulturu bori se protiv pravnih regulativa koji onemogućavaju slobodnu razmjenu kulture, protiv strogih zakona o korištenju intelektualnog vlasništva i skupe tehnologije koja onemogućava slobodnu razmjenu informacija

 

autor: radamant

 Linkovi vezani na temu:


www.mi2.hr

www.egoboobits.net

http://gentlejunk.net/?page_id=11

http://netlabel.monteparadiso.org/bin/view/Netlabel

www.freesound.iua.upf.edu

http://www.oscilator.net/

www.creativecommons.org

www.uke.hr

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: