Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Slobodna kultura kao kultura napretka

Slododna kultura kao kultura napretka

 

Počet ću tekst o ovoj tako opširnoj temi odlomkom iz članka „Proizvodnja među jednakima i dijeljenje“ pravnika sa Yalea i teoretičara komunikacija Yochai Benklera:

U samom srcu ekonomskog stroja, u srcu najrazvijenijih svjetskih ekonomijama, počinjemo primjećivati postojan i prilično zadivljujući fenomen. Novi model produkcije uzeo je maha, model koji ne bi trebao postojati, barem prema našim opće prihvaćenim shvaćanjima ekonomskog ponašanja. Prema intuiciji prosječnog Amerikanca s kraja 20. stoljeća ne bi se trebalo događati da tisuće volontera zajednički surađuju na kompleksnom ekonomskom projektu. Svakako se ne bi trebalo događati da ti volonteri nadmašuju najveća i financijski najpotkovanija poduzeća na svijetu u njihovoj igri. A ipak se upravo to događa u svijetu softvera.

Sada se ove nadahnjujuće rijeći mogu primijeniti i na mnogo širi kontekst, od glazbe, filma i umjetnosti do znanstvenih radova i intelektualnih dostignuća općenito. Riječ je o Free Culture pokretu.

Radi se o razmjeni slobodne otvorene kulture ili kako se to na engleskom kaže Free open Culture, koja se oslanja na smisao free open softver društva i koja djeluje u smjeru da se kultura treba slobodno razmijenjivati a ne prodavati i raditi biznis od nje., komentira Kruno Jošt, jedan od promotora slobodne kulture u Hrvatskoj u kojoj je posljednjih nekoliko godina taj pokret primio maha. Na ovom mjestu  ćemo  samo  spomenuti neke od organizacija i/ili inicijativa u Hrvatskoj poput Multimedijalnog instituta, Netlabela Monteparadiso ili Urbanu kulturu i edukaciju. Kasnije ćemo više o  inicijativama u našoj :zemlji, no za sada ćemo se koncentrirati na sam pokret i njegov značaj za suvremeni svijet. Spomenimo samo  neke «alate» pomoću kojih funkcionira slobodna kultura. Riječ je o  projektima poput Creative Commonsa, iCommonsa, Public Knoledge ili Downhill Battle. To su sve projekti koji su nastali kao alternativa tegobnom stanjem intelektualnog vlasništva kako bi omogučilli lakšu razmjenu znanja i kulture te olakšali razvoj istoga.

 

 

Preobrazba slobodne kulture u kontroliranu

 

Do početka prošlog stoljeća je kultura, njeno stvaranje te nadogradnja na istu  bila sasvim uobičajena stvar.  Slikari su npr. redovito preuzimali motive jedni od drugih, pa čak ponekad gotovo u potpunosti «prekopirali» neki lik svojim stilom. Sjetimo se samo koliko Madona ima u slikarstvu.  Na takve načine je nastajala kultura o kojoj čitamo u povijesnim knjigama, knjigama o povijesti umjetnosti itd. To je bilo moguće jer su stvaraoci imali pravo da nadograđuju svoje radove jedni na druge bez potrebe da se za to traži nečije izričito dopuštenje. I tako je funkcionirala kultura tisućljecima i koju u tom kontekstu možemo nazvati slobodnom.  Sve do pojave copyrighta. Tada su se stvari uvelike promijenile. Odmah ću reci da copyright sam po sebi nije nikakvo zlo, tj. kada ne bi poprimio ovakve razmjere kakve je poprimio u današnjem svijetu. Postojanje intelektualnog vlasništa se opravdava na slijedeći način: kako bi se potaknulo kreativno-intelektualno stvaralaštvo, autori trebaju imati pravo na naknadu za svoj rad. Na taj način će se tada povećati motivacija za takvu vrstu rada te će se društveni progres odvijati brže. Kao što nas obavještava Tihomir Katulić u svojem članku «Intelektualno vlasništvo danas»:

U svom nastupnom govoru za drugi predsjednički mandat bivši američki predsjednik Clinton najavio je ubrzan razvojekonomije znanjatemeljene na zaštiti i eksploataciji intelektualnog vlasništva. Isto tako, tijekom tzv. Doha Runde pregovora Svjetske trgovinske organizacije (WTO) naročita je pozornost i publicitet posvećen Deklaraciji o TRIPSu (Trade Related Aspects of Intellectual Property Rights), jednom od krovnih međunarodnih dokumenata koji formiraju svjetsku politiku zaštite prava intelektualnog vlasnistva.

Ovakvi koncepti su bili valjani krajem 19. i početkom 20. stoljeća budući da se radilo o masovnoj reprodukciji pomoću tada novih tehnologija. Tiskanje i distribucija kulturnih proizvoda je bila enormno skupa, i stoga je koncept copyrighta bio jedan od efikasnih  načina da se pokrivaju troškovi proizvedenih dobara te da se potakne stvaraoce na daljnji rad. Međutim, kasnije se smisao cijele priče izmijenio. S vremenom je intelektualno vlasništvo  putem zakonskih izmjena počelo pokrivati sve veća područja, mehanizmi za regulaciju istoga su sve kompleksniji i stoga je stvaranje kao i razmjena stvorenog uvelike otežana. Bilo kakva sličnost nekog kulturnog proizvoda sa nekim prethodno objavljenim djelom se naplaćivala i/ili je bilo nužno tražiti izričitu dozvolu od nosioca ekskluzivnih autorskih prava. U tom smjeru se razvijala situacija oko proizvodnje kulture sve do današnjih dana te se nastavlja na isti način.  Istaknuta organizacija za zaštitu intelektualnog vlasništva danas je Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvoWorld Intellectual Property Organization (WIPO), koja je specijalna agencija Ujedinjenih naroda. WIPO u suradnji sa već spomenutom WTO i drugim, sličnim organizacijama permanentno nastoje postavljati sve veće ograde oko stvaralaštva kako bi kontrola nad kulturom bila što veća. To dovodi do situacije da  kulturu uglavnom stvaraju takoreći samo «odabrani» koju potom industrija distribuira dalje pod uvjetom da ju se smije samo pasivno konzumirati. Bilo kakva nadogradnja na neki tako zaštićeni kulturni proizvod  smatra se povredom autorskih prava.  U tom svijetlu promatrano, civilizacija kakvu smo poznavali odvajkada je u samo nekoliko desetljeća izmijenila svoju tradiciju  slobodnog stvaranja u kontrolirano. Civilizacija je promijenila svoje lice poput čovjeka čiji  je karakter njegov životni put obrnuo u svoju vlastitu suprotnost.

 

Kreiranje budućnosti  kroz tradiciju prošlosti

 

 

Vijesti su pune informacija o tužbama RIAA protiv skoro tri stotine pojedinaca. Eminem je upravo tužen zbog sempliranja nečije muzike. Priča o Bobu Dylanu koji “krade” od japanskog autora upravo je obišla sve medije.  Insajder iz Hollywooda – koji inzistira na anonimnosti – izviještava o nevjerojatnoj konverzaciji sa dvojicom studentskih radnika. Imaju izuzetno stare sadržaje koje bi voljeli upotrijebiti, ali to ne mogu uraditi zbog toga što ne mogu ni započeti raščičavanje copyright prava. Imaju gomilu klinaca koji bi napravili čudo od sadržaja, ali je prije neophodna gomila advokata koja će da razveže ta sva prava. Kongresmeni pričaju o legalizaciji kompjuterskih virusa koji bi napadali kompjutere koji krše zakon. Univerziteti prijete studentima izbacivanjem ako budu koristili univerzitetske kompjutere zarad razmjene informacija.

Ovo je odlomak iz članka “Pobuna razuma ili sloboda za džabe” Predraga Sindelića objavljenog na popboksu, i mislim da odlično ilustrira moj opis o izopačenosti zakonodavnih mjera o intelektualnom vlasništvu koje centri moći neprestano potiču da grade sve veće i deblje ograde oko kulture, znanosti, te bilo kakvom intelektualnom radu opčenito. Međutim, iako su u prethodno napisanoj rečenici navedena nastojanja upravo golema, postoje alternative. Ili točnije rečeno: izbori. Postoje izbori koje su nam darovali pioniri free open source softvera i društveno angažirani pravnici koji su  svojim predanim radom stvarali (a to čine i danas) jedan novi sistem koji vraća onu izvornu, danas gotovo izgubljenu tradiciju stvaranja kulture. Lawrence Lessig, profesor  prava na američkome Sveučilištu Stanford, osnivač tamošnjeg Centra za internet i društvo i inicijator projekta Creative Commons u vezi toga kaže:

Kultura je od svojih početaka funkcionirala na načelima zajedničkoga stvaranja i sudjelovanja u njezinim dobrima. No, u posljednjih nekoliko desetaka godina, posebice na Zapadu, živimo u obliku kulture koju nazivam sovjetskim. Kulturu danas proizvodi nekolicina, te ju potom upućuju velikom broju korisnika za pasivnu potrošnju. No, internet nam dopušta da ponovno osmislimo prostor gdje ljudi aktivno sudjeluju u stvaranju i slobodnoj razmjeni kulture. Pokret za slobodnu kulturu bori se protiv pravnih regulativa koji onemogućavaju slobodnu razmjenu kulture, protiv strogih zakona o korištenju intelektualnog vlasništva i skupe tehnologije koja onemogućava slobodnu razmjenu informacija.

Nastavit ću sad priču ovako. Postoje stvari na ovom svijetu koje se više takoreći uopće ne preispituju, jer se podrazumijeva da su takve kakve jesu neupitne te da to uopće više ne mora biti tema. Jedna od tih stvari je stav da se svijetom može nakvalitetnije upravljati kada je on podijeljen među privatnim vlasnicima. To stajalište je proizašlo iz političke filozofije u kojoj se tokom stotinu godina vodila debata da li država ili tržište najbolje upravlja resursima. Odgovor se nametnuo takoreći sam od sebe. Državna uprava resursima poistovjećuje se sa komunističkim režimima. No tu dolazimo do slijedeće tocke, koja je: primarno pitanje nije da li resurs treba kontrolirati država ili tržište, već da li neki, određeni resurs uopće treba kontrolirati! Kao što kaže L. Lesig u tekstu “Arhitektura inovacije”:

Ako je komunizam protiv kapitalizma bila borba 20.st., onda će kontrola protiv slobode biti borba 21.st. Ako je naše pitanje tada bilo kako najbolje kontrolirati, naše pitanje postalo je da li kontrolirati. Što dobivamo sa nekim slobodnim resursom, što ne dobivamo s nekim kontroliranim resursom? Koja je vrijednost izbjegavanja sustava kontrole?

Tu stižemo do jednog vrlo specifičnog slučaja: do interneta. Među većinom vlada mišljenje da je internet slobodan prostor, da je javno dobro. Javno dobro je npr. ulica. Svatko može u bilo koje doba dana sa Savske skrenuti u Vukovarsku aveniju. Za to ne treba ničije dopuštenje. Isto tako je slobodan softver ili softver otvorenog koda javno dobro. Svi ga smiju koristiti, unaprijeđivati itd. i pri tome ne trebaju ničije izričito dopuštenje.

Internet se obično smatra takvim javnim dobrom. Na početku interneta takvo mišljenje i jest  bilo opravdano, jer je logički sloj koji se nadovezuje na onaj fizički takav, da on nije razlikovao podatke koji su se prenosili. Kao što komentira Lessig: Inovatori su tako znali da će mreža prenositi njihove ideje ako budu tražene, znali da je ta mreža projektirana da nikada nikome ne dopusti da odlučuje što će biti dopušteno.

Ukratko, danas je slika ovakva: imamo tri sloja koja čine internet: fizički sloj koji je slobodan, logički sloj (e2e princip) koji je također slobodan, i sadržajni koji je za razliku od prva dva i slobodan i kontroliran. Tako npr. imate sajtove sa kojih možete slobodno downloadirati neke mp3ce ili neku elektronsku knjigu, i imate jedan amazon.com na kojem možete knjigu samo čitati, ne i skidati, i koja je stoga kontrolirana. U svakom slučaju je internet mjesto koje je otvorilo do tada neslučene mogučnosti interakcije, komunikacije i naposlijetku stvaranja kulture. Odlike interneta kao što su niske cijene stvaralaštva i niske cijene transfera toga što se stvara omogučilo je povratak staroj tradiciji: slobodnoj razmjeni i nadogradnji u kulturi. Internet kao aspekt budućnosti u stanju nam je vratiti jedan fundamentalan aspekt prošlosti. Kada se taj jedinstveni prostor ne bi mijenjao iz prvobitnog slobodnog u sve više kontrolirani radi ideologije da je tržište bolji regulator resursa nego država. Kao što kaže L.Lessig:

„…budući da vjerujemo u ono što nam govori naša ideologija, mi Internet preobražavamo tako da odgovara toj ideologiji. A da nismo ni zastali da to shvatimo, a da nismo ni odvojili trenutak da bismo vidjeli kako bi to zbilja moglo djelovati. Mi smo kartografi koji nakon što naiđu na grad koji se baš ne uklapa u mapu – dodatna zgrada ovdje, neočekivana rijeka ondje – idu preobraziti grad da bi bili sigurni da će se uklopiti u kartu“. Drugim riječima, norme fizičkog prostora želi se nametnuti onom digitalnom. Pri tome se međutim previđa kako tako stvoreni digitalni svijet također utječe i na onaj fizički.  U tom smislu se krenulo tražiti alternative upravo opisanom stanju kretanja, i  jedna od alternativa tim strogim pravnim regulativama je već spominjani Creative Commons. Radi se o pravno valjanim sustavima licenci koji omogučuju korisniku da na jednostavan način sam odredi kako će se njegov rad tretirati. Jednostavan je stoga što je sa kompleksnog pravnog jezika preveden na svima razumljivi, te ga tako svatko može koristiti.  CC tako ujedno i ohrabruje i poziva druge autore da koriste tako licencirane radove, dakle da ih dijele, umnožavaju, remiksiraju, umetaju, preoblikuju… ukratko: nadograđuju. Creative Commons je od 2001 do danas lokaliziran (kako se to naziva) u više od 40 zemalja te se kroz projekte kao što su www.freeculture.org ili Electronic Frontier Foundasion (www.eff.org) slobodan pristup kulturi širi sve dalje. Na stranicama freeculture-a (koji npr. surađuje sa fakultetima u SAD-u na kojima promoviraju principe slobodne kulture) stoji:

Slobodna kultura je ona u kojoj su svi članovi slobodni participirati u njenoj transmisji i evoluciji, bez umjetnih ograničenja koja određuju tko smije sudjelovati ili na koji način. Pokret slobodne kulture nastoji razvijati takvu kulturu promoviranjem četiri stvari:

  1. kreativnost i inovaciju
  2. komunikaciju i slobodno izražavanje
  3. slobodan pristup znanju
  4. i građanske slobode

 

Kao što bi komentirao Y.Benkler, danas smo svjedoci kako se razvijaju golemi projekti po drugačijim modelima nego što su tržišni. Tisuće i tisuće volontera rade zajedno na jednoj wikipediji koja je po svojem opsegu premašila do tada najveću online enciklopediju, enciklopediju britanicu. Vidimo kako putem neta ljudi iz Brazila dijele svoje kulturno-intelektualne proizvode sa ljudima iz Hrvatske i kako zajedno rade na razvijanju novomedijske kulture. To isto vrijedi i za druge dijelove svijeta… Drugim riječima, vidimo kako se spontano razvija jedan sistem koji bi mogli opisati kao prirodno-organski nasuprot onom tržišno-strogo kontroliranom koji bio u tom kontekstu bio najbliži mehaničko-sintetičnomu. Ili kako bi to rekao Lesig: vidimo kako prevodimo neke od najviših vrijednosti koje su nam ostavili tvorci naše kulture u suvremeni kontekst kroz koji dobivamo priliku razvijati naše društvo na do sada neviđene načine. Kreiramo budućnost kroz tradiciju prošlosti.

 

 

Linkovi na temu:

 

www.freeculture.org

www.creativecommons.org

www.mi2.hr

www.uke.hr

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: