Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Posts Tagged ‘knizevnost’

Bloody Sunday – the extended meditation mix

Posted by robertradamantsco on January 31, 2010

Da, fuckin bloody Sunday. Glava teška poput nebodera a tijelo slabo kao um paranoika. I onda još ustanovite da  su vam džepovi hlača gotovo potpuno prazni. Divan početak dana, ako mene pitate. No iskreno, nije da me toliko muči taj današnji dan, jer takvih bloody sundayja ima i ponedjeljkom, utorkom, srijedom… Ima ih kao kineza, neprestano na to nailazite, želite to izbjeći, skloniti se u kut, nestati na tren,  ali no way –  its too strong. No niti ti redoviti zemljotresi bolesnog hedonizma me još i ne muče toliko; ima tu još toga. Dugačak je taj popis: za knjigu komada nekoliko napisati.

Eto, nedavno. Sreo sam se sa jednim likom s kojim sam nekad bio nešto tipa krvna braća; danas jedva da pričamo. Nešto slično kao dok sretnete bivšu (ne, nisam gay, don’t worry…). Gledajući što se onda sve dogodilo, shvatiš neke stvari. Dogodilo se svašta, pale su teške riječi, popucali šavovi po zidovima, raspala se kula od karata. Ovo se ne odnosi samo na ovog frenda; ovo se odnosi i na druge stvari, na druge frendove. I na jednu frendicu. Ne bivšu frendicu,  nego sadašnju, što i jest fuckin problem. Što učiniti u takvoj situaciji? Da li uzeti svoju torbu emocija i pred svima ju istresti? Da li samo mahnuti rukom i praviti se da je sve kul umjesto nešto konkretno poduzeti? Da napišem pjesmu? Haiku bi mi bio tu definitivno prezajeban, a i tu je sitnica tipa i’m not that kind of guy. Ja sam onaj lik koji iz male priče napravi veliku, barem kad je riječ o papiru. Budući da smo u digitalnom dobu možemo reći da je i ovo sad papir. A kind of…

No nije to tema, nego one sve izrečene riječi, razjebani odnosi, nedovršeni, nedorečeni… fuckin friendship shits, fuckin lovestorys, and funerals, traumas, memories, and expectations that one day i’ll be able to write if not happy end, then at least The End.

Ali vrijeme ide, radi svoje, sad ti govori da su najbolji dani iza tebe, sad da će tek doći, ponekad pak da ih nije ni bilo ni da će ih biti; i kako vrijeme ide gledaš ljude oko sebe kao i unutar sebe. Neki od tvoje generacije su se oženili, imaju normalan posao (što god to značilo), imaju djecu; neki su se već i stigli razvesti, sjebati firmu, zapasti u dugove takvih cifra da je to za mene naprosto neki jebeno drugi svijet. Pa tu su i one starije generacije od kojih su neki kao i oni prijašnji, neki ili u zatvoru, po ludnicama ili pak  pod zemljom. A i tu su neke mlađe generacije, neki novi klinci (što bi se ono reklo); neki od njih su tipični primjerci kakvi već jesu u tim godinama, neki su na neki način posebni. Ono, kao što smo i mi nekad bili kao posebni. Gledaš to sve kako se miješa u nekom divovskom kaledioskopu i pitaš se: wtf? Koji sam ja dio od te slagalice? Whats my purpose? Egzistencijalna kriza, pitate me? Ma ne, samo uobičajena razmišljanja poput “a što bi bilo kad bi bilo”…

Dakle, što učiniti? Za sada ništa posebno; otvoriti pivo i sam sa sobom na papiru razgovarati radi svoje. Za sad. A što poslije? Da si smirim ego sa spikama kako nije sve tako sjebano, da imaš popis od dvadeset stranica gdje si sve svirao, tulumario, vukao; da si se drpao  s nekom tamo u nekom žnj klubu, festivalu, whatever, kako si pljugao sa ekipom i kroz smijeh pričao na drugom jeziku i bla bla bla? Jebeš to, ne želim se hraniti od sjećanja, jer to rade samo bolesni starci, a to valjda još nisam.

Fora je da shvatiš da su prava prijateljstva rijetka, da ih usporedno s tokom vremena imaš sve manje; kada skontaš da si opet zajebo’ jednu potencijalnu predobru vezu, da si ostao prvi i zadnji na setu, da si on the end of the day završio samo kao jebeni zapisničar  na sudu? Da, znam, ovo zvuči patetično, ali hej, nemojte me sada  pribiti na križ samo zato jer govorim na glas ono što je svima na umu. Jer, svaka čast svima, ali ruku na srce, mislim da nisam jedini koji ovako razmišlja, zar ne?

No dobro, knjiga se još piše, priča je i dalje nedovršena, i stoga, pretpostavljam da ćemo kraj još dosta dugo pričekati. Ne znam za vaše priče, ali ja ne znam kraj svoje, ne zna ga nitko od običnih smrtnika. Who knows, God knows. I zato: cheers – long live the bloody sunday! Thats it from me today. Stay well folks & whatever you do, don’t be just another brick in the wall.

Advertisements

Posted in Uncategorized | Tagged: , | Leave a Comment »

jedan emo dio

Posted by robertradamantsco on November 28, 2009

– A vidi njega. – reče Mario – Ko’ da je posran. A šta je tebi, ti neugojena spodobo? – Rekoh da ništa ne pita, da je sve OK i neka mi doda čašu nečeg. – Može ovo? – odvrati Mario i izvadi onaj svoj apsint, tu zelenu tekućinu čiji vas kemijski sastav pretvara u poludjelog vizionara. I vizija se zaista stvorila: sa druge strane prostorije se začulo glasno praskanje stakla, nakon toga hrpa distorziranih glasova, vika na sve strane, i nakon nekih par minuta pojavila se Ivka. Ivka, ona ista koja je onda tulila za Mariom, koja je kasnije odlepršala u neke prviatne sfere i koja sad ovdje kroz te iste sfere traži ono što je već dobila ali čega joj nije dosta: Maaarijooo… Kad se Ivka pojavila kod nas nastao je uvod u vrhunac ludila, i nakon toga… pa… kaos. To je to, kaos. Ivka je navlačila Maria, Fiona ju je smirivala zbog čega je ova još više odlijepila i počela lupati nogama, rukama, ramenima, glavom, ukratko: krš i lom u jednoj običnoj sekundi koja je izazvala ljutu strast neke debele žene u obliku nilskog konja, i ta je žena tresnula Marija po glavi svojim ogromnim dlanom rekavši da što gura malu (Ivku), Mario je pao na Fionu, ona na neke druge likove, i tako, jedna obična sekunda je napravila rusvajl od šamaranja, guranja, deranja, ukratko: upravo ona scena u kojoj ne želite glumiti. Da, obična sekunda, sekunda toliko snažna da me odmah katapultirala na drugi kraj prostorije. Odjednom sam stajao negdje među nekom punkersko-new metal ekipom, a tamo je bilo i nekoliko darkera u stilu gotičke romantike čija kao neprobojna tvrdokornost samo prikriva barbiku u njima. I da, sa strane neki partyjaneri koji su samo mahali rukama i kroz svoje sunčane cvikere gledali svijet sa neke niže razine mainstream zvijezda. Divnih li iluzija, pomislih, i kaosa, baš jebeno opak tulum, i taman kad sam krenuo dalje netko me je povukao za rukav. – Robi, ajde pliz sa mnom. – Anyrja je stajala do mene držeći me za rukav i počela me voditi dok nismo došli do jedne sobe u kojoj se hvatalo nekoliko parova a neki drugi pak cugali vino i snimali cijeli taj inspirativni prizor. – Jebote, šta je ovo? Rimske orgije? Holivudski tulum? – Anyrja me samo odvukla dalje dok nismo našli jednu malu sobicu na katu i koja je za divno čudo čak bila prazna. Štoviše, u kutu sam uočio jedan malen muzički stup i nekoliko cd-ova, odmah sam zatvorio vrata, preskočio krevet i kopao po cd-ovima dok nisam našao Portishead. Savršeno, pomislih, savršeno koliko i užasno, jer ću se na tu divnu ali tugaljivu muziku raspekmeziti kao kakav sentimentalni starac kojeg još samo sjećanja održavaju na životu. Jebeš sve, rekoh u sebi i zavrtio taj lagani trip hop bend na što me Anyrja tobože prijekorno pogledala uz što joj je titrao slabašni osmijeh, izraz koji je reflektirao cijelu tu zamršenu situaciju u koju smo se uvukli. Ili je ona nas u sebe uvukla? – Što misliš, Robi – tiho me pitala nakon što se polako smjestila pokraj mene na krevetu – koliko mi utječemo na ono što nam se događa? Da li uopće utječemo na bilo što, ili samo plutamo kako nas voda nosi? – Da, ta cura je imala iste misli kao i ja, ona je imala pogled duboke zamišljenosti koji je fiksirala u moje oči, kao da želi da joj ne odgovorim riječima već pogledom koji ne može zaista lagati. – Behind blue eyes. – rekoh nakon nekoliko trenutaka tišine na što ona nije ništa rekla, već samo još dublje prodirala u mene svojim nevidljivim zrakama. – Znaš, ta me stvar uvijek raspekmezi. Ne zato jer su snovi empty, ili radi to be the bad man, sad man ili što god. Stvar je u tome da se pitam da li itko zna što se događa iza nečijih očiju. – Zastao sam na tren, Anyrja me zagrlila i rekla da je to zajebano pitanje. – Ali – nastavi tiše i sporije – ja znam da želim znati što se nalazi iza tih tvojih plavih očiju.
– I ja što je iza tvojih. – pa onda nešto vedrije – Zajebana je ta plava boja, zar ne? – Na to smo se lagano nasmijali, počeli se polako maziti i govoriti kako želimo znati sve jedni o drugima, svaku crtu na ruci, na ramenima, leđima, bokovima. Željeli smo znati svaku misao, svaki instinktivni poriv, svaki refleks… Željeli smo ući jedno u drugo, stopiti se i samo tako plutati kroz svijet kojeg smo sami stvorili. Željeli smo zaustaviti trenutak, zalediti ovo Ovdje i Sada, ostati u toj idealnoj sferi fluida kroz koji smo tekli poput tihih potočića u još netaknutoj prirodi. Izvanjski svijet više nije postojao, sve je isčeznulo, sve nestalo. Ostali smo samo mi, nas dvoje otpadnika skrivenih u jednoj maloj sobi koju smo pretvorili u vlastiti svijet po našoj mjeri. Ne znam koliko smo dugo ostali u tom stanju stopljene mašte, možda pola sata, možda tri, a možda i tjedan dana. Osjećaj vremena smo ostavili u drugoj dimenziji, no nažalost, mi nismo bogovi, i stoga su i naše konstrukcije samo ljudske, pa je naše lebdenje kroz maštu prekinuto izrazito naglo i grubo: mobitel je zazvonio. Anyrjin. Viktor. Traži ju. Pa gdje je ona? I tako, ona se polako izvukla iz našeg zagrljaja, tiho promrmljala jedno emocionalno nedefinirano fuck i polako krenula prema vratima. No prije nego što je izašla, rekla je tiho, kao da ne želi da ju još netko čuje: – Znaš što je jednom rekao Miller? „Kod ove seks-pričeradi se o puno viš nego samo o seksu. To je elementarna snaga, isto tajanstvena i magiča kao Bog ili Universum.“ – Onda je zastala, na tren se zapiljila u moje oči i pitala: – Možda ne znamo što radimo, ali jedno znam sigurno, a to je da se među nama ne radi samo o seksu. – Tada je otišla ostavivši me samog sa rojem misli u glavi koje su zujale strahovitom glasnoćom jednih masovnih prosvjeda. U tom stanju zaleđene usamljenosti ispod koje se zbivala revolucija golemih razmjera sam ostao ležati na tom krevetu, upijajući sanjivo-mistične vibracije Portisheada i natežući neko vino koje mi se našlo pri ruci. Vino je teklo niz moje grlo, teklo je niz moju bradu, moja prsa; vino je teklo preplavivši cijelu sobu, cijelu kuću, kvart, grad… Ništa ne ostaje pošteđeno od poplave kontradiktornih emocija, ma koliko velik bio ovaj svijet. Ništa, osim čvrst zid koji su izgradili Psi čuvari svijesti. Oni reže i na najmanju naznaku nekog dubljeg osjećaja, a njihova narav je poput marinca tako isklesanog da sluša bilo koju zapovijed. U ovoj Zemlji čudesa postoje Psi čuvari svijesti, njihovi Gospodari lutaka i saveznici znani kao Stvaraoci iluzija. Nikakav Tezej ili Herkules ne može se oduprijeti ovom demonskom trojstvu. Mi možemo ulagati napore, možemo se boriti, ali unatoč tome, svijet je stegnut kao osuđenik na smrt koji još samo čeka da se upali struja. Mi, obični ljudi od krvi i mesa, tu ništa ne možemo učiniti, jer su mobiteli, lijekovi i teorije predebeo zid da bi ga samo tako razvalili. Svaka i najmanja naznaka emocija i taj zid postaje još deblji, a da bi se borili protiv demonskog trojstva, moramo koristiti emocije. Kako onda probiti zid do njih? U svakodnevnici moramo nositi nasmiješene maske kako ne bi iskakali od zadovoljnog krda, i ukoliko razbijemo ijedan dijelić te čvrste sheme, naći ćemo se ili na zidu srama ili u ludnici. Ali, kada izrazite svoje protivljenje toj shemi demonskog trojstva u obliku kvalitetno izvedene umjetnosti, onda vas nagrađuju Nobelovom nagradom, nagradom nazvanu po izumitelju dinamita. Jednom, dok smo tako sjedili i razgovarali o toj temi, ja sam izvalio nakon što sam šutio nekih dvadeset minuta: – Meni, kad bi ikad dali tu jebenu nobelovu nagradu, ako bi se to nekim čudom dogodilo, ja bih se zahvalio, rekao da sam polaskan, i onda bih ju odbio. – Zašto? Speglana odijela što sjede u svojim ložama i promatraju ovu veliku predstavu zvanu Igra čovječanstva, nikada ni prstom nisu mrdnuli da bi popravili stanje stvari koje je krajnji užas i bijeda. Oni samo plješću odličnoj izvedbi kada nekoliko vodova rasture neke šijite, kada netko pobije cijelu obitelj ili kada nikne neprirodno sjeme što će zaraziti tisućljećima autohtonu i suverenu agrokulturu. I kada se tu i tamo pojave neki entuzijastični idealisti znani i kao aktivisti i kada pokušaju ispraviti makar i jedan najsitniji detalj u Igri ćovječanstva, jedino što speglana odijela rade je cerekanje iza svojih maska groteske i egotripa. Ta ista speglana odijela, kada ne sjede u ložama u ovom velikom kazalištu, oni onda pak sjede za okruglim stolom i igraju šah sa ljudskim sudbinama. I ta ista speglana odijela odlučuju tko će i za što dobiti nagradu. I kako bih onda mogao prihvatiti njihovu najveću nagradu, kada je to ustvari njihova najveća poruga? Zar da još budem i klaun pokraj činjenice da sam lutak? Da, njihovi zidovi su veoma debeli, i ja sam se emocijama ljubavi grebao po njima poput najvećeg psihopata, ali umor me svladao. Kako sam padao u san, ispred očiju mi se pojavljivala sad Anyrja, sad Damir, sad Fiona, sad Artur, i Sebastian, Falat… Cijeli red tih toliko poznatih lica se kretao u krugu oko mene dok sam ja tonuo u san sporošću galaktičkim promjenama.

Posted in Uncategorized | Tagged: , , , , | Leave a Comment »