Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Posts Tagged ‘književnnost’

misaoni izlijev iz Koraci Antipoda

Posted by robertradamantsco on November 19, 2009

Slijedeći dan, čim sam se probudio i na brzinu srknuo kavu, odjurio sam na poštu nadajući se nabaviti nešto para. Vrtio sam brojeve, nazivao ovog i onog, tražio novce i smišljao priče, i na kraju samo potrošio petnaest kuna na to zivkanje koje je rezultiralo jednom veoma debelo ispisanom nulom. Sve koje sam zvao izvlačili su se na sve moguće načine. Novac je umjetna zamjena za prirodno stanje potpune predaje, a budući da je potreba za novcem prerasla u gotovo primarnu potrebu, više se ne možemo jedni drugima predavati u onoj dječjoj bezuvjetnosti. Uzvišenost djelovanja lišenog želje za primanjem upravo kroz nemotivirano davanje omogućuje primanje: i to primanje u korist naših pravih, istinskih potreba. Sve ostalo čista je konstrukcija, jedna sintetička reprodukcija onog drevnog, iskonskog postojanja kada još nismo izletjeli kroz vrata raja. Princip obrnutog kretanja ostaje Velika Tajna, upravo zato jer ga nagonski shvaća svaki divljak, svako dijete, svi primitivni, svi potpuni autsajderi… Dokle god ćemo plesti visoko kompleksne kombinacije, nećemo biti u stanju makar približno shvatiti osnovne principe života u kojima je sadržano sve što nam je potrebno da konačno raširimo svoja krila, koja tako strpljivo čekaju svoj veliki trenutak rađanja. Nakon nekog vremena gotovo očajničkog razmišljanja od kuda-kako-gdje i zašto, izašao sam iz pošte… i počela je besciljna potraga. Uronjen u more misli, samo sam puštao da me noge nose vijugajući ulicama oko kolodvora. Iako sam se pokušavao sjetiti nekoga tko živi u blizini i tko bi mi mogao uskočiti s nekih pedeset kuna, svako ime ili slika ili bilo kakav obris nekog poznatoga, sve što bi mi palo na pamet poništavalo se u uzajamnom sudaranju psihotično brzinskog naviranja. Prijepodnevna gužva je bila u punom zamahu, sve je jurilo i trubilo i škripilo, posvuda su tekli potoci ljudi, te divlje struje što su me nosile poput otkinutog komada drva. Hvatao sam poglede, sitne titraje na facama, nagla skretanja, brzinske promjene već odavno izračunate i jasno predodređene, a ipak, potpuno nepredvidljive. Posvuda bjesomučna jurnjava kroz sintetički raskoš i reklamno blještavilo. Programatski indiferentno odvijanje, pod akceleracijom navinuta masa, zapljuskivanje intenzitetom mehanicističkog djelovanja. S rojem muha u glavi zaustavio sam se na Zrinjevcu, pokušavajući posložiti stvari u nekakvu smislenu sliku; ili makar u jedan konkretan oblik: (Fantazmagorija je najbolji bend: nikad ne prestaje svirati i nikad ne svira isto!) Vrijeme je prolazilo i tok se odvijao. Pozornošću starog lovca promatrao sam rulju i ustanovio da sam vjerojatno jedini koji luta bez ikakvog pravog cilja; nitko, čini se, nema niti najmanjih financijskih problema, a da ne pričam o egzistencijalističkim. Svima je pažnja točno fokusirana, kreću se po uhodanoj crti bez i najmanjeg odstupanja. Samo tu i tamo koji klošar, ili cigan, koji ispada iz opće slike. Obuzela me odvojenost. Izrazita i veoma snažno konkretizirana odvojenost u kojoj sam stajao poput pripadnika druge vrste; jednog slučajnog posjetioca čiji su osjećaji na visokoj točki čuđenja. Stranac u potpuno tuđoj zemlji, ukopan na mjestu i sa izbuljenim očima, samo promatrajući bizarnost prizora koji se ispred njega odvija u istančano modeliranoj uhodanosti. Tako fokusiranog pogleda ispred sebe, vidno polje se širi kao moćna krila velikog jastreba. Kričavo šareni natpisi isijaju svoje namjere, njihova ekspanzija grabi nemirne točke na licima prolaznika; i izlozi, poredani poput predsjedničke garde, šapuću zavodljivim glasovima; oni nude svoju utrobu, tu brižno pripremljenu hranu za izvještaćenost gradskih krvnih tjelešca: kurve, skrivene iza betonskih zavjesa, kopiraju radnju izloga – ali pošteno, i nenametljivo, zdravo… Posvuda masa ljudstva brza, u propisanoj dužnosti traži, gleda; svi trče za nečim, grabe što stignu, nagonski brzo kupuju. I sa svoje desne strane ugledam tipa, šešir mu čvrsto nabijen na glavi; ispod šešira se ocrtava dlakavo, gotovo skriveno lice ogrnuto visokom kragnom koja izbija iz stare, istrošene jakne. Prekriženih nogu on sjedi na betonu, žilama prošaranim prstima svira gitaru, sve neke vesele melodije bezbrižnosti. Ispred njega bejzbol kapa, u njoj nekoliko sitniša, i ispred te kape munjevito tapkaju noge, mnogo noga, stotinu noga mahnito tjerane silama formulara, ugovora, dionica, budilica, satova, svih mogućih imperativa… Taj čovjek sjedi na betonu umornog izraza kao sam teret zemlje, on svira vesele popjevke polusklopljenih očiju sporošću duhovne promjene svijeta, ali nitko ne obraća niti najmanju pažnju na tog izdvojenog primjerka ljudske vrste. Simbolički značaj toga čovjeka je približno toliki kao što je groteskna pojava jednog čovjeka-sendviča. Ili prodavača novina, koji, tik do onog bogalja, stoji i viče: – Istraživanja pokazala da dvije trećine Hrvata nema dovoljno za osnovne životne potrebe. I tu se novine halapljivo grabe, tamo se ulazi u butik, gužva za kasama se gomila, kombiji škripe kočnicama, brzo se istovara roba za dućane. Tu se gomila smeće, tamo dućani, i sve se potencira bjesomučnošću jedne fatalne ospesije. Svi se nalaze u toj igri; igri besmislenoj kao govor shizofrenika, ozbiljnoj kao smrtonosna epidemija. Jesam li ja lud zato što ne držim korak?

Advertisements

Posted in Uncategorized | Tagged: , , , | 3 Comments »