Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Posts Tagged ‘književnost’

dio jednog poremecenog organizma

Posted by robertradamantsco on May 2, 2011

eto ovdje prvih redova knjige u nastajanju. da, znam, potpuno je ludo, ali kaj sad, jer: bolje imati mamurluk poslije jebenog tuluma nego jogging po urednim stazama – izjava iz te nastajuce knjige. inace, ovo ne pokazivati djeci. niti starcima. infarkti i podsvjesne sugestije neprestano vrebaju poput manijackih murjaka koji ne znaju kaj znaci “get a life”.

ok, kako god, eto ovdje tog shita, pa ko voli nek izvoli. ja idem dalje promatrati vjetar, kuhati spagete i slagati deke u vrece.

prvi dio bolesnog lika koji meditira na vlaznost i toplinu. cega? please, nemojte me to pitati…

“Isprepličem se u porazbacanim stvarima po stanu kao zadnji kreten. Imam sunčane cvikere na bulji u kojoj se odigrava izopačena verzija nekakvog idiotskog Hollywood bullshita. Nema žiže, ima starog kruha. Fri mi prepričava svoja sranja sa njegovim starcima koji su ga odjebali, jer, kako on kaže, ne želi imati porodicu. Kasnije je za vrijeme nekakve sulude pijanke rekao:  – Let the children play. To znači izbačena djeca po cijelom njezinom tijelu, a to bi ustvari značilo da je samo jedno dijete od tih moglo stvoriti nešto novo. – Ne znam da li shvaćate smisao i dubine ovih izjava, ja samo znam da je sve nekako konfuzno. Gomila leptira na brodu od tekuće sandalovine i hrpa gumenih medvjedića kao posada. Disnieyland, lunapark, naziv mehaničkog pauka golemih razmjera za ono što ljudi nazivaju svijet pojavnosti, objektivna realnost i ostala sranja.  U tome mi jesmo. Amen i haleluja.

Odnekud neka čudna vibra, neki zvukovi sa poremećenih ulica. Možda…  Unutar mojeg puknutog uma se redaju Miller, Kerouac, Morrison, Rimbaud, Moody, Amon Tobin, Cobain, Dostojevski, Miles Davis & John Coltraine i još hrpa sličnih baletana.  Osim toga, meditiram na vlažnost i toplinu. Čega? Please, nemojte me to pitati… Pivo je već ishlapljelo, no ja ga pijuckam ispred kompa vjerujući da imam demona u sebi, ali i anđela čuvara. Inače, demoni i anđeli surađuju po višim naredbama. Saznao od nekog lika koji kaže da svaku noć komunicira sa svojim patroneom u astralnim dimenzijama. Ok, neka mu bude: svaka budala ima svoje veselje. Da, veselo je to, slušati lutalice, nabrijane luđake, spaljene  cure, simpa konobare, izgubljene artiste, lavež krava, bujanje trava, izrasline otrova, koprcanje žohara…

Ali jebeš to sve, jer: ja stojim na vrhu Himalaja, pišam protiv vjetra i kukuričem glasnoćom Godzile  promatrajuci kako se svijet urušava držeći  kurac u ruci. Ja sam najpametnija budala koja je ikada rođena. Ovo posljednje nisu moje riječi… Možda nikada nisam ništa rekao, tko zna, međutim, znam da je mamurluk poslije jebenog tuluma bolja shema nego jogging po urednim stazama. Luda izjava? Definirajte mi što je ludo a što nije, pa ćemo dalje o tome… Listajući riječnik stranih riječi, nailazim na: pacifikacija – umirivanje masovnog nezadovoljstva kaznenim mjerama; smirivanje, pomirenje. Ta kontradiktorna definicija naglo mi je otvorila  um iz kojeg je izletjela hrpa pitanja. I onaj nužno prisutni wtf?! natpis. Uz to sam naišao na: Paciflor – biljka sedativnog i lagano halucinantnog djelovanja.  Zanimljivo, cijelo to rasulo od riječi u mojoj cvikerima ukrašenoj glavi. Ma, sve je to trabunjanje idiota, kaže Grizli kroz smijeh podjebavajući me i šaljući mi frulu. OK, protiv toga nemam ama baš ništa…

Advertisements

Posted in Uncategorized | Tagged: , , , | Leave a Comment »

good times & better vibes

Posted by robertradamantsco on December 12, 2010

zimsko vrijeme je prekrilo snijegom kontinentalni dio ove divne nam drzave, bijelina se proteze posvuda poput necujne glazbe. one uvijek prisutne. i upravo glazba, ugodan jazz, istovremeno miran, opusten, istovremeno divlji, buran, svira unutar mojeg fizickog izdanja. prekrasna mjuza – da ju barem mozete cuti! sto ju je izazvalo? sjecanja? dobre vijesti? ludilo svakodnevnice? polozaji planeta? svasta, pomalo sve od navedenog, ali i druge stvari.  jedna od tih stvari je sadasnjost – cista i neokaljana sadasnjost. da, uronio sam u nju, u cistu sadasnjost, i to u drustvu dupina pretocenog cokoladnim dijamantima. uistinu – upravo u takvom drustvu se sad – u ovom ovdje i sada – krecem.

ona je funny, ona je deep, ona nije cheap, ona gleda, ona leti. uistinu, ova sadasnjost – tako raznolika i puna impresionisticko izrazenih boja – dize te u visine, smiruje kao dobar jastuk. ona ima energije kolosa, vedrinu izvorske vode i pomalo izgled helene iz ilijade. a  tu je i sposobnost multripliciranja koncepata i ideja – sve u stilu ulicnog zabavljaca sa diplomom iz filozofije – sistema i shema koje kovitlaju moj um poput odlicnog jazza. da, to je to: odlican jazz. zagrljaj topline, potpuna opustenost, prava vedrina i titraji ekstaze.

sto vise reci, nego good times. good times folks & even better vibes.

Posted in Uncategorized | Tagged: , | Leave a Comment »

Dragim tekstopiscima od jednog tekstopisca

Posted by robertradamantsco on April 15, 2010

dragi citaoci,  imam zadovoljstvo ovdje objaviti jedan vrlo dobro i nadasve koristan tekst.  radi se o kolumni u kojoj autor (marko marcius) govori o gramatickim pravilima u knjizevnosti, gdje ih i zasto koristiti, ali i gdje ih se moze i zaobici. no kao sto je autor rekao: “Nemojte se vaditi na umjetničku slobodu ili nekakav vlastiti izraz, jer je to prozirno. Tek onaj koji poznaje pravopis, može ga tu i tamo savijati kako bi dobio odgovarajuću estetsku figuru ili željeni ritam rečenice.” Isto to je jednom meni rekao frend gitarist kad mi je jedna stvar bila atonalitetna; da je ok koristiti atonalitet, ali da se i njega mora znati “pravilno” izvesti, a to se moze tek kad poznajes zakone tonaliteta. no da se vratimo temi…

ovo je kolumna jednostavno nazvana Dragi tekstopisci i koja je trebala izaci u sestom broju moj-student časopisa koji je propao. tekst nazalost nije izasao jer se eto casopis jos vise nazalost ugasio. ali tako to biva na ovom svijetu prolaznosti, i zato smo odlucili reci fuck it, ako nema casopisa, imamo jos uvijek net, i ovaj sajt pa cemo taj tekst ovdje objaviti kako bi mladi pisci imali koristi od njega. eto tekst marka marciusa koji je ne samo pisac nego i glazbenik, producent, koji je objavio vec u nekoliko casopisa tipa vijenac i zarez kratke price, novelu u jednoj zbirki prica “pet autora trazi naslov” (gdje je i moja malenkost objavila prvi dio knjige koja se jos pise) i jos na raznim drugim mjestima.  pisci, novinari, komentatori, kolumnisti ili jednostavno samo znatizeljni citaoci, eto tips & tricks by marko marcius:

Read the rest of this entry »

Posted in Uncategorized | Tagged: , , , | Leave a Comment »

For a blank page

Posted by robertradamantsco on March 29, 2010

Eto, nazdravljam za praznu stranicu. Svi koji su se okušali u pisanju, bez obzira da li bili uspješni ili ne, znaju što je blank page. I što znači nazdraviti za prokleti filing kada nemate ništa konkretno poručiti, izreći, iako u vama toliko toga kipi da je naspram toga vulkan poput djeteta na njihaljci: samo se njiše amo-tamo i sanjari o letu čije ostvarenje nije ustvari nikakva imaginacija. Međutim, za vas, samo tu praznu stranicu ispuniti je već herkulovski pothvat. Nešto gotovo mitsko, poput nadmašiti Hendrixa u gitari ili Dostojevskog u riječima. Ali whatever, eto, kao što vidimo, i taj blank page se polako popunjava, ispunjava, kreće prema nečemu… Čemu? Eh…

Što bi ta prazna stranica ustvari trebala izreći? Samo još jedan izljev nakupljenog smeća prilikom prolaska pokraj ljudskih tvorevina? Ili možda pokušaj istinske ekspresije svojeg bića? Fuck it, nemam pojma, bar za sad, jer me prekida playlista, piva i motanje pljuga.

Ali bez brige, ta mala stanka nije prekinula moje misli, štoviše, na neki način ih je raspalila, ražestila; dala im je krila koje se šire u obliku nebeskog ogledala iznad naših civilizacija, naših pokušaja da unaprijedimo sami sebe, da pronađemo individuu pomoću plastičnih replika one iskonske individue, izvorno rođene iz zemlje i duha. Da li je o tome ova prazna stranica?

Možda je o politici, o strankama, o antagonizmima koje jedni druge karaju u istoj prostoriji jedne te iste stranke? Možda ta  politika i želi da ju svi jebemo, jer – nije li ona kurva? Ali ne – dame i gospodo – nemojmo tako! Kurva je poštena osoba jer pošteno i iskreno daje do znanja što želi i što za to nudi, zar ne? Ali politika? Molim vas, nećemo o tome:  svi kontamo poantu.

No o čemu je onda ovaj blank page? O fuckin ljubavnim pričama? O propalim vezama? O prijateljima koji su sad u nekoj sasvim drugoj dimenziji? OK, osim onih nekoliko stalnih. Kojima imamo da skidamo kapu!

Ne, neću u te emocionalne vode jer ću tamo samo zabrazditi kao u živom blatu.  Rađe ću o mravima, recimo. Fascinantna bića, ti mravi. Koliko su samo radišni, koliko proždrljivi, a opet, ne muče ih gluposti tipa recepti za mršavljenje. A kako tek organizirani. Da smo mi upola toliko organizirani, imali bismo tri puta bolju verziju sadašnjosti nego što je to ona u Star Treku. No nisu ni mravi ono o čemu želim naklapati. Imao sam ustvari guštere na umu. Naime sanjao sam neke fuckin guštere koji se nalaze u jednoj prostoriji, na katu na jednoj terasi koja ide ukrug cijele sobe. Također su se nalazili i dolje, gdje smo se nas nekoliko nalazili, ali ih je odvajala niska ograda. Ti su gušteri neprestano hodali ukrug, nisu nam željeli nauditi ali niti nas pustiti van iz prostorije, samo su hodali šutke u krug. I ne znam što je točno bilo, netko je nešto poduzeo, svašta se izdogađalo u par minuta, i odjednom su gušteri sa kata popadali dolje, i među njima jedan moj poznanik iz sškole, lik s kojim se nisam ni vidio ni čuo barem šest-sedam godina. Ja sam na njega navalio, derao se  na njega da što on to ima brijat sa gušterima i bla, a on se samo bezbrižno smijao i rekao da kaj brijem, da mi ionako nitko nije srce iščupao. I to je to. Kraj priče. WTF?! Bez brige, neću to sranje analizirati, fakat mi se ne da. Ali ti fuckin gušteri… Pih! Ni o tome ne želim pisati.

Pa što onda? Možda je ova prazna stranica samo o samom izričaju čije melodije bi nas trebale nježno voditi za ruku kroz makova polja? Ili da budemo cinični: religiozna? I don’t know folks.

Vidim učitelje i njihove pouke, vidim doktore i njihove injekcije, vidim profesore koji uživaju u vlastitim predavanjima, vidim nedovršene kao i dovršene diplome, vidim laboratorije, pa industriju, patente na zajednička dobra, eksploataciju toliko bujne mašte, toliko sposobne a smještene u skučene prostore u kojima je jedina oprema ona za disanje.

Ali također vidim da ovo ipak nije baš ful blank page. Nešto je tu nadrljano, nešto izrečeno, iskazano, izdrkano, ako tako hoćete, pa makar to vrijedilo koliko je crno pod noktom.

Fuck it! Ako je to forma i sadržaj koji sad ovdje treba biti, neka, ja kao ah tako ponosan autor kažem: let it be. Možda ova izdrkotina nekome nešto znači, možda ne. Ovisi koliko je tko čemu sklon, zar ne? No jedno je sigurno: svi smo skloni onome što nam se na neki način gadi. Gušterima? Ej, nije bed, nemojte se sramiti, its just human.

And a blank page…  So: cheers for it!

Posted in Uncategorized | Tagged: , , | Leave a Comment »

Par crtica o Koracima Antipoda

Posted by robertradamantsco on January 7, 2010

Kada je put vec zavrsen , putovanje tek pocinje, i velicina naseg napora da izbjegnemo opasnosti uniformiranosti mjerljiva je jedino neizvjesnoscu akta pustolovine. (Lukacs)

Gore navedena misao je jedna od onih koje kao da su živjele oduvijek unutar mene. Kao da sam ih sam izrekao. Zvuči tako poznato, familijarno, intimno, poput maglovitog sjećanja na neki prošli život. Neizvjesnost, kročenje prema nepoznatomu, u drhtaju iščekivanja, u plesu nakon sudara sa srećom, i naravno, u naručju vlastitih ruku nakon slomljenog duha. Da li je to jedini put na koji su osuđeni oni koji žele stvaranjem prenijeti svijetu svoju veliku poruku? Da li je uniformiranost uistinu toliko opasna? Opasna za što? Za stvaralaštvo? Za razvoj svoje osobe? Nije li ta omražena riječ uniformiranost samo još jedna cigla u zidu naših beskrajnih iluzija? Na kraju, i pustolov je uniformiran u vojsci pustolova, zar ne?

Read the rest of this entry »

Posted in Uncategorized | Tagged: , , | Leave a Comment »

par stvari od jedne…cure

Posted by robertradamantsco on November 22, 2009

nobody knows whats its like, to feel this feelings. well, necu sad cijelo vrijeme na engleskom, ali prva recenica, inace iz behind blue eyes od the who, nekako mi prva pada na pamet kada citam njene stvari. ne znam, mozda jednostavno svoje interpretacije vadim na licu mjesta, tipa intuitivno, da tako kazem. kako god, teme o kojima pise ova cura su one opcenite, one koje se svih nas ticu, nas, misaonih bica iz ovog jedinstvenog suncevog sustava. pitanja samoce, bliskosti, kontradikcija, ukratko, samog zivota: to su boje na njenoj paleti. no, da nesto kazem ovdje. mi cesto puta citamo nesto iza cega stoji necije ime, ali koliko mi zaista znamo o toj osobi? jednom je R. Bach zapisao:  mi sudimo o nekoj osobi u nekom trenutku njenog ocaja ili srece, praznine ili ispunjenja. medutim, mi ne znamo milijune i milijune odluka i posljedica koje su ovu osobu dovele sad tu, pred nase oci. hocu reci, citamo zivo slovo iza mrtvog imena. koliko puta ste se potrudili informirati o osobi koju citate i koja je ostavila na vas neki dojam? vrlo zanimljivo kad se malo bolje pogleda, zar ne? eto, ova osoba cije pjesme ovdje sad objavljujem me danas pitala da li smatram da je ta poezija iznad njenih godina. iako sam se onda poceo zajebavati na foru rimbauda i bla, sad, kad ponovno citam ovo sto cu kopi-pejstat razmisljam o onome sto sam joj odgovorio. rekoh: – gle, na to ti ne mogu odgovoriti, jer nisam profesor knj. pa da znam kako pise ekipa tvojih godina. kasnije je ona preformulirala pitanje, pa sam vec mogao lakse odgovoriti: dovoljno je reci da smo zavrsili na batmanu koji nikad ne placa za prozore koje je razbio prilikom svojih junackih pothvata. ok, priznajem: i spiderman je bio u shemi. whatever, skuzili ste da cura nema 27 godina i 2 braka iza sebe, i kako god tesko odgovoriti na njeno prvotno pitanje, mislim da mogu reci jednostavno – da. jeste, jer osjecaj iskustva koji imas kad to citas je prirodan, ono kao istinski, nepatvoren, kako vec zelite, ali svakako je efektno. a efekt u danasnjoj poplavi svega toga je tesko naci. pricam o pravom efektu, a ne o zapisivanju brbljarija na sudu. ili na intervjuu… rijetkosti su dragocijene zbog cega zlato  i ostalo drago kamenje ima takvu vrijednost – ne samo novcanu. naravno, danas svasta ima veliku vrijednost, instant zvijezde npr. eto, tu bi naravno i ova cura mogla proci kao pop rock zvijezda, samo sto ne zeli pokazati vise svog povrsnog aspekta hehe… ok, serem. fuck it. ako nema zajebancije, onda necu to ni raditi. no, point je da je ostavila dojam. cool. zivcan. impresivan. ok, moze i weird ako tako hocete.  anyway, eto par njenih stvari:

Read the rest of this entry »

Posted in Uncategorized | Tagged: , , , , | Leave a Comment »

Arthur Rimbaud: poezija kao avantura

Posted by robertradamantsco on October 31, 2009

ovaj post cu posvetiti jednom mladom geniju cija je osobnost koketirala  poprilicnom strascu sa  ludoscu. mladi, avanturisticki, buntovni i sokantni pjesnik arthur rimbaud.  u biografskom filmu total eclipse je verlaine rekao: – he’s the voice of the future. – da, za jedne 1870-te to je bila istina. no s druge strane, ko zna koliko ih je bilo da su isto tako dobro pisali, samo sto ih niko nije otkrio? jebga, onda nismo imali net, blog i ostalo da se sami promoviramo.

whatever, eto par njih:

Read the rest of this entry »

Posted in Uncategorized | Tagged: , , | Leave a Comment »

Koraci Antipoda i dalje koracaju

Posted by robertradamantsco on October 30, 2009

Malo smo brbljali, štipali se, zezali, no kako se glazba počela umirivati, tako su nam se ruke počele sve više približavati, polako kao što se i umirivala Sandersova dionica. Isprve su nam ruke samo kružile oko bokova, onda se njena približila mojoj na što se moja odmah našla među njenim nogama. Dok se ona otkopčavala, ja sam ju lagano draškao, vlažnu kao spužvu, i ona je isto tako počela dirati mene. Uskoro smo se počeli skidati, malo svaki sebe, malo jedan drugog, malo smo se dirali po tijelu, malo među nogama, sve polako, fino u ritmu muzike: bila je kao naručena! (Mislim, muzika…) Kako smo se već bili posve priljubili jedno uz drugo, ona je uhvatila moj kurac i stavila si ga u picu, ja sam ju polegnuo na leđa i konkretan akt je počeo. Malo smo bili u tom položaju, pa onda ona na meni. Kad sam joj počeo oblizivati bradavice koje su bile krute kao bodež na puški, ona se sva tresla kao pneumatska bušilica od krvi i mesa. Mijenjali smo tako te položaje i brzine sve u ritmu muzike, baš kao da izvodimo kakvu predstavu za nekog bolesnog bogataša koji se valja u vlastitoj dekadenciji kao u mulju. Kako je ona počela svršavati tako sam ga ja izvadio, još ga malo natezao i stao svršavati po njoj: među njene noge, po bokovima, pupku, sisama…

Read the rest of this entry »

Posted in Uncategorized | Tagged: , , , | Leave a Comment »

Good morning captain: i’m sick and i’m not sorry – the extended dance mix

Posted by robertradamantsco on October 24, 2009

napomena prije pocetka: ovo sto slijedi je text koji sam citao na knjizevnoj veceri.  to nije nikakvo remek djelo, to nije cak niti nesto bolje sto sam inace napisao, ali je iskreno,  i reflektira odredena stanja u kojima sam – ili da bolje kazem svi mi? – znao nalaziti. bar sam se tada u tome nalazio…  whatever, neki ljudi su mi govorili da sam bas bio zabavan, neki kao “super, bravo…”, neki samo mahnuli rukom i bla bla bla… ustvari  je samo jedna osoba istinski taj moj text kritizirala. cura koja me pravo i ne poznaje, koja je inace ono sto bi se reklo obrazovana i koja je procitala ozbiljan i kvalitetan text. stovise, iskren i iz osobnog iskustva. kak god, rekla mi je: – znas, ocekivala sam vise. cula sam toliko pohvalne rijeci o tebi. – na to sam samo rekao: – a sta ces. takav je dan. – na to se ona znalacki nasmijesila zenskom intuicijom sto me ponukalo da budem skroz iskren.  rekoh: – to sam inace danas ujutro nadrljao, onako, uz casu vina i malo pellina. – ona rece samo da zna, da se to vidi iz mog teksta i… i nista, zakljucili smo da je sve ok. i jest. sve j ok.  i iako mi je stavila bubu u uho – jer su tamo svi dolazili sa ful pripremljenim tekstovima na kojima su radili zadnjih mikrostoljeca – i dalje smatram da sam ok ucinio sto sam procitao taj tekst. ovaj. tu. ok, skuzili ste: ide kopi-pejstanje.

Good morning captain: i’m sick and i’m not sorry – the extended dance mix

Ovo sto cete sada cuti nije ono sto se inace cita na pjesnickim ili inim vecerima. Ovo nije poezija, ovo nije proza, ovo nije  kolumna, esej, ovo nije niti fucking brainstorming. Mozda bi se ovo moglo nablize povezati sa blooogom, tim danasnjim izricajem koji ljuti novinare, lingviste, koji nekad i ljuti mene. I naravno, kao sto me i nasmijava. Pogledajte samo face, ili ono sto bi se reklo rijecnikom geeka: mikroblogovi. Sama rijec svoje govori: mikro. Mikro recenice, mikro izrazavanje, mikro mozak… i tak. Anaway, necu ovdje previse o tome jer sam se u toj temi ispucao u clanku za kojeg cekam novce ne bas dugo: samo nekih pola godine. Ali kaj sad, to je samo opca slika ove lijepe nase, zar ne? Pa ok, onda necu ni o tome. Nego, htio sam reci da:

whatever you do, dont be just another brick in the wall. moj moto, u zadnje vrijeme… i mislim da je ok moto, jer: daj mi dramu, daj mi veselje, daj mi sranje, daj bilo sto osim – osrednjosti! samo da nije osrjedno  zar ne? eto, npr jucer, jucer je bilo.. pa ok, nista special, ali je bilo ok. mala pijanka, male pice, malo zezanja: malo svega. ali – nista ludo. osim mozda… ok, pustimo mozda… to je sjebana tema pa cu to ostaviti za drugi put. umjesto toga, vracam se na naslov: i’m sick and i’m not sorry. captain (skoro zaboravih…)

rape me. my friend. again. and ever and never. ok, sad sam zaglibio – u – citiram: neko retro grunge peglam karirane kosulje sranje. ovo je reko jedan bas ok frend, i moram reci da je bas pogodio. ono, kratko ali jasno… he got the fuckin point. iako… ok, vremena za diskusije o post retro high emocional music shitu uvijek ima, tako da… a tako da cemo i to ostavit za kasnije. mnogo toga se inace ostavlja za kasnije: trazenje posla, dopa, zene, para, cuge, jastuka, pljuga, kljuka, muka… to je ono: sto mozes danas, ostavi za sutra… i stoga, zaposljavam se u tvornici snova, radim na preparatima za stimuliranje genitalija, za nabrijavanje gableca i uzdizanje sado-mazohistickih intencija monaha. Ali, tu je i lijep izlazak sunca, razlijevanje fluidnih boja po landscapeu iluzornih fenomena, onaj zalazak vidnog polja, to neprestano ubijanje muha, sprovodi frendova, pusenje karme, jebanje jezeva, odcerupanih, oguljenih… krumpira… hostesa, neceg… da, znam, ovo je skroz uvrnuto, bas zajebano, ali sta ces, nemam nikakvu poeziju u rukavu, nisam bas pripremljen, sto bi se ono reklo, i tako, sto sam mogao sad tu pruziti? Ok, mogao sam izabrati dio iz knjige koju pisem „samo“ nekih 4-5 godina, ali tamo ima previse prasine i za moje oci, a i bilo bi predugacko. Onda, pitate me, zasto ne neka pjesma? Bar neka stara? Ok, mozemo i to, ali ne staru nego iz te moje famozne knjige:

Definicija?

Definicija u svijetu koji ne poznaje taj pojam,

No pojam koji taj isti svijet reže,

I na lude i na odijela ostavlja isti dojam,

I sve nas na isti stup srama veže.

Ah šta obožavam ovaj svijet! Tvornica snova, Damire, tvornica snova.

(Pitanje: što bi se dogodilo da tu tvornicu preuzme drugi vlasnik? Netko manje moralan? Kakvi bi nam onda bili snovi…)

Da, sitan odbljesak  iz te knjige koja se izgleda pise sama a ne mojim mozgom. No anyway, ono sto je bitno je slijedece pitanje:

zar je tako bitno da li ces spasit dan ili sjebat svoj san? au! kako nihilisticki… da, fakat je nihilisticki, ali – i po svim mjerilima filozofske ambivalentnosti – isto tako afirmacijski. Na kraju, i’m not the only one, zar ne?

Ali pravo pitanje je: zasto ovaj grad tako uporno usporava svoje gradane? ili je ovo samo subjektivisticko videnje?… hmmm….

Whatever, bitno je samo: whatever you do, dont be just another brick in the wall!

Posted in Uncategorized | Tagged: , , | Leave a Comment »

Slobodan korak G. Millera

Posted by robertradamantsco on September 11, 2009

“Radite šta želite!” (Rabelais)

“Volite Boga, i radite šta želite.” (Sv. Augustinus)

“Ali ako čovjek ovo radi, šta radi rado, ima uvijek onaj osjećaj slobode, čak ako je to sloboda glada i patnje.” (H. Miller)

Iako ova osoba nije ništa novo u svijetu književnosti, vjerujem kao što vjeruju i mnogi drugi da se treba pisati o njemu.  Ovdje ću pokušati predstaviti Henryja Millera, tog često puta neshvaćenog pisca, ali prije toga ću navest  jedan njegov citat iz knjige «Svijet seksa»:

«Rakova obratnica je krvava oporuka koja svjedoči o teškim posljedicama moje borbe u utrobi smrti. Snažni vonj seksa koji je prožima zapravo je miris rađanja koji je neugodan ili odvratan samo onima koji nisu uspjeli dokučiti njegovo značenje.» Rekoh da ću pokušati predstaviti H. Millera, no prije svega kao osobu, tek onda kao pisca. Međutim, ovdje odmah moram samog sebe ispraviti, jer ustvari u njegovom slučaju ne postoji ona uobičajena podjela na pisca i osobu koja je tako česta među književnicima. Stoga, možda  su ovih nekoliko posljednjih rečenica suvišne; a možda upravo neizostavno potrebite. No, idemo o Henryju Milleru, čovjeku iz čijih su rečenica prštale iskre istinskog i nepatvorenog života, čovjeku koji je očito tipkao na mašini kao da svira neki ludi jazz i koji nije znao što je to dlaka na jeziku.

Read the rest of this entry »

Posted in Uncategorized | Tagged: , , | Leave a Comment »