Robert Radamant’s Co

About the great big white world

Posts Tagged ‘storys’

Da li postoji zlo?

Posted by robertradamantsco on January 28, 2008

Sveučilišni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje:

Je li Bog stvorio sve što postoji??

Jedan student mu je smjelo odgovorio: Da, Bog je stvorio sve što postoji!?

Bog je sve stvorio? upita profesor još jednom.

Da, profesore? odgovori student.

Profesor će potom: Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo.

Budući da zlo postoji a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što
radimo, onda je i Bog zao!?

Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još
jednom dokazao da je ono što kršćani vjeruju zapravo mit.

Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati.

Naravno, odgovori profesor.

Student ustane i reče: Profesore, postoji li hladnoća?

Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?

Studenti su se zahihotali na kolegino pitanje.

Mladić je odgovorio: Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema
zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je
odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili
prijenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili
prijenosi energiju. Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline,
sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj
temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo
kako se osjećamo ako nemamo toplinu.

Student nastavi s pitanjem: ?Profesore, postoji li tama??

Profesor odgovori: Naravno da postoji.?

Student će na to: Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji.
Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati,
ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da
pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine
svjetlosnih valova za svaku boju. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija
zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako
možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu
prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste
da opišu što se događa kada nema svjetla.?

Na kraju, mladić upita: Profesore, postoji li zlo?

Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: Naravno, kao što sam već
rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima
čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima… u zločinima i nasilju
diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo.

Na to će student: Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po
sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to
je pojam kojeg su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije
stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što
postoje svjetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada
u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju
doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada
nema svjetla.

Profesor je sjeo.

Mladić se zvao Albert Einstein

preuzeto sa avadhuta

Posted in Uncategorized | Tagged: , | Leave a Comment »

JESMO LI ZAISTA LUDI?

Posted by robertradamantsco on September 21, 2007

Neki dan idem ulicom i vidim mladog čovjeka sa dreadlocksima kako svira didgeridoo, sjedeći na tlu, pred nekim izlogom…(čitalo bi se, recimo – DIĐERIDU, a to je, za one koji možda neznaju, muzički instrument od dugačke šuplje drvene cijevi, kakvog koriste australski domorodci, Aboriđini)…
Malo sam poslušao, jer je zaista odlično svirao i kada sam ubacio nešto kuna, pitam ga jeli iz Australije, jer mi je tako i izgledao…ne, iz Češke…
Riječ po riječ, spomenuli smo i Aboriđine…duhovito je primjetio da, obzirom da su Aboriđini čini se najstarija rasa na Planeti, nekih 40 000 godina, oholi bijeli doseljenici imaju običaj reći da su Aboriđini 40 000 godina u zaostatku…prava je istina, tko nešto zna o tome, da su, na planu duha, oni 40 000 godina ISPRED nas… 🙂 …tu smo se malo nasmijali, jer smo shvatili da smo obojica čitali Marlo Morgan…
Onda me upitao jeli znam di bi mogao prenoćiti…Kako kod Fadića nije bilo mjesta (tko zna tko je Fadić – zna, a tko nezna – sjedi dva :), pozvao sam ga da prenoći kod mene…
I tako smo prvo sjeli da nešto pojedemo…obojica vegetarijanci, jedemo na sličan način, u tišini polako pričamo…a onda smo prošetali i do morskih orgulja, sve polako pričajući…imamo dosta zajedničkog: On je umjetnik – putuje svijetom i svira didgeridoo, živi od toga i od prodaje svojih CD-a…pa i ja sebe smatram umjetnikom – crtam stripove i karikature…On se bavi ezoterijom i ja se bavim ezoterijom…I što mislite, o čemu smo nas dvojica cijelo to vrijeme pričali? Ne biste vjerovali: O POLITICI!…On je meni objašnjavao političku situaciju u Češkoj, a ja sam njemu objašnjavao političku situaciju u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji…
Poslije, kada je on otišao, ostao sam razmišljati: Ako se ovakve stvari događaju i ljudima koji su praktički CIJEPLJENI protiv politike – ČOVJEČE! Mora da smo zaista svi ludi! 🙂

autor: Boris

Posted in Uncategorized | Tagged: | 1 Comment »

Fascinantno koliko i uobicajeno

Posted by robertradamantsco on September 15, 2007

“Sporije pricaj i brze razmisljaj” rece jednom neka mudra glava. Na to se moze nadovezati i reci “manje pricaj i vise djeluj”. Kada bi covjek uspio ove dvije izreke stalno imati na umu pa ih tako i primjenjivati u svojoj svakodnevnici, mnoge stvari bi izgledale poprilicno lijepse. Mozda je rijec lijepse nekima neprikladna; kič se percipira na različite načine jer ga percipiraju različiti ljudi. Isto tako, razliciti ljudi djeluju veoma razlicito. Nasa uvjerenja za koja mislimo da su opca i stoga neupitna, vrlo cesto su upravo ono suprotno. Nedosljednost je posljedica neshvacanja, tocnije, nedostatka dubljeg uvida kroz afektivnu spoznaju. Intelektualna spoznaja je samo pocetak, ne njezin kraj, kao sto je i logika pocetak mudrosti, a ne njezin kraj (potonje rekao Spock).

Na sto ovdje ustvari ciljam? Na mnogo toga; od drustvene organizacije, politike, medicine, obrazovanja itd. Medutim, ovdje bih izdvojio djelovanje u skladu sa svojim nacelima. Bez brige, necu poceti sad ovdje popovati; to ostavljam za pijane trenutke za sankom hehe…

Svi mi imamo razlicite frendove s kojima imamo razlicite odnose. S nekima se vidamo samo povremeno, bez dogovora, tipa navecer uz cugu u bircu gdje redovito zalazimo. S nekim drugima se ponekad cujemo i odemo na kavu malo popricati “kaj ima novog”. S nekima imamo oba ova odnosa; s nekima i jos nesto vise. U vezi ovog potonjeg cu reci nekoliko stvari. To cu uciniti kroz jednostavan opis odnosa kojeg imam sa jednim, ne frendom – jer toga se ima koliko hoces – nego prijateljem.

Jednog lijepog dana sjednem za komp, idem ga upalit, a kad ono – nista. Riknuo hard. Divno… Nakon prvih nekoliko sati izrazitog zivciranja i proklinjanja tehnologije kao takve, krenem smislajti kako nabaviti novi. Marko P odmah je uskocio rekavsi kako on moze nabaviti hard po veoma povoljnoj cijeni. I buduci da je Marko P inace veoma vjest u kombiniranju svega i svacega, taj hard je uskoro bio u mojim rukama. No prilike su bile takve da sam u meduvremenu kupio laptop, za koji sam imao samo dio para, pa sam stoga morao raditi na tome da ostale pare vratim dragim ljudima koji su mi posudili ostale pare. I tako, rekoh Marku P: – Cuj, a da mi ovaj moj stari komp sad slozimo i prodamo? Moram vratiti pare, a lova za tekstove nikako da sjdne na racun. Malo cemo pojacati komp, instalirat sve na njemu i tako ga srdenog nekome uvaliti kome je potreban. – Marko P je odmah spremno odgovorio: – Moze. Imam ja jos jedan mali hard, par giga, ali mi ustvari sad ne treba pa cemo i to stavit u komp. – I dok smo slagali komp, Marko P mi je dao hrpu filmova koji njemu vise ne trebaju rekavsi neka si izaberem koje hocu. Za cijelo to vrijeme smo samo jednom spomenuli da cu naravno i njemu dati nesto od tih para, jer Marko P je jedan od rijetkih ljudi koji se uglavnom sami snalaze za svoju egzistenciju, dok istovremeno studira (i to veoma uspjesno), mnogo cita, za sebe osobno piskara sve i svasta, uci se radit na raznom softveru, i jos mnogo toga u sto spada i pomaganje svojim bliznjima. Kao recimo taj put meni. Kada smo komp sredili, razmislili smo kome ga prodati. Sjetili smo se B-a, lika koji radi teski fizicki posao, i osim toga nista drugo. Samo pasivno konzumira sve sto mu okolina pljune pred njegovu mrsavu pojavu. – Njemu bi dobro dosao komp – rekoh, na sto je rekao Marko P: – Da, istina. Barem nece vise samo jesti dop i kljucat pred tv-om, nego ce imati komp na kojem moze nesto i raditi. – I tako, B-u smo ponudili komp za 700 kn (u sto je ukljuceno instaliran sistem, svi potrebni programi, codeci, razni filmovi, slike itd. s tim da je konfiguracija dosta dobra: 1.9 procesor, 256 rama, oko 40 GB itd.). U meduvremenu me je pitao Marko P sto cu s monitorom koji mi je ostao. Rekoh: – Vidjet cu. Mozda cu ga prodat. Da li tebi treba?- Rekao je da mu treba, i ja sam mu ga dao; ne prodao. Nekoliko dana kasnije Marko P je bio na Hrelicu u shopingu, i izmedu ostalog je pokupovao i knjiga. Cim smo se vidjeli, odmah je rekao da dodem do njega na caj, da si usput pokupim knjigu koju je kupio za mene. Radi se o knjizi o Bhudizmu na njemackom. I dok smo ispijali caj i igrali sah, Marko P je spomenuo zbirku aforizma koju sam mu mejlao nekoliko dana prije. Tu istu zbirku sam postavio ovdje na blog, i jedan aforizam iz te zbirke je Marko P upotrijebio u komentu na neki moj post. Radi se o nekom totalno weird aforizmu koji je doslovno izhakirao sve komente koji su bili prije toga napisani. Komenti koji su prije njegovog bili prisutni, napisala je A, jedna cura sa Krka kojoj izgleda nije nikad tesko baciti, mozda malo suvise laskav, ali uvjek dobrocudan i konstruktivan koment na neki post ili sl. A poznajem vec neko vrijeme, i ona nekako uspijeva pratiti neke aspekte mojih radova na netu te ih stalno komenirati. S druge strane, mnogi od mojih frendova koje poznajem hrpu godina gotovo nikada nisu niti napisali neki koment na bilo koji moj rad, niti nakon formalnog upita “kaj ima” nastavili poput Marka P reci nesto tipa “e, pa znam ti ja gdje toga ima. mogu ti to sutra nabaviti…”. Marko P-u je sasvim prirodno pitati me za 10 kn, i ako ih imam, ja mu ih dam. Pod tim mislim, ne posudujem mu, nego mu ih jednostavno dam. Isto tako on meni da 10, 20 ili 50 kn ako ja nemam i pitam ga za pomoc. Nikad jedan drugog ne trazimo povrat novca, jer to niti ne mozemo; mi smo jedan drugom darovali te svote. Takoder, A svojim komentima podupire moj rad, i stoga sam stavio na ovom blogu link na udrugu ciji je ona clan. Tako i ja podupirem njen rad. A poznajem nekih tri godine, no ona zivi na drugom kraju lijepe nase, i vidimo se jednom ili dvaput godisnje. Neke druge ljude vidam mnogo cesce, dakle, s njima i mnogo vise pricam, planiram sto sve raditi itd i sl., no vecina tih prica ostaje prilijepljeno na talogu kave koju smo ispili za vrijeme tog brbljanja. Nekima trebaju cijeli mjeseci da bi zaprzili jedan cd, nekima nekoliko minuta. Oni potonji manje pricaju o przenju nego oni prethodni. Kao sto A u rijetkim trenucima kada se vidimo ne prica nimalo o tome kako ce ici vidjeti moje radove jer ju takosilno zanimaju itd. Ona jednostavno to napravi. S druge strane, oni koji pricaju kako ce ici pogledati te radove jer ih “fakat silno zanimaju”, obicno ne odu niti baciti oko na to. Kao sto i ja nekad ne odem baciti oko na nesto za sto sam rekao da me “fakat silno zanima”.

Tesko je reci da li je lijenost posljedica nezainteresiranosti, ili njen uzrok. Odgovor je vjerojatno paradoksalan kao i u svim bitnim stvarima. Neke od bitnih stvari su koristenje potencijala koji su nam dani; kako oni naseg karaktera, tako i oni naseg drustvenog sistema. Ostvarenje potencijala moze na pocetku izgledati sporo i tegobno, no nakon sto se prode ta pocetna faza, ostvarenje pocinje teci sve lakse i brze. Kao kod plivanja ili bicikliranja…

Iako je govor bitna stvar, djelovanje je za stupanj bitnije. Korak izmedu djelovanja i pricanja je malen. Za neke. Za neke golem, bas kao prelazenje kontinenta. Nije li to fascinantno? Ali da, i uobicajeno…

Posted in Uncategorized | Tagged: | 3 Comments »