Eto, nazdravljam za praznu stranicu. Svi koji su se okušali u pisanju, bez obzira da li bili uspješni ili ne, znaju što je blank page. I što znači nazdraviti za prokleti filing kada nemate ništa konkretno poručiti, izreći, iako u vama toliko toga kipi da je naspram toga vulkan poput djeteta na njihaljci: samo se njiše amo-tamo i sanjari o letu čije ostvarenje nije ustvari nikakva imaginacija. Međutim, za vas, samo tu praznu stranicu ispuniti je već herkulovski pothvat. Nešto gotovo mitsko, poput nadmašiti Hendrixa u gitari ili Dostojevskog u riječima. Ali whatever, eto, kao što vidimo, i taj blank page se polako popunjava, ispunjava, kreće prema nečemu… Čemu? Eh…
Što bi ta prazna stranica ustvari trebala izreći? Samo još jedan izljev nakupljenog smeća prilikom prolaska pokraj ljudskih tvorevina? Ili možda pokušaj istinske ekspresije svojeg bića? Fuck it, nemam pojma, bar za sad, jer me prekida playlista, piva i motanje pljuga.
Ali bez brige, ta mala stanka nije prekinula moje misli, štoviše, na neki način ih je raspalila, ražestila; dala im je krila koje se šire u obliku nebeskog ogledala iznad naših civilizacija, naših pokušaja da unaprijedimo sami sebe, da pronađemo individuu pomoću plastičnih replika one iskonske individue, izvorno rođene iz zemlje i duha. Da li je o tome ova prazna stranica?
Možda je o politici, o strankama, o antagonizmima koje jedni druge karaju u istoj prostoriji jedne te iste stranke? Možda ta politika i želi da ju svi jebemo, jer – nije li ona kurva? Ali ne – dame i gospodo – nemojmo tako! Kurva je poštena osoba jer pošteno i iskreno daje do znanja što želi i što za to nudi, zar ne? Ali politika? Molim vas, nećemo o tome: svi kontamo poantu.
No o čemu je onda ovaj blank page? O fuckin ljubavnim pričama? O propalim vezama? O prijateljima koji su sad u nekoj sasvim drugoj dimenziji? OK, osim onih nekoliko stalnih. Kojima imamo da skidamo kapu!
Ne, neću u te emocionalne vode jer ću tamo samo zabrazditi kao u živom blatu. Rađe ću o mravima, recimo. Fascinantna bića, ti mravi. Koliko su samo radišni, koliko proždrljivi, a opet, ne muče ih gluposti tipa recepti za mršavljenje. A kako tek organizirani. Da smo mi upola toliko organizirani, imali bismo tri puta bolju verziju sadašnjosti nego što je to ona u Star Treku. No nisu ni mravi ono o čemu želim naklapati. Imao sam ustvari guštere na umu. Naime sanjao sam neke fuckin guštere koji se nalaze u jednoj prostoriji, na katu na jednoj terasi koja ide ukrug cijele sobe. Također su se nalazili i dolje, gdje smo se nas nekoliko nalazili, ali ih je odvajala niska ograda. Ti su gušteri neprestano hodali ukrug, nisu nam željeli nauditi ali niti nas pustiti van iz prostorije, samo su hodali šutke u krug. I ne znam što je točno bilo, netko je nešto poduzeo, svašta se izdogađalo u par minuta, i odjednom su gušteri sa kata popadali dolje, i među njima jedan moj poznanik iz sškole, lik s kojim se nisam ni vidio ni čuo barem šest-sedam godina. Ja sam na njega navalio, derao se na njega da što on to ima brijat sa gušterima i bla, a on se samo bezbrižno smijao i rekao da kaj brijem, da mi ionako nitko nije srce iščupao. I to je to. Kraj priče. WTF?! Bez brige, neću to sranje analizirati, fakat mi se ne da. Ali ti fuckin gušteri… Pih! Ni o tome ne želim pisati.
Pa što onda? Možda je ova prazna stranica samo o samom izričaju čije melodije bi nas trebale nježno voditi za ruku kroz makova polja? Ili da budemo cinični: religiozna? I don’t know folks.
Vidim učitelje i njihove pouke, vidim doktore i njihove injekcije, vidim profesore koji uživaju u vlastitim predavanjima, vidim nedovršene kao i dovršene diplome, vidim laboratorije, pa industriju, patente na zajednička dobra, eksploataciju toliko bujne mašte, toliko sposobne a smještene u skučene prostore u kojima je jedina oprema ona za disanje.
Ali također vidim da ovo ipak nije baš ful blank page. Nešto je tu nadrljano, nešto izrečeno, iskazano, izdrkano, ako tako hoćete, pa makar to vrijedilo koliko je crno pod noktom.
Fuck it! Ako je to forma i sadržaj koji sad ovdje treba biti, neka, ja kao ah tako ponosan autor kažem: let it be. Možda ova izdrkotina nekome nešto znači, možda ne. Ovisi koliko je tko čemu sklon, zar ne? No jedno je sigurno: svi smo skloni onome što nam se na neki način gadi. Gušterima? Ej, nije bed, nemojte se sramiti, its just human.
And a blank page… So: cheers for it!
Robert Radamant's Co 