cl-007_Various_Artists_-_Crazy_Compilation2

da, opet taj VA, njihove kompilacije ciji se broj vjerojatno proteze u beskonacnost. medutim, ova ovdje, VA crazy compilation2 je pravo osvjezenje: electronica, glitch, electro, idm, atmosphere itd su samo neki od zanrova koji su setu nasli.  ovu zanimljivu kompilaciju je izdao Crazy Language records na archive.org-u na, pa razumije se, free download, i vec je danima na mojoj tracklisti. ima nekih trackova koji su skroz spaljeni, neki pak skroz emocionalni, neki snoviti, neki ovo neki ono. meni se npr posebno svida  migloJE – Dew-m.Baritas, ili npr. Spenza – Gob (koju sam znao i prije cesto zavrtjeti u glitch hop setovima), pa je tu Nikka – Electric Force, stvar u dobroj staroj maniri atmospheric-trip hop-electronice. ukratko, eto sto kaze sam izdavac: Crazy Language releases this inspiring compilation of IDM Electronica. Producers from unexpected corners of the earth surprise with a remarkable range of sounds.  It’s a sonic excursion that moves from ambient  film-soundscapes to abstract glitch, all accompanied  by more than a few quality beats. Check it!

pa da ne duljimo, eto VA crazy compilation2

Glow Tonight: party suvremene elektronike sa duhom dobrog starog ravea

14.11. ove godine ce se odrzati jedan od najzanimljivih glazbenih evenata na ovom podrucju europe. ok, ne bas cijele europe, ali hrvatske ziher. na spomenuti datum ce se u klubu Monte Serpente koji je u Puli odrzati  party naziva glow tonight, i tamo ce se moci cuti zanrovi tipa glitch hop, dubstep, crunk, breaks, fidget, garage, trance i naravno drum’n'bass. da, fakat ce se svi ti pravci suvremene elektronike moci cuti na jednom mjestu, stovise, na jednom flooru. bit ce to svedski stol elektronske mjuze. ok, kazete, a ko ce sve svirati? mozemo redom: marijas & matej, filip motovunski, robert radamant, mic hell i rio. uglavnom, sve ekipa koja je proharala po hrpi festivala tipa playground, sloboda stvaralastvu, life celebration, future nature i bla bla. ok, a sad ajmo biti malo autoironici i reci da ovo nije nikome tek treca svirka. ili drugim rijecima, svim izvodacima je svirka hrana a mix pult pribor za jelo, tocnije: za kuhanje. ok, skuzili ste point…

ali tu prica ne staje, jer se iza partyja ustvari krije odreden sociolosko-aktivisticki koncept, no njega najbolje da sami organizatori objasne. dakle:

noise hop sa dodacima glitcha i industriala

naslov otprilike opisuje o cemu se radi. ok, ne sasvim, tako da cu malo poblize objasniti stvar. rijec je o tracku koji je isprve trebao biti remix jednog noisebenda, tj neka vrsta klupskog megamixa svih njihovih stvari. na kraju je to ispala sasvim  drugacija prica te je sad stvar za sebe. no ipak dominiraju noiserski loopovi pa sam ju stoga nazvao hexen hop kako bi asocijacija na bend cije sam semplove koristio bila sto jasnija.

da se razumijemo, stvar nije neko remek djelo, ali je meni osobno bas fora. ima groove, snagu, beat, ma: spaljena je. anyway, ako volite underground hip hop, glitch hop i opcenito glitchersku elektroniku, ovo ce vam ziher sjesti. i eto, doslo je vrijeme da sjedne i link na stvar Hexeb Brutal

 

 

ovaj post cu posvetiti jednom mladom geniju cija je osobnost koketirala sa ludoscu. mladi, avanturisticki, buntovni i sokantni arthur rimbaud.  u filmu je verlaine rekao: – he’s the voice of the future. – da, za jedne 1870-te to je bila istina. no s druge strane, ko zna koliko ih je bilo da su isto tako dobro pisali, samo sto ih niko nije otkrio? jebga, onda nismo imali net, blog i ostalo da se sami promoviramo.

whatever, eto par njih:

Koraci Antipoda i dalje koracaju

Malo smo brbljali, štipali se, zezali, no kako se glazba počela umirivati, tako su nam se ruke počele sve više približavati, polako kao što se i umirivala Sandersova dionica. Isprve su nam ruke samo kružile oko bokova, onda se njena približila mojoj na što se moja odmah našla među njenim nogama. Dok se ona otkopčavala, ja sam ju lagano draškao, vlažnu kao spužvu, i ona je isto tako počela dirati mene. Uskoro smo se počeli skidati, malo svaki sebe, malo jedan drugog, malo smo se dirali po tijelu, malo među nogama, sve polako, fino u ritmu muzike: bila je kao naručena! (Mislim, muzika…) Kako smo se već bili posve priljubili jedno uz drugo, ona je uhvatila moj kurac i stavila si ga u picu, ja sam ju polegnuo na leđa i konkretan akt je počeo. Malo smo bili u tom položaju, pa onda ona na meni. Kad sam joj počeo oblizivati bradavice koje su bile krute kao bodež na puški, ona se sva tresla kao pneumatska bušilica od krvi i mesa. Mijenjali smo tako te položaje i brzine sve u ritmu muzike, baš kao da izvodimo kakvu predstavu za nekog bolesnog bogataša koji se valja u vlastitoj dekadenciji kao u mulju. Kako je ona počela svršavati tako sam ga ja izvadio, još ga malo natezao i stao svršavati po njoj: među njene noge, po bokovima, pupku, sisama…

malo bla bla bla-ovanja nakon balavog vikenda

budenje uz kombinacije glavobolje i rastimanih zivaca. pri izlazenju iz kreveta osjecaj rane na desnom uhu.  kroz prozore mojeg potkrovlja siri se sivilo godinsjeg doba. ja, teturajuci prema kupatilu osjecajuci hitnu potrebu za tusem, nemam ni jedne jedine konkretne misli u glavi. too much partijanja, premalo chilanja, i tiha glad pokraj nedostatka apetita. eto, to su u tom trenu bile jedine konkretne misli. uf! sta je ovaj vikend bio: rat pomocu neobuzdanih instinkta protiv zdravog razuma.  opet je bilo hektolitara cuge,  za pljugat, zderat… gdje mi je ruksak?  pitanje kojeg bi danas trebalo rijesiti, a jos da je to i jedino pitanje bilo bi dobro. ima tih pitanja, nakupi se toga, kao sto se i u meni nakupilo toliko toga da je misao o jednom konkretnom, ozbiljnom ciscenju organizma, ali i uma bila jednostavno neizbjezna. cak sam pomislio da bih trebao poceti raditi sklekove. ili barem hodati po sumi po sat-dva na dan, ali fuck it, i tam mogu nabasat na neke gljive.

gledajuci biografije raznih licnosti za koje bi se moglo reci da su svasta, samo ne prosjecne, shvacam da pretjerani hedonizam koji je ustvari blize autodestruciji proizlazi iz straha. straha da se primimo posla, da bacimo staru torbu i da samo krenemo, da se tako reci otisnemo u nepoznato. da krenemo zivotu u susret, pa makar to bilo kockanje sa samim tim zivotom. jer: nema vece droge od one kada osjecas da si zaista ziv – tu, sada, u ovom trenutku. to su znali svi likovi poput rimbauda, morrisona, millera, whitmana, cobaina, kerouaca… da spomenem samo neke od njih. jer, iako su se i oni natrpavali sa svim zivim, od apsinta i opijuma preko tripova, meskalina ili pak zutog, oni se nisu bojali istraziti ono nepoznato – krenuti bez prtljage, ma sto god ispalo. bili su spremni primiti svako iskustvo, i makar ih je to stajalo zivota, znali su da barem disu punim plucima, da nije bitno da li ce te u slijedecem gradu docekati hotel, sobica ili klupa u parku. eto, dok su likovi kao jack kerouac ili jedan arthur rimbaud krenuli put ceste, nisu imali nikakvog pojma sto ce ih docekati na slijedecem uglu. nisu imali bas para, ali su imali muda. svatko od tih likova je zivio u najmanje 5-6 gradova po par godina, i svatko je proputovao pola kugle zemaljske. koliko puta jedan henry miller nije znao gdje ce prenociti dok je lutao francuskom, grckom ili svojom rodnom amerikom. i jim morrison je zivio u nekoliko gradova prije slave, i da nije postao slavan, siguran sam da bi opet prosao sva ona luda mjesta. dakako, s “malo” manje para. kada su oni varali svoje zene, oni to ustvari  nisu cinili, jer, na kraju, i njihove su zene znale s kim se upustaju u vezu i kamo to moze otici. oni se nisu  samo zalili, svaki u svom malom gnijezdu, kako je sve sjebano, nego su se maknuli iz tog gnijezda, pa makar to znacilo izgubiti toplinu i sigurnost, ne samo doma nego i obitelji, frendova, cura, poznaninka, uglavnom, svega onoga sto vas uvijek tako fino ljulja na osjecaju pripadnosti. no pripadnost je cesto puta lazna, ona je  nekada cak i camotinja i stoga, bjezanje od pravog, golog zivota. prema takvom zivotu krenuti je za sam covjekov zivot bitno, pa makar to znacilo odreci se svega i krenuti bez plana i para.

ali sta ces, svi rade pljujemo po monotoniji i camotinji za sankom ili na jednim te istim tulumima, uvijek sa istom vrstom ljudi, nego da se jednostavno maknemo. na kraju, ako nista drugo, kada napustis sigurnost gnijezda, barem nemas para za te prozvakane tulume pa se neces buditi kao ja danas. a s druge strane, ko zna, moze uletjeti jackpot pa da zavrsis nakon par godina bauljanja po svijetu u nekoj finoj, velikoj kuci sa dobrom seksi zenicom. i bit ces spokojan. da, dok opet ne zasvrbi pod petama…

Good morning captain: i’m sick and i’m not sorry – the extended dance mix

napomena prije pocetka: ovo sto slijedi je text koji sam citao na knjizevnoj veceri.  to nije nikakvo remek djelo, to nije cak niti nesto bolje sto sam inace napisao, ali je iskreno,  i reflektira odredena stanja u kojima sam – ili da bolje kazem svi mi? – znao nalaziti. bar sam se tada u tome nalazio…  whatever, neki ljudi su mi govorili da sam bas bio zabavan, neki kao “super, bravo…”, neki samo mahnuli rukom i bla bla bla… ustvari  je samo jedna osoba istinski taj moj text kritizirala. cura koja me pravo i ne poznaje, koja je inace ono sto bi se reklo obrazovana i koja je procitala ozbiljan i kvalitetan text. stovise, iskren i iz osobnog iskustva. kak god, rekla mi je: – znas, ocekivala sam vise. cula sam toliko pohvalne rijeci o tebi. – na to sam samo rekao: – a sta ces. takav je dan. – na to se ona znalacki nasmijesila zenskom intuicijom sto me ponukalo da budem skroz iskren.  rekoh: – to sam inace danas ujutro nadrljao, onako, uz casu vina i malo pellina. – ona rece samo da zna, da se to vidi iz mog teksta i… i nista, zakljucili smo da je sve ok. i jest. sve j ok.  i iako mi je stavila bubu u uho – jer su tamo svi dolazili sa ful pripremljenim tekstovima na kojima su radili zadnjih mikrostoljeca – i dalje smatram da sam ok ucinio sto sam procitao taj tekst. ovaj. tu. ok, skuzili ste: ide kopi-pejstanje.

Good morning captain: i’m sick and i’m not sorry – the extended dance mix

Ovo sto cete sada cuti nije ono sto se inace cita na pjesnickim ili inim vecerima. Ovo nije poezija, ovo nije proza, ovo nije  kolumna, esej, ovo nije niti fucking brainstorming. Mozda bi se ovo moglo nablize povezati sa blooogom, tim danasnjim izricajem koji ljuti novinare, lingviste, koji nekad i ljuti mene. I naravno, kao sto me i nasmijava. Pogledajte samo face, ili ono sto bi se reklo rijecnikom geeka: mikroblogovi. Sama rijec svoje govori: mikro. Mikro recenice, mikro izrazavanje, mikro mozak… i tak. Anaway, necu ovdje previse o tome jer sam se u toj temi ispucao u clanku za kojeg cekam novce ne bas dugo: samo nekih pola godine. Ali kaj sad, to je samo opca slika ove lijepe nase, zar ne? Pa ok, onda necu ni o tome. Nego, htio sam reci da:

whatever you do, dont be just another brick in the wall. moj moto, u zadnje vrijeme… i mislim da je ok moto, jer: daj mi dramu, daj mi veselje, daj mi sranje, daj bilo sto osim – osrednjosti! samo da nije osrjedno  zar ne? eto, npr jucer, jucer je bilo.. pa ok, nista special, ali je bilo ok. mala pijanka, male pice, malo zezanja: malo svega. ali – nista ludo. osim mozda… ok, pustimo mozda… to je sjebana tema pa cu to ostaviti za drugi put. umjesto toga, vracam se na naslov: i’m sick and i’m not sorry. captain (skoro zaboravih…)

rape me. my friend. again. and ever and never. ok, sad sam zaglibio – u – citiram: neko retro grunge peglam karirane kosulje sranje. ovo je reko jedan bas ok frend, i moram reci da je bas pogodio. ono, kratko ali jasno… he got the fuckin point. iako… ok, vremena za diskusije o post retro high emocional music shitu uvijek ima, tako da… a tako da cemo i to ostavit za kasnije. mnogo toga se inace ostavlja za kasnije: trazenje posla, dopa, zene, para, cuge, jastuka, pljuga, kljuka, muka… to je ono: sto mozes danas, ostavi za sutra… i stoga, zaposljavam se u tvornici snova, radim na preparatima za stimuliranje genitalija, za nabrijavanje gableca i uzdizanje sado-mazohistickih intencija monaha. Ali, tu je i lijep izlazak sunca, razlijevanje fluidnih boja po landscapeu iluzornih fenomena, onaj zalazak vidnog polja, to neprestano ubijanje muha, sprovodi frendova, pusenje karme, jebanje jezeva, odcerupanih, oguljenih… krumpira… hostesa, neceg… da, znam, ovo je skroz uvrnuto, bas zajebano, ali sta ces, nemam nikakvu poeziju u rukavu, nisam bas pripremljen, sto bi se ono reklo, i tako, sto sam mogao sad tu pruziti? Ok, mogao sam izabrati dio iz knjige koju pisem „samo“ nekih 4-5 godina, ali tamo ima previse prasine i za moje oci, a i bilo bi predugacko. Onda, pitate me, zasto ne neka pjesma? Bar neka stara? Ok, mozemo i to, ali ne staru nego iz te moje famozne knjige:

Definicija?

Definicija u svijetu koji ne poznaje taj pojam,

No pojam koji taj isti svijet reže,

I na lude i na odijela ostavlja isti dojam,

I sve nas na isti stup srama veže.

Ah šta obožavam ovaj svijet! Tvornica snova, Damire, tvornica snova.

(Pitanje: što bi se dogodilo da tu tvornicu preuzme drugi vlasnik? Netko manje moralan? Kakvi bi nam onda bili snovi…)

Da, sitan odbljesak  iz te knjige koja se izgleda pise sama a ne mojim mozgom. No anyway, ono sto je bitno je slijedece pitanje:

zar je tako bitno da li ces spasit dan ili sjebat svoj san? au! kako nihilisticki… da, fakat je nihilisticki, ali – i po svim mjerilima filozofske ambivalentnosti – isto tako afirmacijski. Na kraju, i’m not the only one, zar ne?

Ali pravo pitanje je: zasto ovaj grad tako uporno usporava svoje gradane? ili je ovo samo subjektivisticko videnje?… hmmm….

Whatever, bitno je samo: whatever you do, dont be just another brick in the wall!

Sacred Times part II takoder na Jamendu

eto, kao sto obecah. ok, ipak je malo ranije izasao, dakle ne tamo slijedece godine u ovo doba. morao sam se pozuriti jer je sad dan opet kraci, a po mraku ne vidim sta radim. a i da i ja jednom prekrsim ono svoje “sto mozes danas, ostavi za sutra”. ok, to je sto se tice baljezganja. idemo sad o mjuzi, tocnije, o albumu.

sacred times part II je, kao sto kaze i samo ime, drugi dio nedavno objavljenog prvog dijela na jamendu , jednim od najvecih i najrazvijenijih netlabelova na ovom divnom novom svijetu. sam album je nastao kao i prvi: brizljivo birani trackovi od hrpe njih koje su nastale iz moje kucne radionice, i mislim da sam uspio u svojoj namjeri prezentiranja onog  najzanimljivijeg od mojih starijih radova. tu ima laganih easy-listening trackova, tipicne elektronike i idm-a u maniri warp recordsa, pa do nekih amontobinovskih tipa stvar “house light for mystery man” ili “story without conclusion”. cijela pak prica albuma kao da  krece od laganih prema sve brzim, zescim stvarima da bi se pred kraj opet polako usporila i zavrsila sa ambient trackom “sound fluctuations”. no ipak, tocka na i je “plug ins megaparty”, razuzdana idm stvar koju bismo mogli nazvat i nekom vrstom bonus tracka.

whatever, mislim da sam kroz prvi i sada ovaj drugi dio uspio prezentirati kakvu sam mjuzu prije radio, u kojem smjeru je to sve islo, ali i u kojem smjeru to sve i dalje ide. ustvari, ovo zadnje zna samo dragi bog, pa o tome necu previse naklapati. umjesto toga, prestajem ovdje sa tekstom, zavrsavam sa zahvalom antoniju hadrovicu, brzom i neumornom dizajneru i naravno, sa linkom na Sacred Times part II

Sacred Times od sada na Jamendu

sto je to sveto…gdje??? pa sad, nije bas da je uistinu sveto, bolje reci emocionalno vrijedno, a rijec je o zadnjem albumu roberta radamanta, tj moje malenkosti, uratku koji sam kao brizljivo kompilirao posljednjih mjeseci. ok, serem, godinama, samo sto sam to zadnjih par mjeseci radio onako, zaozbiljno (sto bi se ono reklo).  rekao sam da mi je to zadnji album, a ustvari mi je prvi. prvi album u smislu u kojem to jedan album vec jest. do sada sam samo pojedine stvari objavljivao po netlabelovima,  onda jedan EP nazvan oximoron (takoder na netlabelu Jamendo), i sada eto i taj album nazvan sacred times. i cak postoji odreden razlog zasto je tako nazvan, ali vam to necu reci. necu. fakat necu i da mi ne znam sto date, nema sanse da… ok, sad je bilo dosta, brijem gluposti. eto razlog u narednim recima.

na albumu sacred times su samo stvari starije od dvije godine, a neke su cak i medu mojim prvim, nesto normalnije produciranim radovima. a upravo prvi radovi su oni koji su me tada totalno zanosili, bacali me ispred kompa, lupali mi u glavi dok bih hodao po ulicama, dok bih pio pivu i pravio se da slusam sto se prica; te stvari su me furale kao neki neizmislivi dop, dok sam sam bio budan kao i dok sam spavao. ono, fakat me to bacalo u neku ludu euforiju. stvaralacku euforiju. i prirodno, tada se nisam mogao zaustaviti: po cijele dane sam samo radio mjuzu, slazuci zvuk na zvuk, ulazio u njega, najdublje sto se moze uci u zvuk, prckao tamo po njemu i konacno ga onda izmjenio da zvuci kako sad vec zvuci. to su bili noci i dani slaganja ritmova i melodija; sati i sati biranja zvukova koji bi sad bas najbolje sjeli na ovom dijelu stvari na kojoj sam vec radio. i koliko god energije ulagao u to, sve sam je vise dobivao natrag od samog tog rada. iako bi naravno i koja para dobro sjela, sada, kada se vratim u te dane, ne znam da li bih uopce znao koliko i kako naplatiti te ludacke osjecaje. tu su onda naravno i suradnje sa drugim producentima i dj-ima, pa nastupi koji su uslijedili i radi kojih sam hrpu toga proputovao, dozivio, i radi kojih sam, na kraju to sto danas vec jesam. u tom smislu, ti stari radovi ponekada sumnjive produkcije su sveti – za mene – a mozda ce i u nekom drugom nesto pokrenuti. ako je to  samo jedno dizanje obrva uz fini glasan  “heh” i gutljaj rakije da se zaboravi sto je maloprije uslo u uho, ok, barem sam pridonio zdravom zivotu te osobe, a ako ce netko nakon sto preslusa taj album puknuti, napraviti si krila i skakati sa zgrade, moj duh ce uistinu biti svoj na svome. anyway, rekoh sam sebi: – let it be! i ne samo to, nego i: for free. (let it bee for free. hm… dobro ime za stvar…)

sad, iako ovo jest album za sebe, on to opet i nije, jer je ovo prvi dio albuma sacred days. drugi ce uslijediti uskoro. treba jos malo proprckati po produkciji, po masteringu i tako to, ali uglavnom, ne bi trebalo proci mnogo vremena do objave drugog dijela. (znaci, tamo slijedece godine u ovo doba…) do onda, see ya, bee nice one to each other kids, stay well & for the end: whatever you do, don’t be just another brick in the wall.

link na SACRED TIMES

ps. e da, skoro zaboravih.  mnogo fala antoniu hadrovicu iliti elfu iliti 2.0 toniju na dizajnu. i ne samo ovome…

Artists are not inherently entitled to monetary compensation for their Art

Tooked from MusicThinkTank

This post by Nina Paley originally appeared on QuestionCopyright.org under the title “Artists should be compensated for their art.“  With Nina’s permission, I am publishing this post under her name as a Music Think Tank author.  Nina may not be able to respond to comments.

Before you post a serious comment, consider watching this video on Derek Sivers last MTT post.  Both Nina and Elizabeth Gilbert raise interesting points about where art comes from.  For me, the question of where art comes from (and who in fact owns it) is one of the most interesting perspectives in which to frame the copyright debate.

-Bruce