- A vidi njega. – reče Mario – Ko’ da je posran. A šta je tebi, ti neugojena spodobo? – Rekoh da ništa ne pita, da je sve OK i neka mi doda čašu nečeg. – Može ovo? – odvrati Mario i izvadi onaj svoj apsint, tu zelenu tekućinu čiji vas kemijski sastav pretvara u poludjelog vizionara. I vizija se zaista stvorila: sa druge strane prostorije se začulo glasno praskanje stakla, nakon toga hrpa distorziranih glasova, vika na sve strane, i nakon nekih par minuta pojavila se Ivka. Ivka, ona ista koja je onda tulila za Mariom, koja je kasnije odlepršala u neke prviatne sfere i koja sad ovdje kroz te iste sfere traži ono što je već dobila ali čega joj nije dosta: Maaarijooo… Kad se Ivka pojavila kod nas nastao je uvod u vrhunac ludila, i nakon toga… pa… kaos. To je to, kaos. Ivka je navlačila Maria, Fiona ju je smirivala zbog čega je ova još više odlijepila i počela lupati nogama, rukama, ramenima, glavom, ukratko: krš i lom u jednoj običnoj sekundi koja je izazvala ljutu strast neke debele žene u obliku nilskog konja, i ta je žena tresnula Marija po glavi svojim ogromnim dlanom rekavši da što gura malu (Ivku), Mario je pao na Fionu, ona na neke druge likove, i tako, jedna obična sekunda je napravila rusvajl od šamaranja, guranja, deranja, ukratko: upravo ona scena u kojoj ne želite glumiti. Da, obična sekunda, sekunda toliko snažna da me odmah katapultirala na drugi kraj prostorije. Odjednom sam stajao negdje među nekom punkersko-new metal ekipom, a tamo je bilo i nekoliko darkera u stilu gotičke romantike čija kao neprobojna tvrdokornost samo prikriva barbiku u njima. I da, sa strane neki partyjaneri koji su samo mahali rukama i kroz svoje sunčane cvikere gledali svijet sa neke niže razine mainstream zvijezda. Divnih li iluzija, pomislih, i kaosa, baš jebeno opak tulum, i taman kad sam krenuo dalje netko me je povukao za rukav. – Robi, ajde pliz sa mnom. – Anyrja je stajala do mene držeći me za rukav i počela me voditi dok nismo došli do jedne sobe u kojoj se hvatalo nekoliko parova a neki drugi pak cugali vino i snimali cijeli taj inspirativni prizor. – Jebote, šta je ovo? Rimske orgije? Holivudski tulum? – Anyrja me samo odvukla dalje dok nismo našli jednu malu sobicu na katu i koja je za divno čudo čak bila prazna. Štoviše, u kutu sam uočio jedan malen muzički stup i nekoliko cd-ova, odmah sam zatvorio vrata, preskočio krevet i kopao po cd-ovima dok nisam našao Portishead. Savršeno, pomislih, savršeno koliko i užasno, jer ću se na tu divnu ali tugaljivu muziku raspekmeziti kao kakav sentimentalni starac kojeg još samo sjećanja održavaju na životu. Jebeš sve, rekoh u sebi i zavrtio taj lagani trip hop bend na što me Anyrja tobože prijekorno pogledala uz što joj je titrao slabašni osmijeh, izraz koji je reflektirao cijelu tu zamršenu situaciju u koju smo se uvukli. Ili je ona nas u sebe uvukla? – Što misliš, Robi – tiho me pitala nakon što se polako smjestila pokraj mene na krevetu – koliko mi utječemo na ono što nam se događa? Da li uopće utječemo na bilo što, ili samo plutamo kako nas voda nosi? – Da, ta cura je imala iste misli kao i ja, ona je imala pogled duboke zamišljenosti koji je fiksirala u moje oči, kao da želi da joj ne odgovorim riječima već pogledom koji ne može zaista lagati. – Behind blue eyes. – rekoh nakon nekoliko trenutaka tišine na što ona nije ništa rekla, već samo još dublje prodirala u mene svojim nevidljivim zrakama. – Znaš, ta me stvar uvijek raspekmezi. Ne zato jer su snovi empty, ili radi to be the bad man, sad man ili što god. Stvar je u tome da se pitam da li itko zna što se događa iza nečijih očiju. – Zastao sam na tren, Anyrja me zagrlila i rekla da je to zajebano pitanje. – Ali – nastavi tiše i sporije – ja znam da želim znati što se nalazi iza tih tvojih plavih očiju.
- I ja što je iza tvojih. – pa onda nešto vedrije – Zajebana je ta plava boja, zar ne? – Na to smo se lagano nasmijali, počeli se polako maziti i govoriti kako želimo znati sve jedni o drugima, svaku crtu na ruci, na ramenima, leđima, bokovima. Željeli smo znati svaku misao, svaki instinktivni poriv, svaki refleks… Željeli smo ući jedno u drugo, stopiti se i samo tako plutati kroz svijet kojeg smo sami stvorili. Željeli smo zaustaviti trenutak, zalediti ovo Ovdje i Sada, ostati u toj idealnoj sferi fluida kroz koji smo tekli poput tihih potočića u još netaknutoj prirodi. Izvanjski svijet više nije postojao, sve je isčeznulo, sve nestalo. Ostali smo samo mi, nas dvoje otpadnika skrivenih u jednoj maloj sobi koju smo pretvorili u vlastiti svijet po našoj mjeri. Ne znam koliko smo dugo ostali u tom stanju stopljene mašte, možda pola sata, možda tri, a možda i tjedan dana. Osjećaj vremena smo ostavili u drugoj dimenziji, no nažalost, mi nismo bogovi, i stoga su i naše konstrukcije samo ljudske, pa je naše lebdenje kroz maštu prekinuto izrazito naglo i grubo: mobitel je zazvonio. Anyrjin. Viktor. Traži ju. Pa gdje je ona? I tako, ona se polako izvukla iz našeg zagrljaja, tiho promrmljala jedno emocionalno nedefinirano fuck i polako krenula prema vratima. No prije nego što je izašla, rekla je tiho, kao da ne želi da ju još netko čuje: – Znaš što je jednom rekao Miller? „Kod ove seks-pričeradi se o puno viš nego samo o seksu. To je elementarna snaga, isto tajanstvena i magiča kao Bog ili Universum.“ – Onda je zastala, na tren se zapiljila u moje oči i pitala: – Možda ne znamo što radimo, ali jedno znam sigurno, a to je da se među nama ne radi samo o seksu. – Tada je otišla ostavivši me samog sa rojem misli u glavi koje su zujale strahovitom glasnoćom jednih masovnih prosvjeda. U tom stanju zaleđene usamljenosti ispod koje se zbivala revolucija golemih razmjera sam ostao ležati na tom krevetu, upijajući sanjivo-mistične vibracije Portisheada i natežući neko vino koje mi se našlo pri ruci. Vino je teklo niz moje grlo, teklo je niz moju bradu, moja prsa; vino je teklo preplavivši cijelu sobu, cijelu kuću, kvart, grad… Ništa ne ostaje pošteđeno od poplave kontradiktornih emocija, ma koliko velik bio ovaj svijet. Ništa, osim čvrst zid koji su izgradili Psi čuvari svijesti. Oni reže i na najmanju naznaku nekog dubljeg osjećaja, a njihova narav je poput marinca tako isklesanog da sluša bilo koju zapovijed. U ovoj Zemlji čudesa postoje Psi čuvari svijesti, njihovi Gospodari lutaka i saveznici znani kao Stvaraoci iluzija. Nikakav Tezej ili Herkules ne može se oduprijeti ovom demonskom trojstvu. Mi možemo ulagati napore, možemo se boriti, ali unatoč tome, svijet je stegnut kao osuđenik na smrt koji još samo čeka da se upali struja. Mi, obični ljudi od krvi i mesa, tu ništa ne možemo učiniti, jer su mobiteli, lijekovi i teorije predebeo zid da bi ga samo tako razvalili. Svaka i najmanja naznaka emocija i taj zid postaje još deblji, a da bi se borili protiv demonskog trojstva, moramo koristiti emocije. Kako onda probiti zid do njih? U svakodnevnici moramo nositi nasmiješene maske kako ne bi iskakali od zadovoljnog krda, i ukoliko razbijemo ijedan dijelić te čvrste sheme, naći ćemo se ili na zidu srama ili u ludnici. Ali, kada izrazite svoje protivljenje toj shemi demonskog trojstva u obliku kvalitetno izvedene umjetnosti, onda vas nagrađuju Nobelovom nagradom, nagradom nazvanu po izumitelju dinamita. Jednom, dok smo tako sjedili i razgovarali o toj temi, ja sam izvalio nakon što sam šutio nekih dvadeset minuta: – Meni, kad bi ikad dali tu jebenu nobelovu nagradu, ako bi se to nekim čudom dogodilo, ja bih se zahvalio, rekao da sam polaskan, i onda bih ju odbio. – Zašto? Speglana odijela što sjede u svojim ložama i promatraju ovu veliku predstavu zvanu Igra čovječanstva, nikada ni prstom nisu mrdnuli da bi popravili stanje stvari koje je krajnji užas i bijeda. Oni samo plješću odličnoj izvedbi kada nekoliko vodova rasture neke šijite, kada netko pobije cijelu obitelj ili kada nikne neprirodno sjeme što će zaraziti tisućljećima autohtonu i suverenu agrokulturu. I kada se tu i tamo pojave neki entuzijastični idealisti znani i kao aktivisti i kada pokušaju ispraviti makar i jedan najsitniji detalj u Igri ćovječanstva, jedino što speglana odijela rade je cerekanje iza svojih maska groteske i egotripa. Ta ista speglana odijela, kada ne sjede u ložama u ovom velikom kazalištu, oni onda pak sjede za okruglim stolom i igraju šah sa ljudskim sudbinama. I ta ista speglana odijela odlučuju tko će i za što dobiti nagradu. I kako bih onda mogao prihvatiti njihovu najveću nagradu, kada je to ustvari njihova najveća poruga? Zar da još budem i klaun pokraj činjenice da sam lutak? Da, njihovi zidovi su veoma debeli, i ja sam se emocijama ljubavi grebao po njima poput najvećeg psihopata, ali umor me svladao. Kako sam padao u san, ispred očiju mi se pojavljivala sad Anyrja, sad Damir, sad Fiona, sad Artur, i Sebastian, Falat… Cijeli red tih toliko poznatih lica se kretao u krugu oko mene dok sam ja tonuo u san sporošću galaktičkim promjenama.
“